| ...mudrost iskustva, hrabrost mladosti, promišljenost obrazovanih, domoljublje, tradicija, poštenje i radišnost poduzetnih... politička vizija prof.dr. Ante Simonića i HSSa. U 12 nastavaka |  |
Hrvatska Seljačka Stranka, mudrost iskustva, hrabrost mladosti, promišljenost obrazovanih, domoljublje, tradicija, poštenje i radišnost poduzetnih
I. Predgovor
Nemojte spavati, probudite se, jer si u protivnom niti sami nećete moć pomoći.
Razapinjanje koje nam muči dušu i tijelo, a često ga određuju razne mogućnosti koje mogu biti i najudaljenije krajnosti, ne smije biti razlogom zapadanja u krizu bilo pojedinačnu ili skupnu. Na sve izazove treba reagirati mudro i biti praktičan, valja se upitati što možemo učiniti unutar novootkivenih pravila događanja. Ali, ne valja biti niti suviše skroman jer budućnost stvaramo našim mogućnostima da stalno otkrivamo neka nova rješenja.
Da bismo mogli kvalitetno razotkriti mnoge nepoznanice, prvo trebamo svijet razumjeti pa makar pri tome izgubili vjeru u ekskluzivnost, povlaštenost i nadmoćnost pojedinaca, stranaka, institucija, nacija... To će svakako poljuljati nečiju narcisoidnost, ali ne smije nama umanjiti ljubopitljivost i hrabrost.
Očito je pred nama, danas i u budućnosti, zahtjevni i dugotrajni posao koji tebamo ostvariti značajnom hrabrošću svojih pitanja i mudrošću vlastitih odgovora.
Obećanja dajemo u skladu s našim nadama,
a ispunjavamo ih u skladu s našim mogućnostima.
Bez obzira što stavovi ljudi nisu nikada u cijelosti ispravni, nesmijemo ih presta(ju) (TI) tumačiti, jer nam je cilj doprinijeti daljnjem popravljanju svijeta. Jeste li zadovoljni kako funkcionira naša civilizacija, vaša država, općina i organizacija u kojoj ste odgojeni ili u kojoj radite? Mislim pri tome na veličinu plaće, organizaciju posla, zagađenje okoliša, edukacijski i zdravstveni sustav, visinu mirovina, gradski prijevoz, parkirališta... Pridodati se može npr. i stupanj ljubaznosti konobara, servisera vašeg automobila i financijskog inspektora koji vam kontrolira porez. Često nismo zadovoljni s kućama i stanovima koje nam grade arhitekti, lijekovima koje dizajniraju farmakolozi. Nismo zadovoljni organizacijom zdravstva, bankarskog sustava, servisom na aerodromu, kvalitetom hrane, načinom kako je organizirana vojska ili kako funkcionira policija, kako je vođena nacionalna nogometna i košarkaška reprezentacija... Brojne političare, državne činovnike i diplomate smatramo u najmanju ruku upitnim stručnjacima, a za mnoge, primjerice, odgajatelje i učitelje naše djece, te servisere kućanskih aparata mislimo da imaju granične sposobnosti.
U današnje doba, kada ponestaje nada, HSS pokušava usmjeriti ljude da se pojedinačno suoče s osobnim postojanjem, te da shvate vlastitu jedinstvenost i veličanstvenost. Naime, najbolniji problem naše generacije je osjećaj da je život izgubio smisao. Tradicionalne istine su urušene znanstvenim znanjem i apsurdnošću zbivanja u svijetu. Ljudi kao da su ostali bez uporišta.
