Hrvatska, njezina emigracija u Argentini
i pedeset godisnjica Hrvatskog Doma
U zadnjih tisucu godina svjetske povijesti, Hrvatska je sacuvala svoje bitne atribute koji karakteriziraju jednu suverenu drzavu. I u najgorim momentima svoje opstojnosti uvijek je imala Sabor i Bana, koji su garantizirali autonomiju, zakonodavnu, sudsku i administrativnu vlast.
Hrvatska je uvjek imala svoju vojsku pod zapovjednistvom hrvatskih casnika, kojoj je na celu bio Ban. U pocetku dvadesetog stoljeca, hrvatski
zastupnici su se borili, da hrvatska dobije svoje teritorije, koji su bili najprije pod turskom, a poslije pod Austrijskom vlascu i da kao konfederativna drzava udje u reformiranu Podunavsku Kraljevinu.
Prvi svjetski rat (1914) je unistio hrvatsku perspektivu, sa nestankom stoljetnog Podunavskog Imperija. Hrvatska gubi zadnje obiljezje svoje suverenosti kada godine 1918 bez volje naroda, bez glasovanja, bez referenduma, a na bazi “Versaljskog Mira” bude ukljucena u zajednicku drzavu: “Kraljevinu Srba-Hrvata i Slovenaca”. Tim momentom ukidaju Hrvatskoj njezin Sabor, Ustav i vojsku. Vec u prvim momentima Srbija je tu drzavu smatrala “Velikom Srbijom” koja je htjela dominirati ostale narode. To je bio pocetak konfrontacije, koja je oznacila borbu hrvatskog naroda za svoju nezavisnost.Volja za nezavisnost se je pokazala kod seljaka i radnika. Ogromni seljacki i radnicki pokret, kojeg je vodio njihov lider Stjepan Radic, se je borio za hrvatska nacionalna prava, za demokratski rezim i socijalnu pravdu, protiveci se “Velikoj Srbiji” kojoj je bio na celu kralj Aleksandar Karadjordjevic, sa velikim brojem srpskih politickih stranaka.
Ova politicka borba je bila prekinuta u momentu kad je jedan srpski zastupnik pucao na hrvatske zastupnike dok je parlamenat zasjedao, i smrtno ranio Stjepana Radica i jos dvojicu hrvatskih zastupnika. Sest mjeseci kasnije, kralj Aleksandar ukida “Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca” proglasuje osobnu diktaturu i nakon toga stvara Jugoslaviju. (1929 godine).
Unistivsi politicku strukturu i uvevsi rezim proganjanja protiv hrvatskog naroda, sam srpski kralj, je posijao sjeme revolucionarne borbe hrvata, za svoju nezavisnost. Mladi hrvatski zastupnik, stranke prava Dr.Ante Pavelic, videci da se politickom borbom ne moze sa Srbima nista postici, povlaci se u Madjarsku i osniva revolucionarnu organizaciju nazvanu “ustasa” (od ustati), koja ce se boriti za suverenu Drzavu Hrvatsku, da hrvatski narod dobije slobodu, ekonomski i kulturni razvitak.
Ustaska organizacija skupa sa Makedonskom oslobodilackom organizacijom ubija kralja Aleksandra u Marselju (1934) i tim cinom je Jugoslavija nagrizena ; pocinje njezin pad. Kad je Jugoslavija 6 travnja 1941 napadnuta, u drugom svjetskom ratu , po Njemcima, Hrvatski narod nije posumnjao ni jedan momenat da treba rusiti Jugoslaviju, koju je smatrao svojim zatvorom. Silna jugoslavenska vojska, bez morala, predavala se je hrvatskim seljacima i urucivala oruzje, a njihovi su casnici, uglavnom Srbi, bjezali u sume sa namjerom da se domognu Srbije.
Diljem Hrvatske , u svim selima dizale su se hrvatske zastave i narod je sam proglasio Nezavisnu Hrvatsku Drzavu., puno prije nego je njemacka vojska stigla u Zagreb.
Tako da je 10 travnja 1941 godine pukovnik Slavko Kvaternik preko radio Zagreb, proglasio NEZAVISNU DRZAVU HRVATSKU, u ime Dr.Ante Pavelica, koji je jos bio u inozemstvu.
Sudjelovanje sila Osovine (Njemacke, Italije i Japana )u priznanju Nezavisne Drzave Hrvatske, bio je motiv sa strane Saveznika i prijatelja “Velike Srbije”, da uz veliku propagandu, nastoje dokazati, da proglasenje Nezavisne Drzave Hrvatske nije volja hrvatskog naroda, nego da je to umjetna tvorevina fasista i nacista. Medjutim ni Njemacka ni Italija nisu bile sklone NDH, niti je ona bila predvidjena u njihovim planovima, njihova zelja je bila sacuvati Jugoslaviju, a to se vidi iz njihova postupanja za vrijeme cetiri godine trajanja Hrvatske Drzave.
Saveznici koji su osudjivali stvaranje NDH, zaboravljaju, da su hrvatski politicari jos 1919 god. urucili zahtjev “Kongresu Primirja” u Parizu, podpisan po 157 tisuca Hrvata za samoodredjenje hrvatskog naroda, a godine 1922, hrvatski narodni zastupnici su poslali memorandum Vijecu Naroda u Zenevi, tumaceci situaciju hrvatskog naroda u novoj drzavi i nikada nisu dobili odgovor, kao da ne postoji Hrvatska ni njezin narod. Isto tako 1923 godine je hrvatski lider Stjepan Radic u ime narodnih zastupnika trazio u Parizu, Londonu i Moskvi, pomoc za Hrvatsku, koja je svaki dan sve vise zivjela u ropstvu i tiraniji.
Godine 1929 i 1930, obzirom na dogadjaje u jugoslavenskom parlamentu, su se hr- vaski zastupnici bezuspjesno obracali “Drustvu Naroda.” Osobno su posjetili narodni zastupnici: Dr.J .Krnjevic, Ing. A. Kosutic i Dr. A. Pavelic, “Drustvo Naroda” i trazili da Hrvatska dobije pravo na samoodredjenje.
Tom prigodom, narodni zastupnik Dr. Ante Pavelic je najavio revolucionarni ustanak i odbio je svaku odgovornost hrvatskog naroda, za njegovu oruzanu i revolucionarnu borbu za slobodu, sto ce se bezuvjetno dogoditi, jer smatra, da hrvatski narod ima pravo na svoju drzavu.
