Pater Marko Glogović: Moja borba za nerođene

Topics about faith and religion. Sve što Vas zanima o vjeri i vjeroispovjesti.

Pater Marko Glogović: Moja borba za nerođene

Postby zzubra » Fri Dec 11, 2015 3:39 pm


Pater Marko Glogović (pavlin):


Moja borba za nerođene

„Očekivao sam miran, molitveni život u nekom samostanu, okružen knjigama u jednom stalnom dnevnom redu, u nekakvim pokorama i gregorijanskim koralima. Naravno, ništa od toga se nije dogodilo“.

Razgovarala: Valentina Vukoje

Kada čovjek osjeti poziv i odluči se da svoj život posveti Bogu, onda je to odluka koja vrlo često šokira okolinu, obitelj i prijatelje. To se dogodilo i glavnom junaku naše priče, pateru Marku Glogoviću, koji se odlučio za red pavlina, a posljednjih 15 godina svoj je rad posvetio borbi za nerođene, borbi za život. Marko Glogović rođen je u Zagrebu 1976. godine i odrastao je na zagrebačkom Črnomercu. Reći će da je bio sretno dijete, okružen prijateljima i uvijek u nekoj akciji. Ono što ga je privlačilo u djetinjstvu bilo je čitanje i pisanje pjesama i eseja. Najviše muke zadavale su mu jedinice iz matematike, fizike i kemije. Danas je njegova glavna preokupacija borba za život nerođene djece.

„Životna mi je želja osnovati još barem 20 udruga. Također silno želim kršćansku sigurnu kuću za žrtve zlostavljanja. Želio bih tiskati časopis „Za život“. Potreban nam je i ženski ili muški svjetovni institut, kao samostan posvećenih Bogu. Imam još pedesetak manjih planova i projekata, pa što Bog da i sreća junačka. Želio bih i Samsung S4. Prije svega, želio bih više moliti i manje davati intervjue“


Koju ste srednju školu pohađali? Što vas je tada zanimalo?


Nakon mnogih rasprava i trzavica s roditeljima i ostalima, upisao sam Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju „s pravom javnosti“ na Šalati. Tada sam već jako osjećao poziv u srcu da služim Bogu i onima kojima me On pošalje. Bile su to četiri presudne, ali vrlo teške godine. Doživio sam i proživio sve i svašta, što uglavnom nije za novine već za ispovijed. Bio sam loš učenik, jedva sam prolazio razrede. Buntovan, lijen, osoran, neposlušan, dvoličan, uznosit, ohol, zavidan, bezobrazan, drzak, gorak i trpak… Zato jako dobro kužim mlade, ne osuđujem i ne popujem. Spasio me Gospodin, uvijek me iznova dižući i pomažući. Srednja je škola uvijek nekakva prekretnica pa tako je bila i meni, jer sam se kao maturant konačno odlučio za pavline, redovničku zajednicu bijelih Gospinih fratara. Sada sam njihov provincijal. Pri izborima očigledno nisam predočio ni svjedodžbe niti izvještaj o ponašanju, he, he.

Kada ste osjetili poziv da postanete svećenik? Kako ste se osjećali?

Otkad znam za sebe, volio sam ići u crkvu i biti blizu župniku i oltaru. Privlačila me otajstvenost crkve, onaj neki poseban ugođaj i osjećaj, tišina, polumrak, dostojanstvo pokreta i glazbe, nešto kao neka drama i prikaz. Sve tako savršeno, a uvijek tako nedorečeno. Imam tu neku umjetničku crtu u sebi, volim slikati, volim SF-filmove, volim drugačije, strano, ono što možda drugi ne vide ili ne cijene ili ne vole. Tako mi je u crkvi baš to „drugačije“ bilo privlačno, više nego sve drugo izvan crkve. Kada sam prvi puta u Karlovcu, u lipnju 1990. godine ugledao pavlina u bijeloj odjeći odmah sam u toj sekundi znao da sam stvoren za to, iako nisam imao pojma tko su ili što su ovi redovnici. Kad me pitaju zašto baš taj red odgovaram: „A zašto baš vaš muž ili tvoja supruga?“ Pitanja srca ostaju u srcu i nema jasnog odgovora. Poziv je jedna borba. Mi smo svi tjelesni, nismo anđeli. Poziv je i jedan križ, kao što je i blagoslov. Vjerujem da je slično i u braku. Poziv se obnavlja svakodnevno i ima svoje uspone i padove.

