» Home
» People » Zrinski's in Vienna with emphasis on Nikola Subic Zrinski of Siget + 1566
» Home
» History » Zrinski's in Vienna with emphasis on Nikola Subic Zrinski of Siget + 1566
» Home
» Education » Zrinski's in Vienna with emphasis on Nikola Subic Zrinski of Siget + 1566
Zrinski's in Vienna with emphasis on Nikola Subic Zrinski of Siget + 1566
Cardinal Richelieu: "A miracle was necessary for the Habsburg Empire to survive. And the miracle happened in Siget."
Legendary Nikola Šubić Zrinski on an engraving from the 16th century. Helmet of Nikola Šubić Zrinski kept in Kunsthistorisches Museum in Vienna
Sward of Nikola Šubić Zrinski, kept in Kunsthistorisches Museum in Vienna, was exhibited in its native Croatia in September 2016.
Helmet and sward of Nikola Šubić Zrinski exhibited in the town of Čakovec, Croatia, September 2016. The exhibits have raised unprecedented interest among Croatian citizens of all ages.
The and helmet of Nikola Šubić Zrinski were solemnly exhibited in the Zrinski bourg in Čakovec.
The Čakovec Guard taking care about the security of exhibits.
A legendary Croatian military commander Nikola Jurisic (born in the town of Senj, 1490-~1545) managed to stop sultan Sulejman the Magnificent (or Great) in 1532 near the town of Köszeg (Güns) at Austrian and Hungarian border. Nikola Jurisic had about 700 Croatian soldiers, the Turks about 32,000 people. The Turkish onsloughts lasted for three weeks. The aim of sultan Sulejman was to occupy Vienna. It is interesting that two years earlier Nikola Jurisic visited sultan Sulejman in Constantinople as a deputy of King Ferdinand.
Nikola Zrinski Junior (1620-1664), a Croatian statesman and writer, described in his epic ``The siege of Siget'' the heroic death of his grandfather Nikola Subic Zrinski in 1566, which entered all the historical annals of the 16th century. With his 2500 brave soldiers, mostly Croats, he was defending the fortress of Sziget in southern Hungary against 90,000 Turks.
The Turkish troops were under the sultan Sulejman the Great and supplied by 300 cannons. It took them a month to defeat the Croatian soldiers, who all died a terrible death in the final battle. Despite his promise, the King Maximillian Habsburg did not help Nikola Subic Zrinski. Historians say that the Turks had almost 30,000 dead.
Cardinal Richelieu, the famous French minister at the court of King Lui XIII, wrote the following: A miracle was necessary for the Habsburg Empire to survive. And the miracle happened in Sziget. The above mentioned epic was written in the Hungarian language. Though written by the Croat, it is regarded to be one of the greatest achievements of the early Hungarian literature. See also here (in Croatian).
Ivan Zajc has composed the opera Nikola Subic Zrinski, which is very popular in Japan, especially its tune "U boj, u boj!" (on this web page you can listen to a Japanese choir singing this song in Croatian!).
It is worth noting that Dominko Zlataric, famous 16th century Croatian writer in Dubrovnik, dedicated some of his translations from Greek classics to Juraj Zrinski, son of the above mentioned Sziget hero Nikola Subic Zrinski. Zlataric stated that he translated Greek verses into Croatian ("u hrvatski izlozene").
In 1660 a Dutch scientist Jakov Tollins payed a visit to Nikola Zrinski Junior in Cakovec, and was impressed by his huge library (now a part of the National Library in Zagreb). Besides his native Croatian, Nikola Zrinski Jr read Hungarian, German, Latin, Italian and Turkish perfectly, and he was not stranger to French and Spanish.
Among innumerably many Croatian captives in Turkish slavery, there were at least two that deserve special attention:
Bartol Gyurieuvits (Bartol Jurjevic, Gjurgjevic), 16th century, who left us extremely interesting testimonies about the Ottoman (Turkish) Empire, that can be found in various libraries of almost all larger European cities;
Juraj Hus (Husti), 16th century, who became Turkish military trumpeter.
It is not widely known that in the 16th century the town of Bihac was Croatian capital. Hasan-pasa Predojevic, an islamized Croat, occupied Bihac in 1592. About 2000 people were killed and 800 Croatian children taken to slavery and educated in the spirit of Islam. A real turning point which meant the beginning of the fall of the Ottoman expansion to Croatian historical lands (and to Europe) was a defeat of Hasan-pasa Predojevic in a battle at Sisak near Zagreb in 1593, which echoed in the whole of Europe.
Ovaj prilog je jednim dijelom je kolaž sastavljen od mojih prijašnjih članaka i odlomaka koji, na bilo koji način govore o vezama Nikole IV. i drugih Zrinskih sa Bečom (dakle u širem smislu).
Moji kraći članci o toj široj temi izlazili su kroz prošla dva desetljeća u Hrvatskim Novinama (Željezno/ Eisenstadt), a glavni članak „Nikola (IV.) Šubić Zrinski“ izašao je u Panonskom Listu (1-2, 2014., Pinkovac / Güttenbach). Taj članak je nastao u okviru prozopografske zbirke: „Jedanaest biografija povijesnih ličnosti koje karakteriziraju odnos između Hrvatske i Austrije“, a moja interna kratica bila je: „Top ten plus jedan“ te se je izvorno odnosila na veze Beča s Hrvatskom.