Čini nam se da je opasnost od golemih svjetskih neugodnosti neprijeporna, približavanje bitnim odgovorima nesigurno, a dosezanje konačnih rješenja barem u predvidivoj budućnosti bezizgledno. Zato se opetovano susrećemo sa starim pitanjima: jeste li zadovoljni kako živite, kako se osjećate. Kakva je perspektiva Vama (ako je uopće imate) i Vašoj obitelji? Jeste li zadovoljni kako Vam protječe ovaj jedini život koji imate, te kako Vi i Vaši prijatelji, suradnici i znanci trošite vrijeme koje se više nikada neće vratiti? Rađe budite ljuti nego žalosni i nevoljni. Prisjetite se primjera o nerazumijevanju i grubim odnosima između starijih i mlađih, djece i roditelja, sudovanja između braće ili svađe susjeda zbog npr. međe ili stanarskih prava? Postoje li problemi u organiziranju življenja u Vašem susjedstvu, u Vašem gradu, u Vašoj zemlji? Od problema zdravstvene zaštite (čekanja na red za banalnu medicinsku uslugu ili npr. za operaciju kuka ili za dobivanje nove zubne proteze), sustava obrazovanja (od opterećenja nastavom i sustava ocjenjivanja djece u osnovnoj školi do kriterija za upis na fakultet), rada sudova (koliko ste se namučili s ostavinskim raspravama ili sa sređivanjem dokumentacije glede vlasništva nekretnina), koliko puta ste morali dati mito da bi riješili problem koji su morali odraditi oni koji su plačeni da Vama budu na usluzi... Tko Vam je kroz privatizaciju oteo goleme vrijednosti koje su pripadale i Vama i Vašoj obitelji (zašto nitko nije kažnjen?), kolika Vam je mirovina? Jeste li uopće zaposleni? Ako jeste, primate li plaću i može li Vaša obitelj od nje pristojno živjeti? A odnosi na radnom mjestu su nažalost najčešće također jedna tužna i ružna priča...
Jesmo li si sami krivi što je sve baš ovakvo? Kako se moramo postaviti i što moramo činiti da bude bolje nama i našoj djeci, te djeci naše djece? Odgovor slijedi, ali problem nije samo naš. Nismo mi sami u neželjenoj situaciji, pa je i naša šansa da uspijemo velika, jer slične probleme imaju i mnogi, mnogi drugi ljudi u Lijepoj našoj. Naime, jeste li ponosni na Svijet koga smo dio, na našu civilizaciju i zapadnjačku kulturu? O koliko toga se silovito promijenilo tijekom posljednjih desetljeća. Vrijednosti o kojima su nas učili te sustav reda i sigurnosti koji smo poštivali su se rasplinuli kao balon od sapunice. Ukraden nam je unutrašnji mir, samopouzdanje, blagostanje i budućnost. Što nam se činilo neuništivim i neprijepornim, danas se ljulja ili ga nema. Iz temelja se promijenilo postojeće stanje, izmjenila su se naša očekivanja i snovi, prioriteti i sustav vrijednosti. Mnoštvo toga što je davalo uporište našem načinu življenja, rada, djelovanja i procjenjivanja, na čemu je počivala naša kultura, ćudoređe, moral i svjetonazor, sve što je određivalo nepisana pravila o tome što je umjesno i dolično, što je hrabrilo nadu u poželjnu budućnost nas i naše djece; u golemoj je mjeri razoreno ili u nepovrat izgubljeno.
Otuđenje među ljudima, otuđenost bogatih zemalja od siromašnih, demokratskih i prosperitetnih od otpisanih... Silovito nametanje svjetskog poretka od strane moćnih (od Međunarodnog monetarnog fonda, multinacionalnih kompanija, procesa globalizacije do napada na Irak), pobuna jadnih (od Kurda do Roma), teroristički bunt gnjevnih (strašno krvoproliće izazvano napadom na nebodere blizance u New Yorku, te Madrid i London), svirepost siledžija (od užasnog pokolja u Srebrenici do razaranja Vukovara)... Svjedoci smo sve većeg odmaka naše civilizacije od prirode sa strašnim ekološkim posljedicama. Od globalnog zatopljenja na našem planetu (s golemim promjenama klime koje mogu imati katastrofalne općeplanetarne posljedice) i prehrane temeljene na genetski modificiranoj hrani (može bitno ugroziti zdravlje ljudi i svega živoga na Zemlji), do nastojanja da se na umjetni način uz pomoć droge nađe mir u sebi ili osigura mogućnost nošenja s izazovima našega doba. Umjesto suradnje i tolerancije, našom civilizacijom upravlja nadmetanje. Umjesto mira, prijateljstva i demokracije, svjedočimo o ratovima s enormnim razaranjima i krvavim klanjima, neprijateljstvu i kojekakvim totalitarizmima. Umjesto blagostanja, rada, reda i ljubavi svjedočimo o gladi, a nezaposlenost poprima enormne zamahe pa primjerice samo u Europi pogađa oko 20 milijuna ljudi, u ujedinjenoj Njemačkoj pet milijuna. Zar npr. u Hrvatskoj nije bezposla preko 20% aktivnog pučanstva? Nepismenost je opća pojava, a o važnosti ove teme govore i sljedeći podatci: oko 877 milijuna odraslih je nepismeno, a dvije trećine nepismenih među odraslima su žene, 113 milijuna djece nije obuhvaćeno školskim programima. U RH čak 40% stanovnika nema niti završenu osnovn školu. Na žalost je funkcionalna nepismenost vrlo visoka i među stanovništvom razvijenih zemalja. Primjerice, u zapadnoeuropskim državama, svaka četvrta odrasla osoba ima mnogo problema sa svakodnevnim zahtjevima življenja i rada u suvremenom društvu.