Kako su reagirali vaši roditelji kada ste im rekli da želite biti svećenik? Imate li braće i sestara?

Imam brata i sestru, a u vrijeme mog odaziva Božjem pozivu, sekica je bila još u maminom trbuhu. Šokirao sam svoje odlukom da odem u samostan. Iako vjernici, pogriješili su u dvije stvari. Krivo su mislili da svome djetetu mogu nametnuti svoje planove za život i krivo su mislili da Bog zove uvijek „neke druge“. Nisu uopće bili oduševljeni, dapače bili su ogorčeni. Nema što nisu pokušali da bi me odvratili. No, to danas razumijemo i ne spominjemo. To ulazi u borbu poziva. Bio je rat, čekala se sestra, tata je imao poslovnih problema, brat je bio teški pubertetlija, djed je dolijevao ulje na vatru… Svi oko mene gledali su samo što im se oduzima, a nisu shvaćali da im se puno više daje.

Koje je vaše poslanje u ovom svećeničkom redu?

Očekivao sam miran, molitveni život u nekom samostanu, okružen knjigama u jednom stalnom dnevnom redu, u nekakvim pokorama i gregorijanskim koralima. Naravno, ništa od toga se nije dogodilo. Sjećam se, imao sam 19 godina i na jednoj sam duhovnoj obnovi u novicijatu, bila je to godina kušnje prije službenog ulaska u zajednicu, slušao jednog sada već pokojnog pavlina, koji je uistinu sveto živio i sveto vodio duše. U cijeloj je Poljskoj bio poznat po tri stvari. On je svugdje pozivao na pobožnost prvih subota Bezgrešnom Srcu Marijinom, ispovijedao je cijele dane i noći te se beskompromisno borio za prava nerođene djece na život. Pri jednom od svojih zadnjih životnih nastupa, pomolio se za nas i pozvao nekoga od nas mladih da ga naslijedi. Iako sam prvi put zapravo čuo nešto više o pobačaju, mojim je bićem neopisivo snažno odjeknuo ovaj poziv i molitva, tako da sam se javio skroz ponesen ovim neobjašnjivim i neočekivanim iskustvom da ću ga zamijeniti. Sljedećih šest godina molio sam i postio, istraživao, planirao, raspitivao se, produbljivao sva dostupna saznanja o pobačaju te sam u rujnu 1999. godine na zagrebačkom Radio Mariji po prvi put javno o tome progovorio i pozvao slušatelje na suradnju. Tako je sve počelo. Za nekoliko smo tjedana tiskali prvi letak te smo službeno ušli u borbu za život.

Kako je to bilo na početku? Kada je osnovan Centar za nerođeni život-Betlehem i tko je pomogao u njegovom osnivanju?

Svećenik sam postao 2002. godine i započeo svoju službu u Svetom Petru u Šumi, predivnom mjestašcu u središtu Istre. Tamo su me frapirale neke stvarnosti. Prvo, u našoj se crkvi nalazi velika slika Majke Božje Supetarske (kopija čudotvorne slike iz Jasne Gore) koja je 1721. pred mnogim svjedocima, plakala krvavim suzama. Koliko znam, jedina u nas. Prvi oltar s desne strane posvećen je Svetoj betlehemskoj nevinoj dječici ubijenoj od strane ljutog Heroda. Dakle tu je Majka koja plače krvlju i tu su nevina dječica. Već smo sljedeće godine otvorili Centar za nerođeni život, kojega je osnovao biskup Milovan, koji je i blagoslovio prvu kapelu Marije Majke života, mjesto česte molitve i bdijenja za nerođene. Odavde je val molitve i raznih akcija u svrhu spašavanja najmanjih od nepravednog i bolnog usmrćenja, krenuo na cijelu Hrvatsku. Istovremeno, počeo sam s duhovnim obnovama i seminarima diljem Lijepe naše te sam do danas obišao više od pet stotina župa. Zato imam bolnu skoliozu, ali neka. Ovaj je Centar prerastao u Udrugu „Betlehem“ koja je danas prisutna u 10 gradova te vodi mnoga djela milosrđa i pomoći, između ostaloga i nekoliko kuća samohranih majka i djece. Nakon Sv. Petra, otvorili smo savjetovalište i molitvenu zajednicu unutar bolnice u Puli. Svečanost je predvodio biskup Bogetić. U sakristiji mi je rekao: „Marko, budi spreman na sve. Ako nisi progonjen, nisi Kristov“. Tek danas, 12 godina nakon razumijem njegove riječi.