NIKOLA (IV.) ŠUBIĆ ZRINSKI
Kao dijete živio je u Beču te je (navodno) sa svojih jedanaest (!) godina sudjelovao u obrani Beča za vrijeme Prve turske opsade Beča 1529. godine. U obrani je sudjelovao i njegov ujak Ivan Karlović. Očito je da je bio hrabar dječak i da se je istakao u obrani: „veli bo nadgrobnica... da je naime naš Nikola već 1529. s Turci u boju bio, kada su na Beč udarili, i da se je tom prilikom tako odlikovao, da ga je car Karlo V. konjem i zlatom nadario...“ (Matija Mesić) tj. „bojnim konjem i časnom zlatnom kolajnom“ (Allg. Dt. Bio. – vidi dolje).
Ne znamo doduše, gdje je on u to vrijeme stanovao, ali kasnije, 1554. kupio je kuću u Beču na Freyungu br. 2 (nekad: 556) koju su naslijedili njegovi sinovi te je ona pripadala Zrinskima do 1651. god. Osim ove kuće, postojala je i kuća Adama Zrinskog (Löwelstrasse) koja je ušla u povijest Druge turske opsade Beča 1683. kao „Zrinskoga postajna“ (Pavao Ritter Vitezović) ili „Propugnaculum Zrinianum“ (Šimun Juda Židić). Rod Zrinskih primljen je tada u redove donjoaustrijskog staleškog plemstva. Obranom Sigeta, iako je utvrda pala, zapravo je Nikola Zrinski, premda je poginuo pod Sigetom, vjerojatno zaustavio turski pohod na Beč, budući da je ovdje umro sultan Sulejman. U principu bi se moglo reći da je Zrinski u Sigetu obranio Beč, kao što je to učinio i Nikola Jurišić obranivši Kiseg. Iz toga događaja nastao je mit o Sigetu i o Zrinskom kao hrvatskom Leonidi kao i hrvatski, njemački i mađarski epovi te drame o Zrinskom, pogotovo pak ona koju je napisao Theodor Körner, a o operama da se i ne govori – najprije ona koju je skladao August (Abramović) Adelburg, a zatim i hrvatska nacionalna opera Ivana Zajca.
Helmet of Nikola Šubić Zrinski, kept in Kunsthistorisches Museum in Vienna.
Još za svog života darovao je Zrinski svoj mač, šljem i dolamu za habsburšku zbirku „Ambrasser“ te se ovi predmeti čuvaju u njoj tj. u Dvorskoj lovačko-oružnoj komori (Novi Carski Dvor/ Neue Hofburg). Na njega nas podsjeća i ulica Zriny-Gasse u bečkom 20. gradskom kotaru kao i mramorni spomenik u Dvorani vojskovođa (Feldherrn-Halle) u Vojno-povijesnom muzeju (Heeresgeschichtiches Museum) u Beču (Arsenal).
(U ovakovom je obliku izašao taj članak u Panonskom Listu; danas znam da je njegova životna dob u vrijeme obrane Beča 1529., ipak morala biti – 21 godina.)
Pa da krenemo redom o problemima koje nabacuje ovaj članak.
Pođimo od godine rođenja Nikole IV. Zrinskog. Koja je diskutabilna, pa ćemo naći npr. da je rođen (citiram): „um 1508 oder 1518 auf Burg Zrin“ prema njemačkoj Wikipediji ili ovako: „Zrin, oko 1508..“ (hrvatska Wikipedija). I u raznim starijim i novijim tiskanim povijesnim knjigama kao i u leksikografiji, naći ćemo slične podatke koji variiraju za deset godina.
Hilt of Nikola Šubić Zrinski's sward
Coat of Arms of Nikola Šubić Zrinski engraved on the top of the hilt of his sward
Za Nikolin dobno-vremnski orijetir uzeo sam njegovu ženidbenu dob (Heiratsalter). Naime, on se je 1543. god oženio (u prvom braku) s Katarinom Frankopan. Pa, ako je bio rođen god. 1508., onda je u za ono vrijeme bio već „stari mladić“ ili, kako mi reče Nikola Benčić „stari junak“ (na gradišćanskohrvatskom). Plauzibilno bi bilo da je rođen 1518. god. te bi onda kod ženidbe imao 25 godina.
Onda bi vrijedilo i ono što piše u ADB-u:
Nicolaus Graf Zrinyi, kaiserlicher Feldoberst, geboren im Jahre 1518 als dritter Sohn des Grafen Nicolaus Zrinyi und der Gräfin Johanna v. Corbavien,
- zeichnete sich schon 1529 als elfjähriger Knabe bei der Belagerung von Wien durch Unerschrockenheit derart aus, daß ihn Kaiser Karl V. mit einem Streitroß und einer goldenen Ehrenkette beschenkte. (Iz: O. Criste, Allg. Dt. Bio.) /Budući da sam se u međuvremenu priklonio tezi o godini rođenja 1508. – otpadaju sljedeći odlomci/.
Nastavljam s time:
S druge strane, ako je imao 21 godinu, onda je naravno bio u normalnoj viteškoj dobi.
Kada je god. 2000. (*1500. – 2000.) bila Godina Karla V. Habsburškog (pogotovo u vezi s njegovim Španjolskim kao i Njemačkim imperijem) htio je i Stipe Mesić reći koju riječ pred državama koje su to slavile, ali se nijedan njegov dvorski historičar nije sjetio činjenice da je Karlo V. visoko odlikovao našeg Zrinskog.
Koliko znam, hrvatskoj historiografiji nije poznata niti činjenica, da je Zrinski imao kuću u Beču. Tu kuću sam već vise puta publicistički obrađivao u Hrvatskim Novinama, pogotovo povodom zrinsko-frankopanskih dana kroz prošla desetljeća. (Više o tome u pisanoj formi ovoga priloga za PERIODICUM).
