Pise Ante Glibota*

Danasnji Dubrovcani bi se trebali sjetiti i meditirati izricje kanonika njihove stolne crkve Dum Ivana Stojanovica, koji dase dusu u Bozje ruke 1900.godine, a koji kaze da se  "na vratima prirode covjek treba svuci, kao zmija u premaljecu, onu nenaravnu kosulju skepticizma, u koju se nehotice, a pokatkad i silimice ogrnuo"
 Vec vise od cetrdeset godina Dubrovnik je za mene ne samo jedna stara i urbano skladna sredina, grad umjetnosti i mislenosti, grad urbane tradicije i patikularnog, vec je to i grad prirode covjeka, kako to misleno da naslutiti izricje Dum Ivana.

Kao danas sjecam se mog prvog dolaska u Dubrovnik, 1962. godine, brodom iz Splita u Grusku luku i voznju tramvajem koji je gubio dah uspinjuci se od luke prema Gradu, otkrivajuci svakim novim metrom cari njegovih veduta, zidina, tvrdjava, vocnih vrtova, agruma i agava,s kojima se grad mogao podiciti, kao « usrid Misira ». Od tada do danas, tesko bi mi bilo izbrojiti svu masu mojih redovitih boravaka pod Gricem, gdje sam se u pitomosti sredine oduvijek osjecao doma.Tu je i moje troje djece zapocimalo njihove prve praznike sa nekoliko mjeseci zivota.Imao sam impresiju osjecati se pomalo i Dubrovcaninom, bliskoscu njegovoj  arhitekturi, ljepoti umjetnosti njegovih crkava, samostana i arhiva, njegovom Festivalu, plocnicima njegovih ulica, restoranima i kaficima, i dakako nekolicini dragih i bliskih prijatelja.
Sjecam se da sam i suze ronio nad njegovom sudbinom 1991-1992. godine, alarmirajuci svjetske medije, nudeci im foto dokumentaciju iz osobnog arhiva, da se kaze svijetu kakav se dragulj razara, okruzen barbarima i hjenama, a savjest progovorila, kad razuma nije bilo.
Na svu srecu strepnje su iza nas, Dubrovnik ponovo omamljuje svojim carom i ljepotom, otvorio se svijetu, kako je to Dubrovnik na vijeke cinio, nastavljajuci biti odrediste otvorenosti, lezernosti, leprsavosti stila zivljenja. Za sve one koji grad vole, izrazavaju mu bliskost, privrzenost, koji vide svaki pomak i nazad i naprijed, koji poznaju svaki njegov kamen i njegovu dusu s pravom se pocimlju pitati jeli to jos uvijek danas nas stari dobri ili neki  potpuno novi Dubrovnik na obzorju.Ili je to grad osmisljen na nekim novim pravilima igre, na nekim novim ljudima, na jednoj drugoj filozofiji ponasanja i uzusa. Dubrovnik masovnog turizma, grupa i pojedinaca koji protutnjaju s brodom, autom, avionom, ovjekovjecivsi svoj boravak obvezatnim fotografijama na prostoru stoljetnog Straduna, perspektiva zidina, Mincete,  Lovrijenca i Ravelina.Ili je to pak Dubrovnik, kojeg zagovara njegova gradonacelnica formulom grada »elitnog turizma»: skupih hotela, restorana, trgovina i casina.

DUBROVNIK NASIH NADA
Sto ostadose od onog naseg Dubrovnika, sa ludickom dusom, humorom, gdje ste, kao nekada, mogli sresti i uzivati u raspravama uglednih intelektualca, umjetnika,origjinala, uzivati u mediteranskiom kulinarskom ugodjaju, gdje ste mogli vidjeti senzacionalne teatarske predstave, poetske recitale i glazbene ugodjaje& Festivalski program u najmanju ruku bijase ravan ako ne i superiorniji od onog kojeg je nudio Edinburg, Salzburg, Ravenna, Avignon, Aix- en- Provence ili Ravinia. Dubrovacki Festival je mamio ljude i njegovom ustrajanoscu njegovanja paralelizma umjetnicke tradicije i avant-garde, uoblicavanju  bogate literalne lokalne, nacionalne i internacionalne kulturne bastine, etno-kulture, obicaja, konacno zapazene likovne manifestacije koje su privlacile siroku domacu i stranu publiku.Sve skupa je bilo uvijeno u jednoj formi koja je pljenila, elegancijom, urbanoscu, konvivialnoscu. Dubrovnik je bio uistinu grad i permanentne i kvalitetne  svekolike umjetnicke kreacije i atrakcije.Novac nije bio najvaznija stvar na svijetu!