Pokrenuli ste Molitvene sabore za nerođene, posebne Majčine dane i Dane života, inicijativu za zlostavljane žene Bakhita i razne seminare. Možete li nam pobliže opisati rad tih inicijativa i pokreta?

Naš rad uvijek ide dvojako, tu je molitva i konkretna pomoć te pojedinac i društvo. Pokušavam pomoći kao čovjek, kršćanin i svećenik. Svaki susret za mene je jedno obogaćenje, znak, pomoć i meni osobno. Iz tih pojedinačnih susreta rodilo se mnogo lijepih plodova, koji pokazuju važnost obrane života nerođene dječice, onih koje nam je Stvoritelj podario kao neprocjenjivi dar i čudo, a koje današnji svijet sve više odbacuje i prezire. Mi koji smo odlučili moliti i raditi za najmanje i nevine Božje anđele u majčinim utrobama, znamo sasvim sigurno da dobro uvijek pobjeđuje i da nas zlo ne može slomiti, kako god strašno izgledalo i prijetilo. Isus je bio Nerođeno Dijete!!, Svaka je trudnica – kraljica! Pobačaj nikada nije rješenje! To su gesla kojima se vodimo i kojima smo u 15 godina postojanja učinili mnogo za one koji se sami ne mogu braniti. Imamo dvije kuće samohranih majka i djece, radimo još dvije, a jednu smo morali nažalost zatvoriti. Postoji 10 udruga u 10 hrvatskih gradova, deseci molitvenih zajednica, inicijativa za žrtve obiteljskog nasilja „Bakhita-Sretna“, inicijativa za roditelje spontano izgubljene djece „Služba Pomirenja“ , inicijativa za predbračnu čistoću mladih „Mladi Srca Marijina“, inicijativa za očuvanje života nerođene djece s Down-sindromom.
Do sada smo podigli nekoliko spomen obilježja nerođenoj djeci, podijelili smo nekoliko milijuna letaka „za život“, osnovali savjetovališta i molitvu u bolnicama, imamo nekoliko kapelica posvećenih Mariji Majci života, pokrenuli smo mnoge humanitarne akcije, slavili godišnje „Molitvene Sabore za život“ i ostale duhovne obnove za obitelj, uz prisutnost tisuća ljudi. Puno molimo za supružnike željne djece i imamo seminare za izlječenje rana pobačaja. Uz sve to, naša se udruga zalaže za svetost svećenika te smo tako pokrenuli akciju „Gospin štit“ koja danas okuplja stotine molitvenih grupa. Vidjevši da je bogopsovka teško duhovno breme našeg naroda, uključili smo se i u pobjedu nad tim duhom, tiskavši stotine tisuća letaka protiv bogopsovke.

Jeste li imali negativna iskustva u svom radu? Što vam najteže pada, iscrpljuje li vas ovakav rad?

Tko radi svakako i griješi. Ponekad se čini da je najbolje ništa ne raditi, ali nije tako. Ponekad se čini da je ljudska zavist i ljubomora, zloća i hladnoća nešto što pobjeđuje, ali nije tako. Križ je dio svačijeg života i trebamo se suočiti i sa svojim manama i slabostima, te učiniti najbolje moguće u danim okolnostima. Sve hvali Boga, pa i naša bijeda. Gospodin najbolje može raditi s nama kad smo slomljeni. Sve je milost pa i sukobi i nesporazumi. Sve nam može biti na blagoslov i obraćenje pa i naše trpljenje. Moja je snaga Isus u svetohraništu, zajedništvo u samostanu, vodstvo i volonteri udruge, svako spašeno dijete, svaki spašeni brak, svako izmoljeno dobro. Kad sam umoran i iscrpljen, pomislim na radnice Kamenskog, na nezaposlene mlade, na očajne branitelje, na ljude u bolnici, pa zaboravim na svoju muku.

