Kostelici
Cijela Istina
Knjigu mozete kupiti direktno od autora.
JANICA D.D. - PRVI DIO
Obitelj Kostelić - tvornica novca
Od najvećeg sponzorskog ugovora - tri milijuna eura za dvije i pol godine - Ante Kostelić trazio je samo 5.000 dolara mjesečno
Pise: Tomislav Birtić
Tomislav Birtić, novinar koji je objavio 'aferu stitnjača', dvije je godine radio na knjizi o obitelji Kostelić koja će pod naslovom 'Kostelići - cijela istina' svjetlo dana ugledati u veljači. Neautorizirana biografija obitelji nastala je na temelju svjedočanstava vise od sto zivotnih suputnika bez premca najpopularnijih Hrvata, a poslovni tjednik Lider u nastavcima ekskluzivno donosi ekonomske aspekte njihove zivotne priče.
T-Mobile nije ni potvrdio ni zanijekao da je vrijednost sponzorskog ugovora s Hrvatskim skijaskim savezom 3,000.000 eura. Sektor za odnose s javnosću i interne komunikacije kaze: 'Ugovorom potpisanim u studenome 2003. godine HTmobile se obvezao da će do kraja trećeg mjeseca 2006. godine biti generalni pokrovitelj Hrvatskog skijaskog saveza, i to hrvatskih alpskih skijaskih reprezentacija te hrvatske snowboard reprezentacije.
Tata Williams odbio milijun i priskrbio 60 milijuna dolara godisnje
Kad se već vidjelo da će sestre Venus i Serena Williams napraviti velike teniske karijere, jedan je proizvodjač sportske opreme Williamsovima ponudio ugovor na milijun dolara. 'A sto kazete na 107 milijuna?' hladno je odgovorio otac Richard Williams. Nedugo zatim, potpisavsi ugovor za ne bas 107 milijuna, ali ni za mnogo manje, svojih je pet minuta, koje traju i danas, dočekao na Amerikancima najvidljivijem teniskom tlu, polufinalu US Opena u koje su se plasirale obje kćeri. U lozi namijenjenoj obiteljima i prijateljima sportasa, usred tog, kako su ga mediji nazvali Williams Showa, tata Williams je, okrenut prema sky-boxu kompanije kojoj je dao kosaricu, stajao s transparentom napravljenim od stijenke kartonske kutije: 'Jesam li vam rekao!' Samo od Pume obje sestre Williams zaradjuju 12,000.000 dolara na godinu, a reklamirajući proizvodjača reketa Wilson, McDonald s, mliječne proizvode... oko 60,000.000 na godinu.
HTmobile ujedno je osobni sponzor Janice Kostelić, a vezano uz navedenu suradnju u ime HTmobilea pregovarao je HTmobile tim. Vrijednost ugovora poslovni je podatak kompanije'.
Interes Hrvatskog telekoma bio je vrlo jasan. Postavsi 'suvlasnikom' jedne od najvećih hrvatskih dragocjenosti, dobivsi ujedno visegodisnji monopol nad telekomunikacijama, automatizmom je postao jedna od omrazenijih kompanija.
Kad udje na neko trziste, jedan od kraćih putova prema popularnosti za novoga je igrača sponzoriranje sporta.
Janica Kostelić ne samo da je svojim licem Hrvatski telekom učinila prihvatljivim hrvatskoj javnosti nego čak i simpatičnim, a bilo bi vise nego zanimljivo saznati podatke kompanijskih i neovisnih istrazivanja i analiza o svim konkretnim koristima Hrvatskog telekoma, danas T-Mobilea, od suradnje s Janicom i Hrvatskim skijaskim savezom.
Posebnu pohvalu, u ovom slučaju, zasluzuje onaj tko je čelnim ljudima kompanije sugerirao da poslovno suradjuju bas s Janicom Kostelić.
Vjerojatno ne postoji Hrvat koji nije njezin navijač, pa posredno i 'navijač' njezinih sponzora.
'Katkad cilj nije nastaviti rast, nego se zadrzati na dostignutoj razini poslovanja', kaze Alen Basić iz tvrtke za sportski marketing Hecron, savjetnik nekoliko kompanija u pregovorima sa sportskim drustvima koja te kompanije namjeravaju sponzorirati.
'Recimo, koliko je meni poznato, Hrvatski skijaski savez na koristenje je dobio 32 Renaultova automobila, a Renault je na trziste izbacio i model s Janičinim potpisom.
Partnerstvo mozda nije rezultiralo rastom prodaje, ali suradnja s Kostelićima, jer Hrvatski skijaski savez zapravo su Kostelići, najbolji je mogući potez za svaku tvrtku.'
Svojedobno mi se direktor marketinga Radenske zalio: 'Dok god Jamnicu reklamiraju Janica i Ivica, nijedan proizvodjač vode na hrvatskom trzistu nema nikakvih izgleda da im se suprotstavi. Toliko je jak njihov utjecaj na prodaju.
Konkretno, jedini način da se Jamnica pobijedi u Hrvatskoj sklapanje je sponzorskih ugovora s Janicom i Ivicom.' sto ne bi bilo nimalo lako jer je Jamnica jedan od prvih sponzora obitelji Kostelić pa iako je posao uglavnom samo posao, tesko je zaboraviti da ti je netko pruzio ruku u vrijeme kad je stotinjak tisuća kuna značilo vise nego danas milijun eura...
Hypo, OMV Istrabenz, Mizuno, Salomon - sve su to investitori koji, prije nego sto novac uloze u sport, sto puta promisle je li njihov 'maneken' od onih koji jedno lice imaju danju, a drugo noću.
Ćudljivost nekih sportskih zvijezda, lose ponasanje, kakav ispad u sekundi nepromisljenosti moze donijeti vise stete nego četiri godine koristi.
Ali odabravsi Janicu Kostelić, svi su njezini partneri počeli suradnju s posebnom djevojkom koja jednostavno ne moze ljudski pogrijesiti, pa tako ni naklonost publike ne moze doći u pitanje...
Posebna je cijela obitelj Kostelić predvodjena glavom Antom Kostelićem, koje se sve to gotovo uopće ne tiče. Dobro, tiče ih se u mjeri ostvarivanja slobode nesmetanog sportskog napredovanja, no isti izvor koji je donio vijest o ugovoru vrijednom 3,000.000 eura kaze da je Ante Kostelić, kad su ga pregovarači Hrvatskog skijaskog saveza pitali sto on zahtijeva od cijeloga kolača, lakonski odgovorio: 'Sve moje potrebe zadovoljava kuća, koju već imam, i 5.000 dolara na mjesec.'
