"Hrvatska glasna šutnja"
I šišmiši su ptice u bezpjevnoj zemlji
Dragi svi,
Nize je clanak Djurdjice Lieb iz Glasa Koncila pod naslovom "Hrvatska glasna šutnja"
Izdvajam:
-------------------------------------------------------------
Mel Gibson u razgovoru o filmu <Pasija> novinarki ABC-a Dijani Sawer govori, spoznajući sve kontraste koje taj film donosi, jednu od najtezih rečenica - <Svi smo ubili Isusa>.
U svojoj samoizabranoj tišini mimoilazenju bilo kakve tezine i odgovornosti za situaciju u kojoj se nalazi Hrvatska - svi ubijamo Hrvatsku. Iako je šutnja često glasna, trebalo bi svjedočiti i djelom i ne bojati se, vjerujući da ništa nije uzalud jer će inače proročki naziv knjige pjesnika Drage Štambuka <I šišmiši su ptice u bezpjevnoj zemlji>, postati naša stvarnost ziveći u varljivoj nadi, izgubit ćemo istinsku Nadu koja mora bdjeti posebno u nama i u vrijeme korizmene pustinje.
------------------------------------------------------------
Zdeslav
Hrvatska glasna šutnja
Povijesnim dogadjajem nazvali su vrhunski znalci Mozartov Requiem u Zagrebačkoj katedrali kojim je maestro Berislav Klobučar nakon pola stoljeća ponovno darivao svoj Zagreb. Otišao je 1951. godine, šturo se navodi - iz političko-obiteljskih razloga. Dokazao je kako se snagom talenta i golemim radom moze postati i svjetski dirigent, a vratio se u kamen i srebro večernje katedrale. Bio je to trenutak punine iz <duha glazbe>. Unatoč Requiemu, bila je to radost povratka. Berislav Klobučar nije govorio o samovoljnom izgnanstvu, a oni koji znaju istinu čuvaju je i dalje.
Maestro je šutio, mikrofon je podrhtavao
Mi zivimo tu varavu nadu u kojoj progonitelji postaju izbavitelji već desetljećjima. Gospodari zivota i smrti, kako se ginekologe često naziva, obmanjuju varljivom nadom i ovih dana kako treba educirati mlade o budućnosti koja će na taj način prema njihovim riječima biti bez pobačaja. Novinari, već desetljećima sluge vlasti, nastoje istjerati svoje kolege koji drugačije misle iz novinarstva, postajući urednici, bogataši koji iz prikrajka gledaju obogaljene i osiromašene ratom, kupuju automobile i jahte astronomskih vrijednosti, postaju ugledni poduzetnici, intelektualni knjizevni teroristi, postaju nagradjeni pisci, preko leševa istinskih pisaca. Televizijskih kamera, koje bi snimale koncert, nije bilo. Nije bilo ni političkih velikana u prvim redovima. Ministarstvo kulture, koliko je poznato, nije uputilo dirigentu poziv za prijem. Pred kamerom novinarke navikle na zvijezde i zvjezdice pohlepne svakog mikrofona, maestro je šutio, mikrofon je podrhtavao, pitanja su tekla, ali odgovora nije bilo. čak nije rekao da ne zeli govoriti. Za srebrom sijede kose, samo su se razlijegali čarobni zvuci Requiema, za sve koji su otišli, a i one koji su ostali u Hrvatskoj.
Najljepše se vratiti pod svod katedrale, to zagrebačko nebo kojem su se mnogi izgnani vraćali kao i kardinal Stepinac čiji je duh nadahnjivao generacije i nadahnjuje ih. Te je večeri Berislav Klobučar ponovno ispisivao povijest, kao što je za Kunderu takodjer <samoizgnanog> pisca oduzetog drzavljanstva, Prag ostao jedini pravi njegov grad: <...osmjehnula mu se muza domovinske (ne)sreće, (is)koristio je blagodati dugog pamćenja: prikupiti raspršene uspomene, iznova je pisao povijest koju su drugi, stoljećima tako svesrdno pokušali prekriti patinom osmišljenog, planskog
zaborava> - piše knjizevni znalac.