Zato HSS podržava stav F. J. Radermachera: Aktualni svjetski razvojni procesi nespojivi su s održivim razvojem i sposobnošću građenja budućnosti... Čovječanstvo, u okvirima razuzdane globalne ekonomije, grubo razara ljudski, kulturni i ekološki kapital te bezobzirno pljačka zalihe. Pritom bogati Sjever snažno opterećuje siromašni Jug. Upravo pitanje ravnoteže koja se odnosi na materijalne mogućnosti čovječanstva širom svijeta ima bitno značenje u okviru globalizacije i glede ostvarivanja cilja održivog razvoja.
U stvari nalazimo se danas u stanju krajnjeg globalnog aparthejda. Dvije milijarde ljudi moraju živjeti s manje od dva a jedna milijarda s manje od jednog dolara na dan. To je potpuno nepodnošljivo i za mir neprihvatljivo stanje...
...U današnjoj globaliziranoj ekonomiji moraju se stvoriti uvjeti ili, bolje rečeno, potreban je razvoj svjetske etike, trebaju nam primjerice Povelja o Zemlji ili gledišta Svjetskog sabora religija... To moramo putem Svjetskog ugovora u tolikoj mjeri institucionalizirati da... tržišta potom ostvaruju one zadaće koje odgovaraju interesu većine ljudi, a time i globalnoj etici. U sažetom obliku postavljaju se dva cilja: prvo, održavanje zdravog okoliša i drugo, očuvanje dostojanstva svih ljudi ovog planeta...
Alternativa u obliku turbokapitalizma, odnosno eko-dikatorskog sigurnosnog režima vrlo će vjerojatno završiti u razaranju planeta Zemlje.
Strašna je spoznaja da se i dan danas uveliko trguje ljudima, da je manipulacija javnim mnijenjem diljem svijeta sveopća. Naša lokalna kao i globalne krize mogu biti uzrokovane i manipulacijom s informiranjem pojedinaca, nacija, ali i sveukupne svjetske javnosti. Naime, ponekada su političke i druge manipulacije te torture i pritisci upakirani u prekrasan omot propagandističkih sustava. Zato, čak i pozitivna dostupnost raznovrsnih podataka široko zainteresiranoj publici kao nikada do sada tijekom povijesti, ima veliku manu. Naime, veseli nas da je gotovo o svemu moguće puno saznati, ali zbog nepostojanja kvalitetnog sustava vrijednosti, etičkih normi, osobne hrabrosti itd. bombardirani golemim brojem poruka teško razlikujemo važnost između dobro smišljene reklamne poruke o higijenskim ulošcima za žene, rezultata nogometne utakmice i sprovoda predsjednika države. Te zatim, otkrića novoga lijeka, katastrofalne poplave u udaljenoj egzotičnoj zemlji, poskupljenja nafte na svjetskom tržištu, lošeg obrazovnog sustava u vlastitoj zemlji i ljubavne afere javno eksponirane osobe, maltretiranja neke manjinske skupine... A, sve to nam se servira svakodnevno, međusobno ispremješano, najčešće bez komentara ili s tendenciozno obojenim pristupom, primjerice putem televizije tijekom udarnih vjesti. I tako iz dana u dan, doživotno, garnirano filmovima i raznovrsnim prilozima (pa i crtićima za djecu i video igrama) u kojima dominira nasilje i netolerancija. Sugerira nam se odnos prema svemu postojećemu, nameće nam se moda i politički stavovi, manipulira nacionalnim i vjerskim osjećajima... Primjerice, stanovništvo u SAD-u je tijekom perioda 1960. do 1990. godina, poraslo za 41%, BDP za 270%, ulaganje države u društveni sektor za 550%. Opće ulaganje u socijalu poraslo je za 630%, u obrazovanje za 225%, a dnevno gledanje TV programa je naraslo na 7 sati. Broj izvanbračne djece je porastao za 419%, broj djece o kojoj se brinu javne socijalne ustanove za 340%, broj djece koja žive samo s jednim roditeljem za 300%, broj teških kriminalnih radnji za 479%, samoubojstava među mladima za 200%...
