CROWN - Croatian World Network - http://www.croatia.org/crown
Kronika povratka Zvonka Busica u Hrvatsku
http://www.croatia.org/crown/articles/9790/1/Kronika-povratka-Zvonka-Busica-u-Hrvatsku.html
By Julienne Busic
Published on 05/14/2009
 
Nakon 32 godine provedene u američkim kazamatima Zvonko Bušić vratio se u domovinu Hrvatsku. Dne 24. srpnja 2008. godine sletio je u zagrebačku zračnu liku, gdje ga je uz suprugu Julienne dočekao i velik broj rodbine, prijatelja i poštovatelja iz javnog i političkog života Hrvatske. Bušić je kao zatvorenik s najdužim stažom deportiran iz Terre Hautea, gdje je bio jedini nemuslimanski zatvorenik.

Zvonko Bušić i njegovi drugovi nisu bili članovi nikakve terorističke grupe


Zvonko i Julienne Bušić

 
ZADARSKI LIST,  4.2009

KRONIKA O POVRATKU ZVONKA BUŠIĆA U DOMOVINU

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, u ovom serijalu objavljuje istinitu priču o otmici i otmičarima američkoga putničkog zrakoplova

"DEZINFORMACIJE S DNA BALKANSKE STVARNOSTI"

PN1: "Osim nekolicine skeptika, putnici podržavaju njegovo (Zvonkovo, op. p)  viđenje. Ne samo da plješću, već i okružuju svoje dotadašnje otmičare nakon što su izišli iz zrakoplova, u slučaju da Francuzi zapucaju na njih".

PN2: Udovica Murray u svom pismu čak priznaje kako je mislila kako su Zvonko i Julienne pušteni iz zatvora nakon 8 godina izdržane kazne, "znala sam da ste bili u zatvoru zbog otmice ali nisam znala, ali nikad nisam znala, da ste Vi i Julie toliko patili zbog Brianove smrti".


 
Nakon 32 godine provedene u američkim kazamatima Zvonko Bušić vratio se u domovinu Hrvatsku. U četvrtak, navečer, 24. srpnja 2008. godine sletio je u zagrebačku zračnu liku, gdje ga je uz suprugu Julienne dočekao i velik broj rodbine, prijatelja i poštovatelja iz javnog i političkog života Hrvatske. Bušić je kao zatvorenik s najdužim stažom deportiran iz Terre Hautea, strogog federalnog zatvora u državi Indiani, gdje je bio jedini nemuslimanski zatvorenik. Tako je završila odiseja hrvatskog revolucionara, vođe otmice zrakoplova Boeing 727 TWA 355, koji je letio na liniji New York - Chicago. Zrakoplov je, kao što znamo, kidnapiran 10. rujna 1966. godine. Otmičari su se, poslije bacanja prohrvatskih letaka nad Londonom i Parizom, i objave proglasa anonimnog Vrhovnog zapovjedništva Hrvatskih nacionalnih osloboditeljskih snaga u vodećim američkim dnevnim listovima, predali u pariškoj zračnoj luci De Gaulle. Federalni sud u Brooklynu osudio ih je 5. svibnja 1977. godine, Bušića i njegovu suprugu Julienne na doživotni zatvor, a ostale sudionike otmice (Franu Pešuta, Petra Matanića i Slobodana Vlašića ) na 30 godina. Na ovako drastičnu kaznu američki je sud osudio hrvatske otmičare iz razloga što je u pokušaju demontaže bombe, koju su otmičari ostavili u jednom pretincu newyorške željezničke postaje, na misteriozan način poginuo američki policajac Brian Murray. 

