PRIKAZ KNJIGE "MOJA POLNOCKA"

Subota, 10 Lipanj 2006
Dana 8. lipnja 2006. godine u sedam sati na vecer u velikoj kinodvorani Studentskog centra u Zagrebu vrlo uspjesno je predstavljena knjiga Dr. Radoslava Marica, Hrvata iz Amerike, koji je morao napustiti domovinu jos davne 1969. godine. Knjigu su predstavili prof. dr. Zvonimir Separovic, kao viktimolog; dr. cs. Josip Jurcevic, povjesnicar; admiral Davor Domazet-Loso, analiticar i auktor. Prof. Ozana Ramljak vrlo efektivno je vodila prezentaciju i citala odabrane pasuse iz knjige. Urednik knjige je prof. Ivan Biondic.
Naslov knjige je malo zavodljiv, zar ne?

U pravu ste! Na prvi pogled bi to bila religijska knjiga. Ali, cim se pregleda sadrzaj uocit cete da se tu radi o UDB-i. Glavna tema je opis stvaranja, u osnovi klijanje i rast jedne od rijetkih antijugoslavenskih i antikomunistickih organizacija koje su stasale u 1950-im godinama. Osim glavne teme ima tu cijeli skup razlicitih dogadjaja koji su kao ukrasi objeseni na bozicno drvo, (sto se misli na glavni dogadjaj). Moram istaknuti da je drzavni sustav Titove Jugoslavije potrosio silnu energiju i novce da se to sve dovede pod njihovu kontrolu, ali nisu uspjeli.
sto se u stvari dogodilo?

Bio sam onda treci razred gimnazije u sirokom Brigu. To je jesen krvave antikomunisticke revolucije u Madjarskoj, i doba rata triju drzava (Velike Britanije, Francuske i Izraela) protiv Egipta. Uzbudjenja su bila velika, a nade jos vece da ce se slomiti komunisticka vlast. Smatrao sam potrebnim opisati dogadjaje koji su na mene imali utjecaj u mom formiranju. Zato je tu opis moga sela i ljudi. Onda opisujem slucaj moga odlaska na polnocku na Bozic 1956. godine s jos cetvero djaka. Taj odlazak u crkvu sam poduzeo na svoju osobnu inicijativu. Nitko me na to nije nagovorio. Obzirom da sam bio dezurni u djackom domu, imao sam kljuceve od vanjskih vrata, pa je to bilo lako izvedivo. Odmah u jutro sam bio pozvan od uprave doma, ali se nista nije dogodilo za slijedecih deset dana. Od opcine Posusje sam imao stipendiju, ali im je uzelo deset dana da mi je ukinu. Petog sijecnja kasno na vecer su me izbacili na ulicu pod izgovorom da nemaju izjavu mojih roditelja da ce za mene placati dom. Nisu me izbacili po danu, dok sam mogao naci mjesto kod nekoga za prespavati. Izbacili su me kasno po noci da se smrznem od zime. Stvarno sam mogao smrznuti se tu noc. Onda me je sef UDB-e zloglasni Mirko Praljak optuzio da propagiram Pavelicevu i Macekovu politiku. Tvrdim da onda nisam ni znao sto su te politike zastupale.
Za vrijeme zimskih praznika moj nepismeni otac mi je dao jedan letak na ruskom jeziku, koji je pozivao ruske zene da se pripreme za antikomunisticku revoluciju. Tek prije dvije godine, citajuci knjigu «Battleground Berlin» shvatio sam da je taj ruski letak izdala CIA u Zapadnom Berlinu. Znaci jugoslavenska UDB-a je putem svojih agenata podvalila jednom srednjoskolcu (meni) letak proizveden po americkoj CIA. Samo po sebi se namece pitanje kakvu kooperaciju su imale te dvije tajne sluzbe. Ocito je da su cuvari Jugoslavije imali nekakve planove sa mnom, obzirom da sam i ranije pokazivao znakove neposluha. Siguran sam da je UDB-a podvalila taj letak momu ocu, znajuci da cu ja zagristi.