Za svakog političara novi Lenjinov spomenik
Kundera, pisac veličanstvenog eseja o Kafki, zapisuje što je sve potrebno da bismo zaboravili svoje postojanje biljezeći izbacivanje 145 čeških povjesničara sa sveučilišta i znanstvenih ustanova: >Kazu da je za svakog povjesničara iznikao, negdje u češkoj, tajanstven, kao u bajci, novi Lenjinov spomenik. Jedan od tih povjesničara, moj prijatelj Hübl s najdebljim naočalama ma svijetu, sjedio je 1971. godine u mojoj garsonijeri u Bartolomejskoj ulici - narodi se likvidiraju tako - rekao je Hübl - da im se najprije oduzme pamćenje. Unište im njihove knjige, njihovu kulturu, njihovu povijest. A netko im drugi napiše druge knjige, da im drugu kulturu, izmisli im drugu povijest. Narod onda počne polako zaboravljati što je i tko je bio. Svijet oko njega to zaboravi mnogo brze - A jezik? - zašto bi nam ga netko uzimao? postat će puki folklor koji će prije ili kasnije umrijeti prirodnom smrću>. Ali ta istina, ma koliko Kundera u vrijeme pisanja bio očajan, nije zaboravljena. češki narod pamti svoju povijest zahvaljujući i njemu. I Klobučar je svjedočanstvo pamćenja, ali to je dar najjačih, a šutnja o njegovom zivotu glasnija je od mnogih danas bezbroj puta ponavljanih biografija.
>Šutnjom hrvatskom sramotnom čašću<
>Moći ne govoriti> - pisao je pjesnik Tonči Petrasov Marović nekoliko
>godina
pred smrt svjedočeći slijedećim stihovima: >Moći govoriti ne/ moći ne govoriti/ biti ne Hamlet nego silence and the rest/ ne biti izgovor, riječi, snaga iskana izvan nas samih/ nego biti ja, ti snaga da se sve podnese u sebi do kraja/ šutnjom hrvatskom sramotnom čašću/ čistim prostiranjem poput otoka/(oko tisuću njih, ne valjda mletačkih)...< Otoci postaju ponovno i <mletački>, a mi šutimo, danas i ovdje godine 2004. i opet vjerujemo i nadamo se - ne zauvijek. Oni koji su potrošili plahte papira, prije nekoliko godina, u napadima na Maricu Meštrović kada joj je omogućena prodaja djelića svojeg vraćenog imanja, sada podrzavaju drzavnu odluku o prodaji otoka. Ako izgubimo i otoke, ostat će barem sjećanje u usmenoj i pisanoj predaji, ostat će u kulturi koju moramo sačuvati jer je oduvijek bila hrana narodima kojima se nastojalo oduzeti identitet. Tih je bio vjerojatno i onaj rob koji je u potaji klesao znak ribe na stupovima, drzačima Dioklecijanove palače dok je car u grimizu sanjao vladanje iz sjene. Zato je riječ Nada tako velika, i snazno odjekuje kroz stoljeća ali je treba prepoznati.
Intelektualni knjizevni teroristi
Kada je sve izletjelo iz Pandorine kutije u njoj je ostala samo varava nada. Mi zivimo tu varavu nadu u kojoj progonitelji postaju izbavitelji već desetljećjima. Gospodari zivota i smrti, kako se ginekologe često naziva, obmanjuju varljivom nadom i ovih dana kako treba educirati mlade o budućnosti koja će na taj način prema njihovim riječima biti bez pobačaja. Novinari, već desetljećima sluge vlasti, nastoje istjerati svoje kolege koji drugačije misle iz novinarstva, postajući urednici, bogataši koji iz prikrajka gledaju obogaljene i osiromašene ratom, kupuju automobile i jahte astronomskih vrijednosti, postaju ugledni poduzetnici, intelektualni knjizevni teroristi, postaju nagradjeni pisci, preko leševa istinskih pisaca. U slikarstvu caruje konceptuala koja moze biti zgodan vic za kratkotrajnu upotrebu, ali ne kao odraz umjetnosti jednog vremena. Mrtva kazališta s glumcima koje na televiziji i u zivotu zamjenjuju političari. Horror vacui, koji vapije do neba. Varljiva nada na koju se mnogi lijepe. U toj rasprodaji identiteta, i uništavanja drugačijeg treba izdrzati, treba vjerovati, ne izgubiti se u mrznji, biti dostojanstven i u šutnji.