MN: Za jedinstvenu nacionalnu državu hrvatskog naroda

Ovdje i završava kronika o povratku Zvonka Bušića u Domovinu. U ovim feljtonima uglavnom sam slijedio i donosio pisane dokumente, dio onoga što je  vezano za otmicu, predaju otmičara, suđenje, presudu, izdržavanje kazne, pisanje ondašnjih jugoslavenskih novina, kao i hrvatskih listova u izbjeglištvu,  reakcije svjetskih medija, političke i diplomatske konotacije, utjecaje tajnih službi, reakcije pojedinaca, putnika i članova posade otetoga zrakoplova, američke policije i javnosti. Kako je cilj akcije hrvatskih revolucionara od početka bio jasan, a to je, isključivo, skretanje pozornosti svjetske javnosti na obespravljenost Hrvatske u okviru ondašnje Jugoslavije, nisam ulazio u genezu, uzroke i posljedice, pa ni u suvišne i nepotrebne komentare cijeloga slučaja, tek onoliko koliko je neophodno za razumijevanja cijele stvari. Sve to s razloga, što poslije niza objeda i brutalnih dezinformacija u jugoslavenskom tisku, nisam želio da bilo kakvi osobni stavovi, komentari i viđenja zasjene gole činjenice. Naime, mnogi i danas u ovome slučaju vide ono što im je desetljećima servirala jugoslavenska tajna služba, a u što sam se i osobno uvjerio tijekom objavljivanja ovoga serijala. Povodljivi tradicionalni hrvatski politički mentalitet, tako i dalje pothranjuje mnoga protuslovlja vezana za ovaj događaj, još ne pristajući bar ga sagledati s više aspekata.

Nadam se da će uvid u dobar dio novinskih tekstova, dokumenata, reakcija i pisama koje ovdje prenosim, a poglavito vezanih za razloge, povode i ulogu Zvonka Bušića u otmici američkog zrakoplova, doprinijeti bar tome da se izbjegnu površne ocjene ovoga slučaja. A onima koji se budu bavili sintezom ovoga slučaja, njegovim jasnim i znanstvenim rasuđivanjem, omogućiti koliko-toliko lakši prolaz kroz prašumu "dezinformacija s dna balkanske stvarnosti" o hrvatskim domoljubima i revolucionarima, kako je to već davno ustvrdio Marijan Gabelica.

Zvonko se Bušić na crti onoga što je pisao Bruno Bušić zalagao i borio za "jedinstvenu nacionalnu državu hrvatskog naroda, u kojoj će državni suverenitet biti jedan, nedjeljiv, neotuđiv, i nezaustaviv". Bušić i njegovi drugovi prvi su u suvremenoj hrvatskoj povijesti izravno, iako spektakularno, iznijeli hrvatsko pitanje pred međunarodnu javnost. Bušić je najprije shvatio, potom odlučio, a zatim i proveo u djelo to da sudbinu mora preuzeti u svoje ruke, da se Hrvati moraju isključivo i jedino osloniti samo na sebe i svoje snage. Činjenica je, da je Bušić sa svojim drugovima doista senzibilizirao svijet za hrvatsko pitanje, "zainteresirao za hrvatske pritužbe i motive koji stoje iza poduzimanja jedne tako dramatične akcije", kao što piše Jan Schreiber ("The Ultimate Weapon", str. 116.). Sve dotle taj samodopadni svijet bio je potpuno gluh prema nezavidnom, a za mnoge i nesnosnom položaju Hrvata u komunističkoj jugoslavenskoj zajednici. Isti Jan Schreiber će napistati za Bušića i drugove i ovo: "Istaknuli su smireno i hrabro, da u Americi živi preko tri milijuna Hrvata i Amerikanaca hrvatskog podrijetla i da "imaju moralno pravo zahtijevati radikalne promjene u američkoj plitici prema okupiranoj Hrvatskoj… Možda su njihovi tekstovi, objavljeni u najpoznatijim američkim dnevnicima "sadržavali jednostrani povijesni prikaz, ali nisu sadržavali niti trunka bezumlje i histerije".



Iz svega iznijetog u ovim dokumentima je razvidno i očito da Zvonko Bušić i njegovi drugovi nisu bili članovi nikakve terorističke grupe, članovi bilo kakve podzemne organizacija, da nisu pripadali nikakvom ustaškom ili fašističkom bratstvu, i svemu onome što je o njima širila jugoslavenska UDBA i kakve ih je pred domaćom i svjetskom javnošću, ne bez vidnog uspjeha, predstavljala jugoslavenske tajna služba, ne samo u dane otmice, već gotovo i poslije raspada jugoslavenske tvorevine. Vidljivo je i to da akcija hrvatskih otmičara američkog zrakoplova nije bila plod nikakve zavjere, mržnje i osvete, već izraz odanosti i ljubavi grupice hrvatskih domoljuba prema Hrvatskoj, koja je djelovala tek u skladu akcija kakve su sedamdesetih godina prošloga stoljeća poduzimale i neke druge grupe koje su pripadale državotvornoj hrvatskoj emigraciji. Dalje, iz ovih se dokumenata vidi i tako tvrdokorna činjenica kako uvijek postoje ljudi koji su spremni dati i vlastiti život za slobodnu i demokratsku državu Hrvatsku, a da pri tome ne traže nikakvu nagradu ili zahvalu, a još manje korist, koja kompromitira svaku ljubav pa i domovinsku. Konačno, vidljivo je i sve što je radila UDBA, tajna jugoslavenska policija, dokle su sezali njezini pipci u medijima, sudstvu, diplomaciji,  domaćoj, pa i svjetskoj politici, pa čak i u moćnom State Depertementu, kako to osobno svjedoči i Evan J. Kemp, čovjek koji je vodio pokret za ostvarivanje prava, a kojega su predsjednici Reagan i Bush imenovali predsjednikom Povjerenstva za ravnopravnost u zapošljavanju SAD.

