CROWN - Croatian World Network - http://www.croatia.org/crown
(H) Memorandum o projektu Dijaspora - Berislav Marusic
http://www.croatia.org/crown/articles/7029/1/H-Memorandum-o-projektu-Dijaspora---Berislav-Marusic.html
By Nenad N. Bach
Published on 02/29/2004
 

 

Memorandum o razgovoru o projektu "Hrvatska Dijaspora"

Date: Sun, 18 Jan 2004 16:06:06 -0800 (PST)
From: marusic@socrates.Berkeley.EDU
To: Ivan Bagaric, veral@tel.net.ba

Memorandum o razgovoru o projektu "Dijaspora."

Ovdje bih htio sažeti i malo jasnije izložiti moje pocetne prijedloge za rad na projektu "dijaspora." Moji
prijedlozi se odnose na pravu dijasporu, nadasve u SAD, a ne toliko na Hrvate u BiH.

Ocjena trenutacnog stanja:
Problem Hrvata u dijaspori jest što shvacaju stanje u Hrvatskoj i dalje kao krizno. To se ocituje na razlicite
nacine od kojih su glavni sljedeca dva:
1. Politicki desno orijentirani krugovi smatraju Hrvatsku i dalje ugroženom od Srba i drugih. Oni su spremni
žrtvovati se, i za borbu su. Izvor frustracije im je što se u odnosu na to pitanje ništa ne dogada.
2. Politicki lijevo orijentirani krugovi smatraju Hrvatsku pomalo državom utemeljenoj na prošlosti u kojoj
vlada korupcija i u kojoj ne postoji ustroj normalnog pravnog i civilnog sustava.
Uza sve to proistjece da su Hrvati u dijaspori politicki jako polarizirani: ili su žestoko lijevi ili žestoko
desni, te je jos živo i ustaštvo i komunizam.
Dodao bih dvije važne cinjenice: Prvo, Hrvati u dijaspori s obje strane politickog spektra jako vole Hrvatsku. Cak i oni koji se još uvijek smatraju komunistima i koji otvoreno tuguju za Jugoslavijom imaju vrlo iskrene osjecaje prema Hrvatskoj i to kao samostalnoj državi. Drugo, Hrvati su u dijaspori vrlo dobro povezani, i cesto se susrecu. Medutim, te se veze odnose na fragmentirane skupine i nisu sustavno organizirane iliinstuticionalizirane. (Iznimka je Hrvatsko-Americko društvo i e-mail adresar Nenada Bacha. O tome poslije.)

Prijedlog strategije:
Nadasve treba Hrvate u diaspori bolje informirati o sljedece tri tocke:
Prvo, Hrvatska je sasvim normalna zemlja s obicnim politickim, društvenim i civilnim problemima. U Hrvatskoj, kao i u drugim državama Europe, problemi se sastoje od sporog gospodarskog razvoja, nezaposlenosti, i, na primjer, odvoza smeca. Za Hrvatsku ne postoji egzistencijalna opasnost iz vana (od Srbije itd.).
Drugo, dostizanje samostalnosti i pobjeda u ratu veliki su uspjesi. Koliko god ljudi bili razocarani poslije rata, bilo s razlogom ili bez njega, to razocaranje može biti jedino razocaranje sasvim druge kategorije. Ono može biti politicko ili društveno razocaranje, ali nipošto ne može nadvladati spoznaju da su samostalnost i Domovinski rat povijesna dostignuca Hrvatske. Napokon, ta spoznaja mora biti iznad politickih stajališta: ne mora se voljeti (i ne voljeti) Tudmana da bi je se prihvatilo.
Trece, Hrvatskoj ne treba pomoc kao što bi joj trebala u istinski kriznom razdoblju kao što je rat. Hrvati u
dijaspori koji žele poduprijeti Hrvatsku ne moraju se odricati imovine i svojih života. Potpora mora biti
obicna suradnja u tocno onome cime se ljudi ionako bave. Oni koji investiraju, neka djelomicno investiraju u Hrvatskoj, oni koji pišu, neka publiciraju i u hrvatskim casopisima, oni koji idu na odmor, neka idu i u
Hrvatsku, i tako dalje. (Osobno iskustvo mi je da su me ljudi vrlo cesto pitali: što mogu napraviti za
Hrvatsku? Malokad sam znao dobro odgovoriti.)

