Svi smo mi i ucitelji i ucenici!
31. nedjelja kroz godinu - A

Dobro uciti - Loše živjeti!
Mi smo bica koja nastaju u svojoj povijesti.
(Mt 23,1-12)

Današnje Evandelje sigurno bi izvornije tumacio jedan nesvecenik, negoli svecenik. Možda bi valjalo cuti komentar današnjeg Evandelja od nekoga tko nije kršcanin ili koji se razocarao u kršcanstvu. Kako bi oni aplicirali na nas danas ovo Evandelje?

Problem je ucitelja (intelektualaca) i svecenika što znaju tocan i istinit nauk, ali ne prakticiraju taj isti nauki. To je opce ljudska muka. To je muka roditelja, to je muka kad drugima dajemo savjet ili opomenu. Svi mislimo da znamo što treba raditi ili što bi drugi trebao raditi, ali sami to, barem u potpunosti, ne ispunjavamo. U napasti smo od naucitelja tražiti savršenost koju ni sami nemamo. Kako je lagano u drugome prepoznati nevjernog ucitelja i farizeja, i kako je teško sebe vidjeti kao neadekvatnog ucitelja i farizeja? Ako dodemo barem do ove svijesti vec cemo osjetiti da nam svima živo govori Evandelje.

Može li se i danas postaviti pitanje: da li je kršcanstvo, vjera, opijum i otudenje ili život i osobodenje? (Franc. Misal). Da pisci i farizeji nisu prošlost niti vlastitost SZ pokazuje i to što i danas citamo tekstove o njima, ne kao povjesnicu, nego kao upozorenje današnjici. Oni su nešto latentno u ljudskom rodu, u svakome od nas. Možda se mijenjaju imenovanja ali stvarnost ostaje. Koga bi danas trebalo imenovati uciteljem i farizejom? Ne žurimo s imenovanjem da ne bi sebe preskocili. Svi smo mi i ucitelji i ucenici!

Ipak, može se bez dvojbe reci da se tekst direktno odnosi na institucijske svecenike, službenike hrama. Uvijek je postojala izvjesna tenzija izmedu institucijske i prorocke religioznosti, kasnije Crkve. Da li je ‘zahtjev’ institucijske Crkve prema vjernicima Isusov zahtjev ili je puno toga nadodano i proizvoljno nametnuto? Netko rece da je bilo puno lakše biti Isusov ucenik nego li danas podložnik Crkve. Instituciju prati ukocenost i neinspirativnost, dok je karizmaticnost ‘raspojasana’ i neodredena. Ova zadnja ne može biti neko pravilo življenja i ponašanja. Karizmaticnost je osobna, a Institucija je nadosobna. I jedno i drugo je u ljudskom rodu i u svakom zajedništvu. Kako uskladiti jedno i drugo?

Cim inspiracija postane institucija otvara se vrata i ‘uciteljima’ i ‘farizejima’. Pa i u vjeri Institucija zna progutati pojedinca i njegovu inspiraciju i vlastito shvacanje. Institucija mora imati ‘svoju ideologiju’ na kojoj pociva, treba imati svoje ucitelje i cuvare. Ali uvijek se namece isto pitanje, da li je pojedinac radi institucije ili je institucija radi pojedinca. Svatko ce odgovoriti da je institucija radi pojedinca, a u praksi ipak je pojedinac radi institucije. I evo izvora ljudske podvojenosti. Svi smo mi istovremeno pripadnici nekog Zajedništava i osobe. Kad bi institucija ostala neki široki okvir u kojem se krecu pojedinci još ne bi ugrozila pojedinca, ali kad se ona spusti u svakog pojedinca i njime zavlada otuduje ga. To je stalna opasnost i trajni ‘skandal’ i u samom kršcanstvu. Dobro je to naglasio Dostojevski u svom romanu “Braca Karamazovi” - Veliki Inkvizitor. Danas je ipak manje institucijeske vlasti i sve više se osoba vrednuje. Živimo vrijeme ljudskih prava i osobnih vrednota.