Do sada su otvorene dvije kuće za prihvat samohranih majki, trudnica i djece „Obitelj sv. Josipa“. Opišite nam te kuće i objasnite kako funkcioniraju. Tko pomaže u financiranju? Jesu li korisnici tih objekata vremenski ograničeni, odnosno koliko dugo smiju biti u tim kućama?

Naše majčinske kuće mjesto su privremenog skloništa za trudne i samohrane majke. Prema zakonu, one mogu ostati kod nas do godinu dana nakon rođenja djeteta. Taj je zakon dobar i nije. Primamo osobito mlade trudnice, koje su se oduprle napasti abortusa te odlučile sačuvati svoje dijete. Kako je ta hrabra i jedino dobra odluka ipak najčešće loše prihvaćena od bližnjih, ostavši bez njihove podrške, majke dolaze k nama. Ovdje imaju sve što trebaju i sve što im možemo priuštiti. U svemu se na nas mogu osloniti, te polako započeti jedan novi život. Kuće ne mogu primiti više od pet majki odjednom, a niti mi ne želimo stvarati neki dom-ustanovu, već pružiti jedno obiteljsko ozračje. Mnoge majke imaju specifične probleme, neke nam dolaze u depresiji, u bolesti, kao žrtve svojevrsnog zlostavljanja. Svi pomažemo, svaki na svoj način. Tu je i medicinska sestra te psiholog i socijalna radnica, uz naše volontere i mene kao svećenika. Financiramo se već šestu godinu gotovo isključivo darovima malih ljudi, tvrtki, gostiju i prijatelja. U partnerstvu smo i s udrugom „Milosrđe“, koja brine za karlovačke beskućnike. Naš je zadatak briga i pomoć osobito ženama-beskućnicama. Odlično surađujemo sa sličnim institucijama i centrima. Nismo financirani od strane države kao niti od inozemnih i sličnih organizacija.

Jesu li štićenice u tim kućama doživljavale prijetnje od supruga, obitelji, momaka, rodbine? Jeste li osobno doživjeli prijetnje jer im pomažete?

Naravno da mnoge jesu. Nekima je nerođeno dijete svemu krivo i nema apsolutno nikakvih prava. Smatraju ga velikom prijetnjom. Ranjeni, sami ranjavaju bližnje. Isus kaže u evanđelju da je „đavao ubojica čovjeka od početaka… lažac i otac laži… došao da ukrade i zakolje“ (Ivan, 8) i njegov krvav trag možemo promatrati kroz cijelu povijest čovječanstva. Što se mene tiče, prijetnji se ne bojim, jer prihvaćam činjenicu da je i to dio ove misije, kao i činjenicu da me štiti Nebo. Sramota je i užas što uopće postoji to obiteljsko nasilje. U ovome u potpunosti podupirem sve moguće ženske grupe i grupacije, kako god se nazivale. Nasilje mora biti sankcionirano. Moramo spasiti te nebrojene žrtve. No, to je također i vrlo kompleksno pitanje.

Jeste li do sada morali nekoga odbiti zbog ograničenosti smještajnih kapaciteta?

Više smo puta morali odbiti neku majku trudnicu (u nas je trudnica već majka) zbog više razloga. Naime, ne možemo primati aktivne ovisnice o drogama, teže psihički oboljele ili žrtve nasilja, kojima se prijeti odnosno za kojima nasilnik traga. Jednostavno nemamo adekvatno osoblje, niti prikladan smještaj za takve teške slučajeve jer majke u takvim problemima naravno utječu na cjelokupan život u kućama. Čim se popune sve sobe ne možemo primiti nove djevojke, odnosno žene. Zato ćemo ove godine, ako Bog da, otvoriti još dvije kuće. Jer sve je više onih koji zaista nemaju kamo u svojoj poteškoći. Hvala Bogu, ima još sličnih ustanova, pa pomažemo da one koje se nama jave dospiju na dobra mjesta. Bilo bi idealno kada bi kršćanske obitelji prihvaćale i posvajale majke s djecom. No, to još nije dovoljno razrađeno iako je predloženo.

