Prof.Dr. Ante Simonić
IV. HSS slavi, čuva i potiče rad i stvaralaštvo
Put djelovanja je put postojanja.
(Lao-tse)
HSS naučava da našu sudbinu ne određuju samo misli i riječi već i djela. Naime, značenje rada je golemo za sveopću ljudsku sudbinu, što se u različitim oblicima iskazivalo i tijekom novije prošlosti. Tada su u ime rada, te u ime osoba koje ga obavljaju učinjene mnoge revolucije, organizirane različite političke stranke i vođeni ratovi. Nesumnjivo su "seljačko i radničko pitanje", tj. konflikt između kapitala i rada uzrokovan industrijalizacijom, bio temeljni socijalni problem XIX. i XX. stoljeća. Iznimno težak i ponižavajući položaj seljaka i radnika je pokrenuo snažna socijalna gibanja, koja nisu u cijelosti završena ni do današnjih dana. Položaj seljaka i radnika se uvelike popravio, ali proizašla reakcija kapitalizma i socijalizma nije riješila suprotnosti među klasama, niti je umanjila vlast državnih aparata ni čovjekovo otuđenje. Naime, ljudski rad se ne smije tretirati isključivo kao roba, kao sredstvo proizvodnje koje je na prodaju, već i kao temeljna i nepovrjediva ljudska osobitost. Stoga se nameće potreba obuzdavanja tržišta ljudskog rada kako bi se spriječilo stihijsko odvijanje gospodarskih tokova. Jer kada se sloboda odvoji od poniznosti, tada može nastati neobuzdana jurnjava za profitom, a ostvarivanje vlastitih interesa bez ikakvih etičkih kočenja postaje društveno prihvatljivo. Na temelju toga eskaliraju razni oblici suvremene društveno-političko-gospodarske nepravde i egoizma s posljedičnim totalitarizmima, ekstremizmima, militarizmima, konzumizmima, duševnom pustoši i ostalim negativnostima današnjeg čovječanstva. Pa zar nad ulazom u nacistički koncentracioni logor Auschwitz nije pisalo: Arbeit macht frei (njem. "Rad čini čovjeka slobodnim"). Zar pakao sovjetskih gulaga nije znatnim dijelom bio utemeljen na prisilnom radu? I zar nije strašno da u naše doba približno 190 milijuna djece (s manje od 14 godina starosti) radi, a oko tri milijuna se prostituira?
Čovjek ne smije postati robom svoga rada i težnje za zgrtanjem materijalnih dobara, niti gospodarsko-materijalno-potrošački pokazatelji smiju biti najcjenjenija civilizacijska vrijednost. Oni trebaju postati samo jedan od kamenčića u mozaiku mnogih ljudskih djelatnosti.
Ni na kraj pameti HSSu nije negirati pravo na poduzetnost i privatno vlasništvo, ali to pravo ne smije biti svemu ostalome nadređeno. Kapitalizam je afirmirao princip da se privatno vlasništvo proteže na zemlju i na sredstva za proizvodnju. Svekoliko vlasništvo stječe mogućnost otuđenja - može se kupiti i prodati na tržištu. Svatko, bez obzira na društveni status, može steći neograničeno privatno vlasništvo, a osjećaj moći i sigurnosti ovisi o količini privatnog vlasništva. Zato građanska društva štite privatno vlasništvo - proglašavaju ga nedodirljivim i nepovrjedivim idealom. Ugrožavanje takva sustava dobiva status barbarstva, nelegalnosti i drskosti. Štuju se nove vrijednosti: poštenje, kolektivni rad i ljudski odnosi, a "produktivnost" je izrasla u suvremeni fetiš kome se svi dive i podilaze. Povećanje gospodarskog rasta postaje uzor i pretpostavka kvalitetnom životu, a posljedično tome proizvodi se svakojaka roba koja najčešće nema značajne uporabne ili ostale vrijednosti. Zato su rad i o njemu ovisne institucije razlogom osnivanja mnogih lokalnih i međunarodnih udruženja - a po važnosti se istiću sindikati. Budući je HSSu cilj zaštititi rad i sve koji rade, logična je naša podrška sindikalnom pokretu.
Današnje gospodarstvo nije utemeljeno na štednji i ograničenoj potrošnji, već suprotno. Potiče kupovanje potrebnih i nepotrebnih stvari, te bi naš suvremenik svome djedu izgledao kao nerazumni rasipnik. Društveni ciljevi su se tijekom stotinjak godina pomakli od želje za posjedovanjem, prema želji za upotrebljavanjem. Suvremeno industrijsko društvo traži ljude spremne utrošiti najveći dio vlastite energije u svrhu rada. Oni moraju biti disciplinirani, svjesno dolaziti svaki dan na posao, trebaju biti točni, uredni, precizni i odgovorni.