Za sedam Tour de Francea i pobjedu protiv raka - 15 milijuna dolara na godinu
Lance Armstrong, sedmerostruki uzastopni pobjednik najslavnije biciklističke utrke Tour de France pobijedio je rak testisa. Godine 1993. Armstrong je postao najmladji pobjednik etapne utrke na Touru, tri godine zatim potpisao je s francuskom momčadi Cofidis ugovor vrijedan vise od 2,000.000 dolara na godinu da bi mu se svijet ukrasen predivnom kućom u Austinu i Porcheom u garazi srusio kad je osjetio bol u testisima. Nekoliko dana prije 25. rodjendana povraćao je krv. Operacijom mu je bolesni testis uklonjen, ali rak se već prosirio na pluća, abdomen i mozak. Craig Nochols, doktor koji ga je liječio, kaze da u zivotu nije vidio osobu snaznije volje: Armstrong je pobijedio rak.Prvi pokusaj povratka biciklizmu zavrsio je lose, iscrpljenosću i depresijom. Ali radost ponovnog rodjenja zasladjena je mahnitim treniranjem, a karizma nepobjedivog sportasa neslomljiva duha, plus pobjede na najnapornijem natjecanju koje sport poznaje, danas vrijede 15,000.000 dolara na godinu.
Usput rečeno, kad bi mu do toga bilo stalo, financijski savjetnik mogao mu je spasiti dio plaće sugerirajući mu da je dolar nestabilna valuta, pa ako već ne zeli ugovorenu ratu vezati za japanski jen ili svicarski franak, neka je bar umjesto za dolar veze za euro.
Ali Kosteliću je to nevazno, kao sto nije imao nista ni s Janičinim prijavljivanjem boravista u Monte Carlu...
Doista, neobična priča, sva sila nula i otkvačena obitelj koja ih je, bit će, i zaradila jer nikad nije bila opterećena novcem.
Ante Kostelić, u mladosti rukometas Poleta (kasnije preimenovanog u Dinamo), Mladosti i Zagreba, o odnosu prema novcu odredio se jos kad se, osvojivsi sa Zagrebom prvenstvo Jugoslavije, domogao sanse da putuje u inozemstvo i, svercajući u socijalizmu trazenu robu, znatno popravi svoj standard.
Treba biti posten i reći: Ante Kostelić bio je dovoljno dobar za jugoslavensku reprezentaciju, ali pratio ga je glas osvijestenog hrvatskog domoljuba, a ta je karakteristika bila pogubnija od poznatoga 'ključa', sastavljanja reprezentacija tako da u njima budu zastupljeni svi narodi i narodnosti.
I kad se osvojenom titulom prvaka drzave izborio bar za pravo da kao vrhunski sportas moze putovati po svijetu, donositi u Zagreb britvice, najlonke i ostalo sto su sportasi preprodavali jer im je to vlast presutno odobravala, Kostelić se iz Zagreba vratio u sasvim prosječnu Mladost.
Jednostavno, nije bio zadovoljan minutazom. 'Čuj, stari, bolje je biti prvi u selu nego drugi u gradu', rekao je začudjenim prijateljima i vratio se u klub koji se nedugo zatim rasformirao.
Dok je bio rukometas, Ante Kostelić doslovce je isijavao volju da suigrače, sve oko sebe, istrgne porazu iz ruku, no njegova gorljivost bila je podjednako neshvaćena i kad je postao, jer od nečega se moralo zivjeti, trenerom.
Velimir Kljaić, kovač hrvatske zlatne olimpijske medalje osvojene u rukometu u Atlanti 1996. godine, i Zoran Gobac, mozda kontroverzni administrativac, ali u svakom slučaju glavni logističar svih hrvatskih rukometnih uspjeha, ne dvoje:
'Da je Ante Kostelić kojim slučajem bio Rus ili Ukrajinac, danas nitko ne bi ni znao za Igora Turčina.
Jugoslavija nije sustavno rjesavala pitanje uvjeta za treniranje niti se disciplina igrača podrazumijevala, sto je u Sovjetskom Savezu bio slučaj. Kostelić je, kao rukometni trener, bio znatno ispred svoga vremena, u ondasnjem je vremenu zahtijevao istinski profesionalizam ili, drukčije rečeno, nije shvaćao kako se netko moze baviti sportom, a da mu se potpuno ne preda.
Zato je mnogo puta 'izgorio', uprave bi ga potjerale jer bi se igrači pobunili. Njima je to bila puka zabava, a njemu smisao zivota.'
U doba kad je Ante Kostelić bio rukometni trener igračicama bi vise nego dovoljan razlog za prelazak iz kluba u klub bilo zaposlenje u nekoj tvrtki (fiktivno ili stvarno) ili upis na fakultet preko veze, no zakleti nepusač Kostelić nikako nije mogao prihvatiti da sportasica ili sportas puse.
Jednom postavsi trener Tresnjevke, već je na upoznavanju s Marinom Njirić, jednom od igračica na kojima je klub gradio nadolazeću sezonu (igrom slučaja danasnjom suprugom direktora rukometnih reprezentacija Silvija Njirića), igračicu najurio jer je pila kavu i pusila.
Ali mozda to i nije najbolji primjer... Jednom zgodom Kljaić mu je pronasao angazman u Njemačkoj, u nizeligasu Nürnbergu. Igračice navikle vjezbati dva ili najvise tri puta na tjedan jos su nekako i prihvatile svakodnevne treninge, ali Kostelić je u Nürnbergu 'trajao' samo sedam dana jer je, ni manje ni vise, iz ekipe izbacio zenu predsjednika kluba koji je ujedno bio i jedini financijer!
Naravno da je unaprijed bio svjestan posljedica svoje odluke, ali doista nije bilo, nema, niti će biti izgleda da taj čovjek prihvati kompromis na stetu njemu jedinoga svetog ideala djevičanski čistog sporta.