Admiral Loso, prof. Z. Separovic, dr. Maric, autor, prof Ozana Ramljak i dr. Josip Jurcevic

sto ste Vi napravili s ruskim letkom?
Prvo sam ga preveo na hrvatski, pa ga odnio kod jednog prijatelja u selo Goricu, koji je bio djak u gimnaziji u Imotskom. Nakon razmatranja svih mogucih komplikacija nas dvojica odlucili smo osnovati tajnu antikomunisticku i antijugoslavensku omladinsku organizaciju. Osnutak je bio 27. sijecnja 1957. godine. Organizaciju smo nazvali TIHO, malo izmjesana slova za Tajnu organizaciju hrvatskih intelektualaca. Mislili smo da ce tako biti bolja konspirativnost. Ja sam vec prije vise od godinu dana za sebe smislio tajno ime «Dr. Uto Pony». Uzeo sam si titulu dr, jer su me jos iz osnovne skole tako zvali zbog mog rukopisa, a onda nisam znao nista engleski, pa ni znacenje rijeci «pony». Ideja za to ime je dosla od skracenica za dane u tjednu: pon - za ponedjeljak, ut - za utorak. Dakle, toga dana ja i moj gimnazijski kolega Kruno Galic smo u kuci njegovih reditelja osnovali organizaciju TIHO. On je vec taj dan bio siguran da ce se nasoj organizaciji prikljuciti njegov prijatelj iz razreda po imenu Bruno Busic, i jos neki momci. Ja Brunu do tada nisam poznavao, ali me je prijatelj upozorio da je vec objavio neke pripovijetke u «Poletu», knjizevnom casopisu za omladinu. Mi smo jedan drugom tada obecali da cemo stvoriti veliku organizaciju medju srednjoskolcima i moguce studentima. Nas dvojica smo tada odlucili da cemo raditi samo usmeno bez ostavljanja ikakvog pismenog traga!

Kako je islo sa stvaranjem organizacije?

Organizacija se rascvala kao tresnje u proljece. UDB-a nije znala sto cu ja napraviti nakon citanja letka. Zato su odmah po povratku u skolu podmetnuli mi jednog slabijeg djaka u sobu kod moje gazdarice. Ja nisam mislio da ce ovaj biti podobna osoba za nasu novu organizaciju, i nisam mu ni kazao za letak, niti sam ga nagovarao da pristupi. Nekoliko dana kasnije dosla su jos trojica stanovati kod moje gazdarice. Jedan je bio meni dobro poznat iz cetvrtog razreda, a druga dvojica meni potpuno nepoznati. Svi su bili ucenici splitskog sjemenista kojeg su komunisticke vlasti zatvorile. Od te dvojice neznanaca jedan je bio iz Splita, sin Poljicke republike, a drugi iz Dubrovnika, sin Dubrovacke republike. Onda je meni bila velika cast i izazov druziti se s takvom kremom drustva. Oni su bili prevec pametni i informirani o situaciji u svijetu i u drzavi. Znali su i za emisiju Radio Madrida koju je vodio general Luburic. Za mene je to bio svijet snova. Vrlo brzo su me uvjerili da su oni vrlo aktivni borci protiv komunizma i Jugoslavije. I ja sam nasjeo. Povjerio sam im stvaranje organizacije TIHO. Obojica su bili odusevljeni idejom organizacije i programom koji sam ja zacrtao. Postali su clanovi moje organizacije. Onda su oni doveli i treceg covjeka iz Splita. Ime mu je bilo Frane Peskura. On me je pak uvjerio da ce Jugoslavia propasti za 6 mjeseci ili ranije, i ja sam naletio na minu. On me nagovorio da sve napisem u obliku programa, i jednog letka, koji bi bio citan preko radio postaje. Imali smo sastanak u Imotskom na 5. svibnja 1957. Trebao je to biti sastanak svih clanova iz Imotskog i nas trojice iz sirokog, i Frane iz Splita. Po njima on se bavio samo organiziranjem ovakvih organizacija. Osim nas cetvorice sastanku su prisustvovali samo Kruno i Bruno iz Imotskog. Ostali momci nisu se pojavili te nedjelje. Meni je to bio veliki neuspjeh, jer sam bio siguran da je Imotska organizacija bila bolja od moje u sirokom Brigu. Frane je imao puno novaca. Ni to mi nije otvorilo oci! Odrzali smo formalni sastanak u Borku, procitali smo moj Program organizacije TIHO, i mi smo ga prihvatili. Danas imam dokaze da je UDB-a podmetnula ovu trojicu. Prvo Mirka i Miljenka meni u sobu, a preko njih i Franu. Medjutim, onda u veljaci 1957, nisam ni znao da se UDB-a bavi podmetanjima. Dakle na tom sastanku u Imotskom 5. svibnja 1957. bilo je tri UDB-asa i tri stvarna antikomunista. Tako je UDB-a znala svaku rijec sto smo izgovorili, a mi nismo znali tko su oni. Svih nas sestorica smo u nedjelju jeli rucak u kuci Brune Busica. Naravno, Brunin otac nije znao da je pripremio rucak trojici UDB-asa, i trojici UDB-inih zrtava, ukljucivsi svoga sina. On ce nekoliko tjedana kasnije i sam postati UDB-inom zrtvom Kod Brune su spavali ova dvojica UDB-asa, a ja i Frane Peskura smo spavali kod Krune u Gorici. U ponedjeljak smo upoznali i druge clanove organizacije, za vrijeme skolskog odmora. Dvojica od njih su danas poznata imena hrvatskoj javnosti. Jedan je Ivan Gabelica, bivsi saborski zastupnik, a drugi je Mate Babic, ministar gospodarstva u jednoj od prvih vlada HDZ-a.


