Utorak, 07 Prosinac 2010
Stjepan Krasic
Krajem prošle godine u nakladi Matice hrvatske, Ogranak Dubrovnik, objavljena je knjiga Stjepana Krasića, Počelo je u Rimu. Katolička obnova i normiranje hrvatskog jezika u XVII. stoljeću. U njoj je doneseno više krupnih novosti – koje uvelike mijenjaju pogled na do sadašnje spoznanje o procesu, mjestu i razdoblju normiranja hrvatskog jezika, njegovoj percepciji izvan nacionalnih granica itd. Pisana je na temelju dosad malo ili nimalo poznatih inozemnih, posebno rimskih arhivskih i bibliografskih izvora, što predstavlja osobitu novost u novijoj hrvatskoj historiografiji i daje posebnu draž svakom istraživaču hrvatske kulturne povijesti. Autor nipošto nije nepoznat hrvatskoj javnosti. Profesor je povijesti na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskoga u Rimu. Objavio je 17 knjiga uglavnom iz hrvatske kulturne i vjerske povijesti koje odišu svježinom i značnošću podataka, među kojima valja posebno navesti otkriće prvog hrvatskog sveučilišta – generalnog učilišta Dominikanskog reda u Zadru osnovanoga davne 1396. Sve je to je bio razlog da njezinom autoru postavimo nekoliko pitanja za koja smatramo da će zanimati čitatelje Hrvatskoga lista.
Prof. Krasiću, Vi u svojoj knjizi iznosite iznimne revolucionarne tvrdnje. Tvrdite da je hrvatski jezik normiran u Rimu u XVII. st. Na temelju čega to dokazujete?
Prije svega, ja ne samo da dokazujem, nego mislim da sam i dokazao da je normiranje hrvatskog jezika počelo u Rimu u prvoj polovici XVII. st. Svojoj knjizi dao sam naslov „Počelo je u Rimu" da naznačim da je normiranje proces koji ima početak a nema svršetka. Najbolji je dokaz činjenica da mi ni danas nemamo jedinstvena pravopisa nego se sporimo oko pojednih bitnih odrednica koje jezik čine onim što jest. To je donekle i normalno. Jezik ni u kojem slučaju nije nikakva statička nego dinamična kategorija. On živi i neprestano se razvija u narodu i s narodom koji njime govori.
Kažete da ste dokazali. Možete li biti malo precizniji?
Ako se pod pojmom normiranja razumijeva donošenje temeljnih jezičnih pravila kao što je pisanje gramatike, pravopisa, rječnika, izbor jednog narječja za književni jezik, onda nema nikakve sumnje da je sve to učinjeno u prvoj polovici XVII. st. Najprije je Faust Vrančić napisao i 1595. objavio svoj dobro poznati petojezični rječnik, zatim je Bartol Kašić 1604. objavio svoju gramatiku kojoj je priložio i jedan rječnik, zatim je izabrano štokavsko narječje za književni jezik, dok su se mnogi, počevši od Šime Budinića, već oko 1580. počeli baviti pravopisnim pitanjima. Iza toga je slijedilo pisanje i objavljivanje drugih rječnika gramatika, pravopisa itd. Sve to, kako vidite, mnogo prije Narodnog („Ilirskog") preporoda u XIX. st.
Kažete: „učinjeno", „napisano", izabrano" i sl.
Normiranje znači donošenje normi ili propisa. Netko ih mora donijeti. U našem slučaju, radi se o najvišoj vlasti Katoličke crkve.
Što je s tim imala vrhovna crkvena vlast?
To je pravo pitanje! U normalnim okolnostima takve odluke donosi odgovarajuća politička, odnosno kulturna vlast u samoj zemlji. Međutim, u Hrvatskoj sve do XIX. ili, ako hoćete, do XX. st., te nacionalne vlasti ne samo da nije bilo, nego nije ni moglo biti. Tim se pitanjem, stjecajem povijesnih okolnosti, pozabavila vrhovna vlast Katoličke crkve nakon izbijanja vjerske revolucije u Njemačkoj poznate pod imenom reformacija. Budući da su se njemački protestanti u prenošenju svoje vjerske poruke služili ne samo latinskim nego i pučkim govorom, to su prihvatili i katolici. Između protestanata i katolika nastalo je svojevrsno natjecanje ne samo oko tiskanja knjiga na narodnom jeziku nego i njegova boljeg proučavanja, usavršavanja, normiranja. U Njemačkoj je malo po malo izranjao jezik koji je kasnije prozvan „Hochdeutsch", a u Hrvatskoj su protestanti za jezik svojih knjiga izabrali istarsku pučku čakavicu ne izradivši pritom nijedan rječnik, ni gramatiku. Katolici su postupili drukčije. Izabrali su štokavicu kao najraširenije narječje koje je, naravno, ozbiljeno trebalo normirati. Izradili su sav potreban instrumentarij: ne jedan nego više rječnika i gramatika, ujednačavali i usavršavali jezik i njegovu grafiju itd. učinivši od štokavskoga svoj književni jezik („Hochkroatisch").