Svjesno se iz vise nego snosljive, svojom odlukom, vratio u vrlo neizvjesnu egzistenciju... Jedna od knjiga o Michaelu Jordanu najboljeg kosarkasa svih vremena savrseno portretira već samim naslovom - When Nothing Else Matter - kad nista drugo, osim kosarke, nije vazno. Kostelića bi jednako dobro opisao naslov, ne knjige, nego cijelog zivota: Kad je samo olimpijsko zlato vazno!
Medjutim, kad mu je oduzeta prilika da smisao zivota ostvari kao sportas, a zatim i kao trener u nekom kolektivnom sportu (izrazena nacionalna crta bila je funkcija-eliminator i kad je riječ o izbornicima), sansu je dočekao kao trener svoje djece, Ivice i Janice.
'Bas me zanima kako će Austrijanci lomiti jezik izgovarajući I-vica Ko-stelić kad se bude penjao na pobjedničko postolje', zabavljao je svoje prijatelje izgovarajući sretni zavrsetak vizije kao da prepričava nesto sto se već dogodilo, a ne kao da je riječ o mastariji čija je vjerojatnost ispunjenja jednaka nuli.
Nakon silnih putesestvija po rukometnim klubovima, vrativsi se zauvijek u Zagreb, Ante Kostelić zaposlio se kao trener u skijaskom klubu Zagreb koji je krajem osamdesetih bio najbolji neslovenski klub u Jugoslaviji.
U Medvesčaku ga nisu htjeli jer ga je pratio glas da, zaludjen sportom, vise trenira sebe nego druge, a bio je i previse impulzivan. No predsjednik Zagreba Ivo Drinković zaključio je da boljega kondicijskog trenera od Kostelića nikako ne bi mogli pronaći.
Zagreb je imao pet trenera, a dobro poslujući, organizirajući turistička putovanja u inozemna zimovalista te ubirući članarinu od svojih tisuću članova, uprava je uspjela kupiti i dva autobusa i tri kombija, sto je znatno smanjilo cijenu vlastitih putovanja.
Novo radno mjesto Kostelić je preuzeo s odvaznom rečenicom: 'Čuj, Ivo, ja sam ovamo dosao napraviti svjetske sampione!' U Zagrebovoj upravi, naravno, nisu vjerovali u svjetske sampione, nadali su se konačnom priključivanju Slovencima i da bi s Kostelićem u ekipi mogli stvoriti bar jednog natjecatelja koji će se natjecati u Svjetskom kupu.
Kostelić je u trenu podigao kvalitetu suhih treninga, a upravu je začudio poznatom koncepcijom winning without technology - pobjedjivanje bez tehnologije: ne treba mu voki-toki, ni kolci, ni busilice... nista, on sve to ima u glavi.
Medjutim, ubrzo je enormno povećao broj snjeznih treninga, sa sto na sto i pedeset ili sto i sezdeset dana, pri čemu je morao svladati otpor dijela roditelja.
Zapravo, na kraju svake natjecateljske godine roditelji su ga pokusavali smijeniti, ali uprava nije dala trenera čiji je rad nagovjestavao ostvarenje dugogodisnjih snova, priključenje Slovencima.
Kostelić je, osim juniora, trenirao i svoga sina Ivicu, a Janica je sa strane gledala treninge i trčkarala uokolo.
- Kaj bus s malom? pitao je Kostelića jednom zgodom Drinković.
- Ona bu ili balerina ili tenisačica.
- Ma, jesi ti lud?! Ne vidis kakve motoričke sposobnosti ima?
- Ali, nemam novca za dvoje djece...
Ipak, uoči putovanja na Kaprun, gdje su zagrebasi trenirali, Drinković je 1988. godine Janici darovao skije svoga sina, rodjenog iste godine kao i Janica, 1982. Svi koji su vidjeli te doslovce prve Janičine skijaske korake bili su zaprepasteni njezinim talentom.
Poput Mise Talja, koji je kao sestogodisnji dječak, gledajući sahovske partije svog oca i njegova prijatelja, bez ičijih uputa naučio pravila i čim je i sam počeo igrati, pokazao zavidno razumijevanje igre, tako je i Janica prvi put stavsi na skije odmah i skijala.
Beskrajno talentirana djevojčica iz neskijaske zemlje vrlo je brzo, i to u serijama, počela sokirati svijet, ma kako 'svijet' zvučao samo hrvatski i slovenski. Skijajući na natjecanjima slovenskih vrsnjakinja, Janica je pobjedjivala s tolikom prednosću da su i suci i okupljena publika sumnjali da se elektronska stoperica pokvarila.
Jednom su malu Hrvaticu sto je grubo krsenje pravila jos umornu od voznje vratili na start i natjerali je da vozi ponovno, ali pomoći nije bilo. Iako zakinuta, i u tim je neravnopravnim uvjetima pobijedila.
Godine 1997. Janica je startala u dvadeset i dvije utrke i u svima pobijedila. U tom se pobjedničkom nizu nasla i najcjenjenija dječja utrka Troffeo Topolino koji, a to posebno vrijedi kad je riječ o skijasicama, gotovo nepogresivo predvidja seniorske prvakinje.
Svijet mozda i nije shvaćao da će Janica dominirati skijanjem najmanje idućih deset godina, ali sjeverni susjedi vise nisu sumnjali u njezine krajnje dosege.
Već su dovoljno dugo gledali kako se moćna hrvatska gomilica, odlučna da udje u povijest, muči iznad granica ljudske izdrzljivosti, i Slovenci su odaslali ponudu: 500.000 njemačkih maraka za 'transfer', to jest da Janica uzme njihovo drzavljanstvo, plus idealni uvjeti za trening i premije.
Otac modernog slovenskog skijanja Tone Vogrinec negira da je Slovenija to ponudila Kostelićima. Preciznije, kaze: 'Da je takve ponude bilo, ja bih za to morao znati. A ne znam.' No Vogrinec nije demantirao izjavu danu novinaru Danu Figenwaldu.
Takodjer, kad je autor ovog teksta kolegu Figenwalda suočio s Vogrinčevom tvrdnjom, novinar nije uzmaknuo ni za milimetar, a i sam Kostelić je, kad je tema naturaliziranih sportasa reaktualizirana stajanjem plivača Duje Draganje pod katarsku zastavu, rekao da se njegova obitelj imala priliku izbaviti iz nevolja uzimanjem drugog drzavljanstva...
Ante Kostelić je inzistirao da njegova djeca olimpijske i druge medalje osvajaju pod hrvatskom zastavom, a to se uskoro počelo i dogadjati. Janica je počela pobjedjivati i u seniorskoj konkurenciji.