Ovih se dana Festival zatvario uz nazocnost pedesetak osoba, mogli bi kazati slucajnika, sto je najbolji odgovor i ocjena o kvaliteti danasnjeg izdanja manifestacije. U spomen mi dolaze mase koje su vrvjele na prozorima zgrada,Stradunu, oko Orlandova stita,gdje nije manjkalo ni duha ni mita. Nerazumlje ide tako daleko da se «zaboravlja» programirati« Dunda Maroja », predstava koja je bila desetljecima festivalska maskota, pojam dubrovacke i hrvatske literalne tradicije i moderniteta.

Sa svih strana cujemo lose vijesti, o manjim posjetama, o praznim hotelima, o slabim uslugama i visokim cijenama.Jedna stvar treba svima biti jasna, Dubrovnik nije bio nikad jeftin grad, ali u najmanju ruku njegova ponuda i standard je odgovarao onom, sto ste dobili uzvratno za ono sto ste placali.Gosti se nisu osjecali prevarenim, a domacini su iskazivali zadovoljstvo, sto je otvaralo vrata konvivialnosti, sto ih je konacno vezalo snaznim svezama i obvezatnim povratcima sljedecih sezona, ili u podsezonama. Dubrovnik je imao svoju stalnu i sigurnu klijentelu, oko koje su zujali slucajnici, sto je dakako imalo svoj sarm. Jeli to slucaj i danas? Na zalost, imam osjecaj da vise to nije slucaj, izgubljen je i dah i emocija estetskog, trgovina i komercijalna forma postaju dominantni u svim porama grada, na svakom milimetru urbanog prostora.Kic po najvecem broju trgovina, smrad koji vas zapljesnuje od pregorene masti i ulja fast fooda u ulicicama paralelnih Stradunu, dovodi vas do suza. Brojne galerije koje kakvog kica i souvernira bez umjetnickog cina su sigurno «osvojile» i Grad i okruzenje, na svakom koraku, na izlazu, na ulazu, okolis zidina & Moto brzih lakih zarada, skupih turistickih usluga, galopirajucih devastacija umjetnickih bastina, najavama za daljnim gradjevinskim intervencijama u urbanom tkivu, koje ni puna turisticka sezona ne zaustavlja, ostavlja gorak osjecaj da grad gubi sa sigurnoscu onaj identitet i sve ono sto je Dubrovnik cinilo Dubrovnikom. Turist postaje dobar, samo ako puno potrosi, a ugodjaj i kvaliteta usluga, postaju od sekundarnog znacenja sto je izvjestan vid  dubrovacke apatije, koju je Dom Stojanovic nazivao jos u svom vremenu »oblomovstina».Osluskujuci strance, na ulici, trgovini, restaurantima rijeci koje najcesce cujemo  su : very expensive, trčs cher, tropo caro, dok se domaca publika i ne otkriva u ovom aspektu u strahu da ih netko cuje, jer uskoro ce grad biti bez hrvatskih turista, ako se ovakav trend nastavi. Mentalitet grada je transformiran.

UMORSTVO U KATEDRALI
Najtragicnije su nazalost transformacije koje ulaze u povijest spomenicke bastine koja gubi ona povjesna obiljezja sto je Dubrovniku proskrbilo kao urbanoj sredini i urbanom jedinstvu atribut spomenicke bastine nulte kategorije i kao takvog i zastitu UNESCO-a.Nije li upravo ovo povijesno nasljedje i obiljezje  uz hrabre hrvatske branitelje i spasilo Dubrovnik od cetnicko srpsko-crnogorskih horda.
Mozemo se zamisliti kako bi taj vec spomenuti dicni kanonik reagirao da se digne iz groba i vidio sto je nastalo od prezbiterija njegove Katedrale s uklonjenim baroknim mramornim oltarom i kornim sjedalima i postavljenim minimalistickim svetistem u atmosferu baroknog arhitetonskog ozracja. Kakav je to nasilnicki udarac razumu, estetici, metak u srce katedrale, »umorstvo u katedrali«, da se prisjetih T.S.Eliota.