MN: Usporedba Bušiča s Beginom, Mandelom, Arafatom i Adamsom

Čitajući ove dokumente, kao prvo pitanje nameće se kako to, i zašto, u jednoj liberalnoj, slobodarskoj Americi, hrvatski rodoljubi nisu mogli ni na koji način, niti bilo kako, objaviti tekst o hrvatskom pitanju u Jugoslaviji, do li da posegnu za drastičnim akcijama, kao što je bila otmica putničkog zrakoplova!? Ovo je pitanje suvišno komparirati s pitanjem kakva su onda prava Hrvati za isti slučaj imali u Jugoslaviji. Zato se i treba upitati zašto se s otmicom ne povezuju i priče o domovinskim zatvorima, o jugoslavenskoj komunističkoj ideologizaciji svega i svačega, o progonu Hrvata od 1945. pa na ovamo, proglašavanjem isti najcrnjim fašistima, izdajicama i ljudima izvan zakona; zašto ni riječi do danas o udbaškim ubojstvima prvaka hrvatske političke emigracije širom svijeta, o policijskom teroru u Hrvatskoj. Da li i to spada u vrst terorizma i kakvu!?   Dalje, ako je "rezultat" otmice američkog zrakoplova , s obzirom na dokazano nenamjernu pogibiju policajca, i bio teroristički, onda nakane ove petorice američkih Hrvata to nikako nisu bile. Uostalom, od sudca koji im je izricao presudu, preko mnogih svjedoka putnika u otetom zrakoplovu, do niza svjetskih stručnjaka, Bušić i njegovi drugovi davno su amnestirani  od terorizma. Za ovu ću tvrdnju ovdje navesti samo neke primjere.



U časopisu, koji se bavi avionskom sigurnošću u svijetu, "Aviation Security International" (kolovoz 2008., br.14.), glavni urednik Philip Baum, inače britanski stručnjak za međunarodni terorizam i zračnu sigurnost, komentirajući slučaj Zvonka Bušića piše: "Ne mogu se hrvatski nacionalisti iz 1976. godine uspoređivati s teroristima dvadesetoga stoljeća…Zvonkov čin je bio prijekoran, ali moramo ipak paziti da ne primijenimo dupli standard. Činjenica je da se Zvonko Bušić borio za neovisnu Hrvatsku, što se i ostvarilo dok je služio kaznu. Amerika i američki saveznici potpuno su podržali Zvonkov cilj, hrvatsku neovisnost, iako su kritizirali metode koje je Zvonko upotrijebio. Na sličan su način podržavali i smrt apartheidskog režima u Južnoj Africi, uspostavu izraelske države i stvaranje buduće palestinske države. Time je  Amerika prihvatila činjenicu da negdašnji zloglasni teroristi imaju pravo poslije postati i državnici! Menachem Begin, kao član Irguna, bio je odgovoran za mnoge smrti dok se borio protiv britanskog mandata i za izraelski nezavisnost. Većina smatra Yaser Arafata utjelovljenjem međunarodnog teroriste u PLO-u, a isto tako Grry Adams, irski vođa, nije potpuno čist iako opovrgava članstvo u IRA-u. Sve te osobe bile su svečano primljene u Bijeloj kući i čak dva od njih dobili su Nobelovu nagradu za Mir. Još bolji primjer bi bio način na koji su mediji pretvorili Nelson Mandelu od terorista u međunarodnog heroja. Svi su se borili za pozivnice nedavno održanog koncerta organiziranog u Londonu u čast Mandelina 90-tog rođendana, među kojima je bio i britanski premijer Gordan Brown, koji ga je hvalio do neba zbog njegove vrline. Proslava je bila emitirana u udarnom terminu glavne britanske televizije. Ali ne smijemo zaboraviti da je Mandela  bio vođa "Koplje naroda", militantne ruke Afričkog narodnog Kongresa. Ne ću raspravljati je li to što je Mandela radio bilo opravdano kako bi se Južna Afrika "oslobodila", želim samo podsjetiti kako je njegova grupa bila odgovorna za smrt mnogih nedužnih civila. To i sam Mandela priznaje kad kaže: "Odlučili smo svjesno prekršiti zakon. Prvo smo ga prekršili na nenasilan način ali kada su donijeli zakone protiv ovakvog djelovanja, kada je Vlada počela primjenjivati nasilje da bi uništila oporbu, mi smo im odgovorili na isti način: nasiljem". Mogli bi ovdje spomenuti i slučaj revolucionara Ernesta Che Guevare, koji je za mnoge danas junak, iako je u svojoj borbi za prava siromašnih koristio metode koje su okvalificirane kao terorističke.

