Mali smo narod, a kako netko pametan jednom reče, naši znanstvenici i intelektualni gastarbajteri obogatili su kulture i narode među koje su dolazili. Zašto onda u Hrvatskoj nema tog ponosa u kulturi, književnosti, glazbi, umjetnosti? 

Ne tako davno, u vrijeme Domovinskog rata, Vlado Gotovac je napisao, parafrazirajući Slowatzkog, “Hrvatska da, ali kakva” i bio je u pravu. No, kako ćemo formu napuniti demokratskim sadržajem ako totalitarne metode zabrana, danas nekog pjevača a sutra književnika ili glazbenika, budu naš moto!?

 Dobro, slažem se, pretjerano isticanje hrvatskog zraka, vode, pašnjaka i šuma… s početka devedesetih moglo se prometnuti u svoju proturječnost. Međutim od početka ovog stoljeća kao da je spomen nečeg nacionalnog dobilo etiketku nazadnjaštva, nacionalizma i šovinizma. Postalo je opće mjesto da,  želiš li biti in, sve nacionalno mora biti out.  

Nedavno je tako, gostujući u “Nedjeljom u dva”, izbornik Bilić odgovarao na uvijek delikatna pitanja o svjetonazoru i političkoj opciji koju podupire. Na konstataciju voditelja da je ljevičar, smireno je rekao: “Po uvjerenju sam socijalist, ali ako mislite da sam ljevičar po onome što se u Hrvatskoj pod tim podrazumijeva (a to je prezir svega nacionalnog i vjere), onda sam desno od desnoga.”

U tim riječima Slavena Bilića precizno je utvrđena dijagnoza našeg društva, a terapija bi trebala biti kolektivno opuštanje koje smo doživjeli od Klagenfurta do Beča, kad su se naše zastave i crveno-bijele kockice ponosno nosile. No takav zanos potreban nam je na svim razinama društva. Vrijeme je da Hrvatska na pragu punoljetnosti iziđe iz povijesnog grča te da se konačno opusti.   

Jer i Biliću se spočitavalo što kao deklarirani rocker svojim nogometašima pušta Thomposnovu “Lijepa li si”. Higijeničari duša zaboravljaju da zadiranje u nečiji glazbeni ukus jest redukcija privatnosti i zapravo je odraz totalitarnog duha. No tko im se to usudi reći  kad su oni napredni i urbani, a sve izvan njihova mikrosvijeta je nazadnjaštvo i šovinizam!!?

 Međutim uspješnost, urbanost i obrazovanost našeg izbornika dovoljni su da si u javnost može dopustiti takav istup. Bez problema može ljubiti medaljon s likom Svetog Oca Ivana Pavla II. i pritom ne strepiti da će ga netko od  dežurnih društvenih  higijeničara proglasiti mračnjakom i nazadnjakom. 

 Nedavno sam primila mail pomoćnog biskupa zagrebačkog  u kojem mi zahvaljuje jer sam javno, iako vrlo oštro i kritički govoreći o poslanju Crkve i ulozi  svećenika, svjedočila svoju vjeru. Taj mail me je istinski ražalostio. Što se to dogodilo s našim društvom, u kojem se gotovo 80 posto građana deklarira katolicima, da je hrabrost javno reći da si katolik!!? Stvarno je nešto trulo u državi Danskoj. 

Zašto sve ovo pišem? Pa na razmišljanje me je naveo kardinalov istup jer je jasno detektirao kako je nacionalni ponos potjeran u mišju rupu. Stjeran je u geto u kojem je jedino u sportu dopušteno iskazivanje nacionalnoga.

Da se razumijemo, govorim o domoljublju - tom iskrenom osjećaju za svoje, pri tome ne mrzeći nikoga drugoga. Sve zemlje svijeta poznaju taj osjećaj i njeguju ga (nota bene zovu ga patriotizam) pa zašto Hrvatska mora u tome biti zakinuta?

Možda je preduvjet za nacionalnu ravnotežu konačno stavljanje ad acta podjela na ustaše i partizane, fašiste i antifašiste. Vrijeme je da se konačno povjesničari objektivno pozabave tim razdobljima naše povijesti kako bi se cijela država prestala tresti svake godine iznova (od početka travnja do kraja svibnja), sa zebnjom očekujući što će netko reći u Jasenovcu ili na Bleiburgu. I, naravno, potreban je dodatni napor roditelja, škole i društva kako bi se maturante podučilo da svastike i ustaška ikonografija nisu način iskazivanja mladenačkog bunta, već izraz apsolutne duhovne zapuštenosti i neznanja.