A niti sljedeći povijesni podatci nisu naglašeni u hrvatsko-austrijskoj zajedničkoj povijesnici, naime činjenica da je naš Nikola Zrinski, (a to vrijedi i za neke njegove potomke)
- bio pripadnik donjoaustrijskog staleškog plemstva, pa ćemo njega i cijeli njegov rod, naći u grbovnici te zemlje:
Das Wappenbuch des Adels in Niederösterreich 2, (= Siebmacher/Witting 26, 1983) i to pod natuknicom Zriny. Nalazimo ga pod “Mlađom granum: Zriny” - XIV., a prikazane su 4 različite vrste grba.
Onaj plemić koji je u Donjoj Austriji (ukjučujući i Beč) posjedovao imanja, mogao se je unijeti u tzv. Gültbuch (vrsta porezne knjige), a zatim i na „Landtafel“ tako da se je mogao uvrstiti u krug staleškog plemstva. Time je dobivao sjedište i pravo glasa u Zemaljskom Saboru - Niederösterreichisches Landhaus (danas: Palača Niederösterreich, Herrengasse 13). O njegovom oružju u „Muzeju“- govorim na drugom mjestu.
Zrinyigasse
Ta „prometna površina / Verkehrsfläche nosi ovaj naziv od god. 1869. Prije se je zvala Quergasse i Große Gärtnergasse. Nazvanaa je prema (citat): Niklas Graf Zrinyi. Gradski kotar 2. i 20. (Czeike, Hist. Lex. Wien)
Zrinyigasse (2. kotar, od 1900.: 20.), nazvana (1869.) prema (ličnosti) Niklas Graf Zrinyi (1508. – 1566.), koji je poginuo za vrijeme obrane ugarske utvrde Sigeta od Turaka, za vrijeme jednog juriša iz grada; prije toga Quergasse, oko 1863. Große Gärtnergasse.
Mramorni spomenik Nikole Zrinskoga
„Carskom odlukom Franja Josipa I… stavljen je Zrinski na popis „najglasovitijih vojvoda (Kriegsfürsten) i vojskovođa Austrije – za kojim se moramo uvijek povoditi“, pa je njemu u čast i spomen podignut spomenik u naravnoj veličini u Dvorani vojskovođa / Feldherrnhalle u novopodignutom (današnjem) Vojnopovijesnom muzeju. Taj kip je 1865. izradio kipar Nikolaus Vay od Carrara-mramora, a to je bio dar samog cara” (Wiki).
Kuća Adama Zrinskog i “Zrinskoga postajna” ne spadaju u poglavlje o Nikoli IV. Zrinskom pa će ta tema ostati za drugu priliku.
Nešto o zrinsko-sigetskim knjigama primarne literature tiskanima u Beču i njihovim autorima Samuel Budina “U vremenu Ungnadovog biblijskog zavoda se je u Tübingenu u druženju s hrvatskim literatima upoznao s hrvatskim jezikom i pismom. Kada su, nakon sigetske katastrofe, među kranjskim plemstvom počeli kružiti prijepisi „Historija Sigeta“ koju je pak napisao tajnik i komornik Zrinskoga Ferenc Črnko na hrvatskom jeziku (vjerojatno na latinici), sastavio je Budina, na nagovor Ivana Khisela i drugih kranjskih plemića, latinski i njemački prijevod (vjerojatno po hrvatskom predlošku na latinici) te je latinski prijevod također i objavio (Historia Sigethi, Beč, 1568.). Prijevod kojeg je priredio uz pomoć Auerspergovih zarobljenika („za strane i turske riječi“), uglavnom je točan te ima samo malo udaljavanja /od originala/ i većih grešaka.
Dok je Budinin prijevod odmah po objavljivanju bio preveden na njemački, talijanski i španjolski jezik, a možda i na druge jezike, pa se je u najrazličitijim kontekstima pretiskivao te služio kao izvor svakome tko je pokušao dobiti vjernu sliku sigetskih događaja, našao je Anton Kaspret tek 1911. u Auerspergovom dvorcu Losensteinleithenu glagoljski rukopis, u kojem sam ja (Kidrič) prepoznao hrvatski tekst „Historije Sigeta“, kakvog je Budina upotrebljavao u drugom prijepisu.“ (Iz Slovenskog biografskog leksikona)
Vrijedno je spomenuti također i Budinin izvor, a to je:
Franjo Črnko
Bio je pisar i komornik Nikole Šubića Zrinskog. Preživio pad Sigeta 1566. i odveden u tursko ropstvo, odakle ga otkupljuje Nikolin sin Juraj. Na njegovu je imanju proveo neko vrijeme nakon povratka iz Turske te možda tada na Jurjev nagovor opisao sigetski slom...
Njegov povijesno-literarni spis Podsjedanje i osvojenje Sigeta, pisan hrvatskim jezikom, kroničarski vjerno iznosi tijek bitke viđene očima jednog od sudionika i najbližih Nikolinih suradnika. Osim prvorazredne povijesne važnosti, Črnkova je kronika i zanimljiv književni prinos. Djelo se mnogo čitalo i prevodilo.
- Ljubljančanin Samuel Budina prevodi ga na latinski: Historia Sigethi totius Sclavoniae fortissimi propugnaculi quod a Solimanno Turcarum imperatore nuper Captum Christianisque ereptum est ex Croatico sermone in Latinum Conversa, per M. Samuelem Budinam Labacensem (Beč 1568).
- Ubrzo je prevedeno s latinskoga na njemački i tiskano u Beču 1568. u dva izdanja, a na talijanskom je doživjelo dva izdanja do 1570. Hrvatski su književnici našli u njemu izvorište svoga viđenja sigetske bitke. Tom su se temom nadahnuli Brne Karnarutić (Vazetje Sigeta grada, Venecija 1584), Pavao Ritter Vitezović (Odiljenje Sigetsko, Linz 1684),
- Nikola Zrinski (Adriai tengernek Syrenaia, Beč 1651.
