Nije li ovo sin tesarev i Marijin...?
14. NEDJELJA KROZ GODINU - B
Nekako, kao da se covjek nikako ne mijenja. I danas je potpuno istinito ovo evandelje. Ne prepoznaje se bližnjega svojega, ne prepoznaje se Isusa i Isuse. I to se dogada svima nama. Cini mi se osobito nama Hrvatima. Mi nikako ne uspijevamo prepoznati sami sebe i svoje vrijednosti. Trajno lutamo. Trajno tražimo Mesiju i Mesije, a on je tu medu nama. Kad ce vec doci cas da cemo se vratiti samima sebi i poceti sebe vrednovati? Ne treba se ni napuhivati, ali ni zabacivati. Barem pocnimo shvacati da smo kao i drugi, u dobru i u zlu, u mudrosti i ludosti. Vrlo cesto kod nas vidimo samo mane i nedostatke, a kod drugih samo vrline. Ova ista shema je prisutna kad je u pitanju naša kuca prema drugima, pa naša država... Drugi su uvijek vrijedni, naši nevrijedni. Narodna poslovica je to izrekla: «U tude krave uvijek vece vime».
Pa i kad uocavamo vrijednosti, cini nam se kao da su tude, da nisu mogle izrasti kod nas, niti od nas. Ovome se ne treba cuditi jer vidimo da se to dogodilo samom Isusu i njegovim suvremenicima. To se Isusu trajno dogada. Ali radi toga on nije pobjegao od svojih niti ih je prokleo. Dapace, za njih se predao, njih je ljubio, njih je pozivao i poucavao. On ih trajno traži. On nas trajno traži. Njegovi, to smo svi mi.
Vrlo cesto imamo teškocu povjerovati da Bog govori preko jednostavnih ljudi. Tako smo slijepi pred jednostavnošcu bilo svojih bližnjih bilo daljnjih. Ipak, izgleda da se Bog objavljuje i cini božanska djela baš preko jednostavnih ljudi. Što je to u jednostavnosti što se Bogu 'svida' i što je smetnja kod onih koji su 'uzvišeni' da preko jednih Bog progovara, a preko drugih njegovo lice biva skriveno. Da, mi smo lice Božje. Neki ga svojom jednostavnošcu ocituju, drugi ga svojom bahatošcu (velicinom) skrivaju.
Božja velicina i moc razlikuju se od našeg pojma moci i velicine. Božja moc je jednostavnost, ljubav i dobrota. Njegova je moc u predavanju za druge, u ljubavi drugih. Bog jest Ljubav. Bog je jak u pobjedi zla i u stvaranju ljubavi i dobra. To je njegova jakost i moc. Bog je moc u nemoci, kako bi rekao sv. Pavao.
Tko prepoznaje Isusa kao Krista, kao Mesiji? Samo onaj koji gleda dublje od privida i koji vidi moc u ljubavi i jednostavnosti. Takvi su ga odmah prepoznali, takvi su ga odmah slijedili.
Isto tako bi mogli reci da se ne dogadaju 'cudesa' tamo gdje se ne vidi dalje od osjetilnog svijeta. Cudesa su nešto božansko, nešto što proizlazi iz ljubavi i prihvacanja ljubavi. Tko ne prihvaca ljubav njemu se ne može dogoditi cudo. Cudo je uvijek potvrda prepoznate ljubavi. Zar je moguce zamisliti u cudu Isusa Krista ako se ne prihvaca ljubav? Tko ne primjecuje ljubav nece primijetiti ni cudo. Njemu se nece dogoditi cudo.
Kako je teško prihvatiti i vrednovati vrijednosti svojega bližnjega? To i jest misterij. Trebamo bližnjega i suprotstavljamo se njemu. Kain treba Abela i ubija ga, Adam treba Evu i s njom se sukobljava... I tako do dana današnjega.
"Nema proroka u svojem zavicaju" – zašto? A ipak je tako. Ovoga trebamo postati svjesni. Hocu reci treba ovu recenicu shvatiti u svoj njezinoj širini i konkretnosti. Prvenstveno ju treba shvatiti kao Isusovu recenicu. A to znaci da se u ime vjere u Isusa i njegov put treba osloboditi tog stava.
Takoder vrijedi istaknuti još jednu pouku iz današnjeg, skoro Isusovog historijskog dogadaja. Ne treba neciju velicinu, pa i malenkost, vezati uz genetsku vezu. Od mnogih 'tesara' i 'obicnih žena' rodeni su mnogi proroci i velikani covjecanstva. Opasnost da sve vežemo uz rodoslovlje vrlo je opasno na religioznom i društvenom planu. Veliki duhovi, velikani, oni su 'dar neba', Božji dar, bez obzira na rodoslovlje (genetiku).
Takoder, postanimo svjesni da ne bi bilo dobro da nam 'proroci i ucitelji' odu u okolni svijet uciti i obogacivati drugi svijet jer im mi nismo vjerovali niti ih podržali. Na nekim poljima vec se tako dogada.
Povijest našeg povijesnog iskustva potvrduje nam takvu nezgodnu sljepocu. Mnogi naši ljudi postali su veliki tek kad su otišli iz Domovine.
Svi smo mi vrlo sumnjicavi u svojoj vjeri i povjerenju u Dobro i Ljubav. S nama su mnogi 'Isusi' i 'Marije' – prepoznajmo ih, bit cemo sretni i bit ce nam osvijetljen put u buducnost.
Fr. Marijan Jurcevic, o.p.
http://www.dominikanci.hr
Nije li ovo sin tesarev i Marijin...?