Za mjesec dana svi smo uhapseni, saslusani i pusteni kucama. Samo sam ja zadrzan u zatvoru dvije noci i dva dana, jer dugo nisam htio priznati postojanje organizacije. Ja nisam znao da su Imocani bili saslusani dva dana ranije, a da su svi moji clanovi isto na saslusanjima. Od svih njih su trazili suradnju, i svi su formalno pristali. Kasnije se pokazalo da su neki stvarno pristali raditi za UDB-u, a drugi su odbili. Od poznatijih ljudi koji su tada odbili suradnju s UDB-om je sada pokojni Bruno Busic i Ivan Gabelica. Meni nisu ponudili suradnju, nego mi nisu dozvolili upis u cetvrti razred. Efektivno su mi zabranili skolovanje bez ikakve sudske odluke.

Znaci li to da ste Vi stvarali organizaciju po nagovoru UDB-e?


Ne, to nije bio nagovor. UDB-a nije nagovarala mene. Ja sam radio protivno iz uvjerenja. Postojale su dvije energije, koje su bile u direktnoj suprotnosti. Prva je bila mi srednjoskolci - hrvatska mladost zeljna pravde, a druga je bio krvavi rezim Jugoslavije na celu s Titom. Ideju o tajnoj antikomunistickoj organizaciji ja sam nosio u sebi barem nekoliko godina. Zato sam si izmislio ime «dr. Uto Pony». Isto tako i Kruno i Bruno su mastali o jednoj sveopcoj hrvatskoj organizaciji koja bi jednoga dana preuzela vlast od komunista. Iako smo bili srednjoskolci, shvatili smo da se ne moze glavom kroza zid! Svi smo znali kakve zlocine je pocinila Komunisticka partija Jugoslavije u nasim krajevima. Znali smo i to da je takvih zlocina bilo po cijeloj drzavi. Nadali smo se da ce se jednoga dana sve silnice usmjeriti u jednom pravcu i da ce doci do preokreta. Zato nam je ruski letak bio kao munja, energija koja je osvijetlila pravac u kome treba ici. Ako je jedan letak iz ruskog prostora dopro do naseg kamenjara, nama je to znacilo da se nesto veliko u svijetu sprema. Htjeli smo biti spremni za dolazece promjene. Dakle, sto se tice nas osnivaca organizacije, mi smo isli s cistim namjerama i jasnim pojmovima. Znali smo da je opasno, ali smo htjeli biti u prvim redovima jurisa na omrazeni komunisticki rezim. Komunisti su to isto znali i zato su nam postavili stupicu. Preko ucenika u splitskom sjemenistu, kojega su oni zatvorili, doznali su sve sto smo mi mladi momci htjeli izvesti. Naravno, vlast je vlast, ima snagu i novce, moc potkupljivanja. I tim najnizim oblikom ljudske egzistencije, snagom potkupljivanja i izdaje UDB-a je dosla vrlo lagano do pune kontrole svih aktivnosti ondasnje mladosti kroz nekoliko generacija. Nazalost, mnogi moji kolege to nisu htjeli shvatiti, pa su odlezali debele godine zatvora, Golog otoka ili vec sto. UDB-a je od mene htjela napraviti svojega suradnika, ali su me prvo htjeli dotjerati u stupanj beznadja, pune ovisnosti o njima. Ja sam im se odupro. Cijenu koju sam za to morao platiti je prisilni odlazak u inozemstvo, kad sam vec bio uspio u svom zvanju lijecnika, i kada sam vec nekako bio osigurao krov nad glavom.

