Kakva se mogucnost predvidja za buducnost ?
Sinovima emigranata, narocito onima koji su rodjeni i koji su uvijek zivjeli u inozemstvu, sigurno nije ni lako ni jednostavno govoriti i analizirati dogadjanja u roditeljskoj domovini. Postoji uvijek mogucnost utjecaja sentimentalnosti, sto sprijecava objektivno procjenjivanje onoga sto se u doticnoj zemlji dogadja.
Nadajmo se da ne upadnemo u misolovku ovoga tipa.
Koncem 90-tih godina, osjecala se u Hrvatskoj potreba radikalnih promjena. Poslije pobjedonosnog rata za oslobodjenje, nisu slijedile, kako je bilo najavljivano od ondasnje vodece stranke, vedrije godine i, naracito, osjecala se nemogucnost pronalaska politickih rijesenja za nebrojene probleme kao sto su: privatizacija, banke, sudstvo, zemljoradnja, veleobrt i sto je najglavnije nezaposlenost.
I medju nama, u emigraciji osjecala se ova nova politicka promjena, koju smo ocekivali s nestrpljenjem. Posebno je bilo jasno da nacin nekadasnjeg vodjenja politike, kakav se formirao u Titovom periodu, uporno se nastavlja, jer su bivsi glasnogovornici usli u stranku vecine, t.j. na mjesto moguceg laganog i brzog obogacivanja na ledima vecine naroda, tako se nazocilo zauzimanju veleobrta ili hotela ili drugih objekata, samo zahvaljujuci bankovnim zajmovima dodjeljivanim bez ikakvih uobicajenih garancija. Tako se sprdnja sastojala u tomu da su novcem onih radnika koji su bivali odpustani, novi vlasnici zauzimali skupocijena dobra ne dajuci niti novcica iz vlastita dzepa i partecipirali na nastvaljanju osiromasenja drzavne kase.
Ovakova politicka rjesenja, bivse vlade, mogli su imali nekakvo dobrohotno opravdanje, da ne ostave sva narodna dobra na tanjuru nezasitnom inozemnom kapitalu (kao u ono vrijeme sto se mogla opravdavati kao neke vrsti “socialne politike”, dodjeljivanje brojnih invalidskih mirovina borcima ili povecanom broju redarstvenika) ali svakako, na dugo vrijeme, to nije mogao biti valjan podstrek gospodarskom razvitku zemlje.
Koliko se moze podrzati da HDZ to sve nije razumjela ili koliko se to moze pripisati oltrancistickom politikom prema Hrvatskoj sa strane Europske Unije, drzim, da se ova dva faktora skoro izjednacuju
Problem je za buducu politicku klasu, pronaci rijesenje gospodarske krize u Hrvatskoj, koja je sinonim politicke i moralne krize, sto na dugo vrijeme moze prejudicirati i sam obstanak nacije.
Ako analiziramo rad nove momcadi poslije izbora u sijecnju 2000-te, moramo na zalost pripisati iste odgovornosti upravljajucoj klasi u cemo treba dodati i pomanjkanje konkretne i toliko obecavane pomoci sa strane Eropske Unije
Kakva se mogucnost predvidja za buducnost ?
Prije nego sto dodjemo do odgovora potrebno je vidjeti postoji li, danas, u Hrvatskoj, politicka skupina sposobna preuzeti odgovornost za najglavnije potrebe zemlje ? U svijetlu cinjenica, koje vidimo, trebalo bi odgovoriti negativo. Izgleda da ne postoji ni jedna politica skupina, koja ima vlastite poglede kako bi trebalo voditi hrvatsko gospodarstvo.
Hocemo li moci prezivjeti sada kada je 97% hrvatskih banaka u tudjinskim rukama, kada hrvatski Sabor mora obznaniti zakon, kojim se obvezuju upravni odbori doticnih banaka da imaju barem jednog clana koji zna govoriti hrvatski. Zar to nije istinska slika kolonizacije zemlje ?
Je li prodaja dio Ina-e slijedila logiku trzista u potrazi za vecom zaradom, ili je to ucinjeno samo da se reaktiviraju stara prijateljstva korisna za financiranje predstojece izborne kampanje ?
Ali isto tako moramo razmisljati: ako je sve lose u Hrvatskoj, barem tako smo uvijek u svijetu prikazivani, zasto stranci kupuju nase banke ?? Mozda nije sve tako crno kako nas drugi uvjeravaju ili je mozda potencijal naseg gospodarstva puno jaci od onoga sto se danas moze vidjeti. Mozda je nasa ekonomija namjerno zamrznuta od strane medjunarodne zajednice tako da se ne razvija previse brzo, jer tako bi se defintivno distancirala od ekonomije Srbije, pa bi taj drugaciji faktor definitivno sprjecio zajednicki ulazak u E.U. ?!
