|
Miroslav Radman: covjek koji je srušio genetski zid. Intervjui i clanci;
T. Rudež (odab. i ur.)
Izvori, Biblioteka «LUC»,
Zagreb 2003., 250 str. Koga zanima i tko je pametan, procitat ce privitak. Najpametniji i najzainteresiraniji i ispisati i dobro prouciti.
Pozdrav,
Matko Marusic
Editor-in-Chief
Croatian Medical Journal
Zagreb University School of Medicine
Salata 3, 10000 Zagreb, Croatia
Phone: + 385 1 4566 782; fax: ++ 4590 222
mmarusic@mef.hr
www.cmj.hr
Kako vec sam naslov porucuje, sadržaj knjige cine trinaest (13) intervjua, dva (2) strucna clanka i sedam (7) novinskih kolumni. Vremenski raspon intervjua obuhvaca razdoblje od lipnja 1979. do 5. listopada 2003. godine, a strucnih clanaka i novinskih kolumni od prosinca 1966. do rujna 2003. godine. Trinaest je intervjua preneseno iz jedanaest (11) razlicitih novina, a dani su u svemu devetorici razlicitih novinara i novinarki. Slijedom toga, dobiva se slijedeci uvid u cinjenicno stanje intervjua M. Radmana u ovoj knjizi (str. 13-172): dva intervjua za Start [I. Badurina (lipanj-srpanj 1979.) i M. Galic (05. sijecnja 1991.)]; jedan intervju za Danas [T. Rudež (21. studenoga 1989.)]; jedan intervju za Novi Danas [T. Rudež, (29. lipnja 1992.)]; jedan intervju za Vijenac [T. Rudež (30. studenoga 1995.)]; jedan intervju za Tjednik [T. Rudež, (03. listopada 1997.)]; dva intervjua za Jutarnji list [T. Rudež (28. studenoga 1998.) i (27. svibnja 2000.)]; jedan intervju za Vjesnik [L. Cerni i B. Jergovic (27. sijecnja 2001.)]; jedan intervju za Feral Tribune [D. Vukorepa (3. veljace 2001.)]; jedan intervju za Playboy [Ž. Žutelija (rujan 2001.)]; jedan intervju za Nacional [20. svibnja 2003.)] i jedan intervju za Nedjeljni Vjesnik [A. K. Buterin (5. listopada 2003.)]. Novinarka Tanja Rudež je najviše, tj. šest puta intervjuirala M. Radmana, cime su otklonjena suvišna pitanja o njezinoj urednickoj i selekcijskoj ulozi u objavljivanju ove knjige. Jedan strucni clanak pod naslovom «Kibernetika i biologija» (str. 175-190) objavljen je prethodno u casopisu Hrvatskog prirodoslovnog društva Priroda (god. 3, prosinac 1966., br. 10), a drugi je clanak izvorno napisan na engleskom, objavljen u casopisu Erasmus (studeni 1997.), a u knjizi u hrvatskom prijevodu Darka Polšeka nosi naslov «Ljudska okrutnost, kulturna bolest i evolucija» (str. 191-209). Sedam (7) kolumni objavljenih od ožujka do rujna 2003. u mjesecniku Playboy cine posljednji dio sadržaja knjige (str. 211-250). Knjigu otvara «Predgovor» Tanje Rudež (str. 5-7), nakon cega slijedi «Sadržaj» (str. 9-10). Knjiga ima tvrdi uvez s omotnicom.
O intervjuima se može reci da su prigodni, što znaci da je bliži uzrok ili povod njihovu nastanku vecinom cinio neki važan dogadaj iz života i djela prof. Radmana, pa makar se radilo samo o navracanju u Hvar na odmor. Zahvaljujuci tome, iz intervjua se može rekonstruirati kratki «biosketch» Miroslava Radmana, koji je nešto izdašniji detaljima iz profesionalnoga, a siromašniji detaljima iz osobnog života, a što je i razumljivo ako se ima u vidu razlog zbog kojega egzistencija prof. Radmana plijeni pozornost novinara i šire javnosti. Radman u nizu intervjua komentira inicijativu za osnivanje Medunarodnog centra za molekularnu genetiku (str. 61; str. 96; str. 112; str. 124-128). Ta se institucija javlja i pod drugim imenima, primjerice, Centar za molekularnu genetiku (str. 124), Mediteranski institut za istraživanje života (str. 159) ili Institut za mediteranska istraživanja (str. 171). Centar bi imao sjedište u pitoresknoj Katunaricevoj vojarni u sklopu kompleksa Vile Dalmacija u Splitu. No, podimo redom.