Spominjem se, da sam vec u kolovozu 1990.godine bio sokiran tim promjenama, silnom kolicinom armiranih betonskih naslaga i  nasipa  u bazu Katedrale, izrazivsi zebnju uz nazocnost Krste Cvijica i Prof.Jure Sutije tadasnjem i sadasnjem dubrovackom biskupu dr.Zelimiru Pulicu, koji me htio umiriti kazuci da se uklonjeni oltar nalazi pohranjen i demontiran u spremistima Biskupske Palace.Nije li doslo vrijeme, da se  povratka starog oltara napravi cim prije, a Katedrali vrati dignitet, harmonicnost kojom se krasila. Hladni « faraonski » prezbiterij  treba zaboraviti kao ruzan san i anegdotu za meditiranje u drugim slucajevima. Daj Boze, neponovilo se !
Sramota je i «gradskim ocima», ili bolje receno, ovog casa «gradskim majkama«, da Katedrala u kojoj se nalaze umjetnicka djela neprocjenjive vrijednosti izislih iz ateliera Rafaela, Tiziana, Palme, Pordenonea&.i jednom od znacajnijih sakralnih riznica u Europi za kisnih dana prokisnjava krov i raspadaju se vlazni zidovi, usljed rupture apside, kao posledice nesuvislih intervencija i nekvalitetne restrukturacije.Na istocnoj strani, ljevo od ulaznih vrata, prijete da padnu i ozljede posjetitelje odljepljene naslage gradjevinskog materijala i boje, koje samo sto se nisu urusile.Tragovi vlage i vode su lako vidljivi na vise strana. Ovdje se postavlja i jedno ozbiljno pitanje, vezano za kvalitet intervencija koju je izvrsio arhitekt Prtenjak, koji je u bazu Katedrale ugradio ogromne kolicine armiranog betona, po istom konceptu kako  je napravio u devastaciji kule Revelina, ili pak sto je ucinjeno s Knezevim dvorom .Ne vuku li te ogromne kolicine betona i jedan i drugi objekt «tonjenju». Bogata povjesna dokumentacija Dubrovackog Arhiva i arhivske gradje kazu da je kula Revelin gradjena «elasticno», tako da je bila napunjena u bazi pjeskom i zemljom poradi amortizacije eventualnih protivnickih topovskih zrna. Prekomjerne i novo integrirane kolicine  armiranog betona,gipsa, moze povuci kompletni objekt prema «dolje», a novostvorena situacija pretvara objekt totalno rigidnim na svaki potres i vibraciju.Razum je nalagao jedan suptilniji pristup ovakovim intervencijama, pogotovo  kad imamo saznanje o trusnosti dubrovackog podrucja i modelitete  suptilnijih tehnoloskih rijesenja na raspolozenju. Knezev dvor i Katedrala i tvrdjava Revelin su izgubili svu neophodnu elasticnost, imanentnu tim spomenicnim zdanjima, i arhitekturi njihovog perioda, pa ce biti pravo cudo ako ce biti u stanju  izdrzati jedan buduci jaci potres, »ukroceni» svojim betonskim utegom u utrobi.Karekteristike betona su takodjer poznate ,da privlaci i vlagu i talozenje soli na njegovim povrsinama,pa ga poglavice zbog toga treba sto vise izbjegavati u umjetnicko-spomenickom zastitarskom poslu. No Prtenjak ocito voli betonirati, pa je po istom receptu zabetonirao citav niz sakralnih i kulturnih objekata od prvorazredne vrijednosti u Dubrovniku,koji su nepovratno devastirane, mjenjajuci njihovo oznacje, povjesnog spomenika kulture, a sto pored ostaloga moze donjeti gubitak statusa UNESCO-vog spomenika univerzalne kulture.Hoce li se vec netko prisjetiti da ima i disonantnih strucnih misljenja, natpisa o ovim intervencijama, koja postavljaju i vec dulje vremena upite bez valjanih odgovora, ciji je to interes da bas Prtenjak i prtenjacici nastavljaju « betonirati » dubrovacku, hrvatsku  i univerzalnu kulturnu bastinu. Pitam se, a nisam daleko od misljenja, nije li upravo beznadje ovim intervencijama, betoniranje povjesne bastine Dubrovnika u grob odnjelo Dubravku-Bebu Beritic, majku zastitnicu dubrovackih starina, posljednja koja je svoj posao strucno i konsekventno obavljala.No kad su diletanti vidjeli da nemogu manipulirati njenu ustrajnost, nasilno su je umirovili i nastavili devastirati sve sto su dotakli!
Ono sto je zadesilo Dominikanski samostan zacijelo je dirnulo u srce svakog onoga koji voli Dubrovnik.Jedna od najznacajnijih dubrovackih nekropola, cvjetna gotika&su nepovratno takodjer s betonom devastirani.