Gibson: <Svi smo ubili Isusa>
Walter Benjamin u svojoj knjizi <Jednosmjerna ulica>, ®idov kojega je usud odveo u <samoizabranu> smrt u vrijeme susreta s radikalnom komunistkinjom Asijom Lacis, kojoj će presuditi sovjetski logori, i još mladenački pun zivota i trazenja, piše neopterećen ni jednom ideologijom u kratkoj prozi o
restoranu: >....nekada je prosjak za stolom obogaćivao svaki ručak. Vazno je dijeljenje i darivanje, a ne svjetski razgovor u krugu za stolom. Ali, neobično je da je druzenje nemoguće bez jela. Jelo povezuje. Grof od Saint-Germaniea ostajao je gladan pred punim stolom, i već je zbog toga bio gospodar razgovora.> Koliko je danas gospodara razgovora koji bi htjeli ostati gladni za stolom, zapravo koliko je u prenesenom smislu rada, iskrenosti i karizme medju vladajućima? Ali ne smije se zdvajati, treba izdrzati unatoč svemu, vjerovati i ne izgubiti se u mrznji.
Mel Gibson u razgovoru o filmu <Pasija> novinarki ABC-a Dijani Sawer govori, spoznajući sve kontraste koje taj film donosi, jednu od najtezih rečenica - <Svi smo ubili Isusa>.
U svojoj samoizabranoj tišini mimoilazenju bilo kakve tezine i odgovornosti za situaciju u kojoj se nalazi Hrvatska - svi ubijamo Hrvatsku. Iako je šutnja često glasna, trebalo bi svjedočiti i djelom i ne bojati se, vjerujući da ništa nije uzalud jer će inače proročki naziv knjige pjesnika Drage Štambuka <I šišmiši su ptice u bezpjevnoj zemlji>, postati naša stvarnost ziveći u varljivoj nadi, izgubit ćemo istinsku Nadu koja mora bdjeti posebno u nama i u vrijeme korizmene pustinje.
Broj: 10 (1550), 7.3.2004.
"Hrvatska glasna šutnja"
I šišmiši su ptice u bezpjevnoj zemlji
Dragi svi,
Nize je clanak Djurdjice Lieb iz Glasa Koncila pod naslovom "Hrvatska glasna šutnja"
Izdvajam:
-------------------------------------------------------------
Mel Gibson u razgovoru o filmu <Pasija> novinarki ABC-a Dijani Sawer govori, spoznajući sve kontraste koje taj film donosi, jednu od najtezih rečenica - <Svi smo ubili Isusa>.
U svojoj samoizabranoj tišini mimoilazenju bilo kakve tezine i odgovornosti za situaciju u kojoj se nalazi Hrvatska - svi ubijamo Hrvatsku. Iako je šutnja često glasna, trebalo bi svjedočiti i djelom i ne bojati se, vjerujući da ništa nije uzalud jer će inače proročki naziv knjige pjesnika Drage Štambuka <I šišmiši su ptice u bezpjevnoj zemlji>, postati naša stvarnost ziveći u varljivoj nadi, izgubit ćemo istinsku Nadu koja mora bdjeti posebno u nama i u vrijeme korizmene pustinje.
------------------------------------------------------------
Zdeslav
Hrvatska glasna šutnja
Povijesnim dogadjajem nazvali su vrhunski znalci Mozartov Requiem u Zagrebačkoj katedrali kojim je maestro Berislav Klobučar nakon pola stoljeća ponovno darivao svoj Zagreb. Otišao je 1951. godine, šturo se navodi - iz političko-obiteljskih razloga. Dokazao je kako se snagom talenta i golemim radom moze postati i svjetski dirigent, a vratio se u kamen i srebro večernje katedrale. Bio je to trenutak punine iz <duha glazbe>. Unatoč Requiemu, bila je to radost povratka. Berislav Klobučar nije govorio o samovoljnom izgnanstvu, a oni koji znaju istinu čuvaju je i dalje.