Iz knjige saznajemo da je M. Radman roden 1944. na Šolti (str. 111) ili u Splitu (str. 167) – a bilo bi dobro da se to bolje dogovori! – od oca ribara Nikole i majke kucanice Vesne, oboje iz Maslinice na otoku Šolti (str. 34; str. 158); da je djetinjstvo i dio mladosti proveo zajedno s roditeljima u gradu Hvaru (str. 35), gdje, cini se, oni i danas žive (str. 69) i kamo on još uvijek rado i s ushitom navraca (str. 69), te «uživa u erotici boja i mirisa svojih korijena» (str. 147); da je gimnazijsko obrazovanje stekao u splitskoj gimnaziji «Vladimir Nazor» (str. 167); da je studirao biologiju na Prirodoslovno-matematickom fakultetu Sveucilišta u Zagrebu (str. 13; str. 27; str. 87); da su na njegovu osobnu formaciju izvršili utjecaj i dali znacajne poticaje prof. Ivan Supek (str. 33; str. 42-43; str. 94; str. 144) i dr. Marija Badel-Drakulic (str. 42; str. 144; str. 155); da ga je ova potonja uputila s Instituta «Ruder Boškovic» na Sveucilište u Bruxelles (str. 33), gdje je 1969. godine doktorirao (str. 13; str. 155); da je godinu dana radio u Institutu molekularne biologije u Gifsur-Yvette u Francuskoj (str. 13); da je potom trogodišnje poslijedoktorsko usavršavanje obavio na Sveucilištu Harvard u SAD-u (str. 13); da se 1973. vratio u Bruxelles, gdje je bio profesor molekularne biologije na Slobodnom Sveucilištu u Bruxellesu (str. 13; str. 27); da je sedamnaest godina radio u laboratoriju za mutagenezu u Institutu «Jacques Monod» u Parizu (str. 27; str. 155); da je 1998. prešao na mjesto direktora Laboratorija za evolutivnu, medicinsku i molekularnu genetiku Medicinskog fakulteta Necker u Parizu (str. 95; str. 145; str. 156); da na istoimenom Fakultetu predaje molekularnu medicinu; da je dvaput ženjen (str. 151); da zajedno sa svojom obitelji, tj. sa suprugom Danicom (str. 123; str. 144), etnomuzikologinjom (str. 147; str. 159), i djecom Mikulom (dizajner), Ljubom (politologinja) i Marijom (sklona umjetnostima) (str. 147-148) danas živi u Parizu (str. 95; str. 147), ali da redovito i rado svrati u Hrvatsku, poglavito u Hvar (str. 69; str. 147) i na Šoltu (str. 147), te da neprestano cezne za Dalmacijom, odnosno dalmatinskim krajobrazom, morem, mirisima, bojama i okusima, za ribanjem (str. 147) i razgovorima ugodnim po hvarskim i šoltanskim verandama, te drugim svjetskim razdraganim ambijentima, o cemu uvijek rado govori, na što se u mislima uvijek rado navraca. M. Radman ne stidi se ni svojih obiteljskih korijena niti svoga narodnog podrijetla, ali uvijek s velikom dozom opreza spram podvucenih ideologija tradicionalizma, fundamentalizma, nacionalizma (str. 39; str. 55; str. 57; str. 67; str. 78; str. 92; str. 195; str. 223-227) i (eu)genetickog rasizma (str. 38-39; str. 55; str. 65-66), koji su mu neprihvatljivi i nespojivi s osobnim pogledom na prirodoznanstvenu djelatnost i svijet. Pogled je oznacen kao «humani humanizam» (str. 39), sintagma koju ne bi trebalo prijekim okom vrebati iza kuta ciste tautologije, vec joj treba odati priznanje za iskrenost, jer doista svako današnje razbacivanje humanizmom nije humano naprosto, barem ne kad se analiziraju i zbrajaju njegovi konkretni rezultati. Iz mnogih je dionica knjige razvidno da je Radman nekonvencionalan prirodni znanstvenik, opušten i neposredan, da mu doskocice nisu nepoznate, da ima erudiciju, ali i da ima, kako sam potvrduje svojim opredjeljenjem (str. 226-227; str. 208), smisla za humor, shvacen kao vježba «paradoksalnog razmišljanja i detroniziranja bilo koje i bilo cije 'nedodirljivosti'» (str. 226). Jednom rijecju, Miroslav Radman se otkriva kao slobodouman covjek, ciju slobodoumnost nije jednostavno vrednovati, ali ne zato jer bi to bilo nemoguce, nego zato jer je bolje da se to razjasni putem upoznavanja s nekim aspektima sadržaja ove knjige. Jer sadržaj, koliko govori o njegovim prirodoznanstvenim dostignucima toliko govori i o osobnosti M. Radmana. Cini se da iznad svih vrlina strši jednostavna skromnost, ako se pod time shvati uporno ukljucivanje zasluga drugih u vlastite uspjehe, a iskljucivanje prepotentnosti vlastitoga ja.
Ova knjiga zasigurno nije nastala samo zbog statistickih podataka iz kratko iznesene, a u mnogo cemu nepotpune biografije M. Radmana, pri cemu je kao biografski izvor korištena upravo ova knjiga. Jer knjiga je nastala zasigurno zbog znacajnih otkrica i dostignuca Miroslava Radmana na polju evolucijske i molekularne biologije, o cemu možda ponajbolje svjedoce brojne nagrade i priznanja. Vrijedi ih pojedinacno spomenuti, ali ne samo zbog puke statisticke hvalisavosti vec zbog toga da postane jasnije cime se zapravo prof. Radman bavi(o) na polju prirodoznanstvenih istraživanja i zbog cega zavrjeduje status jednog od najuglednijih prirodnih znanstvenika u svijetu – k tome podrijetlom iz Hrvatske.
