Kolikogod malešna, i Hrvatska ima poneku kartu
Dokle će hrvatski političkiestablišment vući za nos hrvatsku javnost? Ona je već mjesecima izloženabubnjarskoj vatri uvjeravanja da ostvarenje ambicije, da se Hrvatska integrira uEuropsku uniju, ovisi samo o njoj samoj. To je netočno već napojmovnom planu jer integriranje nije neki unilateralan čin već ovisio ugovornim stranama. Politički gledano, tvrdnja je još neutemeljenija: EU,čiji činovnici marljivo pune novinarske uši pričom, kako smozapravo nevjerojatno dobri i zlatni ali, eto, treba još malo potegnuti i pričekatiizlazak iz sljedećeg zavoja, ta ista EU, dakle, vrlo nas tvrdo odbijapriznati čak kao kandidata poput recimo uzorno naprednih Bugarske iliRumunjske.
Nema sumnje da se hrvatsko društvo morareformirati i to stubokom. Nema sumnje da možemo biti učinkovit članeuropske zajednice tek kada te reforme uzmu maha. Ali isto tako nema sumnje dase kao racionalan povod reformi ne bi smjela koristiti hrvatska želja ulaska uUniju već jedino i isključivo naš interes da konačno zaživimokao slobodno, napredno i suvremeno društvo. Bude li EU u nekoj daljoj budućnostizainteresirana da nas ima u svojoj sredini – tim bolje!
Razlikovati te dvije motivacije pristupa reforminije nekakvo verbalno cjepidlačenje. Riječ je o suštinskoj razlici ureformskim sadržajima i prioritetima. Unija zahtijeva od nas da maksimalnootvorimo naše tržište njenim proizvodima, da joj omogućimo da pravno zaštitisvoje investicije i da nadgleda/diktira pravila igre naše suradnje s drugimigračima oko nas i na svjetskom tržištu. To se samo djelomičnopoklapa a nerijetko i izričito kosi s našim interesima pa u primjenitakvih reformi dolazi do značajnog gubitka našeg mogućeg potencijala.Članstvo u Uniji moglo bi svojim pozitivnim učincima barem djelomičnokompenzirati, a možda čak i nadmašiti, taj gubitak ali nam to članstvonitko ne obećava.
Umjesto da tako sagleda stvari, hrvatska se vlastzaintačila da će «Hrvatska 2006. godine biti spremna na ulazak u EU»a onda će nam ga Unija i njena Komisija valjda teško moći uskratiti.Takav pristup stvari možda može proći u nekoj balkanskoj kockarnici aline i u racionalnom zapadnom svijetu. Evo zašto.
Prvo, Hrvatska do 2006. možda uz ogromne naporemožemo ustoličiti pravne i tehnološke norme koje su čisti preslikonih u EU ali ne može uspjeti u njihovoj stvarnoj primjeni. Problem nije upropisima nego u glavama. Netoučinak preslikavanja je otvaranje našeg tržišta,a posebice poljoprivrede, bespoštednoj i značajno subvencioniranojkonkurenciji iz EU uz tek marginalno poboljšanje vlastite konkurentskesposobnosti.
Drugo, što bi Unija gospodarski dobila time daprihvati Hrvatsku u punopravno članstvo u trenutku kada je ona u svomunutarnjem ustroju maksimalno preslikala EU-sustav i otvorila svoje tržište?Dobila bi samo obveze. A treba shvatiti da je EUropa kartel koga ne nadahnjujevizionarski entuzijazam Jean Monneta i drugih.
Treće i najvažnije, naš glavniintegracijski problem nije naša zaostalost – iako smo kao i mnogi drugizaostali – nego naš geopolitički položaj. Zato je i zamišljen ZapadniBalkan, zato je Hrvatska smještena na nj i zato joj je i ponuđen SSP,Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (tim redoslijedom). Vrijeme je da sejednom zauvijek utvrdi da se odbojnost Unije prema pristupu Hrvatske sasvim logičkiuklapa u ambiciju nekih velikih sila da “srede” cijeli prostor bivšeJugoslavije. Sve ezoterične priče koje se hrvatskoj javnosti servirajuo individualnim vrednovanjima, regatama, strateškim partnerstvima i sl. samosluže da se skrene pozornost s neuspjeha Hrvatske (i one hadezeovske i ove današnje)da čimbenike svjetske politike uvjere da im možemo biti korisni jedino kaomost prema Balkanu, ali ne i kao njegov sastavni dio.
