Razgovor: dr. Radoslav Marić, član Upravnoga odbora Udruge američkih Hrvata "Croatian American Association"

Janko Novak

Dr. Radoslav Marić, autor knjige Moja polnoćka (urednik knjige prof. dr. Ivan Biondić, naklada Kamen Publishing LLC.), rođen je g. 1938 u Hercegovini, školu je polazio u Širokom Brijegu i Mostaru, medicinski fakultet završio u Zagrebu, a porodništvo i ginekologiju specijalizirao je u Petrovoj bolnici. Zbog političkih pritisaka šezdesetih godina odlazi sa ženom i djecom u Kanadu. Jedan je od utemeljitelja i član Upravnog odbora Udruge američkih Hrvata Croatian American Association (CAA). Američka vlada je priznala Hrvatsku i BiH, za što je veliku zaslugu imala organizacija CAA. Poznato je da su Hrvati kroz stotinu i više godina tražili svoj životni prostor u Americi zbog ekonomskih razloga, poslije II. svjetskog rata razlozi odlaska najčešće su politički. Knjigu "Moja polnoćka" autor je napisao pod tim naslovom zbog događaja oko božićne polnoćke 1956. godine koji mu je velikim dijelom izmijenio život. Bila je to prva božićna noćna misa u četiri sata ujutro poslije dolaska partizana 1944. godine i zabrane polnoćkâ. Na skoro 500 stanica autor je ponudio svoje viđenje istine, opisujući težinu života Hrvata u Hercegovini uvjetovanog nadzorom Udbe. Knjiga će vjerojatno izazvati prijepore, a mnogi prozvani i spomenuti možda će i osporiti vjerodostojnost. Zbog svega toga bilo bi dobro, kao što dr. Marić i sugerira, da se pri Saboru formira nezavisna komisija koja bi otvorila dosjee i pokušala ponuditi barem dio istine o prošlosti o kojoj se premalo zna.

Bilo bi bolje biti neutralan

Koliko su ljudi hrvatskoga podrijetla u SAD ostali Hrvati ako - kako se tvrdi - većina od njih ne govori hrvatski jezik?

DR. MARIĆ: Oni koji su u Hrvatskoj rođeni, odrasli i školovali se ostali su Hrvati, naspram tome njihova djeca rođena u Americi često drukčije razmišljaju. Moje dvije kćeri. koje su ovdje rođene, vrlo dobro govore hrvatski, treća slabije. Oni koji rastu u Americi ujedno i vezuju život uz tu državu.

Dugo godina nije bilo puno ni uzvratnih informacija, a starije generacije preteško su radile da bi mogle biti dobro informirane. Kad je počeo rat, ali i prije, svi smo velikim dijelom živjeli za Hrvatsku. Posebno su u tome pomogli svećenici. Kad je počeo rat, možda smo više osjetili da živimo u Americi, ali da je Hrvatska u tome trenutku jedina naša domovina za koju se moramo boriti kao u mladosti. Formirali smo lobije koji su već djelomično i prije postojali, ali sada i 24 sata dnevno zalažući se da se Hrvatska prizna odvajajući velika materijalna sredstva. Mnogi su i došli u Hrvatsku. Informacije su stvaranjem Hrvatske postale dostupnije.

Nedavno je hrvatski premijer razgovarao s američkim predsjednikom Bushem, a jedan od važnih dijelova razgovora odnosio se na primanje hrvatske u NATO, premda su mnogi taj susret shvatili i kao dobru volju američkog predsjednika zbog prodaje ťPliveŤ ťBarruŤ?

DR. MARIĆ: ťPlivaŤ bi otplivala i bez susreta, i to se ne može dovesti ni u kakvu vezu. Budući da sam bio u Zagrebu u vrijeme susreta, sve što znam je saznanje iz hrvatskih medija. Inače u američkim informacijama to ne pripada glavnim mjestima i glavnim događajima.