Tzv. «SOS-indukcija» 1979. godine priskrbila je Radmanu nagradu «Antoine Lacassagne» Francuske nacionalne lige za borbu protiv raka (str. 13-14). Rijec je o doprinosima u fundamentalnom razumijevanju molekularnog mehanizma promjene u strukturi gena, tzv. mutacije (str. 14-16), te razumijevanju latentnog razdoblja izmedu izloženosti organizma kancerogenoj supstanciji i samog razvoja kancerogena (str. 17-20). Jedan od najuglednijih prirodoznanstvenih casopisa u svijetu Nature, 23. studenoga 1989., objavio je rezultate istraživanja M. Radmana u kojima je obznanjeno križanje dviju bakterija, Escherichiae coli i Salmonellae, koje se nisu križale posljednjih 150 milijuna godina (str. 27-28; str. 45; str. 73; str. 135). Tom je prigodom Radman predstavljen hrvatskoj javnosti pod naslovom «Kljucari genetske šifre» (str. 27), a dvije godine kasnije, tocnije 5. sijecnja 1991., predstavljen je pod naslovom «Covjek koji je srušio genetski zid» (str. 33). Time je otklonjeno svako suvišno pitanje o podrijetlu naslova ove knjige. Otkrice je pokazalo kako od jedne vrste nastaju dvije, odnosno od dvije neka treca. Rušenjem mehanizma barijere medu vrstama, dan je dokaz darvinistickoj teoriji evolucije života (str. 45-46). Razdvajanje vrste rezultat je aktivnosti enzima, tj. molekula koje vrše funkciju usporedivanja dvaju razlicitih genetskih tekstova, majke i oca, u procesu seksualne reprodukcije. Zahvaljujuci aktivnosti korekcijskih enzima koji usporeduju genetske tekstove dvaju roditelja, gube se razlike i dvije biološke vrste ponašaju se kao jedna (str. 48). Posrijedi je primjer za «home made evolution» (str. 135). Kamo nas to može odvesti nije besmisleno, nego itekako smisleno i razborito pitanje. M. Radman kaže da «ne vjeruje da bi se itko htio upustiti u križanje izmedu covjeka i neke druge vrste. Tko bi preuzeo takvu odgovornost, sve kad bi i bilo moguce?» (str. 49). Tom bi pitanju možda dobro pristajao jedan protuargument, a mogao bi glasiti ovako: odgovornost bi preuzeo onaj isti koji je preuzeo odgovornost za Hirošimu i Nagasaki. A to je bio gospodin Nitko Nikadic. Nadalje, prof. Radman je 1992. godine dobio nagradu «Charles Leopold Meyer» za biologiju i medicinu Francuske akademije znanosti (str. 61). Iza toga je stajao podastrti dokaz o mogucem ucinkovitom zamjenjivanju bolesnih zdravim genima u mišu, a onda najvjerojatnije jednom u samome covjeku (str. 64). Prije negoli je ugledni prirodoznanstveni casopis Science 1997. objavio otkrice molekularne osnove starenja, Radman je priznao da im je «nametnut embargo» na govor o tom otkricu (str. 80). Tako se, ondje gdje bi se najmanje ocekivalo, nade pokoji autoritet iznad autoriteta. Na taj se nacin niša sa strahom od ne-prirodoznanstvenih ideologija popunjava, uvjetno govoreci, strahom od neke «nove ideologije». No, dobro, ne treba cjepidlaciti. Dakle, Radman i njegov tim otkrili su da se u procesu starenja stanice gomilaju pogreške u sintezi proteina. Stanice se troše, a trošenje se placa smanjenjem energetike stanice (str. 80-81). Nadalje, M. Radman je 1998. dobio Grand Prix A.R.C.-a (Association pour la Recherche sur le Cancer) «Leopold Griffuel» za doprinos u istraživanju bolesti raka (str. 87). Konacno je onkogenetika prepoznala važnost rada i na genima za održavanje genetske stabilnosti (str. 88), dakle na drugoj skupini gena koja nije izravno vezana za diobu stanice, nego za održavanje samih gena. Pocetkom 2000. godine Miroslav Radman dobio je nagradu Francuskog biokemijskog društva, te ujedno Grand Prix «Richard Lounsbery», koju zajedno dodjeljuju Americka i Francuska akademija znanosti (str. 95; str. 103), a tijekom te iste godine Americko društvo «Environmental Mutagent» dodijelilo mu je godišnju nagradu za 2000., s obrazloženjem o doprinosu u istraživanjima opcih mehanizama genetske (ne)stabilnosti, otkrivanju uzrocnika karcinoma i produbljivanju spoznaja o biološkoj evoluciji organizama (str. 95). Na kraju ovoga niza došla je još jedna nagrada, ovaj puta najveca francuska nagrada za medicinska istraživanja, naime ona što ju dodjeljuje glasoviti «Inserm» (str. 161), a zasluge proistjecu iz rada na mehanizmima genetskih promjena, reparaciji DNA molekule, mutagenezi i proucavanju evolucije bioloških vrsta (str. 164). Sve u svemu, evolucija života, mutacije gena i reparacije DNA stoje u središtu znanstvenoistraživacke djelatnosti M. Radmana. Odnedavna je Radman postao redovnim clanom Francuske akademije znanosti i umjetnosti (str. 161), a koja ima relativno mali numerus clausus – svega 40. A što je s Nobelovom nagradom? Jednom biologu? Nemoguce. Nobelova nagrada za biologiju ne postoji. No, ako se pusti po strani njegova skromnost (str. 146; str. 170), možda se, ipak, nešto znacajnijega valja iza premještaja 1998. na Medicinski fakultet Necker u Parizu. Bliže lijecnicima, sadašnjim i buducim, bliže bolnici, bliže lijecenju bolesnika, jednom rijecju, bliže medicini opcenito pa na kraju što bude. A možda i bude?
Pitanja što ih ova knjiga postavlja zainteresiranom citatelju mogu se razvrstati u cetiri skupine. Prvu skupinu cine pitanja povezana s razumijevanjem samih prirodnih znanosti. Drugu skupinu cine ona povezana s prvom skupinom, a to su pretpostavljene filozofske postavke o životu, covjeku i svijetu uopce. Trecu skupinu cine pitanja povezana s religijom. Cetvrtu skupinu cine ona povezana s etikom u prirodoznanstvenim istraživanjima, odnosno sa širim društvenim reperkusijama tih istraživanja. Bilo bi pretenciozno ocekivati od ovoga prikaza da se detaljno bavi svim tim pitanjima. No, da ne bi sve ostalo u zraku, ipak, valja iznijeti na vidjelo ponešto iz svih tih skupina pitanja.
Najprije jedan ispravak netocnog navoda. Radman kaže da je «genetika mlada znanost», a zatim nastavlja da ju je «utemeljio dominikanski redovnik Gregor Mendel u drugoj polovici 19. stoljeca» (str. 99). Ipak, Mendel je bio augustinski monah. Je li to cjepidlacenje? Ako bi netko rekao da je Einstein bio biolog, a netko drugi ga ispravio i rekao da je bio fizicar, bi li to onda bilo cjepidlacenje? To bi bio ispravak netocnog navoda. Što o prirodnim znanostima?