Maestro je šutio, mikrofon je podrhtavao
Mi zivimo tu varavu nadu u kojoj progonitelji postaju izbavitelji već desetljećjima. Gospodari zivota i smrti, kako se ginekologe često naziva, obmanjuju varljivom nadom i ovih dana kako treba educirati mlade o budućnosti koja će na taj način prema njihovim riječima biti bez pobačaja. Novinari, već desetljećima sluge vlasti, nastoje istjerati svoje kolege koji drugačije misle iz novinarstva, postajući urednici, bogataši koji iz prikrajka gledaju obogaljene i osiromašene ratom, kupuju automobile i jahte astronomskih vrijednosti, postaju ugledni poduzetnici, intelektualni knjizevni teroristi, postaju nagradjeni pisci, preko leševa istinskih pisaca. Televizijskih kamera, koje bi snimale koncert, nije bilo. Nije bilo ni političkih velikana u prvim redovima. Ministarstvo kulture, koliko je poznato, nije uputilo dirigentu poziv za prijem. Pred kamerom novinarke navikle na zvijezde i zvjezdice pohlepne svakog mikrofona, maestro je šutio, mikrofon je podrhtavao, pitanja su tekla, ali odgovora nije bilo. čak nije rekao da ne zeli govoriti. Za srebrom sijede kose, samo su se razlijegali čarobni zvuci Requiema, za sve koji su otišli, a i one koji su ostali u Hrvatskoj.
Najljepše se vratiti pod svod katedrale, to zagrebačko nebo kojem su se mnogi izgnani vraćali kao i kardinal Stepinac čiji je duh nadahnjivao generacije i nadahnjuje ih. Te je večeri Berislav Klobučar ponovno ispisivao povijest, kao što je za Kunderu takodjer <samoizgnanog> pisca oduzetog drzavljanstva, Prag ostao jedini pravi njegov grad: <...osmjehnula mu se muza domovinske (ne)sreće, (is)koristio je blagodati dugog pamćenja: prikupiti raspršene uspomene, iznova je pisao povijest koju su drugi, stoljećima tako svesrdno pokušali prekriti patinom osmišljenog, planskog
zaborava> - piše knjizevni znalac.
Za svakog političara novi Lenjinov spomenik
Kundera, pisac veličanstvenog eseja o Kafki, zapisuje što je sve potrebno da bismo zaboravili svoje postojanje biljezeći izbacivanje 145 čeških povjesničara sa sveučilišta i znanstvenih ustanova: >Kazu da je za svakog povjesničara iznikao, negdje u češkoj, tajanstven, kao u bajci, novi Lenjinov spomenik. Jedan od tih povjesničara, moj prijatelj Hübl s najdebljim naočalama ma svijetu, sjedio je 1971. godine u mojoj garsonijeri u Bartolomejskoj ulici - narodi se likvidiraju tako - rekao je Hübl - da im se najprije oduzme pamćenje. Unište im njihove knjige, njihovu kulturu, njihovu povijest. A netko im drugi napiše druge knjige, da im drugu kulturu, izmisli im drugu povijest. Narod onda počne polako zaboravljati što je i tko je bio. Svijet oko njega to zaboravi mnogo brze - A jezik? - zašto bi nam ga netko uzimao? postat će puki folklor koji će prije ili kasnije umrijeti prirodnom smrću>. Ali ta istina, ma koliko Kundera u vrijeme pisanja bio očajan, nije zaboravljena. češki narod pamti svoju povijest zahvaljujući i njemu. I Klobučar je svjedočanstvo pamćenja, ali to je dar najjačih, a šutnja o njegovom zivotu glasnija je od mnogih danas bezbroj puta ponavljanih biografija.
