Strategijska regulacija sporosti
Dragi Franjo,
(op-ed: Franjo Radosevic)
Od Vasih pitanja u vezi AMAC-a pa preko clanka o Zagrebackoj poslovnoj skoli (e-mail od g. Davora Pavune), vrlo sam brzo dosao na to da opet razmisljam o (za mene) kljucnim recenicama s kojima je Dag Strpic (Novi list, 4.1.06) zavrsio svoju prvu novogodisnju kolumnu "Strategijska regulacija sporosti":
QUOTE
Svjesno ili ne, za sve vrste nasih establismenta previse ubrzani razvoj pokazuje se kao nesto sasvim neprihvatljivo. A izvana im ga nitko neće nametati. On je strategijski izvediv, ali preduvjete takve strategije u dogledno vrijeme nitko neće ni pokusati utemeljiti, jos manje oblikovati. Puno je izglednije očekivati presutni konsenzus oko prave strateske orijentacije na spori razvoj.
UNQUOTE
Samo se od sebe razumije da nikakvog smisla ne bi imalo - ni za drzavna ni za (novonastajajuca) privatna sveucilista -obrazovati vrhunske kadrove (znaci dovoditi vrhunske profesore, opremati vrhunske laboratorije, itd), ako takvi kadrovi hrvatskom gospodarstvu nisu potrebni s obzirom na strategijsku orijentaciju na spori razvoj. Prema onome sto pise g. Strpic i kaze g. Pavuna, nemam druge vec donijeti takav (porazavajuci) zakljucak.
Znaci jedino sto bi imalo smisla diskutirati je eventualna mogucnost kohabitacije izmedju postojece "spore" Hrvatske i neke buduce "brze" Hrvatske". Na taj nacin bi mnogi ljudi zeljni uspjeha ("brza" Hrvatska) mogli ostvarivati svoje ambicije u Hrvatskoj bez da ju "spora" Hrvatska u tome sputava.
U principu, ja na gornji nacin objasnjavam velicanstvene uspjehe hrvatskih sportasica i sportasa: jasno je da uspjesi ne dolaze zaslugom sistema i drzave vec na bazi velikih odricanja pojedinih obitelji, uskog kruga entuzijasta i naravno samih sportasa. Uvjeren sam da bi i hrvatski plivaci bili (u vecem broju i to pod hrvatskom zastavom!) u svjetskom vrhu kad bi pojedine obitelji u kojima se radjaju talenti, imale sredstava sagraditi i odrzavati bazene olimpijskih dimenzija.
No cinjenica je isto tako da se ambiciozne hrvatske sportase ne koci u njihovim naporima i ambicijama. Nitko nije jednom Nikoli Pilicu (u Njemackoj je dobio nadimak: Prus sa Balkana) branio da satima i satima lupa tenisku lopticu kontra zida - dok su se svi drugi mladi ljudi kupali na Bacvicama. Istina je da se Hrvati itekako vesele, ponosni su i slave uspjehe svojih vrhunskih sportasica i sportasa. Uvjeren sam da bi nacija na isti nacin (mozda sa manje pompe, ali ipak) odavala priznanja vrhunskim internacionalnim uspjesima domovinskih Hrvata a koji ne bi nuzno morali biti sportskog karaktera (nauka, umjetnost, business, itd.).
Pitanje je dakle da li se na iskustvu iz sfere sporta mogu u Hrvatskoj stvoriti daljnje enklave uspjeha koje bi na gospodarskom, naucnom, itd., planu mogle ostvarivati vrhunske rezultate a da to ne ometa "sporu" Hrvatsku u njenom ustaljenom nacinu zivota?
Uzmimo napr. geografski blisku Italiju: velika industrija i veliki poslodavci imaju problema sa strajkovima, sindikatima, neradom, otudjivanjem materijala, alata, itd., no na drugoj strani ima i jedna druga Italija koja "ore" od jutra do mraka i na primjeru regije Veneto - mozemo pogledati rezultate. Veneto je prije 100 godina u razvojnom smislu bio na repu Europe; njezine stanovnike se posprdno nazivalo palentarima jer sebi nisu mogli priustiti kruh (vec samo zgance) - da bi taj isti Veneto danas postao najbogatijom europskom regijom.