Padom artificijalne jugoslavenske drzave, godine 1941 za Hrvatsku je bio idealan momenat, da proglasi svoju nezavisnost. Od Hrvata se nije ni moglo drugo ocekivati, a najmanje da brane jednu drzavu, koja im je oduzela sve atribute drzavnosti, unistila ekonomiju, i kulturu, zatvarala, mucila i ubijala istaknute Hrvate i njihove politicke lidere. Jugoslavija je bila ugnjetavac hrvatskog naroda, a Hrvati su se osjecali robovi u toj umjetnoj drzavi. Podpuno je jasno, da je hrvatski narod iskoristio momenat za svoju nezavisnost, a da to nije bila identifikacija ni sa talijanskim fasizmon ni njemackim nacizmon.
Naprotiv, Hrvati u ogromnoj vecini se ideoloski identificiraju sa pravnim demokracijama. To potvrdjuje i sam zagrebacki engleski konzul Thomas C. Rapp koji je rekao “ Nema nikakve sumnje da je Hrvatska Drzava jedna cinjenica – narod to hoce”. Na svom putovanju kroz Hrvatsku u tim ratnim vremenima, nastavlja on: “Zaustavljalo nas je bilo gdje i kad sam pokazao tko sam ja, nastavili smo put bez problema, naglasavajuci da nemaju nista protiv engleza i da su oni isto tako za engleze, ali obzirom na politicke prilike, koje vladaju, dogodilo se je sve obratno”(Memorije Ivana Mestrovica str. 308/309).
Obratno od onoga sto su propagirali Saveznici, da je osnivanje NDH bilo povezano sa doktrinom fasizma i nacizma, cinjenica je, da 10 travnja je bas obratan i razlicit od tog politickog koncepta. Kod Hrvata je prevladavao interes za drzavu, a ne ideologija . Ovakvi koncepti su vladali citavim drugim svjeskim ratom. Razlicite ideologije nisu branile razlicita udruzenja. Tako se je Stalin udruzio sa Hitlerom, da podijele Poljsku, a taj ideoloski krimen nije branio ni Englezima ni Amerikancima, (borci za ljudska prava i demokraciju), da se ujedine sa Sovjetskim Savezom, Staljinom na celu, najvecim krvnikom i diktatorom, koji je kriv za 30 miljuna komunistickih zrtava.
Pa tako i Jugoslavija, na celu sa princom Pavlom, poznatim anglofilom, je podpisala, sporazum sa Njemackom, Italijaom i Japanom, u Becu, 25 ozujka 1941. Saveznici (Englezi-Amerikanci) su svima tolerirali sva politicka udruzenja, samo ne Hrvatima, koji su podpisali ugovor sa jedinom namjerom, da dodju do slobode i nezavisnosti.
Nema sumnje , da je NDH, za hrvatski narod, usprkos velikim ljudskim pogreskama i zla, kojeg donasa svaki rat, uzivala svoju suverenost, nista manje ogranicenu, nego sto su imale sve male drzave, koje su se morale prilagoditi autoritarnom rezimu, koji je vladao citavom Evropom
te stvari, one su povezane medju sobom, ali nisu jednake. Ono sto se moze predbaciti jednoj vladi, to nema vrijednosti prema drzavi, kao najvecoj instituciji suverenosti jednog naroda. Kad bi vlada jedne drzave bila odgovorna da drzava postoji, sto saveznici su htjeli primjeniti za Hrvatsku, onda iza drugog svjetskog rata, ne bi trebale postojati ni Bugarska, ni Madjarska, Rumunjska, ni Finska, jer su se i one pridruzile Trojnom Paktu isto kao i Hrvatska.
Jos trebamo napomenuti,da je Nezavisna Drzava Hrvatska bila priznata po vecini drzava Evrope, koje su imale svoje predstavnistvo u Zagrebu. Drzave koje su priznale Hrvatsku Drzavu bile su slijedece: Japan – Madjarska – Slovacka – Finska – Bugarska – Spanija – Njemacka- Italija – Danska – Francuska , a diplomatski i konzularni odnosi su bili sa : USA –Sv.Stolicom –Portugalom – Svicarskom – Svedskom – Turskom – Argentinom – Uruguay –Burma – Tailand – Kina.
Mlada Hrvatska Drzava vec od privih dana je skopila uzajamne odnose sa drugim drzavama i narodima i tako eliminirala nazive kojima su prije prozivali Hrvate u inozemstvu “austrijanac”, “austro-ungar”, “jugoslaven”. Uspostavljenjem svoje vlastite drzave hrvati su dobili svoj nacionalni i drzavni identitet i doprinasali svoj obol medunarodnoj zajednici.
U samim pocetcima NDH, pojavili su se srpski cetnici kao gerila, vodjeni srpskim generalom Drazom Mihaljevicem, bio im je cilj rusiti Hrvatsku Drzavu. Prva ubistva i pljacku prave u dalmatinskoj Zagori, mjeseca travnja 1941 godine,. u kotarima Knin, Sinj, Grahovo, a 5 svibnja 1941 upadose cetnici skupa sa domacim Srbima u Blagaj, kod Slunja, zapalise , opljackase i pobise seljake citavog mjesta. Osim toga stvaraju sa Talijanima sporazum, jer ih vezu zajednicki interesi, podjele Hrvatske, dobiju oruzje od talijanske vojske i napadaju civilno pucanstvo.U tom momentu Hrvatska vodi borbu protiv cetnika, potpomognutim po Englezima i Talijanima, ovi zadnji toboznji hrvatski prijatelji i saveznici, koji vjekovima teze za hrvatskim teritorijem. U mjesecu rujnu 1941 , raskida se sporazum Hitler – Staljin a hrvatska komunisticka partija dobiva nalog, od Sovjetskog Saveza, da zapocne oruzanu borbu protiv NDH. Za citavo vrijeme dok je trajao sporazum Hitler- Staljin komunisticka je partija hrvatske, mirovala. Odmah u pocetku se formira prva grupa komunista u Sisku, i u ime Staljina i Sovjetskog Saveza zapocinju borbu protiv hrvatske drzave, a ne protiv vladajuceg rezima i bore se za uspostavljanje nove Jugoslavije, u kojoj ce ponovno Hrvati biti gradjani drugog reda. Konacno se komunisti spajaju sa Cetnicima (Srbima), sa ciljem da sruse Hrvatsku Drzavu.
Hrvatska se je, kroz cetiri godine rata borila protiv cetnika i komunista, da ocuva svoju nezavisnost, dok konacno nije dosao kraj rata. Kroz citav rat, hrvatski komunisti su odigrali izdajnicku ulogu kao Quisling-zi Sovjetskog Saveza i Srbije izdali su hrvatski narod, jer su poveli borbu protiv drzave, a ne protiv rezima, koji je momentalno vladao u Hrvatskoj. To im je neoprostiv grijeh, prema hrvatskom narodu, ciji su sinovi casno ginuli, da narod zivi u vlastitoj drzavi. Hrvatski komunisti, imajuci vlastitu drzavu, oni se bore za tudje interese, protiv svoje vlastite drzave i nju ruse.