To treba u otvorenoj diskusiji jasno prepoznati izajedničkim se snagama, i po mogućnosti bez stranačkihprepucavanja, dogovoriti o adekvatnoj vanjskoj politici na dulji rok. Umjestotoga u nas se nastavlja primjenom agitpropovskog modela indoktrinacijeponavljanjem neutemeljenih teza a rijetki pokušaji hladnog razmišljanja olakose trpaju u vreću navodnog euroskepticizma. Možda se tako smanjujeunutarnjepolitički pritisak na vlast ali i maksimalno slabi vlastitapregovaračka pozicija: Država nastupa prema vlastitom narodu kaorazglasnik teza s druge strane pregovaračkog stola i lišava se svoje uloge autentičnog predstavnika nacionalnih interesa.
U Zagrebu je nedavno konstituiran Privremeni odborEU-RH, koji bi trebao nagledati primjenu i provedbu Privremenog sporazuma otrgovinskim i s njima povezanim pitanjima. Tim je ugovorom Hrvatska nadobudnopreuzela obvezu da počne snižavati svoje carine spram EU ne čekajućiotprilike dvije godine potrebne za ratifikaciju «pravog» Sporazuma.
No, upravo kao što se i s primjenom samogaPrivremenog sporazuma žurno počelo na međunarodnopravno i ustavnopotpuno neprimjeren način tako je sada inaugurirana i praksa s Privremenimodborom koji se, čini se, bavi svime i svačime a najmanje onim što muje ugovorna zadaća, naime trgovinskim pitanjima. Iz izvješća medijasaznaje se da se na dnevnom redu među ostalim našlo i izvješće EK ozemljama tzv. Zapadnog Balkana, situacija u Hrvatskoj nakon kadrovskih promjenau Vladi, odnos Hrvatske s MMF-om, politika privatizacije, stanje u pravosuđu,povratak izbjeglica itd.
Na sastanku se raspravljalo i o najznačajnijem političkompitanju vezanom uz SSP, naime konvencijama koje bi međusobno trebalesklapati one zemlje tzv Zapadnog Balkana, koje su s EU potpisale SSP. Do sada suto samo Hrvatska i Makedonija pa je prije svega pola godine – kada je trebalopripremiti teren za odobrenje potpisa Sporazuma – ministar Mimica na sva ustauvjeravao hrvatsku javnost da se zapravo radi o nedužnom bilateralnomkodificiranju odnosa koji su većim dijelom već ionako uglavljenipostojećim sporazumima.
Dapače, ministar je na sjednici saborskogOdbora za europske integracije odlučno izjavio «da bi Hrvatska odmah prekinula s procesompribližavanja EU-u, ako bi to bilo uvjetovano institucionaliziranjemregije» (Hina, 17.10.2001.). Sada se, međutim,ispostavlja (Vjesnik, 23.4.2002.) da revna briselška Komisija pridajeupravo tom dokumentu veliku važnost pa ne samo da želi potvrditi tekst takvekonvencije, na što po (još uvijek nevežećem) Sporazumu ima pravo, negoda ona taj dokument u najboljoj kolonijalnoj maniri želi sama i – sastaviti!Pri tome joj se «potkrala» mala tehnička nezgoda pa je umjesto nacrtabilateralnih konvencija napravila platformu regionalne konvencije a to jeizazvalo, primjećuje izvjestitelj, «nezadovoljstvo hrvatskih diplomatskihkrugova jer nazivom implicira multilateralnu regionalnu suradnju, čemu seZagreb protivi».
Tako se nastavlja tragikomični igrokaz u komese čudom čudimo kada Bruxelles nastavlja stazom na koju je Hrvatskapristala brzopletim potpisivanjem SSP-a. Nikome valjda nije palo na pamet da seupita zašto EK inzistira da se ti (po našemu) bilateralni – a sada seispostavlja i dentični! – ugovori nazovu «konvencijama», odnosno da serabi termin, koji u međunarodnoj praksi označava upravo multilateralnepravne akte.
Karte su na stolu. Trgovinski su odnosi samo dio«špila», kome je sada dodano i pokretanje tzv Zagrebačkog procesa, uokviru koga će se državna vodstva bivše Jugoslavije (minus Slovenija plusAlbanija) sastajati i dogovarati uz nazočnost europske «trojke». Slučajnoje istoga dana, kada je u Zagrebu zasjedao Privremeni odbor, u Skoplju glavnikoordinator Pakta stabilnosti Erhard Busek označio kao prioritetne ciljeverazvoja regije «stvaranje zajedničkog tržišta, regionalnogelektroenergetskog sustava i infrastrukture» i dodao da će «regijapostati zanimljiva za strane investitore tek kada se stvori tržište od 55milijuna ljudi».
Pritisnuta teškim jadom u Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Kosovu iCrnoj Gori neki su se «veliki» u Europi izgleda odlučili na poker. AHrvatska je toliko zaokupljena unutarnjepolitičkim biljarom da još nijeshvatila da je i ona u igri i da, koliko god malešna, i sama ima poneku kartu.
Branko Salaj 24.4.2002.