Dakle, UDB-a je kontrolirala nase aktivnosti zahvaljujuci izdaji medju nama clanovima, ali je sigurno da osnivaci nisu podlegli njihovim zvjerskim mucenjima. Neki od nas su se oduprli napasti ugodnog zivota pod UDB-inom kontrolom, a neki su toj napasti podlegli. Knjiga je puna imena ljudi koji su zdusno radili za UDB-u pa su ostali u vlasti nakon promjena, kada su komunisti shvatili da se moze bolje profitirati ako se prilagode demokratskim promjenama. Neki originalni clanovi organizacije TIHO postali su i ministri u vladama naslijednih republika Titove «nedjeljive», ambasadori, i kojesta sto donosi profit i slavu, a oni od nas koji su stvarno odbili suradnju s UDB-om, jos uvijek samo plesemo na marginama sustava i cekamo bolja vremena.

Organizacija TIHO nije tako poznata medju narodom, jer su je UDB-asi skrivali, nisu htjeli sudski progoniti clanove, nego samo administrativno. Da su isli na sud, njihove prljave radnje bi se lako otkrile, a po priznanju same UDB-e to bi skodilo i medjunarodnom ugledu Jugoslavije. To doslovce pise u jednom dokumentu nacinjenom po UDB-i, sada vam ne mogu citirati stranicu.

Zasto ovakva knjiga bas sada?

Prije svega ja nisam imao vremena ni pojesti dnevni obrok, a kamoli pisati knjige, sve do mog umirovljenja. Nisam znao kako doci do nekih dokumenata koje sam smatrao vaznim za vjerodostojan prikaz. Onda sam prije tri godine saznao da postoji Hrvatski drzavni arhiv gdje se cuvaju UDB-ini dokumenti. Na moje veliko iznenadjenje i zadovoljstvo nasao sam 73 stranice u dosjeu koji je UDB-a odlucila sacuvati o mojim aktivnostima. Oni su imali na tisuce stranica sakupljenih u roku od 12 godina, koliko su me progonili, dok konacno nisam napustio domovinu. Sve su «ocistili», osim tih 73 stranice. U tom dosjeu su dva saslusanja Brune Busica o meni. Isto je u tom dosjeu Gabelicin iskaz i iskaz Krune Galica o meni. To su ljeto i jesen 1965. kada sam bio na odsluzenju vojnog roka. Bruno Busic i Ivan Gabelica su tada bili u zatvoru, dok Kruno nije. sto sam im ja trebao 1965. godine, vec svrseni lijecnik sa radnim mjestom u Klanjcu? (Titov rodni Kumrovec je selo u opcini Klanjec). Kad sam mojim bivsim suradnicima predlozio pisanje povijesti nase organizacije, svi s kojima sam uspio razgovarati su odbili. Neki su mi rekli da se okanem toga pravca i da usmjerim svoje snage za buducnost. Ja sam pak nakon svih ovih godina dosao do uvjerenja da oni koji izbjegavaju diskusije o proslosti imaju zato osobnih razloga, zavisi o prilikama i vanjskim faktorima. Svi se mi pitamo danas je li ovaj ili onaj ikada nesto lose ucinio protiv nas ili nasih najdrazih? Oni koji neznaju proslost osudjeni su na ponavljanje iste, a to bi mi Hrvati morali izbjeci svim raspolozivim energijama. Zato je nastala ova knjiga.