Dobro uređeno društvo podrazumijeva učinkovite gospodarske mjere kojima se unapređuju uvjeti življenja svih stanovnika, ali i afirmiraju pozitivne ljudske vrjednote. Međutim, aktualna situacija je zabrinjavajuća, jer mnogo veći utjecaj na mladež imaju informatički mediji i industrija zabave, nego institucije s provjerenom i velikom moralnom tradicijom.
Tijekom posljednjih 12 godina udvostručio se postotak djece koja o seksualnosti uče iz televizijskih ljubavnih, akcijskih i hororfilmova, umjesto iz primjerenih izvora. Prosječno američko djete prati TV program 27 sati tjedno, susrelo se s 8 000 televizijskih ubojstava i 100 000 nasilnih scena tijekom prvih 12 godina života. Zato HSS ukazuje na nedostatak eksplicitnog moralnog odgoja i obrazovanja tijekom posljednjih sedamdesetak godina, s nastajanjem vrijednosnog osiromašenja u širokoj populaciji ljudi, koje uskraćuje moralističke temelje na kojima bi se izgradila poželjna životna filozofija.
Ako se ljudi usmjere samo na praktičnu i materijalnu stranu življenja - protežirajući tehniku, informacije, osobni status, zaradu, životni standard temeljen na potrošačkom svjetonazoru..., zapostavljajući duhovnu dimenziju naći ćemo se u teškoj situaciji unutrašnje praznine, osakaćene duše i bez uporišta vlastitoj osobnosti.
Jeste li zadovoljni kako se na nas u Hrvatskoj npr. gleda iz Haga, ili npr. EU? Tko je odgovoran za naš stav o svima njima, te njihov o nama? Loše se poznamo, teško da se upće razumijemo te jedni za druge ne marimo, ili se međusobno omalovažavamo. A što tek mnogi, primjerice Iračani ili Afganistanci misle o Amerikancima, Zapadnjacima i sl.? Što mnogi Njujorčani, Madrižani i Londonci misle o Alkaidi (pa čak i o svim muslimanima)..? Pa kako se ne sjetiti poruke velikog Stjepana Radića, da će nas najviše napadati oni koji nas najmanje razumiju?
II. a) Alternative sadašnjosti i stvaranje budućnosti
Ako ne možete iskoristiti priliku, iskoristite nepriliku.
(T. Morrison, 1993.)
Pred nama je treće tisućljeće, vrijeme nazaustavljivo leti i čini nam se što je čovječanstvo starije kao da vrijeme juri sve brže. Izrastaju nove dvojbe, otvaraju se nedoumice pred novim dobom za koje nismo sigurni priželjkujemo li ga ili prevladava strah o našim nemogućnostima da mu se prilagodimo. Brzina tektonskih povijesnih promjena mnoge razoružava i plaši, jer nestaje svijet u kome su se dobro snalazili. Međutim, nastaje novi svijet u kome se svi mi stanovnici Lijepe naše moramo naći nove poticaje i prema kome trebamo usmjeriti svoje nade.