Nakon niza dobrih rezultata u FIS utrkama, koje bi se mogle nazvati predvorjem elite, Janica je na Olimpijskim igrama u Naganu osvojila osmo mjestu u kombinaciji.
Sljedeću je sezonu, kako se to kaze sportskim zargonom, eksplodirala. Dana 5. prosinca 1999. godine u francuskom Serre Chevalieru prvi je put pobijedila u slalomu, i to ostavivsi drugoplasiranu Trinu Bakke čak 1,78 sekundi iza sebe. Nekoliko dana poslije u talijanskom je Sestrieresu opet pobijedila s prednosću većom od jedne sekunde.
Sa samo 17 godina bila je vodeća u Svjetskom kupu, a medju najboljih deset u svim disciplinama. Nazalost, serija veličanstvenih pobjeda prekinuta je jezivim padom na treningu spusta u St. Moritzu.
Liječnici su bili skeptični, čula su se i misljenja da će biti sretna bude li uopće mogla hodati. Ali vratila se u najvećem stilu.
U Svjetskom kupu 2000./2001. pobijedila je osam puta i usla u neizvjesnu zavrsnicu s Renate Goetschl, koja nije izdrzala psiholoski pritisak. U almanasima će ostati zapisano da je Janica u zavrsnici u Aareu bila u tako losem zdravstvenom stanju da se na startu utrka nije svom snagom sjurivala na stazu, nego se samo odgurivala stapovima.
Kako bilo, osvojila je Veliki kristalni globus, za pobjedu u ukupnom redoslijedu Svjetskoga kupa, i Mali, za slalom.
U proljeće i ljeto tri je puta operirana, sto je znatno skratilo vrijeme priprema za natjecanje koje je lajtmotiv cijelog zivota Kostelićevih.
Olimpijske igre u Salt Lake Cityju.
Sretna je okolnost bila sto je te sezone briljirao Ivica pa su oči domaće i svjetske javnosti, koje stalno moraju imati na oku bar nekoga iz obitelji Kostelić, bile uprte u njega.
Ante Kostelić je odlučio: sto se Janice tiče, Svjetski kup ide u drugi plan, sve će biti podredjeno pripremama za Olimpijske igre. Epilog: zlatne medalje u kombinaciji, slalomu i veleslalomu, srebrna olimpijska medalja u superveleslalomu!
I tako dalje i tako dalje...
Medju onime sto se Kosteliće savrseno ne tiče nije na odmet spomenuti ni čudjenje Ivice Vidovića, prvog čovjeka McCann-Ericksona Hrvatska, sto se čelni ljudi hrvatskog turizma jos nisu dosjetili Janicu i Ivicu Kostelića iskoristiti kao glavna lica medjunarodne kampanje Jadranske obale. Vidović smatra da bolji 'manekeni' za to ne postoje.
Kosteliće, junake priče o 'speku, luku i olimpijskom zlatu', nije previse briga postoji li uopće iznos koji, nekoć HTmobile, a danas T-Mobile ne bi trebao platiti u zamjenu za popularnost koju im je vjerojatno samo Janica mogla donijeti.
I tu treba biti posten pa se retorički zapitati: Postoji li ijedan sportas u Hrvatskoj koji bi ne bas omiljenu kompaniju mogao dovesti makar do 'pozitivne nule popularnosti', a kamoli je učiniti simpatičnom osim Janice Kostelić?!
I poznajući sposobnosti Vedrana Pavleka, stvarno bi bilo zanimljivo domoći se nekakvog stenograma pregovora vodjenih u studenome 2003. godine i prije jer u zraku je morala visjeti prijetnja prelaska najljućem konkurentu VIPnetu...
Često čujemo: 'Eh, da je, recimo, Talijanka ili Amerikanka, zaradjivala bi sav novac ovog svijeta.' Ali dovoljno je biti i Hrvatica pa da los menadzer Rosignola dobije po prstima ili da mu se 'odrubi glava' jer je bio u prilici sklopiti ugovor s Janicom Kostelić, sto je učinio netko pametan u Salomonu...
Podcijenjena Tamara Boros
Sportskim znalcima kristalno je jasno koliko su vrijedni njezini rezultati, ali ona druga priča, proizvodnja ekonomske vrijednosti, zahtijeva nekog Vedrana Pavleka u Hrvatskom stolnoteniskom savezu, a takvog čovjeka ondje, nazalost, nema.
Skromna djevojka rodjena je 1977. u vojvodjanskoj Senti, a 1993. s obitelji se preselila u Hrvatsku. Trnja, dakle, ne nedostaje, a ako su se okolnosti pobrinule za dramaturgiju, Tamara se napornim radom domogla zvijezda.
Samo, Tamara Boros je najveći hrvatski marketinsko-sportski grijeh: u njezinu se sportu nije nasao nijedan čovjek dovoljno uporan da naciji objasni koliko je ta djevojka zapravo veličanstvena sportasica. Ni u kojem slučaju ne umanjujući grandiozan uspjeh obitelji Kostelić, ne treba zaboraviti da Tamari Boros na putu stoji stotinjak milijuna suparnica vise - Kineskinja.
Tamara Boros je prva Europljanka koja je na nekom svjetskom prvenstvu uspjela osvojiti medalju, a u posljednjih trideset godina taj su pothvat izvele jos samo tri neazijke! Drugoplasirana na svjetskoj rang-listi u najmanju je ruku ravna Goranu Ivaniseviću, a to nije pravedno valorizirano.
Ne samo da se ne smije zaboraviti da su dva milijuna Kineskinja unutar 'dva boda razlike' nego ni da je jedan od temelja sportske metodike stolnoteniske velesile 'kloniranje' suparnica i suparnika.
To znači da najbolje Kineskinje, prije nego sto se za stolom susretnu s Tamarom Boros, imaju sate i sate treninga sa sunarodnjakinjama čija je igra do u detalje identična Tamarinoj.
U tom svjetlu ne smije se zaboraviti ni nepravda Tamarine 'podeksponiranosti' u hrvatskoj javnosti, a ni grijeh indolentnosti ljudi iz Hrvatskog stolnoteniskog saveza koji nisu uspjeli kapitalizirati sportsku heroinu veliku koliko i Janica Kostelić.