— Adrianskoga mora sirena, Venecija 1660.) i dr. God. 1912. pronašao je Anton Kaspert (v. gore) u arhivu kneza Karla Auersperga u Gornjoj Austriji u Logensteinleithenu hrvatski original pisan glagoljicom. Izdao ga je latinicom Fran Kidrič, koji je utvrdio Črnkovo autorstvo. Poslije ga je ponovno objavio, nadopunio i ispravio Stjepan Ivšić. Po Ivšiću, taj je glagoljski rukopis nastao u Pokuplju blizu Ozlja prema originalu pisanu latinicom. (HBL)
Najvažniji bečki (i drugi) arhivski izvori o Nikoli IV. Zrinskom
Ratni Arhiv Beč u Austrijskom Državnom Arhivu, 3., Nottendorfer Gasse 2,
Kriegsarchiv Wien/ KA; Sonderreihe des Wiener Hofkriegsrates Bestallungen (namještenja) No. 40 (1557);
KA Protokolle des Wiener Hofkriegsrates (HKR, Prot.) Reg. Bd. 141, fol. 16 (1560)
Sljedeći izvori nisu iz Beča, nego iz Budimpešte, ali su to pravi izvori za naše svrhe:
Samu Barabas, Codex epistolaris et diplomaticus Comitis Nicolai de Zrinio, svezak 1 – 2, Budapest 1898-99.
U pisanom obliku priloga se nastavlja s važnijom starijom literaturom.
"U boj, u boj" tune from the opera Nikola Šubić Zrinski by Ivan pl. Zajc, performed in front of the Croatian National Theatre in Zagreb
Another view to the hilt of Nikola Šubić Zrinski's sward
Another view to the Coat of Arms of Nikola Šubić Zrinski on the top of the hilt of his sward.
NIKAD VIĐENO U HRVATSKOJ JAVNOSTI - Austrijanci sačuvali sablju i kacigu Nikole Šubića Zrinskog
Napomene priređivača (sada na početku)
Kada je u Večernjaku izašao ovaj članak, napisao sam za Hrvatske Novine (Željezno) odgovor na njega s primjedbom da se kod nas stalno iznova izmišlja topla voda te sam naše nevježe pozdravio s bon-motom: „dobro jutro Kolumbo, otkrio si Ameriku!“ Pa je tako mudra i tvrdnja da „ti predmeti nikada do sada nisu bili viđeni“ (??).
Naime, spomenuti izlošci već 120 godina (od Milenijske izložbe 1896. U Budimpešti) putuju povremeno u Mađarsku. Tako sam i ja još 1990./91. našao ove eksponate u katalogu Milenijske izložbe (njemačka verzija). Oko toga bi se mogla ispričati i duža priča, ali to neka bude za pisano oblik ovoga priloga.
- Apropo „depoa bečkog Muzeja povijesti umjetnosti“ – ako dođete u taj muzej (Kunsthistorisches Museum, KHM) i pitate za te izloške, pogledat će vas bijelo i reći: to uopće nije kod nas ovdje, nego u našem dislociranom odjelu „Dvorskoj lovnoj i oružnoj komori“ (Hofjagd- und Rüstkammer) u Novom Hofburgu (pored Austrijske Nacionalne Biblioteke) – no i to je duga priča, pa više o tome na drugom mjestu. Naravno da je Ambraski inventar iz 1577 imao zavedene i ove predmete, jer mu ih je Nikola uputio još za svog života – prije 1566.
- I spomenuti „ravnatelj bečkog muzeja Dr. Matthias Pfaffenbichler“ nije direktor cijelog KHM-a, nego samo spomenute Komore.
Navedeni predmeti neće „ući u stalni postav bečkog Muzeja“, nego samo u vitrine rečene Komore (iako ona jest u okviru Muzeja).
– Orijentalizacija oružja kod Ugra, Hrvata, Poljaka i nekih drugih naroda tj. njihovih vojski – imala je i svrhu da se neprijatelja tuče njegovim vlastitim oružjem, ali je to sobom donosilo određene probleme (o čemu – drugom prilikom).
– Uz spominjanje hrvatsko-husarske sablje recimo i to da se je vrsta lake konjice, poznata pod nazivom husara nazivala također i „hrvati“ tj. ovaj naš etnikon je postao oznaka za taj red vojske - hrvatska konjica i sl.
– Tumačenje kratice imena Nikole Zrinskog nije sasvim korektno interpretirano, pa ga ovdje ispravljam (Šuvarove škole su ukinule nastavu latinskog jezika – pa vidimo kakve su posljedice toga).
-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-
U filmu u povodu 450. obljetnice Sigetske bitke naša javnost premijerno će vidjeti dio opreme hrvatskog junaka
Scenarist i urednik Vladimir Brnardić (u travnju 2016) je započeo snimanje novog HRT-ova obljetničkog aduta – dokumentarnog filma o znamenitoj Bitki kod Sigeta.
Ovog se ljeta (2016.) navršava 450 godina od turske opsade Sigeta koju su, osim zaustavljanja prodora Turaka prema Beču, obilježile smrt sultana Sulejmana Veličanstvenog i pogibija vojskovođe, junaka i jednog od velikana naše povijesti Nikole Šubića Zrinskog, tadašnjeg gospodara Međimurja i zapovjednika Mađarske južno od Dunava, kao i zapovjednika obrane Sigeta.
Posudba eksponata
– Želja je bila da, poput “Alke”, opet napravimo igrano-dokumentarni film o Sigetu...