Nezamislivo je, da bi Madjari rusili svoju vlastitu drzavu da sruse rezim, koji je za vrijeme rata bio na vlasti. Tu komunisticku borbu je predvodio Tito, Hrvat po porijeklu, inace najveci krvnik i izdajica hrvatskog naroda.
Mjeseca svibnja 1945 zavrsava drugi svjetski rat. Prema ugovoru u Jalti (Churchil- Staljin – Rooswelt ) se obnavlja Jugoslavija. Saveznici predaju Istocnu Evropu Staljinu kao ratni plijen. Vodili su rat protiv nacista i fasista a doveli na vlast u citavoj istocnoj Evropi komunisticki rezim, jednako totalitaran kao nacizam i fasizam , jos gori s time sto je unistio privatno vlasnistvo.. Komunisticka mrznja na Hrvate izkazana za vrijeme rata, prouzrocila je povlacenje Hrvata, prema zapadu, da izbjegnu komunisticka ubijanja i da dostignu saveznicku vojsku, oslanjajuci se na “ Zenevske Ugovore” o zastiti izbjeglica. U pregovorima sa Englezima, su naisli na nerazumjevanje i braneci Englezi svoje trgovacke interese, unapried ugovorene sa Titom, predaju 200.000 hrvatskih vojnika, civila, zena i djece jugoslovenskim .komunistima, koji u svom krvavom plesu i pljacki ubijaju predane Hrvate. Tako nastaje Tragedija Bleiburg, sto ce ostati u vjecnoj uspomeni hrvatskog naroda. Mjesto na kojem su komunisti, nazolost ne samo srpski, nego i brojni hrvatski komunisti, ubijali i klali svoju bracu, samo zato sto su bili Hrvati i branili svoju drzavu.
Taj “magnum crimen” hrvatskih komunista, u kojem su sudjelovali, jos i danas je ostao neosudjen po bivsim saveznicima, a Hrvatska Drzava ce prije ili poslije morati povesti sud hrvatskim komunistima pa makar “ post mortem”, jer genocidni krimen ne zastaruje. Dolaze komunisti na vlast (1945) i u svim drzavnim uredima vise slike Staljina, a ustav nove drzave je skoro kopija ustava sovjetskog saveza. Da su hrvatski komunisti sacuvali drzavu u svojim granicama i uveli komunisticki rezim, bilo bi kud i kamo lakse i danas Hrvatska. Drzava bi bila u boljem geopolitickom i ekonomskom polozaju. Jugoslavija je nanovo proganjala Hrvate u domovini i inozemstvu. Hrvati koji su izbjegli Bleiburgu, smjestili su se u raznim sabirnim izbjeglickim logorima Austrije i Italije, cekajuci odlazak u prekooceanske zemlje. Argentina je bila medju prvim zemljama koja je dozvolila skupni ulaz.
Nacionalni duh izbjeglica nije bio slomnjen, naprotiv su zbili svoje redove i nastavili borbu za suverenu Hrvatsku. Domovina je nanovo okupirana, nastao je progon hrvatskih gradjana. Zatvori su bili puni politickih zatvorenika. Dok su izbjeglice putovale prema juznoj Americi, nalicili su na onu davnu sliku Dubrovnika (1805) kad Knez ukrcaje gradjane na brodove i porucuje Napoleonu, “Dubrovnik slobodan plovi.”
Tako i Hrvati izbjeglice, izgubili su svoju drzavu, koja je ponovno okupirana po srbo-komunistima, ali nisu izgubili nadu, volju i borbu za slobodu, i iz slobodne Argentine, porucivali su svim Hrvatima diljem svijeta da “Hrvatska zivi dok ima nas.”
Poslije drugog svjeskog rata, dolazi nova emigracija Hrvata u Argentinu, sasvim razlicita od prijasnjih emigracija, koje su uglavnom bile ekonomske naravi. Dolazi u Argentinu godine 1947 pa dalje, nova hrvatska drzavotvorna emigracija, koja nije mogla racunati na svoje sunarodnjake, politicki dezorjentirani po jugoslavenskim-komunistima. Jedino se suradjivalo sa mali broj clanova organizacije “Hrvatski Domobran” koju je osnovao Dr. Branko Jelic 1931 godine.
U prvo vrijeme, ta nova emigracija, se je snalazila i prihvatila sva moguca zaposlenja, a najvise fizicke naravi. Ova emigracija se je razlikovala od prijasnjih hrvatskih doseljenika, sto je bio veliki postotak skolovanih ljudi, koji su brzo svladali jezik, pa su od teskih poslova prelazili u svoje struke. Najgore su prolazili pravnici i profesori. Ova drzavotvorna emigracija je odmah pocela sa svojim radom, na obnovi hrvatskr drzave, tako da je ponovno podigla i osnazila organizaciju “Hrvatski Domobran”, zatim se je obnovila “ Hrvatska Katolicka Zajednica”, a jedno od najstarijih drustava Uzajamne Pomoci “Stjepan Radic” osjetilo je budjenje i priblizuje se drzavotvornoj emigraciji.
Vec 1947 god. pojavljuje se prvi broj polumjesecnika “Hrvatska” i time se udara temelj kulturnog i politickog rada ne samo u Argentini, vec taj polumjesecnik se siri po svim hrvatskim emigracijama, na svim kontinentima. Buenos Aires postaje srediste hrvatskih intelektualaca i ljudi pera. Siri se istina o Hrvatskoj, i njezinoj borbi za samostalnost. Pojavila se je potreba da se ima jedno srediste, gdje ce se odvijati sva aktivnost nove hrvatske emigracije.
Tako je sredinom 1949.godine postignut jedan od najvecih uspjeha, a to je kupnja , u sredistu Buenos Airesa, hrvatske zgrade, u ulici Salta Br.1241.
Nova emigracija je bila sastavljena od raznih profesionalaca, a medju njima se je nalazio i Dr. Zvonimir Buljevic, direktor narodne banke, za vrijeme NDH u Zagrebu, veoma sposoban ekonomista i dobar organizator, koji predlaze svojim sunarodnjacima da se osnuje drustvo, u okvirima argentiskih zakona, ekonomski jako, da moze u buducnosti financirati politicki rad u inozemstvu, za borbu do ostvarenja slobodne Hrvatske.
Ideja Dra. Zvonimira Buljevica naisla je na odobrenje svih drzavnotvornih emigranata i zapoceo je rad na osnutku buduceg drustva. Konacno 11 ozujka 1952 godine, zakonski se osniva drustvo “ EL HOGAR CROATA SOCIEDAD ANONIMA, INMOBILIARIA, COMERCIAL Y FINANCIERA”(HRVATSKI DOM DIONICKO DRUSTVO). Zgrada, koja se je ranije kupila i nalazila u ulici Salta Br.1241, pretvara se u sjediste “Hrvatskog Doma dd” sa njezinim prvim presjednikom Dr. Zvonimirom Buljevic i sa uzrecicom:“Sa domom za domovinu”.Nazalost Dr.Zvonimir Buljevic u kratkom vremenu, poginuo je u prometnoj zeljeznikoj nesreci, i nastupa predsjednistvo Gospodin Simon Doljanin.