A iz betoniranih  grobnica dominikanskih prostora ,iz vjecnog mira, Gundulici, Crijevici, Gradici, Lukarevici&. i dakako Dinko Ranjina vapi i cjeliva :
«& Svijet je ovi na njeki dosao nacin sad
      da u medu sve taji njekoji zestok jad .»**

GARAZE SPOMENICI NULTE KATEGORIJE
Ali da Revelinski beton ne bude usamlje, s cime je izgubio svoje izvorno spomenicko obiljezje, sa sjeverne strane u Hvarskoj ulici (na sadasnjem prirucnom parkiralistu) se navodno priprema izgradnja jos jedne ogromne sedmokatne garaze sa 5 katova u zemlji i dva druga kao sesir iznad zemlje, sto znaci da ce uskoro buldozderi, vibracije i beton pratiti u svakodnevnici  sjeverne zidine i tvrdju Revelin koje su proglasene,kao i grad, nultom kategorijom kulturne bastine i kao takove zasticene po UNESCU.Sve intervencije u okruzenje i u jezgri po definiciji trebaju dobiti odobrenje i UNESCO-vih eksperata.Ignorira li te cinjenice dubrovacka gradonacelnica, ili je bussines vazniji od tih « dosadnih » regula, kako bi to kazali Dubrovcani, ili pak gospodja gradonacelnica mozda zeli upisati i svoje garaze u UNESCO-v registar spomenika kulture nulte kategorije.U svim znacajnim povjesno umjetnickim urbanim sredinama, promet i automobile se nastoji zadrzati sto dalje od povjesnih urbanih jezgra i sredina.Dubrovnik ih zeli pribliziti? Pod cijim pritiscima i zbog cega? Usput kazano, da stvar bude jos bolnija, ne zaboravimo takodjer da, svakodnevno avioni bezbroj puta nadljecu ovaj spomenicni grad, koje povjesni spomenik nulte kategorije nebi smio tolerirati, vec bi trebalo zahtjevati jedan veci lucni obilazni pristup gradu, i tako eliminirao zvucne valove koje imaju devastirajuci karakter za povijesno jezgro grada.Aktualni zastitari su ocito zaboravili pravila i regule struke, jer sve sto se desilo, je vidan znak da je ona demisionirala i duhom i faktima a iznad svega profesionalnom neozbiljnoscu, dopustajuci da politika vuce konce, zadovoljavajuci sve vrste klijantelizama, koje su dovele do toga da u gradu svatko moze ciniti sto hoce.Glede spomenicke zastite Dubrovnik je zaista postao otvoren grad za sve vrste barbarizama.Ono sto su nekada bile gradske ulice sada su prostori, sale restorana i kafica, stvarajuci jedan nezamisliv nered, urbanu djunglu, a grad postaje neprohodan, civicki paraliziran.

Gradonacelnica zeli javno istaci njenu zelju za visokim turizmom, koji u principu zapocimlju s visokim standardima uvijeta koje pruza sam grad u respektu posjetilaca.No vec kad pridjete zapadnim ulazom u grad zapljusne vas val smrada do povracanja, kao u Veneciji za dana sa jacim juznim vjetrovima, sto ne sluzi bas kao dobar publicitet gradu, dobrodoslicu gostima i njegovoj «cistoj ljepoti» o kojoj pjevase  Gundulic. Navodno su znacajne sume gradskog novce utrosene za saniranje otpadnih voda, ali na zalost mozemo posvjedociti da je rezultat skromnih dometa.
Francuzi cije sveze sa Dubrovnikom su legendarne,za koje su Dubrovcani znali reci, kako kaze Josip Bersa : »dosli su Francezi, pokrali su nam sve, sto su nasli, oskrvnuli su nam zene i kceri, a kad ih je vrag odnio, otpratili smo ih na brod placuci», imaju takodjer razloga biti nezadovolji pri ulazu u grad sa Istocnih ili Zapadnih vrata, Pila i Ploca.Naime, na tablu koja je izvjesena i nosi natpis i grb grada s mapom ostecenja nastalim u agresiji jugo vojske, Srba i Crnogoraca, u dvije linije objasnjenja i cetiri kratke linije legend, sve skupa 38 rijeci na francuskom jeziku ima precizno 20 pravopisnih, semantickih, prevodilackih&gresaka. Dakako, ne spominjem razlicite turisticke vodice, prirucnike, prospekte, koji obiluju kolicinama slicnih propusta, a povjesna faktografija,to pak jednostavno nije podnosljivo.