«Za objašnjenje svijeta u kojem živimo nama treba samo znanost» (str. 91). Valjda M. Radman misli na prirodnu znanost. Nije li to, ipak, premalo? Za objašnjenje strukture, svojstava, zakonitosti i procesa materijalnoga svijeta svakako, jer to spada u opis metode prirodoznanstvene djelatnosti. No, postavlja se pitanje, zar je smisao cjelokupne zbilje i u njoj ljudske stvarnosti, dakle i svijesti i duha, objašnjiv prirodoznanstvenim postupcima i metodama? «Kada budemo, zahvaljujuci biologiji i genetici, bolje poznavali ljudsku prirodu, moci cemo konstruirati norme i regulative koje ce više odgovarati prosjecnom covjeku» (str. 92). Valjda prof. Radman misli na biološku ljudsku prirodu, a ne ujedno i u isti mah na ontološku ljudsku prirodu. Jer, ako moralne norme ponašanja svoje opravdanje duguju spoznajama biologije i genetike, cemu onda ideja kulturalne evolucije? O tome sam autor kaže: «Kulturno i biološko nasljede najizravnije razgovaraju na razini živcanog sustava, mozga i žlijezda, hormona i živaca» (str. 141). Ne zatvara li se tom tvrdnjom naturalisticki krug? Nije li u njoj sadržana ideja prirodoznanstvenog naturalizma? Istina, ideja kao takva nije do kraja eksplicirana. Možda je može bolje izreci sam autor: «Darwinova je teorija evolucije, naoko jednostavna, kljucna za razumijevanje života, medicine, kulture, ekonomije, društva: genetika je samo nadgradnja njegovih genijalnih postavki» (str. 133; usp. str. 247). Za taj je kontekst indikativna misao: «Želio bih, dakle, otkriti postoji li znanstvena baza solidarnosti, bratstva i sestrinstva, no da to ne bude novo vjerovanje u 10 zapovijedi koji se pridržava tako malo ljudi» (str. 168). Zar je moguce da je ama baš sve u genima? «Mislim da samo preostali zagovornici kreacionizma, koji ponovno buja u Americi te prodire u Europu, mogu tvrditi da nismo genetski determinirani» (str. 85). Pretpostavljena ideja evolucionizma, zajedno s genetickim determinizmom, cini se, predstavljaju zadnju instanciju objašnjenja zbilje. Da se razumijemo. Nije upitna biološka evolucija života. Nisu upitni ni geni kao najmanje materijalne cestice nasljedivanja. Nisu upitne niti zakonitosti nasljedivanja, mutacija, itd. Upitna je «teorija», a razlog leži u cinjenici što je «teorija» prisiljena objašnjavati stvarnost na metaznanstvenoj – filozofskoj razini, koristeci se pritom idejama, pojmovima i konceptima koji nisu cisto prirodoznanstvenog, nego epistemološkog i metafizickog karaktera. «Biološko i kulturno nasljede uvjetovalo je jedno drugo – to su dva komplementarna nasljeda» (str. 189). Zatim nastavlja: «Covjecanstvo je danas toliko mocno da ne može biti pasivna igracka biološke evolucije, vec je dužno upravljati sudbinom svijeta» (str. 190). Što bi to sve moglo znaciti, ostaje otvorenim. No, valja barem naznaciti dvije super aktualne teme. Prva se tice prijetnji od samouništenja. Druga se tice odgovornosti za preživljavanje u buducnosti. Je li mladi Miroslav Radman vec davne 1966. godine shvacao svu bremenitost napisanih rijeci: «upravljati sudbinom svijeta»? S tim se mislima otvara filozofska skupina pitanja. No, prije toga ostaje i dalje otvorenim pitanjem jesu li prirodne znanosti samodostatne za cjelovito objašnjenje svijeta, covjeka i života pod vidom definitivne istine i, dakako, smisla sveukupne zbilje? To je pitanje, ako ništa drugo, barem u stanju zadovoljiti jedan kriterij što ga je predložio M. Radman, a zove se mentalna gimnastika («mind building»), koji omogucuje da «pokažemo roge svetoj kravi» (str. 223-227), ma kako se ta krava zvala. Zato sad jedno mentalno-gimnasticko pitanje. Naime, nisu li se možda u naše vrijeme upravo prirodne znanosti prometnule u novu i nedodirljivu svetu kravu?
Na pitanje: «Što bi za svakog istraživaca u njegovu radu trebalo biti najvažnije?», M. Radman odgovara: «Traganje za istinom. Istraživaci bi trebali uciti mlade, djecu, da je ljubav prema istini najvažnija, jer jedino se uz istinu covjek može relaksirati» (str. 143; usp. str. 195). Kao da govori K. Popper. Ima li netko tko se s tim odgovorom ne bi složio? Medutim, što je istina? Krucijalno epistemološko pitanje. Ono je sasvim na mjestu, ako se imaju na umu prethodne napomene koje mjestimice ostavljaju dojam da jedinu pravu istinu o svijetu, covjeku i životu definiraju prirodne znanosti. Da ne bi bilo zabune, prirodoznanstvene istine nisu upitne. Suludo bi bilo dovoditi u pitanje, primjerice, heliocentricni sustav, teoriju (opcu i posebnu) relativnosti, biološku evoluciju života, zakonitosti nasljedivanja, itd. No, tim se prirodoznanstvenim istinama ne rješava pitanje istine kao takve, vec se rješavaju objašnjivost i razumljivost cinjenicnog stanja stvari u materijalnome svijetu, tj. njegov razvoj, zakonitosti i procesi, njegovi usponi i padovi, njegove slucajnosti i determiniranosti, njegov kaos i kozmos. Medutim, je li sve to dovoljno da bi istina bila relaksacijska u strogom smislu? Bliže je istini da nas, primjerice, geološka istina o nastanku zemljotresa frustrira i zastrašuje, nego što nas relaksira. Lijepo je znati (= istina) kako nastaje zemljotres. Lijepo je znati (= istina) kako zemljotres eventualno možemo predvidjeti u svrhu sprjecavanja ljudskih žrtava. No, teško je zamisliti da bi nas «istina o zemljotresu» ikada mogla relaksirati. Takvo znanje (= istina) u svakom je slucaju milijun puta bolje od neznanja. No, takva istina (= znanje) nije ništa bolja od «najgore laži» (dakako, zbog kobnih posljedica izvan moci ljudske kontrole). Dakle, što je uopce istina? Konkretno, koja istina posjeduje apsolutnu relaksacijsku snagu?