Primanje u NATO je velika stvar; dok je trajao rat, nastojali smo da Hrvatska bude primljena, bio sam povezan s predsjednikom Odbora za međunarodnu politiku, a imao sam vezu i u Kongresu s Benjaminom Gillmenom. Kada je Miomir Žužul došao za veleposlanika Hrvatske u Ameriku, osigurao sam mu prijam kod Gillmana, bilo je to još u vrijeme dok je Milošević bio na vlasti u Beogradu; sada razmišljam drukčije jer su i vremena drukčija. Vjerujem da bi bilo bolje ostati izvan NATO-a, kao Austrija i Švicarska, potpuno neutralan. Mi smo dio zapadne civilizacije i to trebamo ostati, ali slati naše momke na ratišta po svijetu, po meni nije pametno.

ťPrijateljiŤ su pratili svaki moj korak

Vaša je knjiga tragična istina o životu pod utjecajem jugoslavenske Udbe koja se bavila Vašim životom od djetinjstva, budući da Vam je obitelj bila stigmatizirana, iako nisu bili na strani ni partizana ni ustaša. Odredio Vas je odlazak na polnoćku, ali više od toga organizacija TIHO čiji ste bili osnivatelj, a Bruno Bušić jedan od glavnih članova. Čudno je da Vas se u Hrvatskoj nikada nije spominjalo uz ime Bruna Bušića, a i nije se ništa znalo o organizaciji TIHO.

DR. MARIĆ: Organizaciju sam ja osmislio, poticaj mi je dao letak na ruskom jeziku koji je donio kući moj nepismeni otac. Bio sam neiskusan, nisam obratio pozornost kako letak izgleda; sadržaj me je zaokupio jer je pozivao ruske žene na borbu protiv komunizma i revolucije, na skidanje ropskih okova. Danas mi je jasno da je letak napisala CIA a dostavila Udba, znali su da je moj otac nepismen i da će vjerojatno letak odnijeti meni. Bio sam u to vrijeme sekretar Omladinske organizacije u školi na Širokom Brijegu, kao što je moj prijatelj Kruno Galić bio u Imotskom. Zajednički smo na moj prijedlog stvarali organizaciju. U to sam vrijeme bio zbog polnoćke izbačen iz đačkog doma jer sam s petoricom učenika kao dežurni, što je bila otegotna okolnost. Izišao sam iz doma i vratio se nakon polnoćke, vjerujući da nitko ništa ne zna. Izbacivanje iz doma bilo je povod više mojoj revolucionarnosti. Uskraćena mi je stipendija pa sam našao privatni smještaj kod obitelji koja je poslije mene primila još tri đaka iz splitskog sjemeništa koje su zajedno sa školom vlasti zatvorile. Oni su me uvjeravali da će Jugoslavija propasti za šest mjeseci i bili su revolucionarniji i obrazovaniji u stavovima što treba uraditi od mene. Otkrio sam im cijelu priču o organizaciji TIHO, bio sam sretan što su me stalno slijedili pri sastancima koje smo održavali često u Imotskome. Otac Bruna Bušića nas je srdačno pozivao na ručak, a mi smo mu lagali da smo iz Poleta. Iznenađivao sam se da sam poslije tih susreta često bio kažnjavan i da se sve vrlo brzo saznavalo. Tek sam prošlih godina, tražeći svoj dosje u Hrvatskom državnom arhivu, saznao da su moji ťprijateljiŤ pratili svaki moj korak i skoro svakodnevno davali izvješća čak o tome što bismo prije spavanja razgovarali u sobi. Konačno sam shvatio zbog čega pozivanja i ispitivanja pa čak i fizičke prijetnje koje sam ponekad doživljavao - ne dokučivši tko bi mogao biti denuncijant.

Jeste li sigurni da je sve organizirala Udba ili je bilo i slučajnosti?