Nakon što je Adam Smith dokazao da podjela rada povećava
industrijsku proizvodnju, sve više se cijeni specijalizacija. Ali, prelazak kritične točke fragmentiranja rada bitno smanjuje zainteresiranost za vlastito djelovanje, jer se rad bitno dehumanizira. Tehničke revolucije pak, unijele su dalekosežne mijene u sustav rada. To je rezultiralo rastom nezaposlenosti i afirmacijom principa fleksibilnih i atipičnih oblika zaposlenosti, tj. individualizacijom rada. Zato u današnje doba, primjerice u Francuskoj od svih zaposlenih 40% se ubraja u kategoriju fleksibilnog rada, a u SAD-u 50% novozaposlenih ima također takav status. Posljedično tome sve je manje kontinuiranog i stabilnog radnog odnosa što dovodi u pitanje socijalnu stabilnost i temeljne principe fordističkog gospodarskog sustava.
Tržište novca raste brže od tržišta roba pa sukobi za raspodjelu novca postaju sve intenzivniji. Ovo doba rasplamsalog tehnokratskog i industrijskog uspona sve više obogaćuje bogate a osiromašuje siromašne, pa se valja prisjetiti duhovite primjedbe R. W. Emersona: "Zabluda je vjerovanje da su bogati i siromašni jednaki pred smrću. Oni su jednaki tek poslije smrti."
Aktualni globalizacijski procesi omogućavaju da se dnevno na svjetskom tržištu kapitala razmijeni 1 400 milijardi USDa, pri čemu je 85% "vrući novac" koji juri za hitnim visoko profitabilnim plasmanom. Takva gruba međunarodna tržišna utakmica pritišće golemom silinom gospodarstvo diljem svijeta da smanji troškove rada. Zato se svi proizvodni troškovi smanjuju, a princip štednje se širi na potrošnju države. Čak je i EU propisala da javni troškovi države ne smiju biti iznad 40% nacionalnog BDPa. Time se smanjuje mogućnost države da pruži obilata socijalna prava i poduzima skupe mjere koje su dio sustava čuvanja ljudskih prava, te da osigura visoku zaposlenost i sigurnost temeljem građanskog statusa.
Aktualno stanje se reprezentativno ogledava u stavu Hrvatske gospodarske komore i Zajednice za unapređivanje intelektualnog kapitala iz 2001. godine: "Prvi uočljivi trend u gospodarstvu razvijenih zemalja je da se gospodarski rast sve više temelji na uslužnim djelatnostima, a sve manje na materijalnoj proizvodnji. Dakle, kreće se od materijalnog k nematerijalnom stvaranju vrijednosti. Bit modernog poslovanja je da se poslovna strategija usmjeri prema stvaranju vrijednosti umjesto prema kontroli troškova.
U SAD-u su 1986. godine investicije u nematerijalnu imovinu prvi put premašile vrijednost fizičkih (predmetnih) sredstava, a tijekom zadnjih 25 godina se u SAD-u udio nematerijalnog sektora u bruto domaćem proizvodu povećao s 50% na 85%. Cijela proizvodnja, mjerena u tonama, u SAD-u je nešto malo veća od one prije 100 godina. Slični su podatci i iz Europe, gdje su u prosjeku 65-70% cjelokupnih djelatnosti uslužne djelatnosti.
Osim što se smanjio udio materijalne proizvodnje, ta proizvodnja je sama po sebi sve češće utemeljena na znanju, npr. kreativnost dizajna ili formuliranje znanja. Tako su prije 15 godina, pred tehnički zahtjevnim sektorima u raspodjeli ukupnih troškova, zgrade i materijali sudjelovali s približno 80%.
Danas su ti troškovi u cjelokupnoj raspodjeli gotovo zanemarivi jer se inputi, koji se temelje na znanju, npr. sposobnost rada, odnosi s kupcima, imidž, brand, inovativno traženje i prodaja, uključeni sa 60% u vrijednosti automobila i s 95% u vrijednosti mikročipova....
Za prijelaz iz industrijske epohe u eru znanja važno je povećavanje kvalifikacijske zahtjevnosti rada i nastanak umnog radnika (engl. knowledge worker). To se, prije svega, odnosi na profesionalne intelektualne tvrtke u tehnološko zahtjevnim branšama, a ne na nisko kvalificirani i slabo plaćeni rad u maloprodaji ili u lokalima brze prehrane. Povećanje kvalifikacijske zahtjevnosti rada nije značajno samo za intelektualne djelatnosti, nego i za proizvodnju koja sve više ovisi o intelektualnom imputu.