© Lider press, 2005
www.liderpress.hr
Kostelici
Cijela Istina
Knjigu mozete kupiti direktno od autora.
JANICA D.D. - PRVI DIO
Obitelj Kostelić - tvornica novca
Od najvećeg sponzorskog ugovora - tri milijuna eura za dvije i pol godine - Ante Kostelić trazio je samo 5.000 dolara mjesečno
Pise: Tomislav Birtić
Tomislav Birtić, novinar koji je objavio 'aferu stitnjača', dvije je godine radio na knjizi o obitelji Kostelić koja će pod naslovom 'Kostelići - cijela istina' svjetlo dana ugledati u veljači. Neautorizirana biografija obitelji nastala je na temelju svjedočanstava vise od sto zivotnih suputnika bez premca najpopularnijih Hrvata, a poslovni tjednik Lider u nastavcima ekskluzivno donosi ekonomske aspekte njihove zivotne priče.
T-Mobile nije ni potvrdio ni zanijekao da je vrijednost sponzorskog ugovora s Hrvatskim skijaskim savezom 3,000.000 eura. Sektor za odnose s javnosću i interne komunikacije kaze: 'Ugovorom potpisanim u studenome 2003. godine HTmobile se obvezao da će do kraja trećeg mjeseca 2006. godine biti generalni pokrovitelj Hrvatskog skijaskog saveza, i to hrvatskih alpskih skijaskih reprezentacija te hrvatske snowboard reprezentacije.
Tata Williams odbio milijun i priskrbio 60 milijuna dolara godisnje
Kad se već vidjelo da će sestre Venus i Serena Williams napraviti velike teniske karijere, jedan je proizvodjač sportske opreme Williamsovima ponudio ugovor na milijun dolara. 'A sto kazete na 107 milijuna?' hladno je odgovorio otac Richard Williams. Nedugo zatim, potpisavsi ugovor za ne bas 107 milijuna, ali ni za mnogo manje, svojih je pet minuta, koje traju i danas, dočekao na Amerikancima najvidljivijem teniskom tlu, polufinalu US Opena u koje su se plasirale obje kćeri. U lozi namijenjenoj obiteljima i prijateljima sportasa, usred tog, kako su ga mediji nazvali Williams Showa, tata Williams je, okrenut prema sky-boxu kompanije kojoj je dao kosaricu, stajao s transparentom napravljenim od stijenke kartonske kutije: 'Jesam li vam rekao!' Samo od Pume obje sestre Williams zaradjuju 12,000.000 dolara na godinu, a reklamirajući proizvodjača reketa Wilson, McDonald s, mliječne proizvode... oko 60,000.000 na godinu.
HTmobile ujedno je osobni sponzor Janice Kostelić, a vezano uz navedenu suradnju u ime HTmobilea pregovarao je HTmobile tim. Vrijednost ugovora poslovni je podatak kompanije'.
Interes Hrvatskog telekoma bio je vrlo jasan. Postavsi 'suvlasnikom' jedne od najvećih hrvatskih dragocjenosti, dobivsi ujedno visegodisnji monopol nad telekomunikacijama, automatizmom je postao jedna od omrazenijih kompanija.
Kad udje na neko trziste, jedan od kraćih putova prema popularnosti za novoga je igrača sponzoriranje sporta.
Janica Kostelić ne samo da je svojim licem Hrvatski telekom učinila prihvatljivim hrvatskoj javnosti nego čak i simpatičnim, a bilo bi vise nego zanimljivo saznati podatke kompanijskih i neovisnih istrazivanja i analiza o svim konkretnim koristima Hrvatskog telekoma, danas T-Mobilea, od suradnje s Janicom i Hrvatskim skijaskim savezom.
Posebnu pohvalu, u ovom slučaju, zasluzuje onaj tko je čelnim ljudima kompanije sugerirao da poslovno suradjuju bas s Janicom Kostelić.
Vjerojatno ne postoji Hrvat koji nije njezin navijač, pa posredno i 'navijač' njezinih sponzora.
'Katkad cilj nije nastaviti rast, nego se zadrzati na dostignutoj razini poslovanja', kaze Alen Basić iz tvrtke za sportski marketing Hecron, savjetnik nekoliko kompanija u pregovorima sa sportskim drustvima koja te kompanije namjeravaju sponzorirati.
'Recimo, koliko je meni poznato, Hrvatski skijaski savez na koristenje je dobio 32 Renaultova automobila, a Renault je na trziste izbacio i model s Janičinim potpisom.
Partnerstvo mozda nije rezultiralo rastom prodaje, ali suradnja s Kostelićima, jer Hrvatski skijaski savez zapravo su Kostelići, najbolji je mogući potez za svaku tvrtku.'
Svojedobno mi se direktor marketinga Radenske zalio: 'Dok god Jamnicu reklamiraju Janica i Ivica, nijedan proizvodjač vode na hrvatskom trzistu nema nikakvih izgleda da im se suprotstavi. Toliko je jak njihov utjecaj na prodaju.
Konkretno, jedini način da se Jamnica pobijedi u Hrvatskoj sklapanje je sponzorskih ugovora s Janicom i Ivicom.' sto ne bi bilo nimalo lako jer je Jamnica jedan od prvih sponzora obitelji Kostelić pa iako je posao uglavnom samo posao, tesko je zaboraviti da ti je netko pruzio ruku u vrijeme kad je stotinjak tisuća kuna značilo vise nego danas milijun eura...
Hypo, OMV Istrabenz, Mizuno, Salomon - sve su to investitori koji, prije nego sto novac uloze u sport, sto puta promisle je li njihov 'maneken' od onih koji jedno lice imaju danju, a drugo noću.
Ćudljivost nekih sportskih zvijezda, lose ponasanje, kakav ispad u sekundi nepromisljenosti moze donijeti vise stete nego četiri godine koristi.
Ali odabravsi Janicu Kostelić, svi su njezini partneri počeli suradnju s posebnom djevojkom koja jednostavno ne moze ljudski pogrijesiti, pa tako ni naklonost publike ne moze doći u pitanje...
Posebna je cijela obitelj Kostelić predvodjena glavom Antom Kostelićem, koje se sve to gotovo uopće ne tiče. Dobro, tiče ih se u mjeri ostvarivanja slobode nesmetanog sportskog napredovanja, no isti izvor koji je donio vijest o ugovoru vrijednom 3,000.000 eura kaze da je Ante Kostelić, kad su ga pregovarači Hrvatskog skijaskog saveza pitali sto on zahtijeva od cijeloga kolača, lakonski odgovorio: 'Sve moje potrebe zadovoljava kuća, koju već imam, i 5.000 dolara na mjesec.'
