Za razliku od danas
Prema onome sto kazu danas, svi mi koji smo bili
djeca u 30-ima, 40-ima, 50-ima, 60-ima, 70-ima i cak
ranim 80-ima, vjerojatno ne bismo trebali biti zivi.
Nasi djecji kreveti bili su obojani kricavim bojama
na bazi olova.
Nismo imali zastitne poklopce ili brave na bocicama
lijekova, vratima i ormaricima, a kada smo se vozili na biciklu,
nismo imali kacige.
Da ne spominjemo rizik dok smo autostopirali...
Kao djeca, vozili smo se u automobilima bez pojaseva
i zracnih jastuka.
Voznja u straznjem dijelu kamioneta po toplom danu
uvijek je bila nesto posebno.
Pili smo vodu iz cijevi u vrtu, a ne iz boce. Uzas!
Jeli smo kolace, kruh i margarin i pili gazirana
slatka pica, ali nikada nismo bili debeli,
jer smo se stalno igrali vani.
Dijelili smo jedno gazirano pice sa cetiri
prijatelja, iz jedne boce, i
nitko od toga nije umro.
Provodili smo sate gradeci male automobile iz
raznoraznih otpadaka i onda se
spustali niz brdo, da bismo onda otkrili da smo
zaboravili na kocnice.
Nakon sto smo se nekoliko puta zabili u grmlje, naucili
smo rijesiti problem.
Otisli smo od kuce ujutro i igrali se cijeli dan,
vracali smo se kuci kada
bi se upalila ulicna svjetla. Nitko nije mogao s
nama razgovarati cijeli
dan. Nismo imali mobitel. Nezamislivo!
Nismo imali Play Station, Nintendo, X-Box, video igrice,
99 satelitskih programa na televiziji, filmove na videu,
surround sustav, mobilne telefone,
kompjutere ili Internet chatove.
Imali smo prijatelje! Izasli smo van iz kuce i nasli ih.
Igrali smo granicara i ponekad bi nas lopta zbilja
zaboljela. Padali smo s drveca, znali smo se porezati, slomiti
kost ili zub, i zbog tih nesretnih slucajeva nije bilo nikakvih sudskih
tuzbi. To su bili nesretni slucajevi. Nitko nije bio kriv osim nas. Da li se
sjecate nesretnih slucajeva?
Tukli smo se i udarali jedni druge, dobivali masnice
i naucili kako da ih prebolimo.
Izmisljali smo igre sa stapovima i teniskim
lopticama, i iako nam je bilo
receno da ce se to dogoditi, nikome nismo iskopali oko.
Vozili smo se na biciklu ili prosetali do
prijateljeve kuce, pokucali ili
pozvonili na vrata, ili samo usli i popricali sa njim.
Mala liga je imala natjecanja i nisu svi usli u
ekipu. Oni koji nisu, morali
su nauciti kako da se nose sa razocaranjem.
Neki ucenici nisu bili pametni kao ostali i nekada
su pali razred i morali ga ponavljati.
Uzas!
Testovi se nisu prilagodavali iz bilo kojeg razloga.
Nasi postupci su bili samo nasi. Posljedice su bile
ocekivane.
Sama zamisao da nas roditelji vade iz nevolje ako
smo imali problema u skoli
ili sa zakonom bila je nezamisliva.
Oni su zapravo podrzavali skolu i zakon. Zamislite to!
Ova generacija je proizvela neke od najboljih
preuzimatelja rizika,
rjesavatelja problema i izumitelja, ikada.
Imali smo slobodu, neuspjeh, uspjeh i odgovornost i naucili smo se sa time nositi.
I vi ste takvi! Cestitamo.
Kuda ide taj napredak - nekada su konji vukli tramvaje, a danas se voze u njima.
Za razliku od danas
Prema onome sto kazu danas, svi mi koji smo bili
djeca u 30-ima, 40-ima, 50-ima, 60-ima, 70-ima i cak
ranim 80-ima, vjerojatno ne bismo trebali biti zivi.
Nasi djecji kreveti bili su obojani kricavim bojama
na bazi olova.
Nismo imali zastitne poklopce ili brave na bocicama
lijekova, vratima i ormaricima, a kada smo se vozili na biciklu,
nismo imali kacige.
Da ne spominjemo rizik dok smo autostopirali...
Kao djeca, vozili smo se u automobilima bez pojaseva
i zracnih jastuka.
Voznja u straznjem dijelu kamioneta po toplom danu
uvijek je bila nesto posebno.
Pili smo vodu iz cijevi u vrtu, a ne iz boce. Uzas!
Jeli smo kolace, kruh i margarin i pili gazirana
slatka pica, ali nikada nismo bili debeli,
jer smo se stalno igrali vani.
Dijelili smo jedno gazirano pice sa cetiri
prijatelja, iz jedne boce, i
nitko od toga nije umro.
Provodili smo sate gradeci male automobile iz
raznoraznih otpadaka i onda se
spustali niz brdo, da bismo onda otkrili da smo
zaboravili na kocnice.
Nakon sto smo se nekoliko puta zabili u grmlje, naucili
smo rijesiti problem.
Otisli smo od kuce ujutro i igrali se cijeli dan,
vracali smo se kuci kada
bi se upalila ulicna svjetla. Nitko nije mogao s
nama razgovarati cijeli
dan. Nismo imali mobitel. Nezamislivo!
Nismo imali Play Station, Nintendo, X-Box, video igrice,
99 satelitskih programa na televiziji, filmove na videu,
surround sustav, mobilne telefone,
kompjutere ili Internet chatove.
Imali smo prijatelje! Izasli smo van iz kuce i nasli ih.
Igrali smo granicara i ponekad bi nas lopta zbilja
zaboljela. Padali smo s drveca, znali smo se porezati, slomiti
kost ili zub, i zbog tih nesretnih slucajeva nije bilo nikakvih sudskih
tuzbi. To su bili nesretni slucajevi. Nitko nije bio kriv osim nas. Da li se
sjecate nesretnih slucajeva?
Tukli smo se i udarali jedni druge, dobivali masnice
i naucili kako da ih prebolimo.
Izmisljali smo igre sa stapovima i teniskim
lopticama, i iako nam je bilo
receno da ce se to dogoditi, nikome nismo iskopali oko.
Vozili smo se na biciklu ili prosetali do
prijateljeve kuce, pokucali ili
pozvonili na vrata, ili samo usli i popricali sa njim.
Mala liga je imala natjecanja i nisu svi usli u
ekipu. Oni koji nisu, morali
su nauciti kako da se nose sa razocaranjem.
Neki ucenici nisu bili pametni kao ostali i nekada
su pali razred i morali ga ponavljati.
Uzas!
Testovi se nisu prilagodavali iz bilo kojeg razloga.
Nasi postupci su bili samo nasi. Posljedice su bile
ocekivane.
Sama zamisao da nas roditelji vade iz nevolje ako
smo imali problema u skoli
ili sa zakonom bila je nezamisliva.
Oni su zapravo podrzavali skolu i zakon. Zamislite to!
Ova generacija je proizvela neke od najboljih
preuzimatelja rizika,
rjesavatelja problema i izumitelja, ikada.
Imali smo slobodu, neuspjeh, uspjeh i odgovornost i naucili smo se sa time nositi.
I vi ste takvi! Cestitamo.
Kuda ide taj napredak - nekada su konji vukli tramvaje, a danas se voze u njima.