U glavnom, nije nam jasno, vrsi li se prodaja nasih banaka iz vlastitog uvjerenja po Bog te pitaj kakvoj politicko – gospodarskoj strategiji ili je to bila cijena koju je morala platiti nova hrvatska vlast za podporu ne samo na rijecima i tapsanju po ramenima, nego i novcano od strane neke europske drzave ??
Je li zbilja moguce vjerovati, da danas u nasoj zemlji, poslije 12 godina samostalnosti, ima jos uvijek iskreno orijetiranih protu – Hrvata, ili nekih njihovih nesretnih (ili bolje nespretnih) stanovista (n.pr. borba protiv naziva “drzavni”za Sabor, ili akcija protiv “laznih” invalida, osudjuvanje privatizacije i produzujuci na isti nacin kriminalizaciju domovinskog obrambenog rata i t.d.) treba pripisati samo gluposti politickih vodja ili casovitom politickom oportunizmu ??
Ova politicka situacija u zemlji sigurno nije jedna od boljih, a svima nam je poznato da se priblizuju novi politicki izbori.
Za koga bi onda hrvatski gradjani trebali glasovati ?
Izvjesna interesantna pomicanja vec se zapazaju: najprije izlazak Ivica Pasalica iz HDZ-e i ulaz na politicku scenu predsjednika Maticu Hrvatske, g. Zidica, izgleda s Budisinim liberalima; da je on usao u redove HDZ-e ne bi se radilo o velikoj promjeni po broju glasova, jer HDZ jos uvijek predstavlja prvu stranku s relativnom vecinom u Hrvatskoj. Ulazeci na liste liberala, ako se to realizira, sa svom vjerojatnosti i slici sigurnog pozitiviste i prestiza koji uziva u cijeloj zemlji, bi znacilo omoguciti vec skoro preminuloj socijalno liberalnoj Budisinoj stranci, da dostigne potreban quorum za ulazak u Sabor i jos vise, da formira koalicijsku vladu s HDZ-om, ne prisiljujuci Sanadera previse u desno. Sve ovo u nadi da Budisa iza kako je iskusio Titove zatvore i sudjelovanje u vladi skupa s Racanom i Mesicem, da je razumio lekciju. Istina je, nazalost da je politika umjetnost (vjestina), pa kao sto se ne radjaju svi slikarima ili glazbenicima, moze se biti izvrstan pisac, govornik i rodoljub, ali los politicar (kao pok. Vlado Gotovac).
Mozda je jos veci problem, osim kasnjenja hrvatske politiche klase, da ispravno shvati unutrasnju situaciju, mozda stoji jos vise u nasim vanjskim neprijateljima, koji imaju svoj cilj kojega slijede iskoriscujuci unutarnju politicku borbu u Hrvatskoj.
Europska Unjia, koju neki vide kao soluciju svih hrvatska problema, nazalost, ona to nije. Nije dostajalo to shvatiti za vrijeme proslog sukoba, kada su mnogi njezini ugledni clanovi otvoreno podupirali srbsku agresiju i pravili poslove s Milosevicem ?? (cfr. Telekom Srbija)
EU ne rjesava ovakovu vrst unutrasnjih problema, dapace cini se sklonom teritorijalnom zamrzavanju nekih geopolitickih problema u korist jacih, koji ju vode. Evo zasto su skoro svi su bili slozni odrzavanju jugoslavenske Federacije, jedne umjetne politicke tvorevine, koja u 70 mirnodobskih godina postojanja nije rijesila nijedan povjesni, teritorijalni, narodnosni, kulturni, vjerski, pa cak ni jezicni problem u regiji, ostavljajuci otvorena vrata rasplamsavanju ostrih medjusobnih sukoba i intervenciji medjunarodnih faktora, kojima se tako davala mogucnost za bilo kakvu soluciju u njihovu vlastitu korist.
Jedna je cinjenica sigurna, da je povijest uciteljica zivota za one koji to hoce shvatiti, sto znaci da se u Europu ne ulazi zrtvujuci vlastite Heroje. Svi oni politicari koji su otvoreno suglasni smatrati generala Gotovinu kriminalcem, ili po vlastitoj gluposti ili po politickom racunu, najopasniji su neprijatelji hrvatskog naroda.
Luka Krilic
croata@romacivica.net
Predsjednik: Hrvatsko – talijanske Udruge
Glavni Tajnik: Saveza hrvatskih Zajednica u Italiji
Clan Upravnog Odbora: Bosansko - hercegovacke Zajednice u Italiji
Clan Nadzornog Odbora: Hrvatskog Svjetskog Kongresa
Kakva se mogucnost predvidja za buducnost ?