DR. MARIĆ: Da se sve odvijalo pod budnim okom Udbe, potpuno je jasno. Podmetnuli su mi letak, pratili me, šef Ozne, poslije Udbe, šetao je svaki dan pod prozorom gazdaričina stana dok su mi prijatelji sugerirali da slušamo Radio Madrid. Jasno mi je da sam sve mogao uraditi drukčije i ići drugim putom. Direktor gimnazije Petar Leko, neobičan čovjek koji je iz fratra otišao u partizane, pomogao mi je kada su me izbacili iz gimnazije da me ponovno prime, a u to je vrijeme iz Beograda došla delegacija koja je tražila da radim za njih. Točno se sjećam riječi: Mi trebamo pametne mlade Hrvate iz zapadne Hercegovine. Ponudili su mi stipendiju, karijeru, obećali su mi rad u predsjedništvu Savezne vlade. Ono što su prihvatili pojedinci, ja nisam prihvatio; a da jesam, mogao sam postići i najvažnije državne položaje. Otvoreno sam im rekao da ne mogu raditi protiv svog naroda i na tome smo se razišli. Htio sam biti i pilot, i to sam jako želio, ali su mi i za to tražili članstvo u Komunističkoj partiji pa sam odmah odustao. Sve što sam pokušao bilo je povezano s komunizmom. U to vrijeme nije bilo lako biti Hrvat u Hercegovini.

Hercegovina dala velike ljude i velike udbaše

Možda je danas teško govoriti o ljudima koji su se prodali kao mladi, naivni i siromašni. Možda su se mnogi od njih pokajali?

DR. MARIĆ: Ne bih rekao. Jedan je nakon pada komunizma bio ministar gospodarstva u prvoj Hrvatskoj vladi, drugi je bio ambasador BiH pri Svetoj Stolici, treći čuvar hrvatskoga državnog pečata, a neki su postali akademici zahvaljujući mojim patnjama. Mogao sam i ja prihvatiti ponudu pa umjesto 50 godina pečalbe postati i predsjednik države.

Smije se reći da na neki način u svojoj knjizi razarate mit o hrvatskoj jedinstvenosti u Hercegovini.

DR. MARIĆ: Moja je majka bila duboka, prava vjernica, vjerovala je do kraja u Kristovo učenje: ne učini drugom što ne želiš da tebi učine - u tome sam odrastao. Istinu o Hercegovini i čestitost posvjedočili su desetljećima mnogi - sve od spaljenih fratara na Širokom Brijegu do onih poslije istraživanih, ubijanih zatvaranih. A bježalo se zbog gladi i represije. Hercegovina je dala velike ljude, ali nažalost i velike udbaše, neki od njih i sada su u Beogradu.

Možete li se još jednom podsjetiti na poneki od susreta s Brunom Bušićem?

DR. MARIĆ: Podsjetio bih se ne samo na susrete nego i na bogatu korespondenciju koju smo vodili. Nažalost, putovi su nam se razišli: ja sam pobjegao sa ženom i djecom u veoma teškim uvjetima, nisam znao ni engleski. Zadnji put sam Bruna vidio sedamdesetih kada sam prvi put došao u posjet domovini. Susreli smo se u Ilici i proveli 6-7 sati u kavani Corso. Bilo je tiho i sve smo mogli pretresti čega smo se sjećali. Prije odlaska ostavio sam mu kao dar stroj za pisanje u kavani. Htio sam da dođe u Ameriku, ali nije želio. Nikako ne mogu objasniti da me nisu kontaktirali pri prijenosu kostiju na Mirogoj.

I udbaši shvatili da se moraju oduprijeti srpskoj agresiji U knjizi stalno spominjete komunizam, o kojem i mi dosta znamo, međutim mnogi ljudi ťiz služb⍠na početku stvaranja Hrvatske pristali su uz Hrvatsku. Kako to pojašnjavate? DR. MARIĆ: Kada je pao Berlinski zid, jasno je bilo da će se urušiti Jugoslavija. Udba je bila informirana bolje od ostalih i ona je stvarala ovu državu. Da sam imao poveznicu s njima premda sam bio npr. predsjednik udruženja profesionalaca i poslovnih ljudi u New Yorku, mogao sam i puno više uraditi. Često su odbijali moju pomoć; kada sam upoznao Vicu Vukojevića, rekao je da zna tko sam i dalje nije razgovarao. Nastojao sam pomoći koliko sam mogao i mogu reći da smo Ilija Letica, Stiv Bubalo, kojemu je došao posebni izaslanik Busha starijeg kući, i moja malenkost pomogli u prijelomnom trenutku za odluku o priznanju Hrvatske, a ostajem pri svojim tvrdnjama kako su udbaši shvatili da se moraju oduprijeti srpskoj agresiji jer im je to bila jedina mogućnost opstanka. Oni smatraju da im zbog toga danas trebamo biti zahvalni.