Ta stara zgrada u ulici Salta u svojim prostranim prostorijama je omogucila rad raznim drustvima, ekonomske, kulturne, novinarske i politicke naravi. Jedna siroka lepeza intelektualaca svih profesija su se tu sastajali, tu je bilo mjesto i za mladje gdje su oni imali svoja sjedista sportskih klubova i organizacija. Dok se je Hrvatska nalazila na svom vlastitom teritoriju zarobjena i potlacena i gdje nije bilo slobode govora, gdje je vladao “ verbalni delikt”, svaka pomisao na slobodu je kaznjavana sa strogim zatvorima, dotle je jedna grupa izgradjenih intelektualaca slala i sirila putem novina, memoranduma, revija i raznih publikacija istinu o Hrvatskoj. Svi intelektualci sa svojim aktivnostima su imali mjesto u Hrvatskom Domu. Toliko jak je bio rad za slobodu Hrvatske i iznasanje istine o Hrvatskoj, da su komunisticki vodje u Beogradu, bili zabrinuti pa su putem svojih agenata u Argentini, postavili bombu u zgradu za vrijeme jedne cajanke hrvatske mladezi, ubili djevojcicu od 3 godine Dinku Domacinovic i prouzrokovali veliki broj ranjenika, to se je dogodilo 16 srpnja 1960 godine. Taj zlocin nikada nije razjasnjen .
U toj zgradi se je vodila velika aktivnost sve do 1977 godine, dok nije opcina grada Buenos Aires, najavila otkup zgrade, da se sagradi autoput 25 de Mayo, plativsi procjenjenu vrijednost zemljista i zgrade. S tim novcem se kupuje nova zgrada i to kino i teatar “Nilo” u ulici Boedo 1061/1067. Bez obzira na zgradu i njezinu vaznost, politicka aktivnost pada i prelazi na Hrvatsko vijece.U Evropi nastaju politicke promjene. Iza Perestrojke , rusi se Sovjetski Savez i pada Berlinski Zid. .Hrvatska skuplja snage i nanovo se podize duh za osamostaljenjem. Jedna grupa bivsih hrvatskih komunista na celu sa Generalom Franjom Tudmanom, dolazi do zakljucka da je jedino rjesenje za Hrvatsku njezina samostalnost u vlastitoj drzavi. Traze slobodne izbore i odcjepjenje od Jugoslavije. Slobodni izbori i poslije referenduma
(94%) donasaju odluku da dana 25 lipnja 1991, Hrvatski Sabor proglasi Slobodnu Hrvatsku Republiku. Tom prigodom kaze Kardinal F.Kuharic ”Samo slobodni ljudi i slobodni narodi mogu izgradjivati svoje medjusobne odnose u miru i pravednosti. Stoga sloboda nije protiv nikoga, ona je uvjet dostojnoga zivota za svakoga.Sloboda nije poraz drugoga nego je pobjeda sviju, da zive u miru.Stoga mi i proglasenje podpune samostalnosti i nezavisnosti Republike Hrvatske kao suverene drzave dozivljavamo kao radostan dogadjaj i ostvarenje povijesne i pravne logike. To je pobjeda etickog principa koji vrijedi svuda i za svakoga, zato odluka Sabora nije neprijateljki cin bilo protiv koga, bilo izvan hrvatske, bilo u Hrvatskoj” (Kardenal Kuharic-Glas Concila 1991).
Hrvati Argentine su euforicni, kao sto su 1941, dizali barjak slobode, tako i danas 50 godina, kasnije razvijaju hrvatske zastave, slaveci isto odcjepjenje od Srbije i Jugoslavije. Svakim petkom su se okupljali hrvatski emigranti pred argentiskim parlamentom trazeci priznanje hrvatske drzave.
Na koncu je bitka dobivena. Hrvatska je usla u Ujedinjene Narode kao Suverena Drzava.
Srbi su i sada, kao i 1941, napali Hrvatsku Republiku i zapoceo je obrambeni domovinski rat, za ocuvanje nezavisnosti . Povijest se je ponovila. Cetnici i ostatak jugoslavenske armije koja se je poistovjetila sa Srbijom, napadali su Hrvatsku Republiku, a Ujedinjena Europa skupa sa Amerikom uvadjaju “embargo “ na oruzje Hrvatskoj Republici ne bi li sto brze podlegla pred Srbskim napadacima Nanovo su bivsi saveznici, protiv osnutka hrvatske drzave, pa makar joj bio na celu bivsi komunisticki general.
Ta tisucu godisnja nacija, ciji su sinovi slavno umirali da narod moze dostojanstveno zivjeti, herojski su se borili za njezinu slobodu i nezavisnost, sto su konacno i postigli. Emigracija je priskocila u pomoc i raznim sredstvima pomagala, bilo u novcu lijekovima ili odjeci, a trebamo zahvaliti Republici Argentini, da je Hrvatskoj prodala potrebno naoruzanje. Rat zavrsava 1995, kad su Srbi potpuno porazeni.
Nesto prije svrsetka Domovinskog Rata, Hrvatski Dom dobije ponudu za prodaju zgrade u ulici Boedo (1993) i Uprava Doma prihvati ponudu od 1.500.000 americkih dolara i proda zgradu. Uprava, da sacuva dionicarski kapital, kupi zgradu u ulici Gorostiga 2104, koju prepusta na pet godina, Hrvatskom Veleposlanstvu na upotrebu. Kupuju se razne poslovne prostorije, da se ocuva vrijednost dionicarskog kapitala. Hrvatski Dom je ostao bez svog velikog sjedista par godina, osjeca se neka praznina medju emigrantima, koji su se uvjek sastajali u Hrvatskom Domu, i on im je znacio hrvatski kut u Argentini.
Godine 1998, na sjednici dionicara, odlucilo se je prodati neke poslovne prostore. S tim novcem kupilo se je zemljiste i kuca u ulici Lugones 4936. Danasnja Uprava, sa predsjednikom Gospodinom Andelkom Jurun, podpresjednikom Gospodinom Domagoj Galinovic i direktorom Gospodinom Domagoj Vlahovic, na godisnjoj skupstini, odrzanoj 2 rujna 2000 god. predlaze novi smjer drustva.