Sinovima emigranata, narocito onima koji su rodjeni i koji su uvijek zivjeli u inozemstvu, sigurno nije ni lako ni jednostavno govoriti i analizirati dogadjanja u roditeljskoj domovini. Postoji uvijek mogucnost utjecaja sentimentalnosti, sto sprijecava objektivno procjenjivanje onoga sto se u doticnoj zemlji dogadja.
Nadajmo se da ne upadnemo u misolovku ovoga tipa.
Koncem 90-tih godina, osjecala se u Hrvatskoj potreba radikalnih promjena. Poslije pobjedonosnog rata za oslobodjenje, nisu slijedile, kako je bilo najavljivano od ondasnje vodece stranke, vedrije godine i, naracito, osjecala se nemogucnost pronalaska politickih rijesenja za nebrojene probleme kao sto su: privatizacija, banke, sudstvo, zemljoradnja, veleobrt i sto je najglavnije nezaposlenost.
I medju nama, u emigraciji osjecala se ova nova politicka promjena, koju smo ocekivali s nestrpljenjem. Posebno je bilo jasno da nacin nekadasnjeg vodjenja politike, kakav se formirao u Titovom periodu, uporno se nastavlja, jer su bivsi glasnogovornici usli u stranku vecine, t.j. na mjesto moguceg laganog i brzog obogacivanja na ledima vecine naroda, tako se nazocilo zauzimanju veleobrta ili hotela ili drugih objekata, samo zahvaljujuci bankovnim zajmovima dodjeljivanim bez ikakvih uobicajenih garancija. Tako se sprdnja sastojala u tomu da su novcem onih radnika koji su bivali odpustani, novi vlasnici zauzimali skupocijena dobra ne dajuci niti novcica iz vlastita dzepa i partecipirali na nastvaljanju osiromasenja drzavne kase.
Ovakova politicka rjesenja, bivse vlade, mogli su imali nekakvo dobrohotno opravdanje, da ne ostave sva narodna dobra na tanjuru nezasitnom inozemnom kapitalu (kao u ono vrijeme sto se mogla opravdavati kao neke vrsti “socialne politike”, dodjeljivanje brojnih invalidskih mirovina borcima ili povecanom broju redarstvenika) ali svakako, na dugo vrijeme, to nije mogao biti valjan podstrek gospodarskom razvitku zemlje.
Koliko se moze podrzati da HDZ to sve nije razumjela ili koliko se to moze pripisati oltrancistickom politikom prema Hrvatskoj sa strane Europske Unije, drzim, da se ova dva faktora skoro izjednacuju
Problem je za buducu politicku klasu, pronaci rijesenje gospodarske krize u Hrvatskoj, koja je sinonim politicke i moralne krize, sto na dugo vrijeme moze prejudicirati i sam obstanak nacije.
Ako analiziramo rad nove momcadi poslije izbora u sijecnju 2000-te, moramo na zalost pripisati iste odgovornosti upravljajucoj klasi u cemo treba dodati i pomanjkanje konkretne i toliko obecavane pomoci sa strane Eropske Unije
Kakva se mogucnost predvidja za buducnost ?
Prije nego sto dodjemo do odgovora potrebno je vidjeti postoji li, danas, u Hrvatskoj, politicka skupina sposobna preuzeti odgovornost za najglavnije potrebe zemlje ? U svijetlu cinjenica, koje vidimo, trebalo bi odgovoriti negativo. Izgleda da ne postoji ni jedna politica skupina, koja ima vlastite poglede kako bi trebalo voditi hrvatsko gospodarstvo.
Hocemo li moci prezivjeti sada kada je 97% hrvatskih banaka u tudjinskim rukama, kada hrvatski Sabor mora obznaniti zakon, kojim se obvezuju upravni odbori doticnih banaka da imaju barem jednog clana koji zna govoriti hrvatski. Zar to nije istinska slika kolonizacije zemlje ?
Je li prodaja dio Ina-e slijedila logiku trzista u potrazi za vecom zaradom, ili je to ucinjeno samo da se reaktiviraju stara prijateljstva korisna za financiranje predstojece izborne kampanje ?
Ali isto tako moramo razmisljati: ako je sve lose u Hrvatskoj, barem tako smo uvijek u svijetu prikazivani, zasto stranci kupuju nase banke ?? Mozda nije sve tako crno kako nas drugi uvjeravaju ili je mozda potencijal naseg gospodarstva puno jaci od onoga sto se danas moze vidjeti. Mozda je nasa ekonomija namjerno zamrznuta od strane medjunarodne zajednice tako da se ne razvija previse brzo, jer tako bi se defintivno distancirala od ekonomije Srbije, pa bi taj drugaciji faktor definitivno sprjecio zajednicki ulazak u E.U. ?!