Konkretni prijedlozi za rad:

Prvo, u jednom službenom pismu, na engleskom i hrvatskom jeziku, treba ukratko objasniti prve dvije gore
navedene tocke: Hrvatska je normalna zemlja s normalnim problemima (konkretno: kojima?); Domovinski rat i samostalnost su veliki uspjesi, a neuspjesi (zaduženost, krada u privatizaciji, itd. - to treba tocno navesti)su neuspjesi u jednoj sasvim drugoj kategoriji. Valjalo bi navesti nekoliko službenih podataka o gospodarskomrastu, zaduženosti, itd.

Drugo, valja napraviti lijepu brošuru u boji, s konkretnim objašnjenjima što ljudi u dijaspori mogu napraviti.
Dakle, treba konkretno razviti plan po trecoj tocki navedene strategije. Treba ljudima reci kako konkretno
postupiti. Na primjer, ako sam student na nekom sveucilištu i želim publicirati u Hrvatskoj, neka me netko
poveže s Karlovackim tjednikom, ili slicno.
Mozda se cak može stvoriti Povjerenstvo koje ce to voditi.

Trece, bilo bi dobro pretvoriti neke od postojecih veza medu Hrvatima u više službene i institucionalizirane
veze. Tu kao primjer navodim adresar gosp. Nenada Bacha. Povezanost postoji, samo ju valja iskoristiti. Iz osobnog iskustva mogu reci da mi se nikad nigdje (ni u Švicarskoj ni u SAD) nije obratilo neko hrvatsko
veleposlanstvo. Veleposlanstva takoder cine mrežu koja se može bolje iskoristiti.

Cetvrto, predložio bih da se oda nekakvo službeno simbolicno priznanje ljudima koji su stvorili mreže medu Hrvatima, kao na primjer Nenadu Bachu. To je (bio?) njegov cisto dragovoljan rad, i mala gesta sa službene strane bi, vjerujem, tu puno znacila.

Napokon, naglasio bih jednu stvar: ljude u dijaspori ne treba pozivati na povratak. Takav poziv ce samo
stvoriti odbojnost. Buduci da gotovo svi razmišljaju o povratku, povezivanje ljudi s Hrvatskom na normalne
nacine a ne nacinom žrtvovanja (v. tocku o tri strategije) sasvim ce prirodno u ljudima dovesti do jacanja
želje za povratkom.

Berislav Marušic
Berkeley, CA, SAD
marusic@socrates.Berkeley.EDU
 


(H) Memorandum o projektu Dijaspora - Berislav Marusic

 

Memorandum o razgovoru o projektu "Hrvatska Dijaspora"

Date: Sun, 18 Jan 2004 16:06:06 -0800 (PST)
From: marusic@socrates.Berkeley.EDU
To: Ivan Bagaric, veral@tel.net.ba

Memorandum o razgovoru o projektu "Dijaspora."

Ovdje bih htio sažeti i malo jasnije izložiti moje pocetne prijedloge za rad na projektu "dijaspora." Moji
prijedlozi se odnose na pravu dijasporu, nadasve u SAD, a ne toliko na Hrvate u BiH.

Ocjena trenutacnog stanja:
Problem Hrvata u dijaspori jest što shvacaju stanje u Hrvatskoj i dalje kao krizno. To se ocituje na razlicite
nacine od kojih su glavni sljedeca dva:
1. Politicki desno orijentirani krugovi smatraju Hrvatsku i dalje ugroženom od Srba i drugih. Oni su spremni
žrtvovati se, i za borbu su. Izvor frustracije im je što se u odnosu na to pitanje ništa ne dogada.
2. Politicki lijevo orijentirani krugovi smatraju Hrvatsku pomalo državom utemeljenoj na prošlosti u kojoj
vlada korupcija i u kojoj ne postoji ustroj normalnog pravnog i civilnog sustava.
Uza sve to proistjece da su Hrvati u dijaspori politicki jako polarizirani: ili su žestoko lijevi ili žestoko
desni, te je jos živo i ustaštvo i komunizam.
Dodao bih dvije važne cinjenice: Prvo, Hrvati u dijaspori s obje strane politickog spektra jako vole Hrvatsku. Cak i oni koji se još uvijek smatraju komunistima i koji otvoreno tuguju za Jugoslavijom imaju vrlo iskrene osjecaje prema Hrvatskoj i to kao samostalnoj državi. Drugo, Hrvati su u dijaspori vrlo dobro povezani, i cesto se susrecu. Medutim, te se veze odnose na fragmentirane skupine i nisu sustavno organizirane iliinstuticionalizirane. (Iznimka je Hrvatsko-Americko društvo i e-mail adresar Nenada Bacha. O tome poslije.)