Nema vise politicke borbe za rusenje Jugoslavije, obnovljena je Hrvatska Drzava, i sva politicka aktivnost je prenesena u domovinu.. Danas je svrha naseg Doma, da povezuje Hrvatsku sa Argentinom, na ekonomskom, kulturnom, znastvenom, tehnickom, skolskom i turistickom polju na temelju protokola i ugovora izmedju Republike Argentine i Republike Hrvatske, potpisanom 13 travnja 1992 godine. Osim toga, trebamo raditi na tome da novo pokoljenje hrvatske zajednice, sa argentiskim prijateljima, upozna hrvatsku tisucnu bastinu. Na istoj sjednici, je predlozeno da u gospodarstvu pomognemo domovini, da izidje sa svojim proizvodima na Juzno-americko trziste, gdje bi Hrvatski Dom mogao zainteresirati pojedina argentiska poduzeca, za uvoz.. Odmah se je zapoceo rad na novom centru. Projekt i gradnju je izveo Arhitekt Tomas Daniel Kolakovic, a gradnja je zapocela u lipnju 2001, i zavrsena nakon 16 mjeseci.
Danas se nalazimo u novoj zgradi i sa novim projektom. Trebamo zbliziti Hrvatsku i Argentinu, doci do jedne uzajamne gospodarske izmjene. S tom idejom je gradjena nasa nova zgrada, koja ima sve preduvjete za kulturne dogadjaje, knjiznicu na spanjolskom i hrvatskom jeziku, gospodarski dio sa stalnom izlozbom hrvatskih proizvoda. U zgradi se nalazi blagovaona, gdje ce se sluziti uglavnom hrvatski jelovnik, prostrani vrt i manja sala za razlicita predavanja. Ove godine slavimo 50 godisnjicu Hrvatskog Doma dd, pedeset godina borbe za nezavisnost Hrvatske, pedeset godina je Dom kao financijska ustanova, pomagao pojedine dionicare u zajmovina, pedeset godina je sluzio kao centar okupljanja hrvatskih izbjeglica, nasih djedova i oceva, koji su udarili temelje ovog Hrvatskog Doma.
Uprava Hrvatskog Doma je ponosna sto je ispunila svoj zadatak i nada se da ce se i u buduce nastavil sa istim uspjesnim radom.
UPRAVA HRVATSKOG DOMA
Buenos Aires, 26 listopada 2002
Hrvatska, njezina emigracija u Argentini
i pedeset godisnjica Hrvatskog Doma
U zadnjih tisucu godina svjetske povijesti, Hrvatska je sacuvala svoje bitne atribute koji karakteriziraju jednu suverenu drzavu. I u najgorim momentima svoje opstojnosti uvijek je imala Sabor i Bana, koji su garantizirali autonomiju, zakonodavnu, sudsku i administrativnu vlast.
Hrvatska je uvjek imala svoju vojsku pod zapovjednistvom hrvatskih casnika, kojoj je na celu bio Ban. U pocetku dvadesetog stoljeca, hrvatski
zastupnici su se borili, da hrvatska dobije svoje teritorije, koji su bili najprije pod turskom, a poslije pod Austrijskom vlascu i da kao konfederativna drzava udje u reformiranu Podunavsku Kraljevinu.
Prvi svjetski rat (1914) je unistio hrvatsku perspektivu, sa nestankom stoljetnog Podunavskog Imperija. Hrvatska gubi zadnje obiljezje svoje suverenosti kada godine 1918 bez volje naroda, bez glasovanja, bez referenduma, a na bazi “Versaljskog Mira” bude ukljucena u zajednicku drzavu: “Kraljevinu Srba-Hrvata i Slovenaca”. Tim momentom ukidaju Hrvatskoj njezin Sabor, Ustav i vojsku. Vec u prvim momentima Srbija je tu drzavu smatrala “Velikom Srbijom” koja je htjela dominirati ostale narode. To je bio pocetak konfrontacije, koja je oznacila borbu hrvatskog naroda za svoju nezavisnost.Volja za nezavisnost se je pokazala kod seljaka i radnika. Ogromni seljacki i radnicki pokret, kojeg je vodio njihov lider Stjepan Radic, se je borio za hrvatska nacionalna prava, za demokratski rezim i socijalnu pravdu, protiveci se “Velikoj Srbiji” kojoj je bio na celu kralj Aleksandar Karadjordjevic, sa velikim brojem srpskih politickih stranaka.
Ova politicka borba je bila prekinuta u momentu kad je jedan srpski zastupnik pucao na hrvatske zastupnike dok je parlamenat zasjedao, i smrtno ranio Stjepana Radica i jos dvojicu hrvatskih zastupnika. Sest mjeseci kasnije, kralj Aleksandar ukida “Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca” proglasuje osobnu diktaturu i nakon toga stvara Jugoslaviju. (1929 godine).
Unistivsi politicku strukturu i uvevsi rezim proganjanja protiv hrvatskog naroda, sam srpski kralj, je posijao sjeme revolucionarne borbe hrvata, za svoju nezavisnost. Mladi hrvatski zastupnik, stranke prava Dr.Ante Pavelic, videci da se politickom borbom ne moze sa Srbima nista postici, povlaci se u Madjarsku i osniva revolucionarnu organizaciju nazvanu “ustasa” (od ustati), koja ce se boriti za suverenu Drzavu Hrvatsku, da hrvatski narod dobije slobodu, ekonomski i kulturni razvitak.
Ustaska organizacija skupa sa Makedonskom oslobodilackom organizacijom ubija kralja Aleksandra u Marselju (1934) i tim cinom je Jugoslavija nagrizena ; pocinje njezin pad. Kad je Jugoslavija 6 travnja 1941 napadnuta, u drugom svjetskom ratu , po Njemcima, Hrvatski narod nije posumnjao ni jedan momenat da treba rusiti Jugoslaviju, koju je smatrao svojim zatvorom. Silna jugoslavenska vojska, bez morala, predavala se je hrvatskim seljacima i urucivala oruzje, a njihovi su casnici, uglavnom Srbi, bjezali u sume sa namjerom da se domognu Srbije.
Diljem Hrvatske , u svim selima dizale su se hrvatske zastave i narod je sam proglasio Nezavisnu Hrvatsku Drzavu., puno prije nego je njemacka vojska stigla u Zagreb.
Tako da je 10 travnja 1941 godine pukovnik Slavko Kvaternik preko radio Zagreb, proglasio NEZAVISNU DRZAVU HRVATSKU, u ime Dr.Ante Pavelica, koji je jos bio u inozemstvu.