Uspio sam takodjer doci do izvora dokumenata koji opisuju rad organizacije TIHO, pod uvjetom da ne spominjem izvor dokumenata i jos jednu osobu koja je umrla za vrijeme komunizma. Imajuci sve te dokumente spoznao sam da ja upravo zato moram napisati ovu knjigu. Jer moj odlazak na polnocku je uzrokovao cijelu lancanu reakciju citavog sustava za cuvanje Tita, njegove drzave i rezima. Nebrojene ilegalne aktivnosti su ucinjene da bi se mene, jednog srednjoskolca, a preko mene mnogi od mojih vrsnjaka doveli u ovisnost o UDB-i. Kome je to trebalo? Trebalo mi je nesto vise od tri godine rada od kada sam prvi put vidio svoj dosje dok nisam predstavio ovu knjigu javnosti.

Zasto prikazivanje knjige u Studentskom centru?

To sam objasnio na samoj predstavi u centru. Radi se o studentskim demonstracijama 1959. godine. Toga dana je riza za rucak bila oneciscena benzinom. Studenti su se pobunili i izbile su velike studentske demonstracije, prve javne demonstracije od kada je Tito preuzeo vlast. Zadnje demonstracije prije tih Zagreb je vidio za Bozic 1941. godine, dakle pod Vladom Ante Pavelica. U Zagrebu su izlazile cetvere dnevne novine, a nigdje ni jednog slova o tim demonstracijama. Ako se neki ozbiljan istrazivac onoga vremena upusti u trazenje po novinama, ne ce naci ni jednu rijec o tome. Jedino je dvotjednik Studentski list, pod urednistvom Stipe suvara donio jedan clanak o tome. Toga dana sam bio na Rebru pa se nisam nasao u studentskim demonstracijama. Imao sam srecu! U Posusju su mi komunisti rekli da su bili spremni imati festu na mojoj kozi. Pregledali su kilometre filmskih traka, i nigdje nije bilo moga lica. Zato su mi ponistili odgodu vojske, sto sam lijepo opisao u knjizi. Drzim da su te demonstracije vrijedne ulaska u javnost i povijest. Treba ih zabiljeziti i pamtiti. Gosp. Josip Manolic mi je rekao da su te demonstracije prouzrokovali Srbi u Hrvatskoj na nacin da su sabotirali rizu, nadajuci se da ce tako izazvati studente, sto su uspjeli. Onda je dosla cistka medju hvatskim komunistima, koje on naziva «nacionalistima». Dakle, Srbi u Hrvatskoj su radili provokacije odmah poslije rata, i za vrijeme cijele vladavine Josipa Broza. O tome se ne moze citati u nasim sredstvima javnog priopcavanja. Neka bar ostane zapisano u jednoj knjizi!

Vi spominjete Manolica na kraju knjige.