Treca se skupina pitanja odnosi na religiju. Zamjetno je da ideja religije i ideja Boga u knjizi nisu jednoznacno poimane ideje, pa ih je dobro razluciti. Bez sitnicavog zadiranja u dublju problematiku odnosa religije i Boga u ovoj knjizi, možda bi se moglo nacelno pretpostaviti da je autor otvoren za neka teološka pitanja, odnosno za teološke implikacije svojih tvrdnji. Možda? No, što je s religijom u ovoj knjizi? Religija se uglavnom javlja u negativnom i raznim bojaznima nabijenom kontekstu. «Konacno, od ideologija, politickih ili religioznih, i ovisi hoce li se i saznanja iz genetike koristiti protiv ljudi ili ne. Ali, samo po sebi, saznanja iz genetike nikako ne mogu biti opasna» (str. 30). Svekolika problematicnost ideološke zatucanosti jest neupitna, bila ona motivirana religijskim ili politickim idejama. No, otkako postoje moderne prirodne znanosti, njihovo je koketiranje s ideologijama prisutno. Kao primjer, dovoljno je spomenuti Francisa Galtona, zacetnika zloglasne eugenike, koja je rasisticka u samome idejnom zametku. Bilo bi ravno neoprostivom propustu kad se ne bi jasno istaknulo distanciranje M. Radmana od bilo kakvih «dogmaticnih» zloupotreba genetike (usp. str. 55). Medutim, bez ikakvih zlonamjernih pretjerivanja, valja otvoreno reci da je F. Galton bio oduševljeni prirodoslovac. On je Darwinovu teoriju evolucije shvatio na svoj eugenicki nacin, tj. kao «znanost za poboljšanje ljudske vrste, dajuci rasama i rodovima boljeg krvnog podrijetla vecu mogucnost da se rasprostrane i prevladaju nad onima koji su manje obdareni». Zbog toga je i danas kao i jucer potreban ogroman oprez u baratanju idejama ljudske prirode, upoznavanja samoga sebe putem upoznavanja biološke prirode i rada na samom poboljšanju ljudske – biološke – prirode. Dobro je znano kako su nacisticki lijecnici iskoristili «iskonsku plemenitost» eugenike. Imajuci sve to na umu, valja otvoreno reci da nije religija kao takva kriva za nikakvo stvarno zlo. Krive su religiozne i druge osobe koje su zloupotrebljavale religiju i religijske istine protiv covjeka i njegove dobrobiti. Isto tako valja reci da nisu prirodne znanosti kao takve krive za nikakvo stvarno zlo. Krivi su neki prirodni znanstvenici i drugi ljudi koji su zloupotrebljavali prirodoznanstvene istine, otkrica i dostignuca protiv covjeka i njegove dobrobiti. Upoznavši erudiciju Miroslava Radmana, covjek bi ocekivalo da se izbjegne napast od bacanja djeteta zajedno s prljavom vodom. Dakako, u slucaju religije i u slucaju prirodnih znanosti. U zadnjoj instanciji neke su osobe problem, a ne ni religija kao takva niti prirodne znanosti kao takve. «Sve dok nas opsjeda ideološka varka kako su ljudi po prirodi dobri, sve dok se mase ljudi zavode nekim mitskim i fundamentalistickim vjerovanjem u posebne sposobnosti i vrline za koje nema istinitih dokaza, ljudi ce se sukobljavati, ne samo kao pojedinci nego kao grupe, kao nacije, kao države» (str. 38). Razvidna je pretpostavka da su ljudi po prirodi zli. U tome nije teško naslutiti ideju Th. Hobbesa «homo homini lupus», i to ni manje ni više nego po prirodnom odredenju (usp. str. 168). Drugim, tj. razumljivim jezikom receno, covjek je po prirodnom odredenju «beštija». Tocno, covjek je «animal». No, ne bi trebalo zaboraviti humano odredenje «rationale»? Cini se da je daleko bliže istini da se ljudi radaju i dobri i zli, a ono što ce doista postati u životu ponajprije i najviše ima zahvaliti odgoju. Slijedom toga, neminovno se namece potreba za suceljavanjem odgoja s mitologijom i fundamentalizmom. Ali, cemu suceljavanje? Treba biti dovoljno otvoren i pošten pa priznati da mitologija i fundamentalizam nisu strani ni prirodnim znanostima, po istom onom cas prije opisanom pravilu po kojemu su neke osobe problem, a ne ni religija kao takva niti prirodne znanosti kao takve. Radman je i dalje uporan pa kaže: «Za razliku od neznanja i mitološkog razmišljanja, ideologije i religije su iskljucive, pretendiraju na apsolutnu istinu – svi drugi su neprijatelji, nevjernici koje treba sprijeciti, cak fizicki» (str. 39). Zacuduje cinjenica da se još uvijek netolerancija i religija uzimaju gotovo pa u istoznacnom smislu. Istina, za takvo što dale su povoda mnoge religiozne osobe i skupine svojim lošim ponašanjem u ime religije. No, treba otvoreno reci da, ipak, religija kao takva nije simbol netolerancije. Ta tvrdnja apsolutno stoji za evandeosko kršcanstvo. U konacnici su netolerantne neke religiozne osobe. Bilo ih je, ima ih i razložno je pretpostaviti da ce ih biti i u buducnosti. No, ne bi bilo poželjno upasti u jednostranost. Ima mnogo netolerantnih osoba koje uopce nisu religiozne. Može li itko s apsolutnom sigurnošcu tvrditi da medu prirodnim znanstvenicima nema netolerantnih osoba? U tom je pogledu indikativna tzv. «nova religioznost» Francisa Cricka (usp. str. 116), inace su-otkrivaca strukture DNA molekule, zajedno s Jamesom Watsonom, i dobitnika Nobelove nagrade. Prema opisu M. Radmana cini se da je religiozna pozadina veoma bliska ideji raelijanske pseudoreligije koja jednako odbacuje ideju Boga Stvoritelja i cinjenicnost biološke evolucije, a promovira pseudovjeru u vanzemaljce koji su navodno prije otprilike dvadeset pet (25) tisuca godina stvorili život na Zemlji uz pomoc genetickog inženjeringa. Kako bilo da bilo, M. Radman je religiju (ili mitologiju) spomenuo na više drugih mjesta (str. 39; str. 57; str. str. 85; str. 195; str. 224), ali uz najbolju volju nije moguce naslutiti ništa pozitivnoga u njegovim kontekstualnim interpretacijama religije. Tome u prilog može poslužiti slijedeca misao: «Ja, medutim, mislim da ce znanost samo pridonijeti da se smanji obmanjivanje ljudi od strane karizmatskih, religioznih i kvazireligioznih lidera, cije ideje vode izrabljivanju ljudi» (str. 92). Da znanja i spoznaje prirodnih znanosti doista mogu pridonijeti, a vec odavno i pridonose, smanjivanju raznih oblika praznovjerja – to je neupitna cinjenica. One doista doprinose procišcavanju religije od suvišnih iracionalnosti. No, staviti u istu ravan karizmatske, religiozne i kvazireligiozne lidere pomalo je pretjerano, pa je slijedom toga otežano jednoznacno vrednovanje tvrdnje da oni «vode izrabljivanju ljudi». Uostalom, previše je danas opasnih i bezocnih izrabljivaca ljudi, a da bi u tome religijski lideri predstavljali ozbiljnu konkurentsku izrabljivacku snagu.