Sudjelovanje sila Osovine (Njemacke, Italije i Japana )u priznanju Nezavisne Drzave Hrvatske, bio je motiv sa strane Saveznika i prijatelja “Velike Srbije”, da uz veliku propagandu, nastoje dokazati, da proglasenje Nezavisne Drzave Hrvatske nije volja hrvatskog naroda, nego da je to umjetna tvorevina fasista i nacista. Medjutim ni Njemacka ni Italija nisu bile sklone NDH, niti je ona bila predvidjena u njihovim planovima, njihova zelja je bila sacuvati Jugoslaviju, a to se vidi iz njihova postupanja za vrijeme cetiri godine trajanja Hrvatske Drzave.
Saveznici koji su osudjivali stvaranje NDH, zaboravljaju, da su hrvatski politicari jos 1919 god. urucili zahtjev “Kongresu Primirja” u Parizu, podpisan po 157 tisuca Hrvata za samoodredjenje hrvatskog naroda, a godine 1922, hrvatski narodni zastupnici su poslali memorandum Vijecu Naroda u Zenevi, tumaceci situaciju hrvatskog naroda u novoj drzavi i nikada nisu dobili odgovor, kao da ne postoji Hrvatska ni njezin narod. Isto tako 1923 godine je hrvatski lider Stjepan Radic u ime narodnih zastupnika trazio u Parizu, Londonu i Moskvi, pomoc za Hrvatsku, koja je svaki dan sve vise zivjela u ropstvu i tiraniji.
Godine 1929 i 1930, obzirom na dogadjaje u jugoslavenskom parlamentu, su se hr- vaski zastupnici bezuspjesno obracali “Drustvu Naroda.” Osobno su posjetili narodni zastupnici: Dr.J .Krnjevic, Ing. A. Kosutic i Dr. A. Pavelic, “Drustvo Naroda” i trazili da Hrvatska dobije pravo na samoodredjenje.
Tom prigodom, narodni zastupnik Dr. Ante Pavelic je najavio revolucionarni ustanak i odbio je svaku odgovornost hrvatskog naroda, za njegovu oruzanu i revolucionarnu borbu za slobodu, sto ce se bezuvjetno dogoditi, jer smatra, da hrvatski narod ima pravo na svoju drzavu.
Padom artificijalne jugoslavenske drzave, godine 1941 za Hrvatsku je bio idealan momenat, da proglasi svoju nezavisnost. Od Hrvata se nije ni moglo drugo ocekivati, a najmanje da brane jednu drzavu, koja im je oduzela sve atribute drzavnosti, unistila ekonomiju, i kulturu, zatvarala, mucila i ubijala istaknute Hrvate i njihove politicke lidere. Jugoslavija je bila ugnjetavac hrvatskog naroda, a Hrvati su se osjecali robovi u toj umjetnoj drzavi. Podpuno je jasno, da je hrvatski narod iskoristio momenat za svoju nezavisnost, a da to nije bila identifikacija ni sa talijanskim fasizmon ni njemackim nacizmon.
Naprotiv, Hrvati u ogromnoj vecini se ideoloski identificiraju sa pravnim demokracijama. To potvrdjuje i sam zagrebacki engleski konzul Thomas C. Rapp koji je rekao “ Nema nikakve sumnje da je Hrvatska Drzava jedna cinjenica – narod to hoce”. Na svom putovanju kroz Hrvatsku u tim ratnim vremenima, nastavlja on: “Zaustavljalo nas je bilo gdje i kad sam pokazao tko sam ja, nastavili smo put bez problema, naglasavajuci da nemaju nista protiv engleza i da su oni isto tako za engleze, ali obzirom na politicke prilike, koje vladaju, dogodilo se je sve obratno”(Memorije Ivana Mestrovica str. 308/309).
Obratno od onoga sto su propagirali Saveznici, da je osnivanje NDH bilo povezano sa doktrinom fasizma i nacizma, cinjenica je, da 10 travnja je bas obratan i razlicit od tog politickog koncepta. Kod Hrvata je prevladavao interes za drzavu, a ne ideologija . Ovakvi koncepti su vladali citavim drugim svjeskim ratom. Razlicite ideologije nisu branile razlicita udruzenja. Tako se je Stalin udruzio sa Hitlerom, da podijele Poljsku, a taj ideoloski krimen nije branio ni Englezima ni Amerikancima, (borci za ljudska prava i demokraciju), da se ujedine sa Sovjetskim Savezom, Staljinom na celu, najvecim krvnikom i diktatorom, koji je kriv za 30 miljuna komunistickih zrtava.
Pa tako i Jugoslavija, na celu sa princom Pavlom, poznatim anglofilom, je podpisala, sporazum sa Njemackom, Italijaom i Japanom, u Becu, 25 ozujka 1941. Saveznici (Englezi-Amerikanci) su svima tolerirali sva politicka udruzenja, samo ne Hrvatima, koji su podpisali ugovor sa jedinom namjerom, da dodju do slobode i nezavisnosti.
Nema sumnje , da je NDH, za hrvatski narod, usprkos velikim ljudskim pogreskama i zla, kojeg donasa svaki rat, uzivala svoju suverenost, nista manje ogranicenu, nego sto su imale sve male drzave, koje su se morale prilagoditi autoritarnom rezimu, koji je vladao citavom Evropom
te stvari, one su povezane medju sobom, ali nisu jednake. Ono sto se moze predbaciti jednoj vladi, to nema vrijednosti prema drzavi, kao najvecoj instituciji suverenosti jednog naroda. Kad bi vlada jedne drzave bila odgovorna da drzava postoji, sto saveznici su htjeli primjeniti za Hrvatsku, onda iza drugog svjetskog rata, ne bi trebale postojati ni Bugarska, ni Madjarska, Rumunjska, ni Finska, jer su se i one pridruzile Trojnom Paktu isto kao i Hrvatska.
Jos trebamo napomenuti,da je Nezavisna Drzava Hrvatska bila priznata po vecini drzava Evrope, koje su imale svoje predstavnistvo u Zagrebu. Drzave koje su priznale Hrvatsku Drzavu bile su slijedece: Japan – Madjarska – Slovacka – Finska – Bugarska – Spanija – Njemacka- Italija – Danska – Francuska , a diplomatski i konzularni odnosi su bili sa : USA –Sv.Stolicom –Portugalom – Svicarskom – Svedskom – Turskom – Argentinom – Uruguay –Burma – Tailand – Kina.
Mlada Hrvatska Drzava vec od privih dana je skopila uzajamne odnose sa drugim drzavama i narodima i tako eliminirala nazive kojima su prije prozivali Hrvate u inozemstvu “austrijanac”, “austro-ungar”, “jugoslaven”. Uspostavljenjem svoje vlastite drzave hrvati su dobili svoj nacionalni i drzavni identitet i doprinasali svoj obol medunarodnoj zajednici.