HRT je odlučio ovaj projekt napraviti sam, ali samo u dokumentarnoj varijanti zato što ona igrano-dokumentarna puno više košta jer je u ovoj priči riječ događaju iz 16. stoljeću. Ipak, bit će to cjelovečernji dokumentarac u visokobudžetnoj produkciji koji zasad nosi radni naziv “Siget 1566.” Film će se emitirati 7. rujna 2016., na samu obljetnicu zadnjeg juriša i pogibije Zrinskog – kazao nam je Vladimir Brnardić, inače i rukovoditelj HRT-ova Odjela dokumentarne produkcije i urednik redakcije TV Kalendara.
Stoga je u proteklih desetak dana (travanj 2016.) HRT-ova ekipa predvođena njime i redateljem Aldom Tardozzijem snimila lokacije i stručne sugovornike u Zagrebu, Budimpešti, Sigetu i Beču. Stručnjaci su objasnili što se to u ljeto 1566. u Sigetu dogodilo, stavili samu opsadu u kontekst cijelog 16. stoljeća te naveli refleksije tog događaja u glazbenoj, likovnoj i književnoj umjetnosti. No, već sad ekipa ovog dokumentarca ima snimljeno nešto iznimno vrijedno,
- nešto za što se gotovo pa i ne zna (vidi gore), i što nikada do sada nije viđeno u hrvatskoj javnosti. To “nešto” staro je četiri i pol stoljeća, pripadalo je upravo našem sigetskom junaku i nalazi se u depou bečkog Muzeja povijesti umjetnosti (vidi gore). A to su – kaciga, sablja i korice sablje Nikole Šubića Zrinskog. Nalaze se tamo i ostaci njegova plašta, ali u prilično su lošem stanju pa se nisu mogli snimiti.
– Kako me zanima vojna povijest, znao sam da to postoji, no ta je činjenica posve nepoznata našoj javnosti. Usto, ti predmeti nikada do sada nisu bili viđeni (v. g.) i ovo će biti prvi put da će biti prikazani kod nas. Kada smo izrazili želju da ih dođemo snimiti, ugodno me iznenadila reakcija ravnatelja bečkog muzeja (v. d.) koji je odmah pristao, omogućio nam obilazak i snimanje cijelog muzeja, posebno ovih eksponata vezanih uz Zrinskog i ništa nam nije naplaćeno. Štoviše, ravnatelju je bilo drago što smo pokazali interes za te predmete pa smo ga potaknuli i na ideju da ih posudi za skorašnje obljetničko izlaganje u čakovečkom Muzeju Međimurja, a postoji i ideja da sablja i kaciga Zrinskog postanu dio stalnog postava bečkog muzeja (Brnardić).
Ostavština Zrinskog postat će dio stalnog postava bečkog Muzeja (v. g.)
(Pa) kako su ti predmeti sačuvani i kako su se našli u bečkom muzejskom depou? Ferdinand II. Tirolski (Habsburgovac), tijekom 16. stoljeća u svom dvorcu Ambrasu (Tirol, kod Innsbrucka) htio je imati kolekciju oružja i oklopa najpoznatijih vojskovođa i junaka svoga vremena pa je uokolo slao pisma s molbom da mu se takvi predmeti pošalju (a bio je kolekcionar i drugih vrijednih umjetnina, manuskripata i sl – nap. prir.).
– S obzirom na njegov status i ugled, mnogi su se takvoj zamolbi odazvali. Kako su se u toj njegovoj kolekciji našli i predmeti koji su pripadali Zrinskome, vjerojatno je da je Ferdinand takvo pismo napisao i Zrinskima. A u jednom od njegovih inventara iz 1577. spominje se da su tamo kaciga i sablja Nikole Šubića Zrinskog, što znači da su Zrinski te predmete brzo poslali… (v. g.) /Ovdje je/ snimljeno, nešto detaljnije objašnjenje ravnatelja bečkog muzeja dr. Matthiasa Pfaffenbichlera (v. g.), koji je kazao da je Ferdinand II. nadvojvoda od Tirola i sam vodio dva pohoda protiv Turaka.
– Vjerojatno je osobno poznavao Zrinskog (teška špekulacija! – prir.) jer je bio u tom krugu carskih vojskovođa i svakako je htio i te predmete Zrinskoga, zajedno s još 140 drugih junaka, čuvati u svojoj zbirci oklopa. U svom dvorcu u Ambrasu uredio je i malu tursku zbirku gdje se predstavio kao vojskovođa protiv Turaka, a u tu sliku spada i Nikola Zrinski kao sličan junak u borbi protiv Turaka. Ferdinand II. nije skupljao samo predmete vojskovođa s kršćanske strane, koji su se borili protiv Turaka, nego se silno zanimao i za tursku kulturu i važne turske ličnosti. Tako u zbirci imamo sablju sultana Sulejmana, s njegovom tugrom /tugra je dekorativni natpis imena – Namenszug, v. g./ te Sulejmanov štitnik za ruku (željezna rukavica – prir.). Dakle, skupljao je čak i predmete velikog Nikolina protivnika, a imao je i kacigu jednog od najvažnijih velikih vezira toga doba Mehmed-paše Sokolovića (Pfaffenbichler), dodavši da su kaciga i sablja Zrinskog oblikom slijedile osmanski primjer jer njegova kaciga posve odgovara obliku one Sokolovićeve, dok sablja odgovara tipu Sulejmanove sablje (v. g - orijetalizacija.).