Da Zvonka Bušića ni američki piloti nisu držali nikakvim opasnim čovjekom, kamo li teroristom, svjedoči i njihovo pismo američkom državnom tajniku Kissingeru. Predsjednik Američkog društva pilota J. J. O'Donnell je pisao da "smatra sramotnim, diplomatski i humanitarno, sve što se dogodilo na aeredromu Charles de Gaulle" u Parizu, kada su se francuski policajci provokativno ponašali prema otmičarima "okružujući avion, bušeći gume i odbijajući sve otmičarske zahtjeve, pa i one bezopasne", što ih navodi "na zaključak da su Francuzi namjerno pokušali stvoriti uvjete za oružanu borbu s otmičarima". 

MN:  Kad je Brian poginuo znala sam da je McTigue krivac

Dakle, otmičari se od početka ne smatraju teroristima. Sudac John Bartles  to je 22.srpnja 1977. godine, pri izricanju presude, izričito naglasio. Američki su piloti od Kissingera tražili da poduzme da se "nešto ovako sramotno nikad više ne dogodi". Pilot otetog zrakoplova još je u pariškoj zračnoj luci stao na stranu Bušića, štiteći mu čak i život, što je kasnije potvrdio i u sudnici kao svjedok. Veći dio otetih putnika je izjavio kako se s otmičarima ni jednoga trenutka nisu našli u opasnosti. Neki su putnici čak i hvalili postupke otmičara. John C. Griffiths u knjizi "Hostages: History, Facts, and Reasoning behind hostage taking" o tome piše:  "Osim nekolicine skeptika, putnici podržavaju njegovo (Zvonkovo, op. p)  viđenje. Ne samo da plješću, već i okružuju svoje dotadašnje otmičare nakon što su izišli iz zrakoplova, u slučaju da Francuzi zapucaju na njih. Dvadeset i pet tih istih putnika piše sucu tijekom suđenja moleći za blagost. Troje njih čak posjećuje Julie u zatvoru. Tijekom suđenja, pisma potpore, telefonski pozivi pa čak i posjetitelji, pristižu iz cijeloga svijeta i to ne samo od strane Hrvata. Pet milijuna dolara određenih za jamčevinu sakupljeno je brzo, no isto je tako brzo i odbijeno iz tehničkih razloga. Kapetan Carey, glavni svjedok optužbe, uspijeva izbjeći zamku kojom bi se osudili njegovi otmičari, a psiholog optužbe, čiji bi dokazi poduprli obranu, nikada nije pozvan. Nakon četiri dana, porota od osam žena i četiri muškarca proglasila je sve petoro krivim za zračno piratstvo koje je rezultiralo smrću, a ne, treba naglasiti, ubojstvom. (podcrtao T.M.B.).  Sudac Bartels, kao preambulu (uvod) pri izricanju kazne, izjavljuje da on ne smatra Hrvate kriminalcima ili teroristima, ali da ih njihov "plemeniti cilj" ne izuzima od posljedica njihova kriminalnog čina". Čak je i udovica ubijenog policajca Kathleen Murray pisala Zvonku, šokirana što Bušić nije znao da je ona "još 1982. godine podnijela tužbu protiv newyorske policije zbog smrti (njenog muža, op.p.) koja je bila posljedica nemara. A navela sam McTiguea kao najodgovornijeg za nesreću… Tvoj čin nije bio uopće predmet ove parnice, a znala sam one noći, kad je Brian poginuo, da je McTigue krivac". Udovica Murray u svom pismu čak priznaje kako je mislila kako su Zvonko i Julienne pušteni iz zatvora nakon 8 godina izdržane kazne, "znala sam da ste bili u zatvoru zbog otmice ali nisam znala, ali nikad nisam znala, da ste Vi i Julie toliko patili zbog Brianove smrti".