Prijedlog strategije:
Nadasve treba Hrvate u diaspori bolje informirati o sljedece tri tocke:
Prvo, Hrvatska je sasvim normalna zemlja s obicnim politickim, društvenim i civilnim problemima. U Hrvatskoj, kao i u drugim državama Europe, problemi se sastoje od sporog gospodarskog razvoja, nezaposlenosti, i, na primjer, odvoza smeca. Za Hrvatsku ne postoji egzistencijalna opasnost iz vana (od Srbije itd.).
Drugo, dostizanje samostalnosti i pobjeda u ratu veliki su uspjesi. Koliko god ljudi bili razocarani poslije rata, bilo s razlogom ili bez njega, to razocaranje može biti jedino razocaranje sasvim druge kategorije. Ono može biti politicko ili društveno razocaranje, ali nipošto ne može nadvladati spoznaju da su samostalnost i Domovinski rat povijesna dostignuca Hrvatske. Napokon, ta spoznaja mora biti iznad politickih stajališta: ne mora se voljeti (i ne voljeti) Tudmana da bi je se prihvatilo.
Trece, Hrvatskoj ne treba pomoc kao što bi joj trebala u istinski kriznom razdoblju kao što je rat. Hrvati u
dijaspori koji žele poduprijeti Hrvatsku ne moraju se odricati imovine i svojih života. Potpora mora biti
obicna suradnja u tocno onome cime se ljudi ionako bave. Oni koji investiraju, neka djelomicno investiraju u Hrvatskoj, oni koji pišu, neka publiciraju i u hrvatskim casopisima, oni koji idu na odmor, neka idu i u
Hrvatsku, i tako dalje. (Osobno iskustvo mi je da su me ljudi vrlo cesto pitali: što mogu napraviti za
Hrvatsku? Malokad sam znao dobro odgovoriti.)

Konkretni prijedlozi za rad:

Prvo, u jednom službenom pismu, na engleskom i hrvatskom jeziku, treba ukratko objasniti prve dvije gore
navedene tocke: Hrvatska je normalna zemlja s normalnim problemima (konkretno: kojima?); Domovinski rat i samostalnost su veliki uspjesi, a neuspjesi (zaduženost, krada u privatizaciji, itd. - to treba tocno navesti)su neuspjesi u jednoj sasvim drugoj kategoriji. Valjalo bi navesti nekoliko službenih podataka o gospodarskomrastu, zaduženosti, itd.

Drugo, valja napraviti lijepu brošuru u boji, s konkretnim objašnjenjima što ljudi u dijaspori mogu napraviti.
Dakle, treba konkretno razviti plan po trecoj tocki navedene strategije. Treba ljudima reci kako konkretno
postupiti. Na primjer, ako sam student na nekom sveucilištu i želim publicirati u Hrvatskoj, neka me netko
poveže s Karlovackim tjednikom, ili slicno.
Mozda se cak može stvoriti Povjerenstvo koje ce to voditi.

Trece, bilo bi dobro pretvoriti neke od postojecih veza medu Hrvatima u više službene i institucionalizirane
veze. Tu kao primjer navodim adresar gosp. Nenada Bacha. Povezanost postoji, samo ju valja iskoristiti. Iz osobnog iskustva mogu reci da mi se nikad nigdje (ni u Švicarskoj ni u SAD) nije obratilo neko hrvatsko
veleposlanstvo. Veleposlanstva takoder cine mrežu koja se može bolje iskoristiti.

Cetvrto, predložio bih da se oda nekakvo službeno simbolicno priznanje ljudima koji su stvorili mreže medu Hrvatima, kao na primjer Nenadu Bachu. To je (bio?) njegov cisto dragovoljan rad, i mala gesta sa službene strane bi, vjerujem, tu puno znacila.

Napokon, naglasio bih jednu stvar: ljude u dijaspori ne treba pozivati na povratak. Takav poziv ce samo
stvoriti odbojnost. Buduci da gotovo svi razmišljaju o povratku, povezivanje ljudi s Hrvatskom na normalne
nacine a ne nacinom žrtvovanja (v. tocku o tri strategije) sasvim ce prirodno u ljudima dovesti do jacanja
želje za povratkom.

Berislav Marušic
Berkeley, CA, SAD
marusic@socrates.Berkeley.EDU