Na sablji – grb
– Tu vidimo gdje su bili uzori – u vrhu osmanske vojske. To nije čudno jer je osmanska vojska bila dominantna, u ono je doba bila valjda najjača vojska u Europi. To je bio protivnik kojeg su se silno plašili, protiv kojeg su se borili, ali kojemu su se donekle i divili i oponašali ga (v. g.). Otud i cijeli oklop Nikole Zrinskog koji je napravljen po uzoru na osmanske. A točno znamo da je to sablja Nikole Zrinskog jer na balčaku, na gornjoj ploči, stoji njegov grb. Zato se može nedvojbeno identificirati, ne samo zato što se već u inventaru Ambrasa pojavljuje kao predmet Nikole Zrinskog nego je i na samom oružju jasno označeno da je riječ o tom velikom junaku u borbi protiv Turaka – kazao je ravnatelj bečkog muzeja (v. g.)...
(Tu se) na srebrnoj glavici čelične sablje nalaze ugravirana slova – NCPPZ, orlovska krila i kula te zmaj.
Bečki muzej ovog će ljeta (2016.) sablju i kacigu posuditi muzeju u Čakovcu (pisano u travnju)
– Sačuvane su i korice sablje. Ostalo je drveno ležište i srebrni okovi… (a) postoji i katalog iz toga doba s prikazom Zrinskog.
– Kaciga i sablja Zrinskoga trenutačno nisu izložene u Muzeju jer se dugo vodila rasprava treba li izložiti i ostatke njegova kaputa (dolame). Sačuvani su i ti originalni ostaci, no oni su u 19. stoljeću prerađeni i jako oštećeni pa ih u sadašnjem obliku ne možemo izložiti. Ono što je od tog kaputa preostalo nije prikladno prikazati kao svečanu odjeću tog hrvatskog bana, pa je zato odlučeno sve to ostaviti u pohrani. No, napravit ćemo novi postav te zbirke pa ćemo izložiti i kacigu i sablju Nikole Zrinskog, a u povodu jubileja ove ćemo ih godine poslati na izložbu u Hrvatsku. Usto, Zrinski se pojavljuje i u prvom ilustriranom muzejskom katalogu na svijetu, Armamentariumu heroicumu. Taj katalog izrađen je po narudžbi Ferdinanda II. (Tirolskog). Bakrorezi koji prikazuju pojedine ličnosti sačinjeni su još za Ferdinandova života, a nadvojvoda je osobno intervenirao u nastanak tekstova. Poslije njegove smrti latinski je katalog 1601. objavio njegov sin (a) prema stanju iz 1601. se točno doznaje koji su predmeti bili povezani s kojim ličnostima.
Kratice natpisa Nicolaus perpetuus de Zrinio
– Riječ je o tri predmeta: kacigi, sablji i mentenu (ugarski mantil, ogrtač s krznom koji je sprijeda otvoren). Kacigu zvanu šišak (njem. Zischägge) u Hrvatsku su donijeli Osmanlije početkom 15. stoljeća. Taj se tip udomaćio u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu. Obojena je žarkim bojama, što je skromnija varijanta. Hrvatsko-ugarska husarska (v. g.) sablja iz sredine je 16. stoljeća. Na njenoj srebrnoj glavici ugravirana je 1562. godina te kasnija varijanta grba obitelji Zrinski. Donju lijevu polovicu grba čine orlovska krila, a na desnoj je strani kamena kula (grb Čakovca / Čakov turen, Tshakaturn – prir.). Iznad (grba) se nalazi zmajska glava. To znači da su Zrinski spadali u vitezove Reda od zmaja (Societas nostra Draconitarum – prir.). Na kapici glavice nalaze se i slova NCPPZ, što znači “Nicolaus comites perpetui (de) Zerin” (v. g.), ili “Nikola grof vikovični Zrinski”. Ispod drška nalazi se srebrna i pozlaćena križnica ukrašena arabeskom. Menten - ukrasni plašt s rukavima koji se nosio preko oklopa, dakle Waffenrock, sopravesta (prir.) izrađen je od svile, bio je bijel s crvenim listolikim dekoracijama orijentalnog podrijetla – kaže nam stručnjak za staro oružje Tomislav Aralica.
- Ova tri predmeta iznmno su važna za našu povijest jer se sa sigurnošću zna da su pripadali Zrinskom. (Božena Matijević, Večernjak)
(Napomene priređivača – Preneseno na početak za Žubrinića) MAKNUTI "za Žubrinića"
Kada je u Večernjaku izašao ovaj članak, napisao sam za Hrvatske Novine (Željezno) odgovor na njega s primjedbom da se kod nas stalno iznova izmišlja topla voda te sam naše nevježe pozdravio s bon-motom: „dobro jutro Kolumbo, otkrio si Ameriku!“ Pa je tako mudra i tvrdnja da „ti predmeti nikada do sada nisu bili viđeni“ (??).
Naime, spomenuti izlošci već 120 godina (od Milenijske izložbe 1896. U Budimpešti) putuju povremeno u Mađarsku. Tako sam i ja još 1990./91. našao ove eksponate u katalogu Milenijske izložbe (njemačka verzija). Oko toga bi se mogla ispričati i duža priča, ali to neka bude za pisano oblik ovoga priloga.
- Apropo „depoa bečkog Muzeja povijesti umjetnosti“ – ako dođete u taj muzej (KHM) i pitate za te izloške, pogledat će vas bijelo i reći: to uopće nije kod nas ovdje, nego u našem dislociranom odjelu „Dvorskoj lovnoj i oružnoj komori“ (Hofjagd- und Rüstkammer) u Novom Hofburgu (pored Austrijske Nacionalne Biblioteke) – no i to je duga priča, pa više o tome na drugom mjestu. Naravno da je Ambraski inventar iz 1577 imao zavedene i ove predmete, jer mu ih je Nikola uputio još za svog života – prije 1566.
- I spomenuti „ravnatelj bečkog muzeja Dr. Matthias Pfaffenbichler“ nije direktor cijelog KHM-a, nego samo spomenute Komore.