Za sedam Tour de Francea i pobjedu protiv raka - 15 milijuna dolara na godinu
Lance Armstrong, sedmerostruki uzastopni pobjednik najslavnije biciklističke utrke Tour de France pobijedio je rak testisa. Godine 1993. Armstrong je postao najmladji pobjednik etapne utrke na Touru, tri godine zatim potpisao je s francuskom momčadi Cofidis ugovor vrijedan vise od 2,000.000 dolara na godinu da bi mu se svijet ukrasen predivnom kućom u Austinu i Porcheom u garazi srusio kad je osjetio bol u testisima. Nekoliko dana prije 25. rodjendana povraćao je krv. Operacijom mu je bolesni testis uklonjen, ali rak se već prosirio na pluća, abdomen i mozak. Craig Nochols, doktor koji ga je liječio, kaze da u zivotu nije vidio osobu snaznije volje: Armstrong je pobijedio rak.Prvi pokusaj povratka biciklizmu zavrsio je lose, iscrpljenosću i depresijom. Ali radost ponovnog rodjenja zasladjena je mahnitim treniranjem, a karizma nepobjedivog sportasa neslomljiva duha, plus pobjede na najnapornijem natjecanju koje sport poznaje, danas vrijede 15,000.000 dolara na godinu.
Usput rečeno, kad bi mu do toga bilo stalo, financijski savjetnik mogao mu je spasiti dio plaće sugerirajući mu da je dolar nestabilna valuta, pa ako već ne zeli ugovorenu ratu vezati za japanski jen ili svicarski franak, neka je bar umjesto za dolar veze za euro.
Ali Kosteliću je to nevazno, kao sto nije imao nista ni s Janičinim prijavljivanjem boravista u Monte Carlu...
Doista, neobična priča, sva sila nula i otkvačena obitelj koja ih je, bit će, i zaradila jer nikad nije bila opterećena novcem.
Ante Kostelić, u mladosti rukometas Poleta (kasnije preimenovanog u Dinamo), Mladosti i Zagreba, o odnosu prema novcu odredio se jos kad se, osvojivsi sa Zagrebom prvenstvo Jugoslavije, domogao sanse da putuje u inozemstvo i, svercajući u socijalizmu trazenu robu, znatno popravi svoj standard.
Treba biti posten i reći: Ante Kostelić bio je dovoljno dobar za jugoslavensku reprezentaciju, ali pratio ga je glas osvijestenog hrvatskog domoljuba, a ta je karakteristika bila pogubnija od poznatoga 'ključa', sastavljanja reprezentacija tako da u njima budu zastupljeni svi narodi i narodnosti.
I kad se osvojenom titulom prvaka drzave izborio bar za pravo da kao vrhunski sportas moze putovati po svijetu, donositi u Zagreb britvice, najlonke i ostalo sto su sportasi preprodavali jer im je to vlast presutno odobravala, Kostelić se iz Zagreba vratio u sasvim prosječnu Mladost.
Jednostavno, nije bio zadovoljan minutazom. 'Čuj, stari, bolje je biti prvi u selu nego drugi u gradu', rekao je začudjenim prijateljima i vratio se u klub koji se nedugo zatim rasformirao.
Dok je bio rukometas, Ante Kostelić doslovce je isijavao volju da suigrače, sve oko sebe, istrgne porazu iz ruku, no njegova gorljivost bila je podjednako neshvaćena i kad je postao, jer od nečega se moralo zivjeti, trenerom.
Velimir Kljaić, kovač hrvatske zlatne olimpijske medalje osvojene u rukometu u Atlanti 1996. godine, i Zoran Gobac, mozda kontroverzni administrativac, ali u svakom slučaju glavni logističar svih hrvatskih rukometnih uspjeha, ne dvoje:
'Da je Ante Kostelić kojim slučajem bio Rus ili Ukrajinac, danas nitko ne bi ni znao za Igora Turčina.
Jugoslavija nije sustavno rjesavala pitanje uvjeta za treniranje niti se disciplina igrača podrazumijevala, sto je u Sovjetskom Savezu bio slučaj. Kostelić je, kao rukometni trener, bio znatno ispred svoga vremena, u ondasnjem je vremenu zahtijevao istinski profesionalizam ili, drukčije rečeno, nije shvaćao kako se netko moze baviti sportom, a da mu se potpuno ne preda.
Zato je mnogo puta 'izgorio', uprave bi ga potjerale jer bi se igrači pobunili. Njima je to bila puka zabava, a njemu smisao zivota.'
U doba kad je Ante Kostelić bio rukometni trener igračicama bi vise nego dovoljan razlog za prelazak iz kluba u klub bilo zaposlenje u nekoj tvrtki (fiktivno ili stvarno) ili upis na fakultet preko veze, no zakleti nepusač Kostelić nikako nije mogao prihvatiti da sportasica ili sportas puse.
Jednom postavsi trener Tresnjevke, već je na upoznavanju s Marinom Njirić, jednom od igračica na kojima je klub gradio nadolazeću sezonu (igrom slučaja danasnjom suprugom direktora rukometnih reprezentacija Silvija Njirića), igračicu najurio jer je pila kavu i pusila.
Ali mozda to i nije najbolji primjer... Jednom zgodom Kljaić mu je pronasao angazman u Njemačkoj, u nizeligasu Nürnbergu. Igračice navikle vjezbati dva ili najvise tri puta na tjedan jos su nekako i prihvatile svakodnevne treninge, ali Kostelić je u Nürnbergu 'trajao' samo sedam dana jer je, ni manje ni vise, iz ekipe izbacio zenu predsjednika kluba koji je ujedno bio i jedini financijer!
Naravno da je unaprijed bio svjestan posljedica svoje odluke, ali doista nije bilo, nema, niti će biti izgleda da taj čovjek prihvati kompromis na stetu njemu jedinoga svetog ideala djevičanski čistog sporta.