U samim pocetcima NDH, pojavili su se srpski cetnici kao gerila, vodjeni srpskim generalom Drazom Mihaljevicem, bio im je cilj rusiti Hrvatsku Drzavu. Prva ubistva i pljacku prave u dalmatinskoj Zagori, mjeseca travnja 1941 godine,. u kotarima Knin, Sinj, Grahovo, a 5 svibnja 1941 upadose cetnici skupa sa domacim Srbima u Blagaj, kod Slunja, zapalise , opljackase i pobise seljake citavog mjesta. Osim toga stvaraju sa Talijanima sporazum, jer ih vezu zajednicki interesi, podjele Hrvatske, dobiju oruzje od talijanske vojske i napadaju civilno pucanstvo.U tom momentu Hrvatska vodi borbu protiv cetnika, potpomognutim po Englezima i Talijanima, ovi zadnji toboznji hrvatski prijatelji i saveznici, koji vjekovima teze za hrvatskim teritorijem. U mjesecu rujnu 1941 , raskida se sporazum Hitler – Staljin a hrvatska komunisticka partija dobiva nalog, od Sovjetskog Saveza, da zapocne oruzanu borbu protiv NDH. Za citavo vrijeme dok je trajao sporazum Hitler- Staljin komunisticka je partija hrvatske, mirovala. Odmah u pocetku se formira prva grupa komunista u Sisku, i u ime Staljina i Sovjetskog Saveza zapocinju borbu protiv hrvatske drzave, a ne protiv vladajuceg rezima i bore se za uspostavljanje nove Jugoslavije, u kojoj ce ponovno Hrvati biti gradjani drugog reda. Konacno se komunisti spajaju sa Cetnicima (Srbima), sa ciljem da sruse Hrvatsku Drzavu.
Hrvatska se je, kroz cetiri godine rata borila protiv cetnika i komunista, da ocuva svoju nezavisnost, dok konacno nije dosao kraj rata. Kroz citav rat, hrvatski komunisti su odigrali izdajnicku ulogu kao Quisling-zi Sovjetskog Saveza i Srbije izdali su hrvatski narod, jer su poveli borbu protiv drzave, a ne protiv rezima, koji je momentalno vladao u Hrvatskoj. To im je neoprostiv grijeh, prema hrvatskom narodu, ciji su sinovi casno ginuli, da narod zivi u vlastitoj drzavi. Hrvatski komunisti, imajuci vlastitu drzavu, oni se bore za tudje interese, protiv svoje vlastite drzave i nju ruse.
Nezamislivo je, da bi Madjari rusili svoju vlastitu drzavu da sruse rezim, koji je za vrijeme rata bio na vlasti. Tu komunisticku borbu je predvodio Tito, Hrvat po porijeklu, inace najveci krvnik i izdajica hrvatskog naroda.
Mjeseca svibnja 1945 zavrsava drugi svjetski rat. Prema ugovoru u Jalti (Churchil- Staljin – Rooswelt ) se obnavlja Jugoslavija. Saveznici predaju Istocnu Evropu Staljinu kao ratni plijen. Vodili su rat protiv nacista i fasista a doveli na vlast u citavoj istocnoj Evropi komunisticki rezim, jednako totalitaran kao nacizam i fasizam , jos gori s time sto je unistio privatno vlasnistvo.. Komunisticka mrznja na Hrvate izkazana za vrijeme rata, prouzrocila je povlacenje Hrvata, prema zapadu, da izbjegnu komunisticka ubijanja i da dostignu saveznicku vojsku, oslanjajuci se na “ Zenevske Ugovore” o zastiti izbjeglica. U pregovorima sa Englezima, su naisli na nerazumjevanje i braneci Englezi svoje trgovacke interese, unapried ugovorene sa Titom, predaju 200.000 hrvatskih vojnika, civila, zena i djece jugoslovenskim .komunistima, koji u svom krvavom plesu i pljacki ubijaju predane Hrvate. Tako nastaje Tragedija Bleiburg, sto ce ostati u vjecnoj uspomeni hrvatskog naroda. Mjesto na kojem su komunisti, nazolost ne samo srpski, nego i brojni hrvatski komunisti, ubijali i klali svoju bracu, samo zato sto su bili Hrvati i branili svoju drzavu.
Taj “magnum crimen” hrvatskih komunista, u kojem su sudjelovali, jos i danas je ostao neosudjen po bivsim saveznicima, a Hrvatska Drzava ce prije ili poslije morati povesti sud hrvatskim komunistima pa makar “ post mortem”, jer genocidni krimen ne zastaruje. Dolaze komunisti na vlast (1945) i u svim drzavnim uredima vise slike Staljina, a ustav nove drzave je skoro kopija ustava sovjetskog saveza. Da su hrvatski komunisti sacuvali drzavu u svojim granicama i uveli komunisticki rezim, bilo bi kud i kamo lakse i danas Hrvatska. Drzava bi bila u boljem geopolitickom i ekonomskom polozaju. Jugoslavija je nanovo proganjala Hrvate u domovini i inozemstvu. Hrvati koji su izbjegli Bleiburgu, smjestili su se u raznim sabirnim izbjeglickim logorima Austrije i Italije, cekajuci odlazak u prekooceanske zemlje. Argentina je bila medju prvim zemljama koja je dozvolila skupni ulaz.
Nacionalni duh izbjeglica nije bio slomnjen, naprotiv su zbili svoje redove i nastavili borbu za suverenu Hrvatsku. Domovina je nanovo okupirana, nastao je progon hrvatskih gradjana. Zatvori su bili puni politickih zatvorenika. Dok su izbjeglice putovale prema juznoj Americi, nalicili su na onu davnu sliku Dubrovnika (1805) kad Knez ukrcaje gradjane na brodove i porucuje Napoleonu, “Dubrovnik slobodan plovi.”
Tako i Hrvati izbjeglice, izgubili su svoju drzavu, koja je ponovno okupirana po srbo-komunistima, ali nisu izgubili nadu, volju i borbu za slobodu, i iz slobodne Argentine, porucivali su svim Hrvatima diljem svijeta da “Hrvatska zivi dok ima nas.”
Poslije drugog svjeskog rata, dolazi nova emigracija Hrvata u Argentinu, sasvim razlicita od prijasnjih emigracija, koje su uglavnom bile ekonomske naravi. Dolazi u Argentinu godine 1947 pa dalje, nova hrvatska drzavotvorna emigracija, koja nije mogla racunati na svoje sunarodnjake, politicki dezorjentirani po jugoslavenskim-komunistima. Jedino se suradjivalo sa mali broj clanova organizacije “Hrvatski Domobran” koju je osnovao Dr. Branko Jelic 1931 godine.