Navedeni predmeti neće „ući u stalni postav bečkog Muzeja“, nego samo u vitrine rečene Komore (iako ona jest u okviru Muzeja).
– Orijentalizacija oružja kod Ugra, Hrvata, Poljaka i nekih drugih naroda tj. njihovih vojski – imala je i svrhu da se neprijatelja tuče njegovim vlastitim oružjem, ali je to sobom donosilo određene probleme (o čemu – drugom prilikom).
– Uz spominjanje hrvatsko-husarske sablje recimo i to da se je vrsta lake konjice, poznata pod nazivom husara nazivala također i „hrvati“ tj. ovaj naš etnikon je postao oznaka za taj red vojske - hrvatska konjica i sl.
– Tumačenje kratice imena Nikole Zrinskog nije sasvim korektno interpretirano, pa ga ovdje ispravljam (Šuvarove škole su ukinule nastavu latinskog jezika – pa vidimo kakve su posljedice toga).
Večernjakovu priču je odmah preuzeo bečko-balkanski časopis KOSMO: „Wiener Museum bewahrt nationales Kulturgut Kroatiens auf“ (13. 4. ’16.) – i dodao tome svoj balkanski senf, ali to je d/r/uga priča...
Josip Seršić, Beč
"U boj, u boj" from the opera Nikola Šubić Zrinski by Ivan pl. Zajc, interpreted by Japanese singers
The helmet and sward of Nikola Šubić Zrinski as they have arrived the town of Čakovec in September 2016 from Kunsthistorisches Museum in Vienna.
The sward cover is also here.
Decorations on the back part of Nikola Šubić Zrinski's helmet
Nikola IV. Zrinski i pad Sigeta u povodu obilježavanja 450. obljetnice bitke za Siget
Predavači: Alojz Jembrih, Tatjana Marković, Marijan Kalapurić, Josip Seršić
Znanstveni kolokvij je održan 17. studenoga 2016., u prostorijama Hrvatske akademske zajednice Rathausstr. 15, 1010 Beč s početkom u 20.00 sati.
Nicely decorated hilt of Nikola Šubić Zrinski's sward
Znanstveni skup na temu Nikole Šubića Zrinskog i Sigetske bitke
Jednoglasnom odlukom Hrvatskoga sabora, a na inicijativu Međimurske županije, 2016. je proglašena Godinom Nikole Šubića Zrinskog i to u povodu jubilarne 450. obljetnice Sigetske bitke. Naime, kao što je poznato, 7. rujna 1566. godine završena je jednomjesečna opsada tvrđave Siget u Mađarskoj koju je od 100 tisuća osmanskih vojnika pod zapovjedništvom sultana Sulejmana Veličanstvenog branilo 2.500 vojnika, uglavnom Hrvata, pod vodstvom hrvatskog velikaša Nikole Šubića Zrinskog.
Riječ je o jednom od najvažnijih događaja u povijesti Hrvatske, Mađarske, ali i cijele Europe jer je zaustavljanje moćne osmanske vojske na putu prema Beču bio prijelomni trenutak za zapadnu kulturu i civilizaciju koji je zasigurno promijenio tijek povijesti za nekoliko sljedećih stoljeća.
Iz tog su razloga tijekom cijele ove godine na širem području Hrvatske i Mađarske organizirane brojne manifestacije i događanja, a kao jedna od središnjih svečanosti u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu jučer je održana svečana akademija, kojom je ujedno otvoren i međunarodni znanstveni skup „Nikola Šubić Zrinski i Siget 1566.“. Otvorenju je prisustvovao i župan Međimurske županije Matija Posavec uz brojne uzvanike, među kojima je posebnu pozornost privukao dolazak predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović.
Na svečanosti su se okupili i akademik Željko Reiner kao izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora, načelnik Glavnog stožera oružanih snaga general Mirko Šundov, izaslanik kardinala Josipa Bozanića, moderator Nadbiskupskog duhovnog stola prečasni Marko Kovač, glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan, ravnateljica USKOK-a Tamara Laptoš, predsjednik međunarodnog povjerenstva znanstvenih skupova za očuvanje i promicanje povijesne, kulturne, nacionalne i vojničke ostavštine hrvatskih plemićkih obitelji Zrinski i Frankopan mons. Juraj Kolarić, veleposlanik Mađarske u Republici Hrvatskoj Nj. E. Jozef Zoltan Magyar, pomoćnica ministra kulture Iva Hraste Sočo, predstavnici Zavičajnog društva „Međimurje“ Zagreb predvođeni predsjednikom Danijelom Režekom, kao i mnogi drugi visoki dužnosnici.
Dvodnevni međunarodni skup zajedno organiziraju Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Hrvatski institut za povijest, Hrvatsko katoličko sveučilište, Hrvatski studiji i Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Osim hrvatskih povjesničara, sudjelovat će i povjesničari iz Mađarske, Turske te Bosne i Hercegovine, koji će nastojati rasvijetliti turbulentno razdoblje druge polovine 16. stoljeća, te osobu Nikole Šubića Zrinskog i odjek koji je njegova junačka smrt imala među Hrvatima, Mađarima i drugim narodima.
Kruna ove spomen godine bila bi podizanje spomenika Nikoli Šubiću Zrinskom u Zagrebu
Svojim pozdravnim govorom gostima se obratio domaćin svečanosti, predsjednik HAZU-a akademik Zvonko Kusić, koji se osvrnuo na okolnosti u kojima se odvijala Sigetska bitka. „Nikola Šubić Zrinski je imao državotvornu ulogu i time postao dio hrvatskog identiteta, a Hrvatska akademija kao čuvar nacionalnog identiteta nalazi se baš na Trgu Nikole Šubića Zrinskog. Siget je pao, baš kao i Vukovar, ali sloboda je ostvarena i to je dokaz da žrtva nikad nije besmislena“, istaknuo je Kusić te podsjetio na povijesnu važnost velikaškog roda Šubića Zrinskih koji su svojim posjedima objedinili gotovo sve hrvatske krajeve, od Bribira i Zrina do Čakovca, Ozlja, Čabra i Bakra.