Koji je naš kolektivni opće nacionalni cilj? HSS-ov odgovor je: da osim zadovoljenja mnogih pozitivnih pojedinačnih i kolektivnih težnji ostvarimo visoko civiliziranu državnu zajednicu koja će postati dio međunarodne obitelji. Treba se izboriti za civilizaciju mira i dobre volje. Mir nam ne bi smio biti samo uzor čežnje, već bi morao biti naše delovanje, naše stvaranje. Mir je nešto što mi moramo biti pa da nam stoga omogući da ga i drugima možemo darivati.
Istovrsnu fascinaciju u sebi sadrže i ideje o slobodi i jednakosti.
Mogućnost pojedinca da spriječi ili ublaži napetosti i sukobe koji razapinju nas i naše suvremenike sve je manja, a uvažavanje principa tolerancije i visokog vrednovanja različitosti kao biološkog i civilizacijskog bogatstva se u mnogim situacijama sve manje poštuje. Istraživanje iz 2003. sprovedeno diljem šest kontinenata pokazuje da nadpolovični broj ljudi ne vjeruje parlamentu, velikim nacionalnim kompanijama, međunarodnim koncernima, Međunarodnom monetarnom fondu te pravnom sustavu. Minimalna nadpolovična većina iskazuje povjerenje Svjetskoj banci, sindikatima, medijima, vladi i Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Značajno veći stupanj povjerenja građani iskazuju prema zdravstvenom sustavu, policiji, vjerskim institucijama i UN-u. Naročito veliko povjerenje stanovništva imaju obrazovni sustav i nevladine organizacije, a najveće povjerenje ispitanici gaje prema vojsci.
Aktualna civilizacija koja je izrasla na Zapadu (čiji smo i mi u Hrvatskoj dio) i raširila se po cijelome svijetu temelji se na natjecanju, vlasništvu, sili i isključivosti. Često nameće politiku sile, što rezultira destrukcijom, široko rasprostranjenom patnjom i samoubilačkom krizom. O tome govore i sljedeći podatci: povećanje razlika između najbogatijih i najsiromašnijih je sve teže podnosivo, a migracije ljudi (često izbezumljenih patnika) su sve golemijih razmjera. Primjerice, razlike između najbogatijih i najsiromašnijih zemalja su 1820. bile 3:1, a 1992. godine 72:1. Tijekom 2000. godine je samo 40,8% od ukupne svjetske populacije živilo u zemljama koje štuju temeljna politička prava i građansku slobodu. U 71 zemlji (od ukupno 192 države koje danas postoje na svijetu) vladaju nedemokratski izabrane osobe. Neslobodne zemlje i djelomično slobodne zemlje ostvaruju samo 14% od globalnog BDP, a usporedbe radi, slobodne zemlje ostvaruju 86%. Približno 90% istraživačko-razvojnih resursa suvremenoga svijeta koncentrirano je u razvijenim zemljama. Tijekom 1965. je migriralo 75 milijuna, a 2001. godine 150 milijuna ljudi... HSS tvrdi da je trenutak zreo za razum, ali ne da se ostane na razini apstraktnog i nedjelatnog zahtjeva. Tolerantnost je imperativ našeg svjetonazora, ali ne ravnodušnost ili kolebljivost. Međutim, apsolutna tolerantnost bi bila besmislica jer bi tolerirala laž i nasilje. Naše protivljenje zlu ne smije poticati strah i mržnju. Među ljudima treba stvoriti pozitivno raspoloženje i razbiti ravnodušnost mnoštva na tuđe probleme, a u tome presudnu ulogu imaju doprinosi univerzalnih kulturalnih vrijednosti.
U naše vrijeme svijet postaje globalno selo, ali politika je odgovorna za unošenje pozitivnih ciljeva i vrijednosti u taj svijet te da načelu konkurencije kao pokretaču razvitka nametne i obvezu suradnje i partnerstva. Zato se HSS zalaže za afirmaciju globalne demokracije u kojoj će svatko nositi svoj dio zajedničke odgovornosti za svijet, ali će unatoč tome ostati ono što jeste po svojim korijenima, tradiciji i kulturi. Borimo se za svijet koji štuje i čuva različitost, toleranciju i dijalog, a temelji se na zajedničkoj odgovornosti i upravljanju. Jer to je garancija mirnog i sigurnog svijeta, u kome će se smanjiti nasilje nad drugačijima i nad prirodom te kriminal i terorizam.