Crkva su i siromasi i političari i nogometaši i narkomani i pankeri i biskupi

Kako na vaš rad gledaju kolege svećenici? Postoje li kritičari?

Kao i svugdje ima svega i svačega. Ponekad je kritika dobra i potrebna, zar ne? Moj je problem preveliki aktivizam, što šteti i meni i mojim bližnjima. Također, više sam strog drugima nego prema sebi. Borim se i sa mnogim drugim slabostima i ograničenjima, priznajem da sam grešnik i tražim Božje milosrđe. Pravedno je kad me i ako me netko i kori, jer Bog progovara kroz činjenice i preko ljudi, isto kao što progovara po molitvi ili svojoj Riječi. Ne znam nijednog čovjeka koji bi radio savršeno, kao što ne znam nikoga tko nije nekomu nešto kriv, pravedno ili nepravedno. Trebamo se uvijek prisjećati da je sudac naših djela Gospodin, koji je jedini dobar i svet. Ja nisam ništa posebno i zaista me smetaju pojedinci koji me glorificiraju i diviniziraju. Nemam nikakve posebne moći i ne radim ništa na što i drugi nisu pozvani i sposobni činiti.

Što vam je najteže u ovom radu?

Gledati suze, vraćati nadu, neprestano i uvijek iznova tješiti, pridizati, hrabriti… No, to što je najteže ujedno je i najljepše. Kad nas neka mama i beba napuštaju, nikada ne dolazim na „tortu“ jer mi se „oči znoje“. Teško je slušati i ponekad stravične priče žena – silovanjima, drogi, sidi, ranoj odbačenosti od najbližih, pogaženoj mladost, već izvršenim abortusima. Teška je i ta sve češća nemoć da se nekome pomogne, jer kad se nama ne pomaže mi ne možemo pomoći drugima. Mi smo samo koordinatori, ne izvor pomoći. Teško je gledati da ponekad i sav uložen trud u neku osobu u trenutku biva kao uzaludan, jer majka na primjer, ostavi dijete. Ili se vrati starom, grešnom i lošem načinu života. Teško je zauzdati svađu, objasniti neka pravila, pa i duhovne principe, ili dokazati da je zlo uistinu zlo, kao što je dobro uistinu dobro. Najteže mi je u jednome danu odgovarati nekoliko majka od pobačaja, a onda saznati da je jedna ili više njih ipak otišla, otišla tako daleko od sebe i od Stvoritelja. Dakle, mi sada oremo a žetva dolazi kasnije, a oranje nije nimalo lako. Kad smo osnivali kuće, znali smo da nas čekaju brojni izazovi, ali što je život bez izazova?

Imate li informacije koliko se otprilike godišnje u Hrvatskoj pobaci djece?

Prema službenim statistikama, u nas se pobačajem usmrti oko 11 000 djece. Navodno, oko polovica tih abortusa odnosi se na „medicinske indikacije“ pod kojima se razumiju djeca sa Down-sindromom (imamo mnoge udruge za takvu djecu, rođenu) ili drugačije bolesna (kad se rode bolesna djeca, cijelo se društvo uključuje u akcije pomoći) ili slično. Međutim javna je tajna da mnoge privatne ordinacije ilegalno čine pobačaje. Vjerojatno se odlazi zbog pobačaja i u inozemstvo. Mnogi abortusi u bolnicama nisu nigdje uvedeni, o čemu svjedoče neke afere o kojima smo u posljednjim godinama svjedočili u medijima

Koji su, po vama, razlozi velikog broja pobačaja u Hrvatskoj?

Uz navalu pornografije, prostitucije, nasilja svake vrste, laži o „dobrobitima marihuane“, sveprisutni alkohol, spolnost, življenje bez odgovornosti u sve mlađoj dobi uz silan pad autoriteta, tu su još i neke oznake današnjeg vremena: desakralizacija, materijalizam, kult tijela i mode, karijerizam, samo tradicionalno vjeroispovijedanje, stres, dezorijentiranost, nestanak ideala, siromaštvo, strah, ljudski obziri i mnogi drugi razlozi. Svaka osoba ima svoju zasebnu priču i pozadinu svoje muke, koja ju tjera u muku abortusa. Dugo se o tome nije pričalo pa i danas vlada neka vrsta zavjere, odnosno pobačaj je još uvijek tabu-tema, koja iskače eventualno u vrijeme izbora ili pri raspravama o demografskoj slici nacije ili kad se dogodi neko čedomorstvo ili kada neka udruga slična našoj učini nešto lijepo ili nešto ružno.