          O slučaju Bušića i hrvatskih otmičara, kao što smo vidjeli, pisao je i John C. Griffiths, bivši predsjednik Liberalne stranke i član britanskog Parlamenta, inače stručnjak na području terorizma i uzimanja taoca. On izrijekom u knjizi "Taoci" kaže da bi bilo "teško naći normalniju grupu nego tu koja je otela TWA avion. Iako je žena iz te grupe Julienne Bušić svojoj autobiografiji dala naslov "Ljubavnici i luđaci", jedina je ludost te grupe bila patriotizam koji je bio toliko intenzivan da su za njega bili, kao i milijuni drugih prije njih, spremni duboko patiti, pa čak i umrijeti. Inače, bili su toliko "normalni" da su dali mnogo truda kako bi umanjili strah i nelagodu taoca kojima su detaljno objasnili svoj cilj, nikoga nisu maltretirali ili naudili, a jedina smrt za koju su bili odgovorni nastupila je zbog toga što su policajci u New Yorku potpuno zanemarili sigurnosne upute koje su im otmičari dali". Ovaj autor izrijekom opetuje kako je kapetan aviona Carey nekoliko puta preko radija dao američkim vlastima detaljne Zvonkove upute o sigurnom rukovanju i deaktiviranju bombe, čega se američka policija nije držala.

         Neki, međutim, i danas u Hrvatskoj, još pod utjecajem jugoslavenske propagande ne prihvaćaju ove činjenice. Za njih je svaki rodoljub, borac za slobodu, pa ako hoćete i hrvatski nacionalista - fašista. Čak i onda kada su im komunisti ubili najbliže, što sam također imao prilike čuti i vidjeti. Njima neće pomoći ni svi ovi dokumenti, kao što nisu pomogli ni bivšem državnom tužitelju države New York, gospodinu Robertu Tannenbaumu, koji je hrvatske otmičare, pod utjecajem srpske propagande, tretirao kao "ratne zločince, naciste, fašiste i šljam", što je otvoreno i kazao na sudu, zbog čega je ubrzo bio i smijenjen. Kasnije ovaj autor kič romana, u svojoj knjizi "Depraved Indifference" Bušića uzima za glavnog junaka, gle čuda, krsteći ga nikako drukčije do Đorđe Karadžić.

        Iako su Zvonko Bušić i njegovi drugovi prekršili Tokijsku, Haašku i Montrealsku konvenciju, a koje se tiču kaznenih akata protiv civilnog zrakoplovstva, on će osobno za sebe danas reći – Nisam terorist, kajući se za nenamjernu smrt američkog policajca. Njegovo je opravdanje da je to učinio za Hrvatsku. Stupajući na hrvatsko tlo Zvonko je rekao: "Da su svi Hrvati sretni samo jedan posto kao ja danas, bili bismo jedan od najsretnijih naroda na svijetu". Tako je dolaskom u Domovinu Bušić zatvorio svoju četrdesetogodišnju emigrantsku knjigu, započinjući novu. Neće ga teško biti slijediti, znajući da mu četiri desetljeća izgnanstva i tamnice nisu nimalo teška kao žrtva za Domovinu.

"Činjenica je da se Zvonko Bušić borio za neovisnu Hrvatsku, što se i ostvarilo dok je služio kaznu"



Formated for CROWN by prof.dr. Darko Žubrinić
Distributed by www.Croatia.org . This message is intended for Croatian Associations/Institutions and their Friends in Croatia and in the World. The opinions/articles expressed on this list do not reflect personal opinions of the moderator. If the reader of this message is not the intended recipient, please delete or destroy all copies of this communication and please, let us know!