U glavnom, nije nam jasno, vrsi li se prodaja nasih banaka iz vlastitog uvjerenja po Bog te pitaj kakvoj politicko – gospodarskoj strategiji ili je to bila cijena koju je morala platiti nova hrvatska vlast za podporu ne samo na rijecima i tapsanju po ramenima, nego i novcano od strane neke europske drzave ??
Je li zbilja moguce vjerovati, da danas u nasoj zemlji, poslije 12 godina samostalnosti, ima jos uvijek iskreno orijetiranih protu – Hrvata, ili nekih njihovih nesretnih (ili bolje nespretnih) stanovista (n.pr. borba protiv naziva “drzavni”za Sabor, ili akcija protiv “laznih” invalida, osudjuvanje privatizacije i produzujuci na isti nacin kriminalizaciju domovinskog obrambenog rata i t.d.) treba pripisati samo gluposti politickih vodja ili casovitom politickom oportunizmu ??
Ova politicka situacija u zemlji sigurno nije jedna od boljih, a svima nam je poznato da se priblizuju novi politicki izbori.
Za koga bi onda hrvatski gradjani trebali glasovati ?
Izvjesna interesantna pomicanja vec se zapazaju: najprije izlazak Ivica Pasalica iz HDZ-e i ulaz na politicku scenu predsjednika Maticu Hrvatske, g. Zidica, izgleda s Budisinim liberalima; da je on usao u redove HDZ-e ne bi se radilo o velikoj promjeni po broju glasova, jer HDZ jos uvijek predstavlja prvu stranku s relativnom vecinom u Hrvatskoj. Ulazeci na liste liberala, ako se to realizira, sa svom vjerojatnosti i slici sigurnog pozitiviste i prestiza koji uziva u cijeloj zemlji, bi znacilo omoguciti vec skoro preminuloj socijalno liberalnoj Budisinoj stranci, da dostigne potreban quorum za ulazak u Sabor i jos vise, da formira koalicijsku vladu s HDZ-om, ne prisiljujuci Sanadera previse u desno. Sve ovo u nadi da Budisa iza kako je iskusio Titove zatvore i sudjelovanje u vladi skupa s Racanom i Mesicem, da je razumio lekciju. Istina je, nazalost da je politika umjetnost (vjestina), pa kao sto se ne radjaju svi slikarima ili glazbenicima, moze se biti izvrstan pisac, govornik i rodoljub, ali los politicar (kao pok. Vlado Gotovac).
Mozda je jos veci problem, osim kasnjenja hrvatske politiche klase, da ispravno shvati unutrasnju situaciju, mozda stoji jos vise u nasim vanjskim neprijateljima, koji imaju svoj cilj kojega slijede iskoriscujuci unutarnju politicku borbu u Hrvatskoj.
Europska Unjia, koju neki vide kao soluciju svih hrvatska problema, nazalost, ona to nije. Nije dostajalo to shvatiti za vrijeme proslog sukoba, kada su mnogi njezini ugledni clanovi otvoreno podupirali srbsku agresiju i pravili poslove s Milosevicem ?? (cfr. Telekom Srbija)
EU ne rjesava ovakovu vrst unutrasnjih problema, dapace cini se sklonom teritorijalnom zamrzavanju nekih geopolitickih problema u korist jacih, koji ju vode. Evo zasto su skoro svi su bili slozni odrzavanju jugoslavenske Federacije, jedne umjetne politicke tvorevine, koja u 70 mirnodobskih godina postojanja nije rijesila nijedan povjesni, teritorijalni, narodnosni, kulturni, vjerski, pa cak ni jezicni problem u regiji, ostavljajuci otvorena vrata rasplamsavanju ostrih medjusobnih sukoba i intervenciji medjunarodnih faktora, kojima se tako davala mogucnost za bilo kakvu soluciju u njihovu vlastitu korist.
Jedna je cinjenica sigurna, da je povijest uciteljica zivota za one koji to hoce shvatiti, sto znaci da se u Europu ne ulazi zrtvujuci vlastite Heroje. Svi oni politicari koji su otvoreno suglasni smatrati generala Gotovinu kriminalcem, ili po vlastitoj gluposti ili po politickom racunu, najopasniji su neprijatelji hrvatskog naroda.
Luka Krilic
croata@romacivica.net
Predsjednik: Hrvatsko – talijanske Udruge
Glavni Tajnik: Saveza hrvatskih Zajednica u Italiji
Clan Upravnog Odbora: Bosansko - hercegovacke Zajednice u Italiji
Clan Nadzornog Odbora: Hrvatskog Svjetskog Kongresa