O Bogu? O toj temi Miroslav Radman ne razvija teološke misli, vec se Bog javlja u nekoliko navrata kao ideja koja bi ukazivala na ljudske granice, ali ne iskljucivo. U kontekstu govora o genskom lijecenju germinalne linije, Radman kaže: «Ne smije se covjek igrati Boga i buduci da ne znamo što ce se dogoditi za deset, stotinu ili tisucu godina i koji ce defektni gen imati funkciju preživljavanja, veoma je delikatno i opasno upuštati se u gensko lijecenje germinalne linije» (str. 76). Drugim rijecima, sloboda znanstvenih istraživanja nije apsolutna. Na pitanje ima li neki metafizicki kontekst, neko intimno poimanje Boga, M. Radman odgovara: «Evolucija je jednosmjerna, nema, izgleda, nikada povratka unatrag. Rješenja se uvijek nalaze u inovacijama. Dakle, ukoliko Bog postoji, onda je on hazarder, onda je on darvinisticki evolucionist, što je, na neki nacin, potvrdila i Papinska akademija [znanosti, op. T.M.]. Dakle, cak i Papa priznaje da je evolucija realnost, ali da ju je Bog omogucio» (str. 116). Odgovor puno obecava za otvaranje partnerskog dijaloga izmedu teologije i biološke teorije evolucije. Nadalje, veoma su zanimljive opservacije M. Radmana na temu kloniranja. Jedna u ovom kontekstu zaslužuje pozornost, iako izvucena iz konteksta, kao štošta drugo, gubi na misaonoj snazi. «A kako bi Covjek (s velikim C) mogao dokazati da stvarno zna o cemu se to Sve radi? Tako što bi predvidenom kombinacijom atoma mogao «klonirati» bilo što: mene primjerice, ili kravlji drek! To ja zovem Kloniranjem (s velikim K!). Kad bi bio kadar da tako sve klonira, onda bi Covjek (s velikim C), mogao reci da je postao Bog (s velikim B) i polako, u miru Božjem, umrijeti od dosade» (str. 215). Cišcenje «'korova' iz bogatog, lijepog i korisnog blaga narodnih iskustava i tradicija» (str. 226), odvijalo bi se, po Radmanu, uz pomoc znanstveno-kritickog razmišljanja i univerzalnog znanja provjerenog eksperimentima, kreativnom umjetnickom slobodom, koja bi razbijala ustaljene kodekse i stimulirala maštu i, na kraju, homorom (usp. str. 226). Humor je specijalni izbor M. Radmana. U navedenome je mnogo toga sadržano što je vec ranije problematizirano. Tendencije su dobro prepoznatljive. No, kakve to sve ima veze s Bogom? Ima, jer prof. Radman pita: «A zašto bi bilo zabranjeno našaliti se na racun Bogova (monoteistickih religija)? Kako cinovnici religija znaju da njihov Bog nema smisla za humor?» (str. 227). A kako bi inace trebali znati da njihov Bog ima smisla za humor? Teško je previdjeti antropomorfizam u govoru o Bogu. Stvar je sasvim legitimna, no što se njome rješava? Radman dodaje: «Moj Bog ga ima!» (str. 227). Doista, nije jasno odakle ta nacelna nespojivost humora s idejom Boga? Ako cemo pravo, kršcanski Bog uopce nije neki narogušeni i namršteni vještac. Na pitanje o tome je li bliži komediji ili tragediji, najtocniji bi odgovor bio da je u svemu apsolutno realan. No, ni to nije dovoljno. Osim što Bog ima smisla za humor, za Miroslava Radmana je «usto i velikodušna, tolerantna, lijepa i vjeruje u pamet, ljubav, znanje i bratstvo i sestrinstvo» (str. 227). Implikacije feministicke teologije evidentne su. Ali nije posve jasno kojeg je usmjerenja, s obzirom na cinjenicu da ima više razlicitih pravaca feministicke teologije. Da se Boga može razložno oslovljavati ženskim imenima i atributima, predstavlja pomalo anakronisticku temu unutar feministicke teologije. Svi su došli pameti i shvatili da je Bog samo i jedino Bog, a ostalo su eufemisticki antropomorfizmi.
Cetvrta skupina pitanja tice se etickih u užem i društvenih u širem smislu implikacija prirodoznanstvenih istraživanja, iz cega nije iskljucena ni inicijativa M. Radmana za osnivanje Mediteranskog instituta za istraživanje života u Splitu. Podimo redom. Što se tice kompetencije filozofa, osobito eticara, za teme i dileme na polju biologijskih i medicinskih znanosti, Radman spram toga izražava svojevrsnu skepticnost. «Kontinentalna Europa, posebno Francuska i Njemacka, prenosi raspravu o takvim pitanjima [tj. o pitanjima terapijskog kloniranja, op. T.M.] filozofima, više-manje zdravim specijalistima tradicionalne europske etike! Oni naprosto nisu kompetentni za odlucivanje o primjeni totipotentnih stanica u terapijske svrhe» (str. 110). Da razjasnimo. «Totipotentne stanice» su biološki terminus technicus kojim se nazivaju embrionske (maticne) stanice podobne za razlicite vrste biomedicinskih manipulacija u svrhu buduce terapijske upotrebe u lijecenju. Na temelju iznesenoga citata, pita se tko je uopce kompetentan? Što se tice same tehnicke upotrebe i primjene totipotentnih stanica, filozofi apsolutno nisu kompetentni. Ali se tu ne radi o biološkoj ili medicinskoj kompetenciji, nego o jednoj drugoj vrsti kompetencije koja predstavlja lakmusov papir za otvorenost prirodoznanstvene djelatnosti izvanjskoj, tj. ne-prirodoznanstvenoj, dakle etickoj, pravnoj i uopce društvenoj kontroli. Možda rijec kontrola nije najsretniji izbor, no postavlja se pitanje što je problematicno u tome da kontinentalna Europa, u skladu sa svojom kulturnom i filozofskom tradicijom, dode do sebi svojstvenog etickog i pravnog rješenja tog problema? Zar bi svi trebali stajati skrštenih ruku pred naletom neumoljivog anglosaksonskog pragmaticnog utilitarizma, kojemu su korist i profit jedina preokupacija u razmatranju etickih i pravnih tema, kao i dilema na biomedicinskom i inom podrucju ljudske djelatnosti? Jer ako Miroslav Radman za sebe otvoreno tvrdi da nije «nasjedao kratkorocnim ponudama i profitima», jer je znao da ga «to ne bi ispunjavalo zadovoljstvom» (str. 144), te ako mu materijalna dobra nisu nikad bila u prvom planu, onda bi tu ipak trebalo otvoreno reci da, globalno gledano, stvari u prakticnim odnosima izmedu prirodoznanstvene djelatnosti, s jedne, te ekonomije i bussinesa, s druge strane, stoje bitno