Svjesno se iz vise nego snosljive, svojom odlukom, vratio u vrlo neizvjesnu egzistenciju... Jedna od knjiga o Michaelu Jordanu najboljeg kosarkasa svih vremena savrseno portretira već samim naslovom - When Nothing Else Matter - kad nista drugo, osim kosarke, nije vazno. Kostelića bi jednako dobro opisao naslov, ne knjige, nego cijelog zivota: Kad je samo olimpijsko zlato vazno!
Medjutim, kad mu je oduzeta prilika da smisao zivota ostvari kao sportas, a zatim i kao trener u nekom kolektivnom sportu (izrazena nacionalna crta bila je funkcija-eliminator i kad je riječ o izbornicima), sansu je dočekao kao trener svoje djece, Ivice i Janice.
'Bas me zanima kako će Austrijanci lomiti jezik izgovarajući I-vica Ko-stelić kad se bude penjao na pobjedničko postolje', zabavljao je svoje prijatelje izgovarajući sretni zavrsetak vizije kao da prepričava nesto sto se već dogodilo, a ne kao da je riječ o mastariji čija je vjerojatnost ispunjenja jednaka nuli.
Nakon silnih putesestvija po rukometnim klubovima, vrativsi se zauvijek u Zagreb, Ante Kostelić zaposlio se kao trener u skijaskom klubu Zagreb koji je krajem osamdesetih bio najbolji neslovenski klub u Jugoslaviji.
U Medvesčaku ga nisu htjeli jer ga je pratio glas da, zaludjen sportom, vise trenira sebe nego druge, a bio je i previse impulzivan. No predsjednik Zagreba Ivo Drinković zaključio je da boljega kondicijskog trenera od Kostelića nikako ne bi mogli pronaći.
Zagreb je imao pet trenera, a dobro poslujući, organizirajući turistička putovanja u inozemna zimovalista te ubirući članarinu od svojih tisuću članova, uprava je uspjela kupiti i dva autobusa i tri kombija, sto je znatno smanjilo cijenu vlastitih putovanja.
Novo radno mjesto Kostelić je preuzeo s odvaznom rečenicom: 'Čuj, Ivo, ja sam ovamo dosao napraviti svjetske sampione!' U Zagrebovoj upravi, naravno, nisu vjerovali u svjetske sampione, nadali su se konačnom priključivanju Slovencima i da bi s Kostelićem u ekipi mogli stvoriti bar jednog natjecatelja koji će se natjecati u Svjetskom kupu.
Kostelić je u trenu podigao kvalitetu suhih treninga, a upravu je začudio poznatom koncepcijom winning without technology - pobjedjivanje bez tehnologije: ne treba mu voki-toki, ni kolci, ni busilice... nista, on sve to ima u glavi.
Medjutim, ubrzo je enormno povećao broj snjeznih treninga, sa sto na sto i pedeset ili sto i sezdeset dana, pri čemu je morao svladati otpor dijela roditelja.
Zapravo, na kraju svake natjecateljske godine roditelji su ga pokusavali smijeniti, ali uprava nije dala trenera čiji je rad nagovjestavao ostvarenje dugogodisnjih snova, priključenje Slovencima.
Kostelić je, osim juniora, trenirao i svoga sina Ivicu, a Janica je sa strane gledala treninge i trčkarala uokolo.
- Kaj bus s malom? pitao je Kostelića jednom zgodom Drinković.
- Ona bu ili balerina ili tenisačica.
- Ma, jesi ti lud?! Ne vidis kakve motoričke sposobnosti ima?
- Ali, nemam novca za dvoje djece...
Ipak, uoči putovanja na Kaprun, gdje su zagrebasi trenirali, Drinković je 1988. godine Janici darovao skije svoga sina, rodjenog iste godine kao i Janica, 1982. Svi koji su vidjeli te doslovce prve Janičine skijaske korake bili su zaprepasteni njezinim talentom.
Poput Mise Talja, koji je kao sestogodisnji dječak, gledajući sahovske partije svog oca i njegova prijatelja, bez ičijih uputa naučio pravila i čim je i sam počeo igrati, pokazao zavidno razumijevanje igre, tako je i Janica prvi put stavsi na skije odmah i skijala.
Beskrajno talentirana djevojčica iz neskijaske zemlje vrlo je brzo, i to u serijama, počela sokirati svijet, ma kako 'svijet' zvučao samo hrvatski i slovenski. Skijajući na natjecanjima slovenskih vrsnjakinja, Janica je pobjedjivala s tolikom prednosću da su i suci i okupljena publika sumnjali da se elektronska stoperica pokvarila.
Jednom su malu Hrvaticu sto je grubo krsenje pravila jos umornu od voznje vratili na start i natjerali je da vozi ponovno, ali pomoći nije bilo. Iako zakinuta, i u tim je neravnopravnim uvjetima pobijedila.
Godine 1997. Janica je startala u dvadeset i dvije utrke i u svima pobijedila. U tom se pobjedničkom nizu nasla i najcjenjenija dječja utrka Troffeo Topolino koji, a to posebno vrijedi kad je riječ o skijasicama, gotovo nepogresivo predvidja seniorske prvakinje.
Svijet mozda i nije shvaćao da će Janica dominirati skijanjem najmanje idućih deset godina, ali sjeverni susjedi vise nisu sumnjali u njezine krajnje dosege.
Već su dovoljno dugo gledali kako se moćna hrvatska gomilica, odlučna da udje u povijest, muči iznad granica ljudske izdrzljivosti, i Slovenci su odaslali ponudu: 500.000 njemačkih maraka za 'transfer', to jest da Janica uzme njihovo drzavljanstvo, plus idealni uvjeti za trening i premije.
Otac modernog slovenskog skijanja Tone Vogrinec negira da je Slovenija to ponudila Kostelićima. Preciznije, kaze: 'Da je takve ponude bilo, ja bih za to morao znati. A ne znam.' No Vogrinec nije demantirao izjavu danu novinaru Danu Figenwaldu.
Takodjer, kad je autor ovog teksta kolegu Figenwalda suočio s Vogrinčevom tvrdnjom, novinar nije uzmaknuo ni za milimetar, a i sam Kostelić je, kad je tema naturaliziranih sportasa reaktualizirana stajanjem plivača Duje Draganje pod katarsku zastavu, rekao da se njegova obitelj imala priliku izbaviti iz nevolja uzimanjem drugog drzavljanstva...
Ante Kostelić je inzistirao da njegova djeca olimpijske i druge medalje osvajaju pod hrvatskom zastavom, a to se uskoro počelo i dogadjati. Janica je počela pobjedjivati i u seniorskoj konkurenciji.