Takoder, trajno se suprotstavlja ortodoksija (pravilno vjerovanje i naucavanje) i ortoparaksija (pravilno i potpuno življenje istine). Izgleda da Isus daje vecu vrijednost ortopraksiji jer ona uvijek sadrži i nauk, bez obzira što toga možda nije svjesna. Tko ljubi, bez obira što ne pozna ništa od psihologije i teologije, ispunjava istinu znanja o ljubavi. Ali tko pozna ‘teoriju ljubavi’ ali ne ljubi dalje je od istine ljubavi nego li onaj koji ju ima. Opasnost je da se ‘ucitelji’ ne zadovolje s teorijom, da ne ostanu ‘pravilni’ samo u glavi ali ne i u životu. Isus daje za pravo uciteljima u naucavanju, ali ih upozorava da to nije dosta. Crkvi treba i teologa i svetaca, ali bi bilo najpotpunije i plodonosnije da su teolozi sveci. Kršcanstvu je potrebna i Institucija, ali ne da vlada, nego da pojedincima služi. Cesto se dogodi da se predstavnici Institucije umisle da su oni ostvarenje Božjih i ljudskih nada, a zapravo nisu niti Božji niti ljudski, nego samo svoji (egoisti), zaogrnuti u plašt vjere ili Ustanove.

Da li se uopce može gvoriti o ‘crkvenoj vlasti’ ili je to nešto što se tijekom povijesti ukrcalo u kršcanstvo? Kršcanstvo je služenje, a ne vladanje. Prvi su biskupi i svecenici birani jer su imali dar služenje, a ne vladanja. Nema dvojbe da smo mi danas potrebni Institucija, ali ne da vladaju i bremena namecu, nego da služe ljudskom i kršcanskom ostvarenju. Privilegijama crkvenih ljudi kvari se i pojedince i Ustanovu. Kršcanstvo bi bilo opijum i prevara, ako bi bilo samo nauk bez života.

Fr. Marijan Jurcevic, o.p.

© Hrvatska dominikanska provincija - 1999. - 2004.

www.dominikanci.hr 

Odgovornost prema svojim talentima
33. nedjelja kroz godinu - A

(Mt 25,14-30)

Svi su ljudi, svaki za sebe, pozvani na svoju puninu i na ‘susret’ s Bogom. Parabola o talentima najslikovitije i najjasnije govori o našoj odgovornost za talente koje imamo i kroz koje živimo. Pitanje koje nam se danas postavlja jest: Kako živimo sami sebe i svoje duševno bogatstvo?

Vrlo cesto procjenjujemo kako se odnosimo prema drugima, prema društvu, prema zadacima koje smo preuzeli, ali se malo pitamo kako i koliko smo odgovorili samoj svojoj nutrini i darovima. Mi smo stvarno najodgovorniji prema samima sebi. Na tom odnosu i svijesti gradi se naša smirenost i naša rastrojenost. Smirena savijest formira se na odnosu prema samom sebi. A pravilno formiran odnos prema samom sebi je istovremeno odnos i prema našem Stvoritelju.

Istina je da mi unaprijed ne znamo svoje nutarnje bogastvo, ne znamo svoje talente. Svi smo obdareni, svi imamo darove, a tek kroz život oni se pokazuju u svojem broju i bogatstvu. Naši darovi, naši talenti, životni su nacrt. Oni nisu nešto dano, nešto što je gotovo, oformljeno i što treba cuvati. Naše nutarnje bogatstvo je mogucnost koju treba pretvoriti u stvarnost. Takav je cijeli covjek. On je zadatak kojega treba ostvariti. Mi sami ne znamo kolika je naša unutarnja širina i visina. Tek kroz povjerenje u život, povjerenje u same sebe postajemo svjesni mogucnosti koja drijema u nama. Nitko samog sebe unaprijed ne posjeduje. Svi mi trebamo postati, nadogradivati se jer smo bica koja nastaju kroz slobodu.

Tek kroz življenje i djelovanje mi otkrivamo svoje talente. Zato bi prvenstveno poruku današnjeg Isusovog Evandelja mogli shvatiti kao poziv na hrabro življenje života. Života se ne treba bojati, život je zato da ga se dinamicno živi. U svjetlu ovoga može se reci da je kršcanstvo dinamicko i kuražno živjelje svoje osobnosti. Buducnost nam se ne pokazuje kao nešto zastrašujuce, vec kao uspješnost i osobna punina. U život ne treba ici sa strahom i nepovjerenjem nego s ljubavlju i vjerom u bezgranicna ostvarenja i ispunjenja. Pesimizam i zatrašivanje u ime religioznosti izdaja su vjerovanja i povjerenja u Boga koji nas je stvorio i koji je u nas položio svoje božanske darove. Svaki covjek je obdaren božanskim darovima koji vapiju da se ‘otkriju’ i oživotvore. Zato vjerovati znaci izlaziti iz omedenog svijeta i omedene buducnosti. Istinski vjernik uvijek je optimist. Po svojoj duhovnosti (koja je na sliku Boga) on je otvoren prema božanstvenosti.