Procitavsi moj dosje nisam uopce bio svjestan sto se tamo nalazi. Nije bilo nista da bih se ja mogao osloniti i formulirati misljenje. Spominju se tri akcije UDB-e, sto ja nisam mogao razumjeti. Ponovo sam procitao nekoliko puta i shvatio da su postojale dvije smjernice u UDB-i. Jedna blaza a druga vrlo agresivna, koja me je htjela u zatvor. Tamo nalazimo OPERATIVNI IZVJEsTAJ od Stanice Milicije u crnomercu od 10. prosinca 1975. godine s nalogom za PRETRES i PRITVOR kada su shvatili da se nalazim u USA, s preciznom adresom. Ne bi to bilo cudno da ja nisam otisao u inozemstvo jos 1969., sest godina i dva i pol mjeseca ranije. Moram ovdje napomenuti da sam ja u New Yorku kod jugoslavenskog konzulata trazio i dobio dozvolu za pretvaranje moga privremenog boravka u inozemstvu u stalni. Naime, ja sam se bojao da ce mene pozvati u rezervu, pa kada se ne odazovem, postat cu vojni bjegunac. To je znacilo da se moram odreci Hrvatske, a to nikako nisam htio. Isto sam kod konzulata dao prevesti svoje medicinske dokumente, Index Medicinskog fakulteta i Diplomu. Bilo je vise od duplo jeftinije nego kod Berlitza. Ponovo u rujnu 1978. imadu izvjestaj o mojoj novoj adresi u USA. Dva ili tri tjedna kasnije u Parizu ubijaju Brunu Busica. Moram ovdje napomenuti da gosp. Manolic misli da su vjerojatno htjeli ubiti i mene. Ali je rekao da on nema saznanja o tome.

Ne bih htio da vi citatelji shvatite da ja ovdje promoviram ikoga, a pogotovo ne gosp. Manolica koji mi je potvrdio moje misljenje da je doslo do raskola u UDB-i Hrvatske. Jedna struja su bili Srbi, koji su se okomili na sve sto je hrvatsko i mislilo drzavotvorno. On tvrdi da je medju Hrvatima UDB-asima postojala i drzavotvorna struja, on ih naziva "hrvatski nacionalisti", i da su Srbi u Hrvatskoj bili narocito kivni na te Hrvate UDB-ase. Tada mi je otkrio jednu veliku tajnu, za koju ja nisam ni slutio da bi mogla postojati. Do raskola u vrhu Partije jugoslavenskih komunista i njihove udarne, izvrsne vlasti UDB-e, doslo je jos za vrijeme ulaska Kavranove grupe. Poznato je da je OZN-a (preteca UDB-e) organizirala povratak hrvatskih boraca i onda ih sve pobila. Taj lanac ubijanja Hrvata da je sprijecio Staljin osobno, jer se bojao da mu to klanje ne dovede u pitanje njegove globalne planove. Svakako ova tema zasluzuje puno vecu paznju nego sam ja ovdje mogao opisati.

U cemu je bio Vas glavni problem s UDB-om?