Predsjednica Grabar-Kitarović naglasila kako je važno osvijestiti koliko je velik značaj Sigetske bitke koja svakako pripada onim povijesnim događajima koje možemo nazvati sudbinskima. „To nije samo izraz poštovanja i zahvalnosti prema Nikoli Šubiću Zrinskom i svim sigetskim braniteljima, već odražava i karakter našeg nacionalnog etosa koji u sebi sažima vrline poput domoljublja, vjernosti, hrabrosti, odlučnosti i zajedništva“, rekla je predsjednica dodavši kako je upravo ta bitka bila svojevrstan putokaz našoj nacionalnoj borbi za slobodu i državnu neovisnost koju smo konačno okrunili pobjedom u Domovinskom ratu.
„Ako svatko vrijeme traži svoje junake, neka oni danas budu u svijetu rada i znanja, vođeni onom etikom službe domovini koju je posvjedočio Nikola Šubić Zrinski, a koja je ugrađena u obranu europske kulturne baštine i duhovnog integriteta“, zaključila je Grabar Kitarović. Također, osvrnula se na brojna književna i umjetnička djela koja su ostvarena u ovoj ili prijašnjih godina, pa i stoljeća, u spomen na Zrinskoga i Sigetske bitke, a da bi sav taj umjetnički doprinos bio okrunjen podizanjem spomenika Nikoli Šubiću Zrinskom u Gradu Zagrebu, te bi na taj način i ova spomen godina dobila svoj najviši mogući znamen.
Svojim junaštvom Zrinski je pokazao kako se brani dom, čuva vjera i brani domovina
Akademik Reiner nadovezao se na riječi ostalih govornika koji su povukli paralelu između pada Sigeta i pada Vukovara, te je podsjetio na tragičnu sudbinu Zrina, rodnog mjesta Zrinskog, koji je 1943. godine spaljen, a nekoliko stotina njegovih stanovnika pobijeno i raseljeno, dodavši da je nacionalna obaveza obnoviti život u Zrinu. Napomenuo je također da Zrinski predstavlja primjer domoljublja, čovjekoljublja, čestitosti i lojalnosti, a da je njegova hrabrost nadmašila granice Hrvatske i Mađarske, koje zajedno dijele i štuju svog heroja.
„Povijest nije zaboravila na to veliko junaštvo, kojim je Zrinski pokazao da život možda može biti i kratak, ali da on može značiti puno više za cijele narode i očuvanje njihove svijesti. Za takve su pothvate najvažniji ljudi koji vjeruju u svoj identitet i imaju ugrađenu svijest o tome odakle dolaze“, nadovezao se veleposlanik Mađarske Magyar, a s time se složio i general Šundov. „Današnja hrvatska vojska s punim pravom svoje temelji nalazi u visokim vojnim i moralnim načelnima Zrinskoga koji je svojim djelima pokazao kako se brani dom, čuva vjera i brani domovina“, naglasio je Šundov.
Iz Čakovca pokrenuta inicijativa za osnivanjem povijesnog Instituta Zrinskih i Frankopana
Mons. Kolarić govorio je o projektima koji se poduzimaju u proteklih godinu dana kako bi se očuvala baština i sjećanje na Zrinskog, te podsjetio da je o tome mnogo učinjeno upravo na području Međimurja, gdje su s tom svrhom osnovane udruge poput Zrinske garde i Bratovštine Petra Zrinskog – Časni stol Čakovec, ali da svoj doprinos pružaju i mnogi drugi poput Družbe Braće Hrvatskoga Zmaja, Muzeja Međimurja Čakovec, te mnogobrojni pojedinci.
Podsjetio je kako se od 2011. godine, odlukom Hrvatskog sabora, 30. travnja obilježava kao Spomendan Zrinskih i Frankopana, koji simboliziraju žrtvu za slobodu i pravdu hrvatskoga naroda i domovine, uz geslo „Navik on živi ki zgine pošteno“.
Također, na nedavnom znanstvenom skupu u Čakovcu posvećenom Zrinskima, podržana je inicijativa predsjednika Zrinske garde Čakovec Alojzija Sobočanca da se u Čakovcu osnuje povijesni Institut za proučavanje života i djela Zrinskih i Frankopana, koji će kontinuirano proučavati, istraživati, objavljivati i promicati hrvatsku povijest, kulturu, te književna i likovna djela inspirirana životom Zrinskih i Frankopana.
U sklopu svečane akademije održan je i glazbeno-scenski program u kojem je bariton Ljubomir Puškarić uz klavirsku pratnju Darijana Ivezića izveo Ariju pjesnika Frane iz opere Adel i Mara Josipa Hatzea i Romancu Zrinjskoga iz opere „Nikola Šubić Zrinjski“, dok su Zagrebački solisti izveli Pintarichianu Borisa Papandopula. Ulomak oproštajnog govora Nikole Šubića Zrinskog sigetskim braniteljima interpretirao je dramski umjetnik Dragan Despot, nacionalni prvak Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
Formated for CROWN by Darko Žubrinić Distributed by www.Croatia.org . This message is intended for Croatian Associations/Institutions and their Friends in Croatia and in the World. The opinions/articles expressed on this list do not reflect personal opinions of the moderator. If the reader of this message is not the intended recipient, please delete or destroy all copies of this communication and please, let us know!