Tko se prema životu postavlja s nepovjerenjem, ne dogodi mu se život. Tko sumnja u život ne ulazi ni u iskustvo bogatstva života. “Tko ima dat ce mu se, tko nema i ono malo ce mu se oduzeti.” Ova tvrdnja nije socijalna nego strukturalna. Tko svoje darove ne koristi oni mu se gube, tko ih koristi oni se povecavaju. Tako je i s talentima inteligencije: tko ih koristi još je bogatiji (pamecu) tko ih ne koristi još je siromašniji (pamecu). Mudri postaju još mudriji, ludi još ludi!

Trebamo biti svijesni još necega: svi smo mi ljudi razliciti. Slicni smo i razliciti. Koliko god živimo zajedništvo, jer smo bica zajedništva, ipak je svatko od nas svoj i mora odgovoriti samom sebi, svojem nutarnjem bogatstvu, talentima, mogucnostima. Nikada se ni u cemu ne možemo mjeriti s drugim. Ni u cemu. Niti u dobru niti u zlu drugi nam ne može biti mjera. Svatko je od nas originalan i ima svoj specificni poziv i odaziv. Tko je primio puno od njega ce se više i tražiti... Tko s nepovjerenjem živi samoga sebe upropaštava sve svoje unutarnje darove. A onima koji su u životu kuražni jedan talenat rada stotinama klasova.

Darove koje smo primili trebamo razvijati. Za taj razvitak svatko je odgovoran pojedinacno. To spada na odgovornost naše slobode.U tome što svoje talente možemo “zakopati” ili cudesno razviti pokazuje se koliko je znacenje nutarnje slobode u našem življenju.

Religioznost nas ne sputava u dinamizmu našeg življenja. Osobe koje imaju povjerenje u život svaki ce dan u sebi otkrivati nove darove i hvalit ce Stvoritelja. Ljudi koji ne vjeruju u život svaki ce dan to više sumnjati u same sebe i strašiti se Boga i ljudi. Ipak, stvoreni smo za srecu i puninu, a ne za za nesrecu i katastrofu. Bog je u nama i s nama zato živimo to povjerenje i bogatstvo!

Fr. Marijan Jurcevic, o.p.

© Hrvatska dominikanska provincija - 1999. - 2004.

www.dominikanci.hr 

http://www.dominikanci.hr/propovijedi/33nkg-a.php
 

Zivimo u vremenu slatkorijecitosti i reklama
26. nedjelja kroz godinu - A

Prazna obecanja ne vrijede

(Mt 21,28-32)

Živimo u vremenu slatkorijecitosti i reklama. Svatko na rijecima prihvaca dobrotu i pravdu, svatko se reklamira kao naj, naj... S druge strane doživljavamo kako covjek više ne drži do svoje rijeci, kako ni sam ne vjeruje svojim rijecima. Nekada je vrijedila poslovica: “Covjek se veže za rijec, vol za rogove.” Nažalost, kao da ova poslovica više ne vrijedi, niti u miru niti u ratu. Izgleda da je ovaj problem, problem praznih rijeci i obecanja, trajno prisutan docim ga i Evandelje komentira. Zavaravanje ili zavodenje ljudi rijecima veliko je zlo i nesreca. Kolike su samo negativne posljedice?!?

Odgovornost pred svojom rijecju je odgovornost pred samim sobom. Odgovornost pred svojom rijecju je odgovornost pred svojom istinom. Nažalost, kako rece jedan covjek, ljudi su cesto odgovorniji u tomu gdje ce pljunuti nego li što ce reci. Ovoga casa mi smo u inflaciji rijeci. Kao da nitko nije odgovoran za svoje rijeci i posljedice. “Politicka bolest” neodgovornosti za svoju rijec postala je opcenita pojava. U tomu je teškoca.

Jedni druge najviše možemo prevariti lažnim rijecima i obecanjima. Kao što rijec izlazi iz živog covjeka, tako bi i taj cijeli covjek trebao biti odgovoran pred svojom rijecju i pred drugim covjekom. Ako netko sam sebe ne poštuje u svojim rijecima, kako može ocekivati od drugih da ga poštuju. Mnogi ljudi su se najviše kompromitirali svojim praznim rijecima.

