Pukotina izmedu naše dubine i našeg nasljedovanja, izvor naših nemira
28. nedjelja kroz godinu - A
Bog poziva sve ljude na svoju gozbu
(Mt 22,1-14)
Živimo u svijetu koji je postao kao veliko ‘selo’, no ipak, jako podijeljen, bilo po zemljopisu, nacionalnosti, ideologiji, religiji ili politici, po bogatstvu... Takoder, možemo konstatirati da u svim ljudima drijema želja i nada za zajedništvom i jedinstvom ljudskog roda. Kako bi bilo ljudski da smo jedinstveni, da se više prepoznajemo u onome što nas cini ljudima? Ta težnja je od Boga utisnuta u svako ljudsko srce. Zašto se razjedinjujemo, zašto se dijelimo? Svi ljudi, bez obzira na razlicitosti, u konacnici su pozvani za ‘zajednicki Božji stol’. Nitko od Stvoritelja (koji je u našem postanku) nije otpisan niti u pocetki niti u zvršetku. Ipak, svatko od nas odgovoran je u svom pozivu, odgovoran pred buducnošcu, oslanjajuci se na cijelu ljudsku povijest. Sada nitko nije prvi niti posljednji. Svi smo mi u lancu ljudskog života. Odgovorni smo za život i kvalitetu života. Pozvani smo za zajednicki stol koji je vec sada prostrt onima koji vjeruju u Boga Stvoritelja. Ljudi su ti koji su “Gospodnji stol” ispregradivali, razdjelili se i posvadali. Mnogi pretendiraju imati pravo na Gospodnji stol iako se ne orijentiraju prema zajedništvu.
Nekada je Izrael pretendirao biti ‘Božji narod’. I stvarno, Bog mu je bio saveznik, ali kako navodi Biblija, Izrael nije odgovorio Božjem pozivu. Skoro je postavljao uvjete Bogu kako i kome ce se objaviti, koga ce pomagati. Više nije slušao glasnike Božje, cak ih je i ubijao jer se oni nisu slagali sa svim onim što je ‘Božji narod’ cinio.
Takoder nam se namece pitanje, zašto covjek koji razumom vidi što je dobro i plemenito i što je njegova zadnja životna gozba, to ne slijedi i ne prihvaca životno? Zašto se stalno odgada odgovor na poziv svoje duše i svojeg života, zašto covjek odgada odgovor na Božji poziv? Tu se pokazuje pukotina izmedu naše dubine i našeg nasljedovanja, a tu se pokazuje i izvor naših nemira. Nije problem u tomu što ne ostavrujemo sve što hocemo nego što ne slijedimo ono što držimo dobrim i pravednim.
Dokle ce covjek odbijati poziv na ljubav i prijateljstvo? Svi ljudi su pozvani bez obzira na sve razlike i shvacanja, ‘dobri’ i ‘loši’. Nema covjeka koji bi se mogao osloboditi životnog poziva na dobro.
Bog ljudima trajno šalje svoje poslanike u svijet da ih pozivaju za “Božji stol”. No, trajno se dogada odbijanje Božjeg poziva, naprotiv, ubija se one koji podsjecaju na te pozive. Ispovjedaoci i mucenici su ti svjedoci Božjeg poziva svim ljudima.
Nakon dvije tisuce godina kršcanstva danas se pitamo koliko su kršcani okrenuti Božjem pozivu i koliko mu se odazivaju? Mnogi su se nažalost naviknuli cuti pozive, cak ih i odobravati, ali se na njih ne odazivati. “Vi tako trebate propovijedati, ali mi ostajemo po svojem”. Cesto se cuje ovakav podgovor kod samih kršcana. Tome se jako cude oni koji nisu kršcani niti vjernici, kako vjernici neozbiljno uzimaju svoju vjersku misiju. U ovom neodazivu može se vidjeti skoro neke vrste ateizma. Mnogi kršcani žive ‘kao da Boga nema’. U tom slucaju nije cudno da se nevjernici pitaju “gdje je vaš Bog kad ga tako ne slušate?”
Može se dogoditi da se kršcani odazivaju na simbolicnu Božju gozbu, ali se ne odazivaju na onu pravu i potpunu. Na Božju gozbu ne može se doci bez unutarnjeg ‘odijela’ koje nam je Gospodin ponudio i koje smo dobili na našem krštenju. Mnogi su ‘krsno odjelo’ vrlo davno odbacili i hodaju svijetom bez njega. Ocito je da oni žive kao da nisu ni kršteni, kao što takoder možemo susresti mnogo onih koji nisu kršteni, ali žive u ‘odjelu’ Božjem i cekaju Gospodinov poziv. Prevara je zvati se bratom i sestrom, a živjeti izolirano i bez brige za druge.
Danas nam prijeti opsnost prevelike individualizacije i brige samo za sebe. Gradovi su se napunili ljudima, ali se smanjilo zajedništvo. Porasle su velike župe, a da li je time poraslo i zajedništvo? Ocito nije, zato se i pitamo ova pitanja. Biti brat ili sestra bez tog životnog odijela, to je izdaja ljubavi i bratstva.
Na koju i kakvu ‘gozbu’ se mi kršcani odazivamo? Je li to Božja gozba ili gozba ovoga svijeta ? Mi smo pozvani da svjedocimo Božju dobrotu u svijetu. Ona se svjedoci ne ideologijom nego življenjem.
Može li se danas u Crkvi cuti Božji poziv ili se cuju pozivi ljudi koji se oblace u Isusovu tuniku, ali organiziraju svoje gozbi i šire glas o sebi. Cesto vlastiti interesi zakriljuju mogucnost da se cuje Božji glas. Ali svi smo pozvani. Tko ce se odazvati ? Tko ce biti bez Božjeg duha i ruha?
Fr. Marijan Jurcevic, o.p.
© Hrvatska dominikanska provincija - 1999. - 2004.
www.dominikanci.hr
http://www.dominikanci.hr/propovijedi/28nkg-a.php