Kolikogod malešna, i Hrvatska ima poneku kartu Dokle će hrvatski političkiestablišment vući za nos hrvatsku javnost? Ona je već mjesecima izloženabubnjarskoj vatri uvjeravanja da ostvarenje ambicije, da se Hrvatska integrira uEuropsku uniju, ovisi samo o njoj samoj. To je netočno već napojmovnom planu jer integriranje nije neki unilateralan čin već ovisio ugovornim stranama. Politički gledano, tvrdnja je još neutemeljenija: EU,čiji činovnici marljivo pune novinarske uši pričom, kako smozapravo nevjerojatno dobri i zlatni ali, eto, treba još malo potegnuti i pričekatiizlazak iz sljedećeg zavoja, ta ista EU, dakle, vrlo nas tvrdo odbijapriznati čak kao kandidata poput recimo uzorno naprednih Bugarske iliRumunjske. Nema sumnje da se hrvatsko društvo morareformirati i to stubokom. Nema sumnje da možemo biti učinkovit članeuropske zajednice tek kada te reforme uzmu maha. Ali isto tako nema sumnje dase kao racionalan povod reformi ne bi smjela koristiti hrvatska želja ulaska uUniju već jedino i isključivo naš interes da konačno zaživimokao slobodno, napredno i suvremeno društvo. Bude li EU u nekoj daljoj budućnostizainteresirana da nas ima u svojoj sredini – tim bolje! Razlikovati te dvije motivacije pristupa reforminije nekakvo verbalno cjepidlačenje. Riječ je o suštinskoj razlici ureformskim sadržajima i prioritetima. Unija zahtijeva od nas da maksimalnootvorimo naše tržište njenim proizvodima, da joj omogućimo da pravno zaštitisvoje investicije i da nadgleda/diktira pravila igre naše suradnje s drugimigračima oko nas i na svjetskom tržištu. To se samo djelomičnopoklapa a nerijetko i izričito kosi s našim interesima pa u primjenitakvih reformi dolazi do značajnog gubitka našeg mogućeg potencijala.Članstvo u Uniji moglo bi svojim pozitivnim učincima barem djelomičnokompenzirati, a možda čak i nadmašiti, taj gubitak ali nam to članstvonitko ne obećava. Umjesto da tako sagleda stvari, hrvatska se vlastzaintačila da će «Hrvatska 2006. godine biti spremna na ulazak u EU»a onda će nam ga Unija i njena Komisija valjda teško moći uskratiti.Takav pristup stvari možda može proći u nekoj balkanskoj kockarnici aline i u racionalnom zapadnom svijetu. Evo zašto. Prvo, Hrvatska do 2006. možda uz ogromne naporemožemo ustoličiti pravne i tehnološke norme koje su čisti preslikonih u EU ali ne može uspjeti u njihovoj stvarnoj primjeni. Problem nije upropisima nego u glavama. Netoučinak preslikavanja je otvaranje našeg tržišta,a posebice poljoprivrede, bespoštednoj i značajno subvencioniranojkonkurenciji iz EU uz tek marginalno poboljšanje vlastite konkurentskesposobnosti. Drugo, što bi Unija gospodarski dobila time daprihvati Hrvatsku u punopravno članstvo u trenutku kada je ona u svomunutarnjem ustroju maksimalno preslikala EU-sustav i otvorila svoje tržište?Dobila bi samo obveze. A treba shvatiti da je EUropa kartel koga ne nadahnjujevizionarski entuzijazam Jean Monneta i drugih. Treće i najvažnije, naš glavniintegracijski problem nije naša zaostalost – iako smo kao i mnogi drugizaostali – nego naš geopolitički položaj. Zato je i zamišljen ZapadniBalkan, zato je Hrvatska smještena na nj i zato joj je i ponuđen SSP,Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (tim redoslijedom). Vrijeme je da sejednom zauvijek utvrdi da se odbojnost Unije prema pristupu Hrvatske sasvim logičkiuklapa u ambiciju nekih velikih sila da “srede” cijeli prostor bivšeJugoslavije. Sve ezoterične priče koje se hrvatskoj javnosti servirajuo individualnim vrednovanjima, regatama, strateškim partnerstvima i sl. samosluže da se skrene pozornost s neuspjeha Hrvatske (i one hadezeovske i ove današnje)da čimbenike svjetske politike uvjere da im možemo biti korisni jedino kaomost prema Balkanu, ali ne i kao njegov sastavni dio. To treba u otvorenoj diskusiji jasno prepoznati izajedničkim se snagama, i po mogućnosti bez stranačkihprepucavanja, dogovoriti o adekvatnoj vanjskoj politici na dulji rok. Umjestotoga u nas se nastavlja primjenom agitpropovskog modela indoktrinacijeponavljanjem