Nakon niza dobrih rezultata u FIS utrkama, koje bi se mogle nazvati predvorjem elite, Janica je na Olimpijskim igrama u Naganu osvojila osmo mjestu u kombinaciji.
Sljedeću je sezonu, kako se to kaze sportskim zargonom, eksplodirala. Dana 5. prosinca 1999. godine u francuskom Serre Chevalieru prvi je put pobijedila u slalomu, i to ostavivsi drugoplasiranu Trinu Bakke čak 1,78 sekundi iza sebe. Nekoliko dana poslije u talijanskom je Sestrieresu opet pobijedila s prednosću većom od jedne sekunde.
Sa samo 17 godina bila je vodeća u Svjetskom kupu, a medju najboljih deset u svim disciplinama. Nazalost, serija veličanstvenih pobjeda prekinuta je jezivim padom na treningu spusta u St. Moritzu.
Liječnici su bili skeptični, čula su se i misljenja da će biti sretna bude li uopće mogla hodati. Ali vratila se u najvećem stilu.
U Svjetskom kupu 2000./2001. pobijedila je osam puta i usla u neizvjesnu zavrsnicu s Renate Goetschl, koja nije izdrzala psiholoski pritisak. U almanasima će ostati zapisano da je Janica u zavrsnici u Aareu bila u tako losem zdravstvenom stanju da se na startu utrka nije svom snagom sjurivala na stazu, nego se samo odgurivala stapovima.
Kako bilo, osvojila je Veliki kristalni globus, za pobjedu u ukupnom redoslijedu Svjetskoga kupa, i Mali, za slalom.
U proljeće i ljeto tri je puta operirana, sto je znatno skratilo vrijeme priprema za natjecanje koje je lajtmotiv cijelog zivota Kostelićevih.
Olimpijske igre u Salt Lake Cityju.
Sretna je okolnost bila sto je te sezone briljirao Ivica pa su oči domaće i svjetske javnosti, koje stalno moraju imati na oku bar nekoga iz obitelji Kostelić, bile uprte u njega.
Ante Kostelić je odlučio: sto se Janice tiče, Svjetski kup ide u drugi plan, sve će biti podredjeno pripremama za Olimpijske igre. Epilog: zlatne medalje u kombinaciji, slalomu i veleslalomu, srebrna olimpijska medalja u superveleslalomu!
I tako dalje i tako dalje...
Medju onime sto se Kosteliće savrseno ne tiče nije na odmet spomenuti ni čudjenje Ivice Vidovića, prvog čovjeka McCann-Ericksona Hrvatska, sto se čelni ljudi hrvatskog turizma jos nisu dosjetili Janicu i Ivicu Kostelića iskoristiti kao glavna lica medjunarodne kampanje Jadranske obale. Vidović smatra da bolji 'manekeni' za to ne postoje.
Kosteliće, junake priče o 'speku, luku i olimpijskom zlatu', nije previse briga postoji li uopće iznos koji, nekoć HTmobile, a danas T-Mobile ne bi trebao platiti u zamjenu za popularnost koju im je vjerojatno samo Janica mogla donijeti.
I tu treba biti posten pa se retorički zapitati: Postoji li ijedan sportas u Hrvatskoj koji bi ne bas omiljenu kompaniju mogao dovesti makar do 'pozitivne nule popularnosti', a kamoli je učiniti simpatičnom osim Janice Kostelić?!
I poznajući sposobnosti Vedrana Pavleka, stvarno bi bilo zanimljivo domoći se nekakvog stenograma pregovora vodjenih u studenome 2003. godine i prije jer u zraku je morala visjeti prijetnja prelaska najljućem konkurentu VIPnetu...
Često čujemo: 'Eh, da je, recimo, Talijanka ili Amerikanka, zaradjivala bi sav novac ovog svijeta.' Ali dovoljno je biti i Hrvatica pa da los menadzer Rosignola dobije po prstima ili da mu se 'odrubi glava' jer je bio u prilici sklopiti ugovor s Janicom Kostelić, sto je učinio netko pametan u Salomonu...
Podcijenjena Tamara Boros
Sportskim znalcima kristalno je jasno koliko su vrijedni njezini rezultati, ali ona druga priča, proizvodnja ekonomske vrijednosti, zahtijeva nekog Vedrana Pavleka u Hrvatskom stolnoteniskom savezu, a takvog čovjeka ondje, nazalost, nema.
Skromna djevojka rodjena je 1977. u vojvodjanskoj Senti, a 1993. s obitelji se preselila u Hrvatsku. Trnja, dakle, ne nedostaje, a ako su se okolnosti pobrinule za dramaturgiju, Tamara se napornim radom domogla zvijezda.
Samo, Tamara Boros je najveći hrvatski marketinsko-sportski grijeh: u njezinu se sportu nije nasao nijedan čovjek dovoljno uporan da naciji objasni koliko je ta djevojka zapravo veličanstvena sportasica. Ni u kojem slučaju ne umanjujući grandiozan uspjeh obitelji Kostelić, ne treba zaboraviti da Tamari Boros na putu stoji stotinjak milijuna suparnica vise - Kineskinja.
Tamara Boros je prva Europljanka koja je na nekom svjetskom prvenstvu uspjela osvojiti medalju, a u posljednjih trideset godina taj su pothvat izvele jos samo tri neazijke! Drugoplasirana na svjetskoj rang-listi u najmanju je ruku ravna Goranu Ivaniseviću, a to nije pravedno valorizirano.
Ne samo da se ne smije zaboraviti da su dva milijuna Kineskinja unutar 'dva boda razlike' nego ni da je jedan od temelja sportske metodike stolnoteniske velesile 'kloniranje' suparnica i suparnika.
To znači da najbolje Kineskinje, prije nego sto se za stolom susretnu s Tamarom Boros, imaju sate i sate treninga sa sunarodnjakinjama čija je igra do u detalje identična Tamarinoj.
U tom svjetlu ne smije se zaboraviti ni nepravda Tamarine 'podeksponiranosti' u hrvatskoj javnosti, a ni grijeh indolentnosti ljudi iz Hrvatskog stolnoteniskog saveza koji nisu uspjeli kapitalizirati sportsku heroinu veliku koliko i Janica Kostelić.
© Lider press, 2005
www.liderpress.hr