drukcije. Primjer M. Radmana, kako ga je osobno izložio, zaslužuje pohvalu. No, to je iznimka koja samo potvrduje pravilo o višestrukoj isprepletenosti prirodoznanstvene – osobito biomedicinske – djelatnosti i kapitala. Dovoljno je uzeti za primjer stanje primarne zdravstvene zaštite u znanstveno-tehnicki najrazvijenijoj, materijalno najbogatijoj i medicinski najnaprednijoj zemlji svijeta – SAD. Netko bi mogao prigovoriti da je posrijedi politicka odluka. Da, medutim realna politika bez realnog kapitala jest nemocna politika. Tko bi onda poželio takav zdravstveni sustav uvesti u kontinentalnu Europu, taj bi doista trebao iskljuciti filozofe, ali ne samo njih, iz biomedicinskih rasprava. Biomedicina je postala preskupa. To je tema za sebe. Neka se pažljivo procita djelo Némésis medicale Ivana Illicha. Cini se da je teško pronaci protuargumente koji bi bili u stanju razuvjeriti sugovornika o potrebi interdisciplinarnog pristupa u rješavanju biomedicinskih tema i dilema. Medutim, dok M. Radman za «svoj» buduci institut u Splitu kaže da bi «prvi produkt tog centra bila generacija novih, mladih profesionalaca, koji bi bili specijalisti iz multidisciplinarnog razmišljanja» (str. 160), tj. da ce «stvarati mlade interdisciplinarne strucnjake» (str. 172), dotle ostaje neumoljiv i kaže: «Ne treba miješati politiku i socijalu u istraživanje, treba poci od istine, pa rješavati probleme, a ne 'rješavati' probleme tako da se sprecava da se istina ikad dozna» (str. 56-57). Misli li se tu na prirodoznanstvenu – biološku – istinu? Iz šireg se konteksta baš to dade zakljuciti. Naime, «istina» o kojoj je rijec izbija iz dobrog poznavanja ljudske prirode, koja je gotovo kao u pravilu shvacena pojmovima atoma, molekula, gena (usp. str. 57). Znaci da je polazna «istina» za rješavanje «svih» društvenih problema biološka istina o covjeku. Ako je biološka istina o covjeku zadnja instancija za vrednovanje humanuma u totalitetu, onda više nema prepreka da se takva «istina» prometne u ideologiju. Posljedicno, moglo bi se zakljuciti da se sve ono što se osporava drugim ideologijama, filozofijama i religijama želi samo nadomjestiti svojom konacnom «istinom», tj. ideologijom. Zanimljiva je još jedna stvar. Naime, Radman kaže da se «humanisticka inteligencija mnogo cešce vrti oko vlasti nego tehnicka inteligencija» (str. 148). Preširoki su pojmovi da bi ih se moglo jednoznacno shvatiti. Kako bilo, humanisticka inteligencija zasigurno misli da stvari stoje obrnuto, barem kad je rijec o bliskosti vlasti i kapitala, odnosno profita. Kapital se, medu ostalim, umnaža zahvaljujuci industrijskoj proizvodnji, a industrijska proizvodnja nije ništa drugo nego tehnicka i/ili tehnološka primjena znanja i spoznaja prirodnih znanosti. K tome, ne bi se smjelo zaboraviti da u tim okolnostima raznoliko izrabljivanje ljudi nije prestalo, vec su samo detaljno razradene sofisticirane metode izrabljivanja. Tako se na rad i radne uvjete stavlja «socijalna maska». Iza te se maske skriva veliki Izrabljivac (s velikim I) koji suptilnim metodama, medu kojima nisu iskljucene metode prijetnje i diskvalifikacije, iskorištava radnike. Tu je cinjenicu prepoznao i sam Miroslav Radman (str. 168; str. 170-171).
O problemu reproduktivnog kloniranja, tj. kloniranja usmjerenog na stvaranje geneticki identicnog ljudskog bica drugom ljudskom bicu – davatelju genetickog materijala iz jezgre svoje somatske stanice, Radman je jasan i odrješit: «Klonirati ljudsko bice moguce je, ali kriminalna djelatnost. Bioeticke komisije odavno rade na regulativi, ali ovdje vec izlazimo iz moje domene, jer to je podrucje zakonodavstva» (str. 139). Zatim dodaje, «ali ne vidim humanistickoga razloga da se klonira covjek» (str. 139). Kloniranje covjeka u tehnickom smislu nije neki problem. «Stoga bioeticke komitete ocekuje nadasve delikatan, golem posao» (str. 83). Oni koji bi se eventualno odlucili na reproduktivno kloniranje, istice M. Radman, mogli bi ocekivati sudski proces protiv sebe od strane stvorenoga klona, koji bi mogao reci: «Ne osjecam se dobro i zato vas po džepu opaliti 100 milijuna dolara/eura!» (str. 213). Time bi problem bio riješen. Rijecima Miroslava Radmana: «S nekoliko takvih procesa riješili bismo problem reproduktivnog kloniranja bez pomoci moralizatora, bioeticara, filozofa, teologa, itd.» (str. 213). Bioeticari, filozofi i teolozi to ne shvacaju tonom obeshrabrenja, vec svoje intelektualne i duhovne snage i dalje stavljaju na raspolaganje društvu za rješavanje vrucih tema i dilema na polju prirodnih, poglavito biomedicinskih znanosti.
Pred sam kraj dobro je, makar kratko, zaustaviti se na inicijativi Miroslava. Radmana za osnivanje u više navrata spomenutog centra ili instituta u sklopu Vile Dalmacija u Splitu. Bez sustezanja valja priznati da inicijativa uzeta sama za sebe nije problematicna. Nema sumnje da su prirodoznanstvena istraživanja poželjna i dobrodošla. Medutim, uz njih je usko vezana ideja «napretka». Ona je danas postala toliko ideologizirana da se svako odstupanje od nje u javnom diskursu proskribira kao opskurantisticka rabota uperena protiv stecevina modernog doba, zacinjena skrivenim namjerama za povratak na staro. Takvo je gledanje na samu stvar pretjerano. Štoviše, ono je iracionalno. Ono se temelji na strahu od necega cemu je definitivno odzvonilo i na što više nema šansi za povratak. Povijest ide svojim linearnim tokom naprijed. Upravo zbog toga, nikome ne bi smjelo biti svejedno kamo taj «napredak» vodi, jer prijetnje od samouništenja, destrukcija prirodnoga svijeta, posvemašnje osiromašenje prostora humanuma, samo su neke opcenito oslovljene nuspojave vec ostvarenoga «napretka». Nihilizam nije ono nešto vec ostvareno, nego ono nešto što se kontinuirano ostvaruje, zahvaljujuci ponajviše upravo ideologizaciji «napretka» pod svaku cijenu. Dakako, u ime jedne «istine».