U tom razvoju Veneta ima i jedna specificnost: primjerice u podrucju Verone ima 80.000 registriranih velikih, srednjih i malih tvrtki s tim da ni jedna ne kotira na nikakvoj burzi. Cijela regija se razvila na stabilnosti i marljivosti sto vecih sto manjih obiteljskih poduzeca. Znaci ima jedna "spora" Italija (isto tako u drugim zemljama) ali i ona "brza" Italija (isto tako u drugim zemljama). Zasto se ista kohabitacija ne bi mogla ostvariti i u Hrvatskoj?
Postavljam dakle pitanje sta se u Starome kraju mora dogoditi pa da se prestane "voziti u koloni"? U cestogradnji je stvar jasna: onog trenutka kad se u promet pusti autocesta, Hrvati dobiju alternativu: jedni voze brze, drugi sporije - kako kome drago. U sportskim granama vrijedi isto: neki su zadovoljni igrati osrednje dok drugi tvrdo treniraju i zanju uspjehe. No vazno je da jedni drugima ne smetaju.
Koliko jos vremena treba da se - pored vec postojece "spore" Hrvatske formira i jedna "brza" Hrvatska - takodjer i u drugim sferama a ne samo u sportu i na autocesti. Eventualno s manje porodjajnih muka nego li Radmanov institut u Splitu. Stvaranjem "brze" Hrvatske, mnogi ambiciozni Hrvati iz raznih podrucja ljudskih djelatnosti, vise ne bi bili prisiljeni birati izmedju (jos uvijek jedine dvije postojece alternative: ostati u Hrvatskoj i zivot provesti "vozeci u koloni" ili otici u inozemstvo?
Uz srdacan pozdrav,
Branko Padjen
branko.padjen@bluewin.ch
Zeneva
PS.
U gornjem citatu Strpic kaze da je strategijski ubrzani razvoj Hrvatske u sferi moguceg - kad bi bio pozeljan. Da li je nekom eventualno zapeo za oko kakav podrobniji clanak ili studija na tu temu?
Strategijska regulacija sporosti
Dragi Franjo,
(op-ed: Franjo Radosevic)
Od Vasih pitanja u vezi AMAC-a pa preko clanka o Zagrebackoj poslovnoj skoli (e-mail od g. Davora Pavune), vrlo sam brzo dosao na to da opet razmisljam o (za mene) kljucnim recenicama s kojima je Dag Strpic (Novi list, 4.1.06) zavrsio svoju prvu novogodisnju kolumnu "Strategijska regulacija sporosti":
QUOTE
Svjesno ili ne, za sve vrste nasih establismenta previse ubrzani razvoj pokazuje se kao nesto sasvim neprihvatljivo. A izvana im ga nitko neće nametati. On je strategijski izvediv, ali preduvjete takve strategije u dogledno vrijeme nitko neće ni pokusati utemeljiti, jos manje oblikovati. Puno je izglednije očekivati presutni konsenzus oko prave strateske orijentacije na spori razvoj.
UNQUOTE
Samo se od sebe razumije da nikakvog smisla ne bi imalo - ni za drzavna ni za (novonastajajuca) privatna sveucilista -obrazovati vrhunske kadrove (znaci dovoditi vrhunske profesore, opremati vrhunske laboratorije, itd), ako takvi kadrovi hrvatskom gospodarstvu nisu potrebni s obzirom na strategijsku orijentaciju na spori razvoj. Prema onome sto pise g. Strpic i kaze g. Pavuna, nemam druge vec donijeti takav (porazavajuci) zakljucak.
Znaci jedino sto bi imalo smisla diskutirati je eventualna mogucnost kohabitacije izmedju postojece "spore" Hrvatske i neke buduce "brze" Hrvatske". Na taj nacin bi mnogi ljudi zeljni uspjeha ("brza" Hrvatska) mogli ostvarivati svoje ambicije u Hrvatskoj bez da ju "spora" Hrvatska u tome sputava.