Brojne feminističke udruge tvrde kako je pobačaj pravo žene…

Svatko može svašta tvrditi. Legalizirano zlo i dalje je zlo, bez obzira na floskule i trenutnu modu. Hitler je ozakonio ubijanje Židova i ostalih narodnosti i vjera. Belgija je nedavno ozakonila ubijanje rođene djece kroz dječju eutanaziju. U mnogim se njemačkim vrtićima ističe pravo da roditelji uče djecu masturbiranju i slično. Kažu i da je prostitucija u redu, ako je plaćena i ako te ponižene osobe, izgubljena dostojanstva i vrlo nesretne, imaju zdravstveno osiguranje. Droga počinje biti društveno prihvatljiva. Dijete u majčinoj utrobi ima svoju krvnu grupu, svoj otisak prsta, ljudski DNK, srce koje kuca, sustav koji reagira na bol, svoju besmrtnu dušu. Ono jest u majci, ali nije majčino vlasništvo. Imam li ja pravo ubiti susjeda, jer mi smeta? Ta živi u mojoj ulici. Majka Terezija kaže da ako je moguće uništiti najmanjeg pod majčinim srcem, onda je sve moguće i sve će biti dozvoljeno. A što je s pravom tog djeteta? Ako nije dijete, kako to da se jasno može vidjeti kako već u 9. tjednu siše palac? Mi molimo i vapimo Bogu za obraćenje svih koji su tako jako slijepi, kraj tako očiglednih znanstvenih, teoloških, filozofskih i svakih drugih činjenica. Ne osuđujemo, ne moraliziramo, ali jasno i beskompromisno stojimo u istini, da je dijete uvijek dijete i da nitko nema prava oduzeti mu život. Zamislite koliki bi se zgrozili da se ubije mali pas i ostavi u krvi, a tko čuje vapaj desetaka tisuća nerođenih?

Treba li se Crkva izjašnjavati o tim stvarima ili se ona ne bi trebala miješati u ta pitanja?

Crkva je Majka. Svaka znanost pa tako i medicina, u ovom našem društvu, ima svoje korijene upravo u Crkvi kroz prošlost. Naši su pavlini imali prve ljekarne u Hrvatskoj. Mene zovu „pater“ što znači otac. Zašto ja, kao dio Crkve, ne bi smio govoriti o onome što drugi dijelovi Crkve (samohrana majka, nerođeno dijete, trudnica koji su isto Crkva) proživljavaju i s čime se suočavaju? Crkva su i siromasi i političari i nogometaši i narkomani i pankeri i biskupi. Osim toga, ja jesam svećenik, ali sam i građanin ove države. Idem na izbore i plaćam poreze. Imam svo pravo na svijetu reći svoje mišljenje i prema njemu se ravnati. Danas smo svjedoci jednog dvoličnog i lukavog ocrnjivanja Crkve, kojim se želi izazvati agresija naroda – Crkve na strukture Crkve. Žele nam zatvoriti usta raznim smicalicama i skandalima. Đavao želi da ne propovijedamo milosrđe i istinu. Čak i ta situacija može nam se okrenuti u korist, ako ju prihvatimo kao poziv na obraćenje i na promjenu metoda rada. Događaju se dakle predivne stvari, ljudi se po prvi puta u molitvi okupljaju pred bolnicama! Sve više svećenika organizira molitvu za život, mnogi rade lijepe humanitarne akcije, konačno istupaju i žrtve abortusa i postoje sjajne alternative za ovu „civilizaciju smrti“ kako ju je nazvao uskoro sveti Ivan Pavao II. Crkva je naravno „sveta zajednica grešnika“ a sveta je po Isusu. Mi jesmo i ostajemo grešnici, potrebni Božjeg oprosta i pomoći. Ma dođite vi lijepo nama na krstitke spašene bebe, pa će vam sve biti jasno.