Često su odbijali moju pomoć

U knjizi stalno spominjete svoj odlazak iz Petrove bolnice, mnogi su liječnici, iako im je bilo teško, ipak ostali u Hrvatskoj.

DR. MARIĆ: U Petrovu sam došao sasvim slučajno, bio sam dobar student. Na odlazak su me prvi put ponukale riječi Nevena Machieda čiji je stric bio glavna poveznica partizana i Amerikanaca preko Barija, rekao mi je da u bolnici svi pričaju o meni kao državnom neprijatelju. Kada su u Petrovoj shvatili tko sam, život mi je postao nepodnošljiv. Dr. Pero Bagović mi je šapnuo neka bježim. Sjećam se mnogih zanimljivih razgovora, a dobro pamtim i razgovor s dr. Ljubom Čečukom, kada sam stažirao kod njega na urologiji. Pozvao me u svoj ured i potpuno se otvorio. Pričao je kako ga je Tito imenovao za glavnog koordinatora medicinskog tima kada su smijenili Rankovića. Tih je timova bilo 30 u vrijeme zasjedanja na Brijunima, a bili su iz Hrvatske, BiH i Slovenije. Očito se očekivalo veliko krvoproliće. Najviše je bilo Titove krvne grupe. Valjda su službe bile uspješne jer se ništa nije dogodilo.

 

Rukavicu ste bacili na život koji ste živjeli u Hrvatskoj, institucije koje spominjete poput HAZU. Napisali ste da je članstvo u HAZU odobravala također Udba. Vjerojatno ipak nije sve tako crno jer ima mnogo časnih ljudi u Akademiji i nevjerojatno je da bi svi bili doušnici?

DR. MARIĆ: Možda se i tu počelo nešto mijenjati, nevjerojatno bi bilo da su svi bili udbaši, premda su vjerojatno morali biti u Partiji. Objašnjavam to riječima Mika Tripala koji je napisao da u vrijeme kada je on bio izvršni sekretar Centralnog komiteta Hrvatske, nitko nije mogao biti imenovan akademikom ako mu članstvo nije odobrila Udba. Intelektualni život, sve što se događalo, bilo je pod nadzorom Komunističke partije i njezinih služba.

Josip Manolić piše memoare Jeste li upoznali Josipa Manolića koji je bio dugo godina u vrhu Udbe? DR. MARIĆ: Znam ga i savjetovao sam mu da napiše memoare, što bi bilo dragocjeno. Odgovorio je da ih i piše. Šezdeset je godina prošlo od II. svjetskog rata i bilo bi vrijeme za otvaranje svih dosjea i saznavanje istine. Ne bih bio sretan da ti ljudi, danas starci, završe u zatvoru; ali radi budućnosti mora se otkriti istina.

Knjiga se velikim dijelom odnosi na Vaš život u Hercegovini od pejzaža do ljudi s posebnim odnosom prema nekim ljudima kao što je bio čelnik Herceg-Bosne kojeg ste u knjizi posebno apostrofirali.

DR. MARIĆ: O čelniku Herceg-Bosne mislim kao i svim ostalim prijateljima. On je znao za organizaciju TIHO i nekoliko godina poslije poticao me da bacam letke sa zagrebačkog nebodera, ošamario sam ga. Svi koji su bacali letke, među njima i Julien Bušić, bili su uhićeni u zgradi. Godine 1992. prepoznao me i htio mi dati iskaznicu HVO-a kao i odličja koja sam odbio. Tražio sam arhiv, ali je čudno iz Mostara bio premješten.