U principu, ja na gornji nacin objasnjavam velicanstvene uspjehe hrvatskih sportasica i sportasa: jasno je da uspjesi ne dolaze zaslugom sistema i drzave vec na bazi velikih odricanja pojedinih obitelji, uskog kruga entuzijasta i naravno samih sportasa. Uvjeren sam da bi i hrvatski plivaci bili (u vecem broju i to pod hrvatskom zastavom!) u svjetskom vrhu kad bi pojedine obitelji u kojima se radjaju talenti, imale sredstava sagraditi i odrzavati bazene olimpijskih dimenzija.
No cinjenica je isto tako da se ambiciozne hrvatske sportase ne koci u njihovim naporima i ambicijama. Nitko nije jednom Nikoli Pilicu (u Njemackoj je dobio nadimak: Prus sa Balkana) branio da satima i satima lupa tenisku lopticu kontra zida - dok su se svi drugi mladi ljudi kupali na Bacvicama. Istina je da se Hrvati itekako vesele, ponosni su i slave uspjehe svojih vrhunskih sportasica i sportasa. Uvjeren sam da bi nacija na isti nacin (mozda sa manje pompe, ali ipak) odavala priznanja vrhunskim internacionalnim uspjesima domovinskih Hrvata a koji ne bi nuzno morali biti sportskog karaktera (nauka, umjetnost, business, itd.).
Pitanje je dakle da li se na iskustvu iz sfere sporta mogu u Hrvatskoj stvoriti daljnje enklave uspjeha koje bi na gospodarskom, naucnom, itd., planu mogle ostvarivati vrhunske rezultate a da to ne ometa "sporu" Hrvatsku u njenom ustaljenom nacinu zivota?
Uzmimo napr. geografski blisku Italiju: velika industrija i veliki poslodavci imaju problema sa strajkovima, sindikatima, neradom, otudjivanjem materijala, alata, itd., no na drugoj strani ima i jedna druga Italija koja "ore" od jutra do mraka i na primjeru regije Veneto - mozemo pogledati rezultate. Veneto je prije 100 godina u razvojnom smislu bio na repu Europe; njezine stanovnike se posprdno nazivalo palentarima jer sebi nisu mogli priustiti kruh (vec samo zgance) - da bi taj isti Veneto danas postao najbogatijom europskom regijom.
U tom razvoju Veneta ima i jedna specificnost: primjerice u podrucju Verone ima 80.000 registriranih velikih, srednjih i malih tvrtki s tim da ni jedna ne kotira na nikakvoj burzi. Cijela regija se razvila na stabilnosti i marljivosti sto vecih sto manjih obiteljskih poduzeca. Znaci ima jedna "spora" Italija (isto tako u drugim zemljama) ali i ona "brza" Italija (isto tako u drugim zemljama). Zasto se ista kohabitacija ne bi mogla ostvariti i u Hrvatskoj?
Postavljam dakle pitanje sta se u Starome kraju mora dogoditi pa da se prestane "voziti u koloni"? U cestogradnji je stvar jasna: onog trenutka kad se u promet pusti autocesta, Hrvati dobiju alternativu: jedni voze brze, drugi sporije - kako kome drago. U sportskim granama vrijedi isto: neki su zadovoljni igrati osrednje dok drugi tvrdo treniraju i zanju uspjehe. No vazno je da jedni drugima ne smetaju.
Koliko jos vremena treba da se - pored vec postojece "spore" Hrvatske formira i jedna "brza" Hrvatska - takodjer i u drugim sferama a ne samo u sportu i na autocesti. Eventualno s manje porodjajnih muka nego li Radmanov institut u Splitu. Stvaranjem "brze" Hrvatske, mnogi ambiciozni Hrvati iz raznih podrucja ljudskih djelatnosti, vise ne bi bili prisiljeni birati izmedju (jos uvijek jedine dvije postojece alternative: ostati u Hrvatskoj i zivot provesti "vozeci u koloni" ili otici u inozemstvo?
Uz srdacan pozdrav,
Branko Padjen
branko.padjen@bluewin.ch
Zeneva
PS.
U gornjem citatu Strpic kaze da je strategijski ubrzani razvoj Hrvatske u sferi moguceg - kad bi bio pozeljan. Da li je nekom eventualno zapeo za oko kakav podrobniji clanak ili studija na tu temu?