Miroslav Radman u više je navrata u svojim intervjuima tumacio kako zamišlja organizaciju i rad instituta. Odatle doznajemo cijeli niz detalja. Uzeti zajedno, svi ti detalji vode do jednog sasvim opcenitog, ali krucijalnog pitanja što ga namece ova inicijativa. No, prije toga, evo kako tece inicijativa i kako je zamišljena organizacija i rad instituta. Za tu je svrhu Radman obavio cijeli niz predradnji, uglavnom posjeta i razgovora, koje cine solidan temelj zakljucku da ce nešto od svega toga i biti. Razgovore je i dogovore imao s prominentnim medunarodnim molekularnim biolozima i drugim znanstvenicima (str. 77-77; str. 124; str. 127), s bivšim Ministrom znanosti i tehnologije u Vladi RH, prof. dr. Hrvojem Kraljevicem (str. 96; str. 111; str. 126; str. 171), s bivšim Ministrom znanosti i tehnologije u Vladi RH prof. dr. Dragom Flegom (str. 171), s bivšim gradonacelnikom Splita Ivanom Škaricem (str. 112) i s bivšim Rektorom splitskog Sveucilišta, prof. dr. Milom Babicem (str. 111), a cinjenica da je M. Radman recentno postao savjetnik za znanost dr. Ive Sanadera, predsjednika Vlade RH, te da je isti javno podržao inicijativu, govore u prilog potpunoj potpori projektu od sadašnje hadezeove, kao uostalom i od bivše koalicijske Vlade. U svemu bi Hrvatska bila donator uporabe zgrade i terena, dok bi EMBO («European Molecular Biology Organization» iz Heidelberga u Njemackoj), ciji je M. Radman redovni clan od 1978. (str. 128), preuzela znanstveno vodstvo, cime bi institut ili centar dobio status medunarodne znanstvene institucije (str. 125). Financiranje placa i projekata predvideno je iz inozemstva, cime se i znanstveni kriteriji i financijski troškovi uvoze iz svijeta u Hrvatsku (str. 125), dok bi se «težina» placa utvrdivala prema svjetskim, a ne domacim kriterijima. Splitska znanstvena institucija bi po svemu trebala biti jedinstvena u svijetu (str. 171). U njoj bi se trebalo misliti nezamislivo, gajeci snove uz pomoc najboljih tehnickih sredstava i intelektualnih snaga (str. 172). Splitski institut ili centar trebao bi biti prepoznatljiv po svojoj specificnosti kakvu nemaju ni Harvard ni Stanford (str. 160), a imao bi jedinstvenu u svijetu povezanost s americkim Cold Spring Harbor Laboratoryjem na Long Islandu nadomak New Yorka (str. 124). Ovaj potonji poslužio bi kao koncepcijski uzor za organiziranje znanstvenoistraživackog rada i relaksacije u Splitu (str. 126), jer osim znanstvenog bavljenja molekularnom biologijom predvidena su intenzivna obiteljska i prijateljska druženja znanstvenika, njihovih supruga i djece (str. 171-172). Centar ili institut imao bi najviše stotinjak istraživaca, koji bi potpisivali ugovore na odredeno vrijeme (str. 128). Zamišljen je kao ekstrateritorijalna zona, u kojoj ce mladi prirodni znanstvenici igrati one «igre» za koje ne postoje «igracki uvjeti» u slicnim institutima u svijetu (usp. str. 160). Postao bi svjetski rasadnik mladih prirodnih znanstvenika (str. 160), senzibiliziranih za multidisciplinarno i interdisciplinarno razmišljanje. Institut ili centar nosio bi ime poznatog hrvatskog molekularnog geneticara i dugogodišnjeg direktora Cold Spring Harbor Laboratoryja, Milislava Demerca. S radom bi trebao zapoceti u jesen 2004. (str. 172).
Na samome kraju, sricemo prije najavljeno krucijalno pitanje. Buduci da Vlada RH sudjeluje kao donator uporabe zgrade i kao financijer obnove derutne Katunariceve vojarne (str. 160), te svesrdno podržava inicijativu i projekt – postavlja se fundamentalno pitanje o odnosu izmedu znanstvenoistraživacke djelatnosti u buducem centru i pravno-zakonodavnog poretka Republike Hrvatske. Hvale je vrijedna administrativna i financijska potpora ovoj inicijativi, no pravna, zakonska i eticka pitanja povezana poglavito s vrstama znanstvenoistraživackih projekata i dalje ostaju otvorenima. Quod non licet bovi, licet Jovi! Ili je posrijedi nešto trece?
Da se razumijemo. Pitanje je postavljeno u duhu humora, shvacenog kao «vježbanje paradoksalnog razmišljanja i detroniziranja bilo koje i bilo cije «nedodirljivosti» (str. 226), ili kao «mentalna gimnastika» (str. 223). Uostalom, u demokratskom poretku nije zabranjeno postavljati otvorena pitanja. Dobronamjernost je suvišno isticati. Tome u prilog najbolje bi mogla posvjedociti jedna druga inicijativa, dakako formulirana u obliku ponude Miroslavu Radmanu. Naime, on bi mogao pokušati, naravno ako bi htio, da na stotinu pitanja što se namecu tijekom citanja ove knjige ponudi isto toliko odgovora, ali i više od toga. To bi zasigurno bilo korisno barem iz dva razloga. Prvo, uspostavila bi se neka vrsta interdisciplinarnog dijaloga izmedu jednog izvrsnog, svjetski poznatog molekularnog biologa, s jedne, i jednog zbunjenog i svjetski zainteresiranog teologa, s druge strane. Partnerski dijalog bi mogao imati šire društvene rezonancije. Neka dobronamjerni ljudi citaju, jer knjige ostaju, a ljudi odlaze.
Inace, tematiziranu knjigu je uredila, tekstove u knjizi odabrala i predgovor napisala novinarka dnevnika Jutarnji list Tanja Rudež, koja inace revno piše o prirodoznanstvenoj problematici.
Tonci Matulic
|
full story
printer version