>Šutnjom hrvatskom sramotnom čašću<
>Moći ne govoriti> - pisao je pjesnik Tonči Petrasov Marović nekoliko
>godina
pred smrt svjedočeći slijedećim stihovima: >Moći govoriti ne/ moći ne govoriti/ biti ne Hamlet nego silence and the rest/ ne biti izgovor, riječi, snaga iskana izvan nas samih/ nego biti ja, ti snaga da se sve podnese u sebi do kraja/ šutnjom hrvatskom sramotnom čašću/ čistim prostiranjem poput otoka/(oko tisuću njih, ne valjda mletačkih)...< Otoci postaju ponovno i <mletački>, a mi šutimo, danas i ovdje godine 2004. i opet vjerujemo i nadamo se - ne zauvijek. Oni koji su potrošili plahte papira, prije nekoliko godina, u napadima na Maricu Meštrović kada joj je omogućena prodaja djelića svojeg vraćenog imanja, sada podrzavaju drzavnu odluku o prodaji otoka. Ako izgubimo i otoke, ostat će barem sjećanje u usmenoj i pisanoj predaji, ostat će u kulturi koju moramo sačuvati jer je oduvijek bila hrana narodima kojima se nastojalo oduzeti identitet. Tih je bio vjerojatno i onaj rob koji je u potaji klesao znak ribe na stupovima, drzačima Dioklecijanove palače dok je car u grimizu sanjao vladanje iz sjene. Zato je riječ Nada tako velika, i snazno odjekuje kroz stoljeća ali je treba prepoznati.
Intelektualni knjizevni teroristi
Kada je sve izletjelo iz Pandorine kutije u njoj je ostala samo varava nada. Mi zivimo tu varavu nadu u kojoj progonitelji postaju izbavitelji već desetljećjima. Gospodari zivota i smrti, kako se ginekologe često naziva, obmanjuju varljivom nadom i ovih dana kako treba educirati mlade o budućnosti koja će na taj način prema njihovim riječima biti bez pobačaja. Novinari, već desetljećima sluge vlasti, nastoje istjerati svoje kolege koji drugačije misle iz novinarstva, postajući urednici, bogataši koji iz prikrajka gledaju obogaljene i osiromašene ratom, kupuju automobile i jahte astronomskih vrijednosti, postaju ugledni poduzetnici, intelektualni knjizevni teroristi, postaju nagradjeni pisci, preko leševa istinskih pisaca. U slikarstvu caruje konceptuala koja moze biti zgodan vic za kratkotrajnu upotrebu, ali ne kao odraz umjetnosti jednog vremena. Mrtva kazališta s glumcima koje na televiziji i u zivotu zamjenjuju političari. Horror vacui, koji vapije do neba. Varljiva nada na koju se mnogi lijepe. U toj rasprodaji identiteta, i uništavanja drugačijeg treba izdrzati, treba vjerovati, ne izgubiti se u mrznji, biti dostojanstven i u šutnji.
Gibson: <Svi smo ubili Isusa>
Walter Benjamin u svojoj knjizi <Jednosmjerna ulica>, ®idov kojega je usud odveo u <samoizabranu> smrt u vrijeme susreta s radikalnom komunistkinjom Asijom Lacis, kojoj će presuditi sovjetski logori, i još mladenački pun zivota i trazenja, piše neopterećen ni jednom ideologijom u kratkoj prozi o
restoranu: >....nekada je prosjak za stolom obogaćivao svaki ručak. Vazno je dijeljenje i darivanje, a ne svjetski razgovor u krugu za stolom. Ali, neobično je da je druzenje nemoguće bez jela. Jelo povezuje. Grof od Saint-Germaniea ostajao je gladan pred punim stolom, i već je zbog toga bio gospodar razgovora.> Koliko je danas gospodara razgovora koji bi htjeli ostati gladni za stolom, zapravo koliko je u prenesenom smislu rada, iskrenosti i karizme medju vladajućima? Ali ne smije se zdvajati, treba izdrzati unatoč svemu, vjerovati i ne izgubiti se u mrznji.
Mel Gibson u razgovoru o filmu <Pasija> novinarki ABC-a Dijani Sawer govori, spoznajući sve kontraste koje taj film donosi, jednu od najtezih rečenica - <Svi smo ubili Isusa>.
U svojoj samoizabranoj tišini mimoilazenju bilo kakve tezine i odgovornosti za situaciju u kojoj se nalazi Hrvatska - svi ubijamo Hrvatsku. Iako je šutnja često glasna, trebalo bi svjedočiti i djelom i ne bojati se, vjerujući da ništa nije uzalud jer će inače proročki naziv knjige pjesnika Drage Štambuka <I šišmiši su ptice u bezpjevnoj zemlji>, postati naša stvarnost ziveći u varljivoj nadi, izgubit ćemo istinsku Nadu koja mora bdjeti posebno u nama i u vrijeme korizmene pustinje.
Broj: 10 (1550), 7.3.2004.