Opišite nam svoj uobičajeni dan.

Ustajemo u 6 sati. Onda imamo razmatranje Svetoga Pisma i jutarnju molitvu do 8 sati. Slijedi doručak i dopodnevni posao u sobi ili u vrtu,u crkvi, ili „na terenu“. Iza ručka ponovno slijedi molitva, pa nakon toga ili kratak odmor kroz čitanje duhovnog štiva ili nastavak rada. Ja obično radim za laptopom, drugi pater s kokošima u dvorištu, treći u kuhinji. Navečer imamo krunicu, svetu misu, večernju molitvu, molitvene zajednice, euharistijsko klanjanje i slično. Naravno, svaki dan izgleda drugačije. Nekada idemo i u kino, evo zadnji smo put gledali Hobbita. Nekada odemo kod neke obitelji. Na fino ugađanje našem kolesterolu. Nekada imamo dane šutnje i posta. Nekada se kupamo u moru, a ponekad po cijele dane ispovijedamo. Uglavnom, nikada nam nije dosadno. Redovnički život ima svojih bolnih strana i situacija, ali kad se sjetiš da pod istim krovom živi Isus i kad malo manje gledamo zemlju, a više nebo onda sve dođe na svoje.


Do sada ste napisali nekoliko knjiga i brošura. Kako to sve stignete? Spavate li uopće?


Napisao sam dvadesetak knjiga i molitvenika te desetke letaka. Pišem kolumne u najboljim katoličkim časopisima u nas. To su Book, Pia i Rhema, te na našem najboljem internet portalu Bitno.net. Oduvijek sam volio čitati i pisati pa sam morao iskoristiti taj talent. Kao i mnogi drugi neshvaćeni, genijalni i umjetnički umovi (ha, ha) vodim žarku psihološku borbu sa stotinama misli, planova, zaključaka, razmatranja. Imao sam fazu nesanice, koja je dugo trajala i bila je stvarno mučna. Onda sam otkrio lijek, a to je da gasim televiziju nakon Dnevnika, isključim mobitel čim prije pa onda molim krunicu. Zatim slijedi lagana šetnja, najbolje s labradorom i to je recept za miran san. Protiv duhovnih borba i noćnih strašenja zloduha, nemam problema samo ako sam u milosti Božjoj po svetoj ispovijedi. To preporučam i svim čitateljima. Dobra ispovijed i čisto srce i nestat će barem polovica strahova, tjeskoba, depresija i sličnih trpljenja kroz koja prolazi čovjek današnjice.


Koji su Vaši planovi za budućnost? Što biste željeli?


Životna mi je želja osnovati još barem 20 udruga u ostalim većim hrvatskim gradovima. Također silno želim kršćansku sigurnu kuću za žrtve zlostavljanja. Želio bih tiskati časopis „Za život“. Potreban nam je i ženski ili muški svjetovni institut, nešto kao samostan posvećenih Bogu, s poslanjem molitve i djelovanja za život. Imam još pedesetak manjih planova i projekata, pa što Bog da i sreća junačka. Želio bih i Samsung S4. Prije svega, želio bih više moliti i manje davati intervjue. Pozivam sve čitatelje da nam se pridruže, svaki na svoj način. Evo na primjer, sada hitno trebam neka sredstva za tisak novog pro-life letka. Ako mi tko želi pomoći, neka piše na: pater.marko@gmail.com. Naša dječica trebaju uvijek pelena, hrane, odjeće. Neko će se možda odvažiti na osnivanje molitvene zajednice za nerođene. Želim na kraju svima Božji blagoslov, a ako ga želite dobiti u zajedništvu drugih vjernika, dođite svakako na proslavu Majčinog dana, u subotu 10. svibnja, od 9 do 19 sati u crkvu Male Gospe u Sveticama kod Ozlja. Molite za nas jer više od svega trebamo duhovnu snagu i zaštitu.
 

Izvor: http://zg-magazin.com.hr/marko-glogovic-moja-borba-za-nerodene/
zzubra
CROWN Addict
 
Posts: 135
Joined: Sat Feb 02, 2008 12:13 pm

Return to Religion - Vjera

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 2 guests

cron