A kada govorim o Hercegovini, taj kraj i ljudi su mi uvijek ostali kao dio mene. Komunisti su htjeli iskorijeniti Hrvate iz zapadne Hercegovine i Dalmacije, to su radili većinom Srbi, a komunisti Hrvati su im pomagali. Da bi potpuno uništili život, trebalo je uništiti privredu. Najprije su zabranjene koze, jer je narod živio od kozjeg mlijeka. Odredili su da se umjesto kukuruza i duhana sadi pamuk, jer je i kukuruz hranio narod. Pamuk je teško rastao, ljudi su se dosjetili i sjeme koje su dobivali prokuhali bi u vreloj vodi. Ujutro bi ga sijali, a skrivećki bi sijali kukuruz. Nastala je i pjesma: Kukuruz u pamuku, ja te sadim za muku. to je narod na koji sam ponosan i koji je uvijek pronalazio snagu življenja. I to znam po mojoj materi koja je u ratu skrivala jednog Židova od ustaša i partizana, a poslije rata dobivala teške batine jer je pekla kruh kamišarima, zbog kojih su mnogi u mojoj obitelji ubijeni. Kamišari su bili ljudi koji se nisu htjeli predati poslije rata, nazivali su u ih još zeleni kadar.

Vaša knjiga jedan je oblik lustracije za koju se dijelom i zalažete. Čini li Vam se da bi u zemlji punoj mržnje i podjela to izazvalo još veću nestabilnost i produbilo sukobljavanja. Vi stalno govorite da ste izgubili 50 godina života, a onima koji su ovdje živjeli čini se da ste ih možda dobili.

DR. MARIĆ: Znam kako bi mi bilo da sam morao ovdje živjeti, ali ja sam morao otići, i to je za mene 50 godina izgubljenog života u Hrvatskoj, a može se reći ubi bene, ibi Croatia. Mnogi su Hrvati morali otići, ne iz obijesti nego da bi spasili život. Išao sam s namjerom u Ameriku da radim tamo, a živim za Hrvatsku. Vjerujem da arhive treba otvoriti, iako su mnogi neobično nestali kao i školski dnevnik iz 1957. godine sa Širokog Brijega koji je upravo bio najznačajniji iz vremena progona mene i mojih prijatelja, pripadnika organizacije TIHO. I rekao bih vam da su danas isti ljudi, s istim mišljenjem koje je imala Komunistička partija na vlasti, samo je to preraslo u nekakvu demokratsku varijantu Saveza komunista Jugoslavije. Udbaši još uvijek imaju vlast, a neki sporedni možda su došli do malo vlasti i u njezinu blizinu. Do pročišćenja Hrvatske, što ste spomenuli, može doći samo formiranjem nove političke organizacije koja bi bila opozicija današnjim vlastima i sadašnjoj opoziciji. Možda, kad bi se HDZ podijelio na maleni dio državotvornih Hrvata i jugonostalgičara, donekle bi se raščistio prostor. Svi državotvorni Hrvati s jedinstvenim programom mogli bi dobiti izbore. Mogla bi se stvoriti demokratska vlada, ali potrebno je i nestranačko tijelo koje bi znanstveno obradilo prošlost. Bez obzira na dio pokradenih i zapaljenih arhiva, još ih ima dovoljno. Sama činjenica da sam došao do spisa o prvom saslušanju Bušića, dokaz je tome, premda je cijeli dosje nestao, a Manolić mi je rekao da ga je netko uzeo. Moja knjiga je moja ispovijest: bez želje za razdorom u Hrvatskoj, volio bih da mi se pridruže i drugi da ne bih pogriješio.

 

Glas Koncila, broj 47 (1691), 19.11.2006.

Izvor: http://www.glas-koncila.hr/rubrike_interview.html?news_ID=9477