Ali Vi u knjizi tvrdite da je hrvatski trebao poslužiti kao knjiški jezik i drugim slavenskim narodima jugoistočne i istočne Europe.
Katolička crkva je po svojoj naravi opća, nadnacionalna ustanova i kao takva razmišlja u univerzalnim kategorijama. Budući da se protestantizam pokušao proširiti na sve kršćanske krajeve, čak i na one pod turskom vlašću, Katolička crkva te pokušaje nije smjela promatrati prekriženih ruku. Htjela je ujediniti katolike i pravoslavce da se odupru dvama neprijateljima: Turcima i protestantima. U tom pravcu se najprije poslužila diplomatskim sredstvima, a onda i tiskom.
Kakve veze to ima s hrvatskim jezikom?
Ima. Budući da je barem od 14. stoljeća u učenim krugovima u gotovo cijeloj Europi vladalo uvjerenje da Slaveni govore istim jezikom, s time da se on od naroda do naroda samo dijalektalno razlikuje, pape su zaključili da je dovoljno izabrati najopćenitiji, najrazvijeniji i najljepši slavenski „dijalekt" da bi se na njemu za sve slavenske narode tiskale crkvene knjige.
I koji je „dijalekt" izabran?
Da sazna koji je slavenski dijalekt najopćenitiji, najrazvijeniji i najopćenitiji, papa Klement VIII. (1592-1605) povjerio je vrhovnom poglavaru Isusovačkog reda Klaudiju Acquavivi da se o tome raspita među članova svoga, u to doba u gotovo cijeloj Europi nazočna Reda. Acquaviva je, u tu svrhu, svim rektorima i profesorima zavoda svoga reda poslao upitnik. Sačuvana su nam dva prilično opširna odgovora što su mu ih poslali rektori dvaju prosvjetnih zadoda. Prvi je bio slovačkog isusovca Teofila Kristeka (1561-1622), koji je - kako je naveo u svom izvješću - osim svog materinskog jezika, govorio mađarski, češki, ukrajinski, ruski, srpski, bugarski, slovenski i hrvatski. Njegov odgovor je glasio: slavenski narodi govore vlastitim jezicima, a jezik koji bi trebalo predavati u „ilirskim" zavodima trebao bi biti hrvatski (lingua croatica). Njemu je bilo jasno da su „ilirski" i hrvatski sinonimni izrazi. Za izbor hrvatskoga je naveo 4 razloga: 1. taj se jezik mnogo govori u svim krajevima pod Turcima, a govore ga i učeni ljudi i političari; 2. on je „majka i korijen" ostalih slavenskih jezika; 3. njegov je izgovor „najljepši i najslađi", bez hijata i tvrdih suglasnika; 4. najbliži je svojemu staroslavenskom uzoru i ima najbogatiju kulturnu prošlost. Slično je odgovorio Španjolac Alfonsa Carrilla, rektor jednoga zavoda u Slovačkoj, a prije toga profesor teologije u Parizu i Beču te dobar poznavalac prilika u hrvatskim krajevima koji je Fausta Vrančića nagovorio da izda svoj petojezični rječnik. U svom odgovoru Acquavivi naveo je „Posavjetovao sam se s mnogim stručnjacima i vidim da je hrvatski jezik prikladniji od drugih narječja da se pomogne narodima Istoka". Na temelju rezultata te ankete Acquaviva je 1599. naredio da se na sveučilištu Rimski kolegij osnuje katedra ili „Akademija ilirskog jezika" u kojoj se „ilirski" prvi put u povijesti taj jezik počeo stručno proučavati i predavati na sveučilišnoj razini, čime su bili položeni temelji znanstvenog pristupa hrvatskomu jeziku.
Što je Carillo mislio pod „narodima Istoka"?
Iz njegova odgovora otkriva se plan da knjige, koje budu izdavane u Rimu, posluže svim slavenskim narodima istočne Europe. U izvorima koje donosim u knjizi na više se mjesta govori se da su Slaveni „najbrojniji narod na svijetu". Crkva nije mogla ne voditi računa o tome bilo da s njima uspostavi crkveno jedinstvo, bilo da ih ujedini u zajedničkoj borbi protiv Turaka i protestanata.
Pišete i da se hrvatski predavao i na drugim europskim sveučilištima.
Uvođenje „ilirskoga" na Rimskom kolegiju se pokazalo vrlo uspješnim pa je papa Urban VIII. model „Akademije ilirskog jezika" odlučio proširiti i na druga sveučilišta. G. 1623. donio je dekret kojim je naredio da se svuda, gdje je to bilo moguće, osnivaju (sve)učilišta i katedre za ove jezike: hebrejski, grčki klasični i moderni, arapski, kaldejski ili aramejski (kojim je Isus govorio), i „ilirski".