Aktualnost HSS-ova poziva za akciju se očitava u eskalaciji nacionalne, rasne, vjerske i kulturalne netrpeljivosti pa čak i mržnje, te gospodarskog, financijskog, vojnog, političkog, itd. raslojavanja. U današnjem svijetu (pa i u Hrvatskoj koja obezglavljeno ulijeće u neoliberalni kapitalizam) je sve postalo predmetom kupovine i prodaje. Politika, gospodarstvo, diplomacija, ratovanje, zdravstvo, školstvo, sigurnost, budućnost ljudi i naroda, ljudska prava, razbibriga... su predmet trgovine. Živimo zarobljeni industrijom i prezasićeni robom te venemo u dosadi. Sputani smo mnogim civilizacijskim ostvarenjima i razmrvljenim radom, strogom društvenom hijerarhijom, razularenim tržištem, poremećenim sustavom vrijednosti, nemoćni samostalno djelovati i slobodno izabrati, nasukani smo na otpacima mehanizirane i industrijalizirane svijesti. Stoga je zahtjev HSS-a za deinstitucionalizacijom u hrvatskom društvu, za slobodom i nezavisnošću od brojnih nadzora, monopola i manipulacija za odmakom od potrošačkog ponašanja, političkih ugnjetavanja u suglasju s najnaprednijim političkim stremljenjima na međunarodnoj razini.
U Lijepoj našoj želimo afirmirati mnoge zaboravljene i izgubljene značajke života iz prijašnjih vremena. Ali, sveukupni tijek naše civilizacije, a to vrijedi i za većinu današnjih ljudi, na leđima nosi težak teret povijesnih zabluda koje treba preispitati. Mnoge stvari i stavovi su se mijenjali u toku povijesti, brojne činjenice su gurane u prašinu i prekrivane pokrovom npr. nacionalnog ili nekog drugog oblika trijumfalizma. Kako naći prave tumače svih drama koje su obilježile razvoj naše civilizacije, a opet ne biti rob prenapregnutih emocija i ne imanja optimalne vremenske distance? Naime svaki kazivatelj, bez obzira o čemu piše, na izvjestan način svjedoči i o sebi pa mu kob vlastita vremena često služi za mjerenje pulsa planetarne drame.
Trebamo afirmirati stav da spoznavanje drugih kultura i običaja nije samo ispomoć međusobnom razumijevanju, već pomaže i svakome od nas da i sami sebe bolje razumijemo. Budući da ne možemo birati boju kože, naciju, obitelj, kulturu itd. u kojoj smo se rodili moramo utjecati na način kako ćemo se međusobno odnositi. Budućnost svih nas i naših potomaka ovisi o tome hoćemo li pronaći načina da hvalimo i cijenimo sve ono što nas povezuje, a ne inzistirati na međusobnim razlikama.
Apsolutno vjerovanje moćnicima, nemiješanje u njihovo djelovanje te ravnodušno ili strahom paralizirano toleriranje njihova savijanja istine čini nas promatračima života. Opasnost od takvog stanja je neprijeporna, jer se od promatrača lako postane žrtvom. Istina, rizično je biti aktivni sudionik, ali jedino na taj način čovjek postaje čovječniji, jer doprinosi boljem životu ne samo sebi već i drugima. Zato svijet čiji smo i mi dio pa bez obzira sagledavamo li ga kao niz patnji ili divota, ili pak kao njihovu sretnu ili bolnu mješavinu zahtijeva naše sudioništvo. Ponekada molitvom posvećenih, ali često i isukanim mačem. Opstojnost naše vrste je uvjetovana našim sudjelovanjem u spomenutim zbivanjima koja ne ostavljaju niti predmete niti živa bića kakva su do tada bila, već ultimativno potražuje novo sudjelovanje i promjene.