Hoce li danasnji Francuzi vjerovati svom caru Napoleonu, koji je kazao «da su  Dubrovcani u svemu valjani i sto su oni civilizirani narod usred barbarskih zemalja »? Nekoliko vrsnih lektora stranih jezika i povjesnicara, gradonacelnici bi trebalo kao voda zednim u pustinji, vjerujem da bi to znatnije umilostilo i danasnje gledanje  na Korzikancevo  misljenje o Dubrovcanima.
Kad se zapocima prica o visoko-elitnom turizmu, onda ti standardi nebi smjeli zaobici ovakova pitanja.Inace od elitnog ce ostati samo cijene!

JESTI U DUBROVNIKU
Prica za sebe su restorani.Ako nemate dubok i napunjen dzep,drste se sto dalje od Dubrovnika, ako pak zavirite u restorane, grad je dobro mjesto za kuru odmora-mrsavljenja.Svratih,kao po obicaju u « Nautiku », vecera za 3 osobe (3 menua sefa kuhinje), flasa (o,7)stolnog vina,sa napojnicom 1908,00 kuna. Izvrstan servis kao po obicaju.Pokusavam nesto reci o mlohavim crevettema,dobijam ostar pogled i «Nemoguce, da bi kod nas bili nefriski».Prihvacam objasnjenje, premda ne i uvjerenje. Zena i sin zadovoljni, dakle sve je u najboljem redu.Elegantno ! Rucak na terasi restauranta «Proto» u Sirokoj ulici 1, za  cetri  osobe, dvije ribe ,malo skampi,desert i flasa vina  s napojnicom 1737,00 kuna.Gotovo prazan restoran, posluga ugodna.
Par puta jedem u konobi « Lokanda Peskarija »na suprot Katedrali.Posluga mlada i simpaticna s dozom humora, nasmjesena. Marinirani incuni, Rizoto od morskih plodova, Crni rizoto, sitna przena riba i Krauthakerova Grasevina, zadovoljise i prijatelje, obitelj i mene .Treba racunati po osobi s napojnicom od 170-200 kuna,koje dajete s smjeskom i obecanjem povratka.
To nije slucaj s Konobom « Sapur », na Gundulicevoj Poljani 2.,za koju kazah prvi puta i vise nikada.Mislim da je to bio prvi put u mom zivotu da sam otisao na pola vecere, prije zavrsetka.Od dolaska u 19 h55 do 21 h56, uspjelo nam je obitelji i dvojici bracnih parova nasih dubrovackih prijatelja dobiti  samo, predjelo, jednu mizeriju koja se zove « Dubrovacki pjat », koja se sastoji od jedne zlice na sitne kockice isjecene rajcice i koji trag od hobotnice razvucenih po tanjuru.Moji gosti i ja smo se smijali, jer nam je to servirano gotovo dva sata po dolasku u restaurant.Urgiramo nekoliko puta bez uspjeha.Treci puta trazim i vlasnika, protestiram, neugodno mi je zbog mojih uzvanika, a on iako u polupraznom restoranu kaze mi kao utjehu: »Pa viste u punoj turistickoj sezoni, vi se nalazite ovdje na pjaci najskupljeg dubrovackog hotela ». Pokusavam ga urazumjevati i kazem mu mladi covjece pa ne jedem ja vasu pjacu, ime hotela na istoj poljani, kojeg bespravno rabite za opravdanje vase aljkavosti, ja trebam dobiti jelo koje cekam bez nade vec dva sata. Kao novi cin olaksavanja odbrusi mi valjda da me impresionira : »Pa ja sam se digao saslusati vas prituzbe od stola gdje sjedim sa direktorom Hrvatskog Drzavnog Arhiva ». Smijem se, kazem ne vjerujuci usima, « pa i ja imam za mojim stolom jednog direktora arhiva  (Prof.Ivana Mustaca), ali covjece ne jedem ja direktore arhiva, posluzite nas i dajte izvrsite narudzbu koju cekamo vec 2 sata, mene se malo briga s kim vi djelite vase stolove ».Vidjevsi da nema izgleda skoro dobiti veceru,trazim da platim racun i odlazim.Placam za « predjelo »,vino kuce,upotrebu stola 453 kune.Ne prihvacaju kreditnu karticu,placam s 100 eura.Pitam koji je kurs,konobarica kaze 7,00,iako istog dana mjenjam u banci 7,31,ali zurim samo sto dalje od ovog « restauranta  », jer dati licencu ovakovim « ugostiteljima » dubrovacka gradonacelnica moze i posjediti,a da ne doceka elitni turizma s kojim nas masira.Nastavak vecere jedan blok  prema Stradunu s ribom na gradelama iz ribogojilista, sto vlasnik pristojno navjescuje, jer druge kaze nema, sto znaci bez ukusa , a cijena 1680 kuna.Itd itd.