Bolje pitanje bi bilo zasto su bili tako kivni na mene? Ako procitate proglas HRVATSKOJ OMLADINI i PROGRAM ORGANIZACIJE TIHO, koje sam ja osobno napisao i vjerno koliko je moguce reproducirao u knjizi, onda to postaje jasno. Od 1918. godine pa sve do 1990. godine postojala su samo dva programa nastala na hrvatskom narodnom prostoru, ne racunajuci one u inozemstvu, koja su zahtijevala striktno odcjepljenje Hrvatske Drzave iz okvira Jugoslavije. Prvi je bio, znamo onaj ustaski. Drugi je bio program moje organizacije TIHO, osnovane 27. sijecnja 1957. godine. U mom programu se kaze da pokusaj ujedinjenja Srba i Hrvata nije uspio, pa prema tome da je bolje za obadva naroda da se podijele. Nigdje u mom programu nije bilo ni naznake da je potrebno Srbe iseliti iz Hrvatske. Toga u Programu nema. Ali, ta ideja o iseljenju Srba iz Hrvatske nalazi se u dva iskaza. Prvi je u iskazu Marijana caglja, iz Medova Doca, sacinjen 8. srpnja 1957. po Mirku Praljku, (ocem generala Slobodana Praljka) sefu Ispostave SUP-a u sirokom Brigu. Drugi je u Iskazu Blage Pejica, ucenika sedmog razreda gimnazije u Imotskom, koji je sesti razred zavrsio u sirokom Brigu, (samo radi napomene: zajedno s Matom Bobanom). Datum je 25. travnja 1958. godine. (Blago je bio sudac u Imotskom za vrijeme propale drzave). Ova spoznaja da se jos dalekih 1950-ih godina govorilo o iseljenju Srba iz Hrvatske, barem meni je danas znakovita. Meni samo nije jasno tko je bio nositelj te ideje. Ocite su bile tri mogucnosti: UDB-a u Hrvatskoj, sastavljena od Hrvata ili ono krilo koje su cinili Srbi u UDB-i u Hrvatskoj. Treca mogucnost je da su iseljenje trazili Srbi iz Beograda, pripadnici Savezne UDB-e. Znamo cinjenicu da su iseljenje Srba iz Hrvatske organizirali sami Srbi, ali se zato u Haagu nalaze Hrvati, najznacajniji povratnici, borci za samostalnu Republiku Hrvatsku. Iz toga se lako dade zakljuciti da je bila zlocinacka organizacija na djelu puno prije pocetka Osvajackih ratova Srbije na prostorima bivse drzave. Ta zlocinacka organizacija zvala se Komunisticka partija pa kasnije Savez komunista Jugoslavije. Savez komunista Hrvatske bila je samo jedna od podruznica Saveza komunista Jugoslavije. Korjene svih zala koja su se dogodila za vrijeme Josipa Broza, a i ona poslije njegove smrti, su rezultat upravo programa i djela Saveza komunista Jugoslavije. Zato u Republici Hrvatskoj nije provedena lustracija, za kojom vapi i zemlja i nebo i ljudi. Medjutim, znamo da medjunarodna zajednica nije osnovala nikakav sud za gonjenje pojedinacnih niti onih skupnih zlocina koje je pocinila KPJ. Hrvatska drzava nije pokrenula ni jedan slucaj lustracije. Iz ocitih razloga.

Na stub kod ulaznih vrata u klub Drustva hrvatskih knjizevnika na Jelacica trgu prosli tjedan smo nasli nalijepljen Vas poziv, ali je netko rukom upisao kukasti kriz.

Hvala na informaciji. Zar vam to ne dokazuje u kakvom mentalnom sklopu zivi hrvatsko drustvo, sada vec 16 godina poslije otcjepljenja? Sve pojave i svi dogadjaji se jos uvijek ocjenjuju u duhu komunizma ili fasizma. U mojoj knjizi nema ni nakane u slavu bilo koje totalitarne ideologije, a fasizam i nacizam se osudjuju. Naravno, komunizam sam osudio stvaranjem antikomunisticke tajne organizacije a i mnogostruko u knjizi. Od Pavelica i njegova rezima se izricito ogradjujem. Nigdje u mom programu organizacije TIHO nema ni tracka tim ideologijama, i ja sam se trudio da to istaknem u mojoj knjizi. Ocito, osoba koja je napisala taj kukasti kriz zivi u mentalnom sklopu koji odobrava sve sto je u nas radio komunizam, a osudjuje sve sto su radili svi drugi pojedinacno ili u skupnom razmatranju. Takve osobe su i danas na vrhu drzave i drustva i od njih ne mozete nikada dobiti demokraciju i drzavu u kojoj vlada sustav zakona, gdje bi svi gradjani bili jednaki pred zakonom. Hrvatski narod se mora pogledati u ogledalo i prepoznati da je komunizam u 45 godina postojanja ucinio strahovitu stetu opcim narodnim interesima. Komunizam je dugorocno napravio vise stete nego svi prethodni rezimi i monarhije. Ocito takve osobe misle da njima pripada i drustvo i drzava i gospodarstvo, a ljudi koji ne misle kao oni, moraju nestati iz Hrvatske. U tom mentalnom sklopu jos uvijek ima dobar broj etnickih Hrvata, koji misle da hrvatska drzava pripada samo njima, a bilo tko da misli drukcije nego oni, zasluzuje osudu.