neutemeljenih teza a rijetki pokušaji hladnog razmišljanja olakose trpaju u vreću navodnog euroskepticizma. Možda se tako smanjujeunutarnjepolitički pritisak na vlast ali i maksimalno slabi vlastitapregovaračka pozicija: Država nastupa prema vlastitom narodu kaorazglasnik teza s druge strane pregovaračkog stola i lišava se svoje uloge autentičnog predstavnika nacionalnih interesa. U Zagrebu je nedavno konstituiran Privremeni odborEU-RH, koji bi trebao nagledati primjenu i provedbu Privremenog sporazuma otrgovinskim i s njima povezanim pitanjima. Tim je ugovorom Hrvatska nadobudnopreuzela obvezu da počne snižavati svoje carine spram EU ne čekajućiotprilike dvije godine potrebne za ratifikaciju «pravog» Sporazuma. No, upravo kao što se i s primjenom samogaPrivremenog sporazuma žurno počelo na međunarodnopravno i ustavnopotpuno neprimjeren način tako je sada inaugurirana i praksa s Privremenimodborom koji se, čini se, bavi svime i svačime a najmanje onim što muje ugovorna zadaća, naime trgovinskim pitanjima. Iz izvješća medijasaznaje se da se na dnevnom redu među ostalim našlo i izvješće EK ozemljama tzv. Zapadnog Balkana, situacija u Hrvatskoj nakon kadrovskih promjenau Vladi, odnos Hrvatske s MMF-om, politika privatizacije, stanje u pravosuđu,povratak izbjeglica itd. Na sastanku se raspravljalo i o najznačajnijem političkompitanju vezanom uz SSP, naime konvencijama koje bi međusobno trebalesklapati one zemlje tzv Zapadnog Balkana, koje su s EU potpisale SSP. Do sada suto samo Hrvatska i Makedonija pa je prije svega pola godine – kada je trebalopripremiti teren za odobrenje potpisa Sporazuma – ministar Mimica na sva ustauvjeravao hrvatsku javnost da se zapravo radi o nedužnom bilateralnomkodificiranju odnosa koji su većim dijelom već ionako uglavljenipostojećim sporazumima. Dapače, ministar je na sjednici saborskogOdbora za europske integracije odlučno izjavio «da bi Hrvatska odmah prekinula s procesompribližavanja EU-u, ako bi to bilo uvjetovano institucionaliziranjemregije» (Hina, 17.10.2001.). Sada se, međutim,ispostavlja (Vjesnik, 23.4.2002.) da revna briselška Komisija pridajeupravo tom dokumentu veliku važnost pa ne samo da želi potvrditi tekst takvekonvencije, na što po (još uvijek nevežećem) Sporazumu ima pravo, negoda ona taj dokument u najboljoj kolonijalnoj maniri želi sama i – sastaviti!Pri tome joj se «potkrala» mala tehnička nezgoda pa je umjesto nacrtabilateralnih konvencija napravila platformu regionalne konvencije a to jeizazvalo, primjećuje izvjestitelj, «nezadovoljstvo hrvatskih diplomatskihkrugova jer nazivom implicira multilateralnu regionalnu suradnju, čemu seZagreb protivi». Tako se nastavlja tragikomični igrokaz u komese čudom čudimo kada Bruxelles nastavlja stazom na koju je Hrvatskapristala brzopletim potpisivanjem SSP-a. Nikome valjda nije palo na pamet da seupita zašto EK inzistira da se ti (po našemu) bilateralni – a sada seispostavlja i dentični! – ugovori nazovu «konvencijama», odnosno da serabi termin, koji u međunarodnoj praksi označava upravo multilateralnepravne akte. Karte su na stolu. Trgovinski su odnosi samo dio«špila», kome je sada dodano i pokretanje tzv Zagrebačkog procesa, uokviru koga će se državna vodstva bivše Jugoslavije (minus Slovenija plusAlbanija) sastajati i dogovarati uz nazočnost europske «trojke». Slučajnoje istoga dana, kada je u Zagrebu zasjedao Privremeni odbor, u Skoplju glavnikoordinator Pakta stabilnosti Erhard Busek označio kao prioritetne ciljeverazvoja regije «stvaranje zajedničkog tržišta, regionalnogelektroenergetskog sustava i infrastrukture» i dodao da će «regijapostati zanimljiva za strane investitore tek kada se stvori tržište od 55milijuna ljudi». Pritisnuta teškim jadom u Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Kosovu iCrnoj Gori neki su se «veliki» u Europi izgleda odlučili na poker. AHrvatska je toliko zaokupljena unutarnjepolitičkim biljarom da još nijeshvatila da je i ona u igri i da, koliko god malešna, i sama ima poneku kartu. Branko Salaj 24.4.2002.
window.print();