14. NEDJELJA KROZ GODINU - B
Nekako, kao da se covjek nikako ne mijenja. I danas je potpuno istinito ovo evandelje. Ne prepoznaje se bližnjega svojega, ne prepoznaje se Isusa i Isuse. I to se dogada svima nama. Cini mi se osobito nama Hrvatima. Mi nikako ne uspijevamo prepoznati sami sebe i svoje vrijednosti. Trajno lutamo. Trajno tražimo Mesiju i Mesije, a on je tu medu nama. Kad ce vec doci cas da cemo se vratiti samima sebi i poceti sebe vrednovati? Ne treba se ni napuhivati, ali ni zabacivati. Barem pocnimo shvacati da smo kao i drugi, u dobru i u zlu, u mudrosti i ludosti. Vrlo cesto kod nas vidimo samo mane i nedostatke, a kod drugih samo vrline. Ova ista shema je prisutna kad je u pitanju naša kuca prema drugima, pa naša država... Drugi su uvijek vrijedni, naši nevrijedni. Narodna poslovica je to izrekla: «U tude krave uvijek vece vime».
Pa i kad uocavamo vrijednosti, cini nam se kao da su tude, da nisu mogle izrasti kod nas, niti od nas. Ovome se ne treba cuditi jer vidimo da se to dogodilo samom Isusu i njegovim suvremenicima. To se Isusu trajno dogada. Ali radi toga on nije pobjegao od svojih niti ih je prokleo. Dapace, za njih se predao, njih je ljubio, njih je pozivao i poucavao. On ih trajno traži. On nas trajno traži. Njegovi, to smo svi mi.
Vrlo cesto imamo teškocu povjerovati da Bog govori preko jednostavnih ljudi. Tako smo slijepi pred jednostavnošcu bilo svojih bližnjih bilo daljnjih. Ipak, izgleda da se Bog objavljuje i cini božanska djela baš preko jednostavnih ljudi. Što je to u jednostavnosti što se Bogu 'svida' i što je smetnja kod onih koji su 'uzvišeni' da preko jednih Bog progovara, a preko drugih njegovo lice biva skriveno. Da, mi smo lice Božje. Neki ga svojom jednostavnošcu ocituju, drugi ga svojom bahatošcu (velicinom) skrivaju.
Božja velicina i moc razlikuju se od našeg pojma moci i velicine. Božja moc je jednostavnost, ljubav i dobrota. Njegova je moc u predavanju za druge, u ljubavi drugih. Bog jest Ljubav. Bog je jak u pobjedi zla i u stvaranju ljubavi i dobra. To je njegova jakost i moc. Bog je moc u nemoci, kako bi rekao sv. Pavao.
Tko prepoznaje Isusa kao Krista, kao Mesiji? Samo onaj koji gleda dublje od privida i koji vidi moc u ljubavi i jednostavnosti. Takvi su ga odmah prepoznali, takvi su ga odmah slijedili.
Isto tako bi mogli reci da se ne dogadaju 'cudesa' tamo gdje se ne vidi dalje od osjetilnog svijeta. Cudesa su nešto božansko, nešto što proizlazi iz ljubavi i prihvacanja ljubavi. Tko ne prihvaca ljubav njemu se ne može dogoditi cudo. Cudo je uvijek potvrda prepoznate ljubavi. Zar je moguce zamisliti u cudu Isusa Krista ako se ne prihvaca ljubav? Tko ne primjecuje ljubav nece primijetiti ni cudo. Njemu se nece dogoditi cudo.
Kako je teško prihvatiti i vrednovati vrijednosti svojega bližnjega? To i jest misterij. Trebamo bližnjega i suprotstavljamo se njemu. Kain treba Abela i ubija ga, Adam treba Evu i s njom se sukobljava... I tako do dana današnjega.
"Nema proroka u svojem zavicaju" – zašto? A ipak je tako. Ovoga trebamo postati svjesni. Hocu reci treba ovu recenicu shvatiti u svoj njezinoj širini i konkretnosti. Prvenstveno ju treba shvatiti kao Isusovu recenicu. A to znaci da se u ime vjere u Isusa i njegov put treba osloboditi tog stava.
Takoder vrijedi istaknuti još jednu pouku iz današnjeg, skoro Isusovog historijskog dogadaja. Ne treba neciju velicinu, pa i malenkost, vezati uz genetsku vezu. Od mnogih 'tesara' i 'obicnih žena' rodeni su mnogi proroci i velikani covjecanstva. Opasnost da sve vežemo uz rodoslovlje vrlo je opasno na religioznom i društvenom planu. Veliki duhovi, velikani, oni su 'dar neba', Božji dar, bez obzira na rodoslovlje (genetiku).
Takoder, postanimo svjesni da ne bi bilo dobro da nam 'proroci i ucitelji' odu u okolni svijet uciti i obogacivati drugi svijet jer im mi nismo vjerovali niti ih podržali. Na nekim poljima vec se tako dogada.
Povijest našeg povijesnog iskustva potvrduje nam takvu nezgodnu sljepocu. Mnogi naši ljudi postali su veliki tek kad su otišli iz Domovine.
Svi smo mi vrlo sumnjicavi u svojoj vjeri i povjerenju u Dobro i Ljubav. S nama su mnogi 'Isusi' i 'Marije' – prepoznajmo ih, bit cemo sretni i bit ce nam osvijetljen put u buducnost.
Fr. Marijan Jurcevic, o.p.
http://www.dominikanci.hr