Europa nam je rekla cistim jezikom da nas ne smatraju sebi ravnima, a kad se radi o dostignucima demokratskog drustva, bojim se da su u pravu. Zato je uzaludna bila ova utrka u Bruxelles. Bilo bi puno pametnije da Vlada Republike Hrvatske usmjeri svoje napore na poboljsanje demokratskog drustva. Ja sam tom pitanju posvetio jednu stranicu prije pocetka knjige, pozivajuci Vladu i Sabor da promijeni zakon o cuvanju i upotrebi arhivske gradje, prvenstveno one koju je stvorila zloglasna UDB-a. Svatko tko zeli mora imati dostup u moj dosje napravljen po UDB-i. Istovremeno to bi bilo garantirano svakom gradjaninu da provjeri bilo ciji dosje napravljen po UDB-i. Ja sam moj dosje objavio u cjelosti u ovoj knjizi. Zasto ja ne mogu vidjeti dosje recimo predsjednika Mesica, Vladimira seksa, predsjednika Vlade ili bilo kojeg clana moje organizacije TIHO? Ili mojega susjeda, ako bas hocu? Ja ovdje govorim samo o onim dosjeima koje je napravila UDB-a, dakle do vremena kada je Hrvatski Drzavni Sabor izglasao izlazak iz federativne drzave koju je Tito obnovio s ogromnom kolicinom krvi neduznog naroda. Treba vec jednom zavrsiti s komunizmom. Ja ne bih imao nista protiv toga da Sabor i Vlada donesu zakon po kojemu bi se osudili ucinci komunizma, a ljudi koji su to ucinili budu istovremeno pomilovani, a ne kaznjeni. Trazim osobe koje su voljne podrzati zahtjev za donosenje jednog takvog zakona. Potrebno je da se dokumenti otvore svima onima koji imaju interesa proucavati ih. Ovime pozivam Sabor i Vladu RH i sve politicke stranke da to omoguce.

Je li Vam danas nakon pola stoljeca zao da ste otisli na tu polnocku?

Vrlo tesko pitanje za odgovoriti. Ja sam mogao prihvatiti ponudu UDB-e u 1958. godini i vjerojatno dogurati do predsjednika savezne vlade. Ali, postojala je i druga opcija: mogao sam zavrsiti kao Andrija Hebrang na uzetu u nekom zatvoru, zato sto ne bih pristao da jedan komad hrvatske zemlje prisvoje drugi. To da nisam podlegao napasti zla mogu zahvaliti mojoj cijeloj obitelji, pogotovo bratu Ljubi, koji je pobjegao preko granice jos 1953. godine. Osobno nisam istrazivao tko od nas originalnih clanova organizacije TIHO je a tko nije radio za UDBu. Za to treba pregledati svaki dosje, svakog od nas clanova. To prepustam sudu javnosti. Kako ste vidjeli u slucaju naseg akademika, istina je vlasnistvo onoga tko uspjesnije laze. Admiral Loso me je iznenadio. Kada sam ga prvi put zamolio da procita moju knjigu, obecao je, onako preko volje. Onda je prihvatio da i on bude dio panela predstavljaca. Tek pod kraj svoga govora otkrio nam je da je moj cimer iz 1957. godine bio njegov razrednik u gimnaziji u Sinju. To je onaj agent provokator kojemu sam posvetio jedno cijelo poglavlje.

Nadam se da cete u mojoj knjizi naci, osim mene i neke druge ljude koji nisu podlegli napasti zla, i da su uz osobne zrtve i muku odbili raditi protiv svog naroda. Kako sam ja dokazao kroz moju osobnu sudbinu u UDB-inim dokumentima, uz odredjene vanjske faktore osoba koja ima cvrst moral moze se odhrvati i najgorem zlu, kao sto je UDB-a.

O tome bi mi morali duboko razmisliti!

zivjeli, i hvala Vam.

Radoslav Maric
docmaric@aol.com

http://amac.hrvati-amac.com/index.php?option=com_content&task=view&id=177&Itemid=93