Treći trend je najuočljiviji u tvrtkama koje poslovanje temelje na znanju i zahtjevnim tehnologijama... od 12 najvećih tvrtki u SAD-u od početka 20. st. (poljoprivredni ili proizvodni sektor). Preživio je samo "General Motors" zahvaljujući iznimnoj sposobnosti prilagođavanja znanstvenim i tehnološkim trendovima. Nadalje, od 500 najvećih tvrtki iz 1955. godine, danas posluje samo oko 30% mega tvrtki.
Ministarstvo rada predviđa da će do 2005. godine većina novih radnih mjesta proizaći iz sektora koji se temelje na visokoobrazovnim i tehnološko zahtjevnim intelektualnim djelatnostima.
Četvrti trend je smanjenje udjela neobrazovanih industrijskih radnika u ukupnom radnom stanovništvu. U SAD-u će do 2002. godine udio industrijskih djelatnika iznositi oko 15% ukupne radne snage, a u Velikoj Britaniji oko 18%. U Engleskoj je od 1979. zabilježeno najveće povećanje zdravstvenih djelatnika (2,5 milijuna), u financijskom sektoru (1 milijun) i poslovnom savjetovanju (650 000)... Smanjile su se plaće radnika u "plavim kutama", a povećale su se visoko i srednje kvalificiranih radnika.
Prije 20 godina prosječni diplomant u SAD-u primao je plaću koja je bila za 32-49% veća od plaće radnika sa završenom srednjom školom. Godine 1993. ta je razlika bila 71-89%, 1975. godine prosječna plaća muškaraca sa završenom srednjom školom iznosila je 28 000 USD, a danas iznosi samo 20 000 USD.
Peti trend je nevjerojatan razvoj informacijske tehnologije, posebice osobnih računala i informacijskog umrežavanja: internet, intranet i ekstranet. Godine 1975. bilo je svega 50 000 računala, danas ih je već oko 140 milijuna.
Kompjutorska tehnologija počela je doprinositi povećanju produktivnosti nakon što se preusmjerila na komunikaciju što je revolucioniralo i globaliziralo financijska tržišta, omogućilo drugačije, nove (manje horizontalne i virtualne) organizacijske oblike i načine komuniciranja vezane za IT sustave. Unaprijeđeni prihodi opravdavali su velike investicije u tehničku infrastrukturu, premda postoje problemi uzrokovani nespremnošću za redistribuciju moći koja je nužna.
Svi trendovi u svom uzajamnom djelovanju utjecali su na proces preobrazbe iz industrijskog prema postindustrijskom društvu koje se naziva informacijsko, a koje je zapravo na znanju utemeljeno društvo. Ta transformacija, među ostalim, mijenja ulogu tradicionalnih proizvodnih faktora: zemlje, rada i kapitala."
Najučinkovitije rješenje za Lijepu našu se nalazi u povećanom ulaganju u razvoj s podizanjem gospodarske kompetitivnosti. Zatim u jačanju civilnog društva, lokalne zajednice i nevladinih organizacija te podizanju svijesti građana da u značajnijoj mjeri moraju osobno ili kroz obitelj preuzeti odgovornost o vlastitom statusu i preuzeti inicijativu u rješavanju problema. Očito da koncept socijalne keynesijansko-beveridgeanske klasične distributivne države, koji je u razvijenome svijetu dominirao do sredine 1970-ih, traži radikalnu reviziju. To pred nas postavlja složene, visoko rizične i mukotrpne zahtjeve izgradnje schumpeterijanskog državnog sustava koji uz prije spomenute principe reafirmira i supsidijarnost. Zato OECD (1998.) poručuje: "Socijalna se ulaganja smatraju investicijom u društvo. Gospodarski je uspjeh malo vrijedan ako ga ne prati uspjeh na socijalnome planu". Sa spomenutim su u suglasju glasni stavovi HSS-a o potrebi jačanja globalne socijalne politike, pri čemu se socijalni problemi rješavaju i na nacionalnoj i nadnacionalnoj razini. To se ogledava i u izradi Europske socijalne povelje, te nove Povelje o pravima Europske Unije.
Čovječanstvo je okrenuto u smjeru dosezanja svojih konačnih mogućnosti, a to se neprestano iskazuje u politici, gospodarstvu, poljoprivredi, proizvodnji hrane, bankarstvu, umjetnosti, tehnici, znanosti, obarzovanju, ratu, športu... Stalno želimo dohvatiti više, te to postaje odrednica stvaralačkog pothvata naše vrste. Time čovjek postaje "biće mogućnosti", što često dovodi do korištenja metoda i zacrtavanja ciljeva koji brišu humanističke ideale. Međutim, matrica modernog načina života, koja vrlo često podrhtava pod traženjima neprestanih promjena i uzbuđenja, temelj je ekstremne individualnosti i beskrupuloznog poduzetničkog duha.