Covjek ne smije olako ili neozbiljno davati ‘rijec’, jer to znaci olako samoga sebe predavati. Lako je biti velik na rijecima (za to je dovoljno imati pameti i jezik) ali su rijeci ništa ako ih ne slijede djela, ako se ne ostvaruju. Ako se ostane samo na rijecima ostaje se u apstraktnoj ideologiji koja nikada ne zaživi. Opasnost je ‘teoretskim’ zvanjima (intelektualcima) da se ne priviknu na ispravno mišljenje i isprazno govorenje, bez realizacije bilo svoje ideologije, bilo svoje rijeci. To bi bila rascjepljena osoba: biti jedno u glavi, a drugo u životu. Neki misle da je rascjepljeniji (bolesniji) onaj covjek koji jedno misli, a drugo govori, nego li onaj koji griješi bez vlastitog obmanjivanja. No, prvi vrlo teško dolazi do ‘obracenja’, dok se drugi može obratiti.

Danas je velika opsanost da i na religioznom planu ne budemo proklamatori praznih rijeci, bez ostvarenog života.To se vrlo cesto prigovara kršcanima, osobito propovjednicima. Kao da oni imaju dobru nauku (i time se tješe), ali kao da njihov život ne odgovara navještanju. Isus daje prednost onima koji možda imaju krivu nauku, ali imaju ispravan život. U ovom smislu može se reci da je kršcanstvo manje religija, a više praksa, svakodnevno življenje. Što znaci poznavati cijelo Sv. Pismo, a ništa iz njega ne ispunjavati? Ništa. Što vrijedi propovijedati ljubav, a ne ljubiti? To je problem koji je izrecen kroz likove farizeja. Tolstoj navodi jednu pricu o nekim monasima koji su plovili na brodu i zaustavili se na jednom pustom otoku, gdje su susreli gole isposnike koji su bili plemeniti, ali nisu znali ništa moliti. Za vrijeme kratkog boravka oni su ih pokušali nauciti moliti Ocenaš. I brod je krenuo dalje na pucinu. Na pucini primjeti kapetan i monasi da po moru prema njima trce oni goli isposnici, pa kad su ih sustigli, rekoše da su zaboravili ‘onu molitvu’. Monasi im rekoše, kako im je dosta i to što znaju. Iako nisu znali molitvu Ocenaša, cudesno su hodali po moru!

Svima nama je lakše biti covjek i prijatelj na rijecima nego li na životnom polju. Najidealnije bi bilo da smo identicni svojim rijecima, odnosno da naše rijeci prate djela. Biti dobar i plemenit u rijeci i u životu, to je Isusov put. Biti istinit u rijecima i životu, to znaci biti kršcanin. Dobro je postati svjestan ljudske stvarnosti, kako navodi i evandelje: da ljudi mogu biti ‘prljavi’ u rijecima, ali su dobri u djelima. Teško se kontroliraju da budu dobri i kulturni u govoru, ali kad treba uraditi tada su plemeniti. Ti su bolji od onih koji su dobri na rijecima, a ‘zli’ u ponašanju.

Vrlo važno je da svi postanemo svjesni da smo puno skloniji biti dobri na rijecima nego li u djelima. Pokušavajmo prevladati taj nesklad. Covjek se kao Božja slika ocituje i svojim rijecima i svojim djelima. Isto tako može biti lažan i u rijecima i djelima. Laže se rijecju i djelom! Istinitost se potvrduje rijecju i djelom.

Koliko li možemo susresti onih koji su rekli “Gospodine vjerujem ti”, a životom žive kao ‘bezvjerci’ i one koji nisu rekli “Vjerujem“ ali žive istinski ljudski i pravednicki život. Nikakvi obredi (kršcanstvo nije magija) ne mogu zamjeniti život. Obredi samo pomažu da se mogne istinski živjeti život ljubavi i dobrote.

Fr. Marijan Jurcevic, o.p.

Š Hrvatska dominikanska provincija - 1999. - 2004.

www.dominikanci.hr 
http://www.dominikanci.hr/propovijedi/26nkg-a.php
 

27.5% Of the whole population in Croatia uses Internet

According to the research conducted by Croatian subsidiary of IDC, number of Internet users in Croatia is expected to reach 1.197.500 until the end of this year. This means that the number of Internet users will be 27.5% of whole population in Croatia. Dial-up connection prevails among the others. Croatian citizens and companies have paid over $92.000.000 for Internet access.

Just to compare, number of Internet users in Macedonia is only 4% of whole population. Like in Croatia, dial-up connection prevails, but there is no information about the Internet providers’ profit.
 

http://ed.sjtu.edu.cn/rank/rank-2003.mht

 full story    printer version » (E) Mostar Bridge in Architecture Week

 full story    printer version

 full story    printer version

 full story    printer version

 full story    printer version

 full story    printer version