Sve veceri zavrsavam u «Trubaduru» kod meni dragog Marka Breskovica, sto jos ostaja djelom onog meni bliskog Dubrovnika.Marka su ukljestili u taj  mali simpaticni kutak umjesto da su mu dali »Gradsku kavanu« i da od nje stvori  dubrovacki «Florian», koju bi Marko znao sjajno animirati sa stihom starih Dubrovcana.
Ne vidjam Luka ni Gjiva. Kazu mi da se i Delo nesto po gradu skriva,pa i prijatelje eskivira... Navratih u galeriju »Sebastijan« procaskah likovnu scenu sa simpaticnom vlasnicom galerije, koja dirljivo o svojim projektima i umjetnicima diva. Lupino kod nje u samostanoj izlozbi egzibicionira. U prizemlju Povjesnog Arhiva Matko Trebotic.Ne znam zasto on inzistira na pitturi, kad je sjajan graficar i crtac, a slikarstvo bi morao ostaviti kao i njegov prijatelj Velickovic, jer ovaj posljednji ocito nikada nije razumio boju, ali moze biti dobar crtac manijerista.Navratih i kod Avda Cimica gdje Berber suvereno  dominira. Prosirena galerija na Stradunu, bez iznenadjenja, prava kojekcija se po katovima skriva.U Umjetnickoj Galeriji Grada Jan Fabre. Zasto ne ! Sa suprugom smo jedini posjetioci, sto je znakovito!Salim se  na izlasku sa simpaticnom kustosicom, pa je pitam dali su oni to zatvorili muzej da ja izlozbu na miru pogledam.Sa osmjehom prihvaca salu.Ali salu na stranu, dali je to kulturna politika dati cjelovit prostor Muzeja samo jednom stranom umjetniku, u punoj turistickoj sezoni eliminirajuci u potpunosti stalnu postavu muzeja? To mi se  cini previse, bez obzira koji je umjetnik u pitanju.Bolje receno jedan zaista provincijalni odnos prema vlastitoj likovnoj kulturi.Jer Hrvatska i Dubrovnik ima sta pokazati, a pogotovo treba koristiti turisticku sezonu za pokazati domacu likovnu kreaciju, koja se  moze katkada magicnim sljedom otkriti znatizeljnim slucajnicima. Na primjer, Braco Dimitrijevic iz Pariza ili pak Boro Ivandic iz Berlina,Roncevic, Kipke, Kuljis, od zivih ili pak retrospektivu Kopaca bi bila puno atraktivnija kao  izbor za ljetnu izlozbu. No interesantan mi je odgovor o izlozbi dala jedna studentica, cuvarica izlozbe, koju sam pitao sto misli o izlozbu koju cuva. Nakon izvjesnog razmisljanja s osmjehom mi kaze : »Ajme meni, sta da vam kazem, poludicu, ovaj kosmar mi nocima neda mira da snim».
 Na samom kraju boravka pod Gricom s prijateljem Ivanom Mustacem i obitelju, nakon dugo godina hitam radostan u ekspediciji za Kotor,veselim se Katedrali Svetog Tripuna, Crkvi Svete Klare, molimo se u crkvi Gospi od Skrpjela, emocije, pune nade. Navecer na hrvatsko crnogorskoj granici moj  sin Marko(16 godina) nas nasmijava kad kaze; »Dobro dosli u civilizaciju«!
Vracam se u Pariz, nevera, oko aviona posvuda sjeva, misli mi leti na Paljetka iz kozmickih sjena :    
                                     « Jesu li zvijezde iznad Dubrovnika,o Rűde,
                                    drugacije nego one iznad Parida,tude,& »***

U Dubrovniku i Parizu, kolovoza 2006.

 *Povjesnicar umjetnosti i arhitekture,
  Redoviti clan Europske Akademije Znanosti,Umjetnosti i Literature,Paris
**Dinko Ranjina, »Kaze koliko je laziva prijazan od ljudi danasnjih »
***Luko Paljetak,Josipu Rudi Boskovicu,Pjesni na Dubrovacku,MH,1997.p.2'4.