Na koja se (sve)učilišta odnosila ta naredba ?
Na sva katolička učilišta i sveučilišta. Izrijekom su navedena sljedeća sveučilišta: Bologna, Padova, Beč, Ingolstadt, Köln, Löven, Pariz, Toulouse, Valencia, Salamanca i Alcalà de Henares (Madrid).
Zašto je naredio da se uvede učenje upravo tih jezika?
Prva četiri jezika: latinski, grčki, hebrejski i kaldejski bili su potrebni za proučavanje kršćanskih vjerskih i kulturnih korijena, osobito Biblije i teologije, a druga dva; arapski i „ilirski", značili su hrabar iskorak prema budućnosti. Tečaj tih jezika morao je trajati najmanje dvije godine, i to ne samo za studente nego i profesore.
Koja je bit spomenutog dekreta?
Papa je smatrao da katolici zapadnoeuropskih zemalja svojoj istočnoeuropskoj braći kao misionari mogu biti od velike koristi. Zato su trebali naučiti „najrašireniji", najrazvijeniji" i „najljepši" slavenski jezik (govor). Tim je dekretom ujedno „ilirski" praktično priznao nasljednikom staroslavenskoga kao općega crkvenog jezika slavenskih naroda na kojemu su se za sve njih mogle i trebale tiskati knjige. Bila je to prava „apoteoza" jezika jednoga malog naroda i vrhunac njegove međunarodne afirmacije koju nikada prije ni kasnije nije doživio, i to od strane jedne nadnacionalne i „globalne" ustanove kakva je bila Katolička crkva. Nije mi poznato da je Crkva ikada nešto takvo učinila s „velikim" europskim jezicima koje mi danas kao jezike velike kulture učimo u školama.
No u papinom se dekretu ne govori o hrvatskomu nego samo o „ilirskom" jeziku.
Dobro ste zapazili. Istina je da se tu govori o „ilirskomu" u koji bi se mogli svrstati i neki drugi južnoslavenski jezici. No iz cijelog konteksta papinske politike i pojedinačnih dokumenata razvidno je da se uvijek mislilo na jezik kojim govore katolički Hrvati. Čak je posebnom presudom vrhovnog crkvenog suda u Rimu 1659. napravljen još uvijek postojeći zemljovid krajeva u kojima se govorio taj „ilirski". To su Dalmacija, Bosna i Hercegovina, Slavonija i uža Hrvatska. Uostalom, i sami rektori isusovačkih kolegija u Europi podrazumijevali su pod „ilirskim" samo hrvatski (lingua croatica).
Na temelju kojih ste sve dokumenata napisali sve što ste ovdje iznijeli?
Na temelju izvornih dokumenata koji se čuvaju u povijesnom arhivu Kongregacije za širenje vjere kolokvijalno zvane Propaganda i objavljenih vrela za koje dosadašnji istraživači hrvatske povijesti nisu znali pa ih nisu ni mogli uzimati u obzir. Najbitnija vrela sam donio na kraju svoje knjige, ali i najviše prjevodeći ih na hrvatski za one koji ne razumiju latinski.
Ako tako stoje stvari, a čini se da stoje, to bi značilo da je hrvatski ne samo normiran mnogo prije nego smo to dosad shvaćali, već i da je u inozemstvu uživao daleko veći ugled nego u zemlji.
Nesumnjivo je da je hrvatski ne samo normiran u XVII. st. nego i da je doživio svoju najveću afirmaciju u inozemstvu kao jezik visoke kulture kakvu nisu doživjeli jezici mnogo većih naroda.
Bojite li se da tako krupne, rekao bih revolucionarne novosti ne će biti lako prihvaćene u hrvatskoj znanstvenoj javnosti i da će se možda naći ljudi koji će sumnjičavo odmahnuti rukom na rezultate Vašega rada?
Ništa nisam izmislio nego sve dokumentirao. Zbog toga se ne bojim nikakve ozbiljne i konstruktivne kritike. Svako otkriće vrijedi samo utoliko ukoliko je u stanju izdržati sve ozbiljne prigovore koji mu se mogu postaviti. Ja sam rekao svoje. Sada su na redu povjesničari hrvatskog jezika i jezikoslovci da kažu svoje. Njihovo je ne samo pravo nego i dužnost da ukažu na sve dobre i loše strane svake knjige, pa tako i moje. Zato se ne bojim nikakve ozbiljne kritike. Mnogo se više bojim šutnje kao što je do sada bio slučaj s mojim ne manje važnim otkrićima iz hrvatske kulturne povijesti.
Razgovor pripremio Ivan Raos (Hrvatski list)
Ivan Raos o prof.dr.sc.Stjepanu Krasiću
http://amac.hrvati-amac.com/index.php?o ... Itemid=192