U prvo vrijeme, ta nova emigracija, se je snalazila i prihvatila sva moguca zaposlenja, a najvise fizicke naravi. Ova emigracija se je razlikovala od prijasnjih hrvatskih doseljenika, sto je bio veliki postotak skolovanih ljudi, koji su brzo svladali jezik, pa su od teskih poslova prelazili u svoje struke. Najgore su prolazili pravnici i profesori. Ova drzavotvorna emigracija je odmah pocela sa svojim radom, na obnovi hrvatskr drzave, tako da je ponovno podigla i osnazila organizaciju “Hrvatski Domobran”, zatim se je obnovila “ Hrvatska Katolicka Zajednica”, a jedno od najstarijih drustava Uzajamne Pomoci “Stjepan Radic” osjetilo je budjenje i priblizuje se drzavotvornoj emigraciji.
Vec 1947 god. pojavljuje se prvi broj polumjesecnika “Hrvatska” i time se udara temelj kulturnog i politickog rada ne samo u Argentini, vec taj polumjesecnik se siri po svim hrvatskim emigracijama, na svim kontinentima. Buenos Aires postaje srediste hrvatskih intelektualaca i ljudi pera. Siri se istina o Hrvatskoj, i njezinoj borbi za samostalnost. Pojavila se je potreba da se ima jedno srediste, gdje ce se odvijati sva aktivnost nove hrvatske emigracije.
Tako je sredinom 1949.godine postignut jedan od najvecih uspjeha, a to je kupnja , u sredistu Buenos Airesa, hrvatske zgrade, u ulici Salta Br.1241.
Nova emigracija je bila sastavljena od raznih profesionalaca, a medju njima se je nalazio i Dr. Zvonimir Buljevic, direktor narodne banke, za vrijeme NDH u Zagrebu, veoma sposoban ekonomista i dobar organizator, koji predlaze svojim sunarodnjacima da se osnuje drustvo, u okvirima argentiskih zakona, ekonomski jako, da moze u buducnosti financirati politicki rad u inozemstvu, za borbu do ostvarenja slobodne Hrvatske.
Ideja Dra. Zvonimira Buljevica naisla je na odobrenje svih drzavnotvornih emigranata i zapoceo je rad na osnutku buduceg drustva. Konacno 11 ozujka 1952 godine, zakonski se osniva drustvo “ EL HOGAR CROATA SOCIEDAD ANONIMA, INMOBILIARIA, COMERCIAL Y FINANCIERA”(HRVATSKI DOM DIONICKO DRUSTVO). Zgrada, koja se je ranije kupila i nalazila u ulici Salta Br.1241, pretvara se u sjediste “Hrvatskog Doma dd” sa njezinim prvim presjednikom Dr. Zvonimirom Buljevic i sa uzrecicom:“Sa domom za domovinu”.Nazalost Dr.Zvonimir Buljevic u kratkom vremenu, poginuo je u prometnoj zeljeznikoj nesreci, i nastupa predsjednistvo Gospodin Simon Doljanin.
Ta stara zgrada u ulici Salta u svojim prostranim prostorijama je omogucila rad raznim drustvima, ekonomske, kulturne, novinarske i politicke naravi. Jedna siroka lepeza intelektualaca svih profesija su se tu sastajali, tu je bilo mjesto i za mladje gdje su oni imali svoja sjedista sportskih klubova i organizacija. Dok se je Hrvatska nalazila na svom vlastitom teritoriju zarobjena i potlacena i gdje nije bilo slobode govora, gdje je vladao “ verbalni delikt”, svaka pomisao na slobodu je kaznjavana sa strogim zatvorima, dotle je jedna grupa izgradjenih intelektualaca slala i sirila putem novina, memoranduma, revija i raznih publikacija istinu o Hrvatskoj. Svi intelektualci sa svojim aktivnostima su imali mjesto u Hrvatskom Domu. Toliko jak je bio rad za slobodu Hrvatske i iznasanje istine o Hrvatskoj, da su komunisticki vodje u Beogradu, bili zabrinuti pa su putem svojih agenata u Argentini, postavili bombu u zgradu za vrijeme jedne cajanke hrvatske mladezi, ubili djevojcicu od 3 godine Dinku Domacinovic i prouzrokovali veliki broj ranjenika, to se je dogodilo 16 srpnja 1960 godine. Taj zlocin nikada nije razjasnjen .
U toj zgradi se je vodila velika aktivnost sve do 1977 godine, dok nije opcina grada Buenos Aires, najavila otkup zgrade, da se sagradi autoput 25 de Mayo, plativsi procjenjenu vrijednost zemljista i zgrade. S tim novcem se kupuje nova zgrada i to kino i teatar “Nilo” u ulici Boedo 1061/1067. Bez obzira na zgradu i njezinu vaznost, politicka aktivnost pada i prelazi na Hrvatsko vijece.U Evropi nastaju politicke promjene. Iza Perestrojke , rusi se Sovjetski Savez i pada Berlinski Zid. .Hrvatska skuplja snage i nanovo se podize duh za osamostaljenjem. Jedna grupa bivsih hrvatskih komunista na celu sa Generalom Franjom Tudmanom, dolazi do zakljucka da je jedino rjesenje za Hrvatsku njezina samostalnost u vlastitoj drzavi. Traze slobodne izbore i odcjepjenje od Jugoslavije. Slobodni izbori i poslije referenduma
(94%) donasaju odluku da dana 25 lipnja 1991, Hrvatski Sabor proglasi Slobodnu Hrvatsku Republiku. Tom prigodom kaze Kardinal F.Kuharic ”Samo slobodni ljudi i slobodni narodi mogu izgradjivati svoje medjusobne odnose u miru i pravednosti. Stoga sloboda nije protiv nikoga, ona je uvjet dostojnoga zivota za svakoga.Sloboda nije poraz drugoga nego je pobjeda sviju, da zive u miru.Stoga mi i proglasenje podpune samostalnosti i nezavisnosti Republike Hrvatske kao suverene drzave dozivljavamo kao radostan dogadjaj i ostvarenje povijesne i pravne logike. To je pobjeda etickog principa koji vrijedi svuda i za svakoga, zato odluka Sabora nije neprijateljki cin bilo protiv koga, bilo izvan hrvatske, bilo u Hrvatskoj” (Kardenal Kuharic-Glas Concila 1991).
Hrvati Argentine su euforicni, kao sto su 1941, dizali barjak slobode, tako i danas 50 godina, kasnije razvijaju hrvatske zastave, slaveci isto odcjepjenje od Srbije i Jugoslavije. Svakim petkom su se okupljali hrvatski emigranti pred argentiskim parlamentom trazeci priznanje hrvatske drzave.
Na koncu je bitka dobivena. Hrvatska je usla u Ujedinjene Narode kao Suverena Drzava.
Srbi su i sada, kao i 1941, napali Hrvatsku Republiku i zapoceo je obrambeni domovinski rat, za ocuvanje nezavisnosti . Povijest se je ponovila. Cetnici i ostatak jugoslavenske armije koja se je poistovjetila sa Srbijom, napadali su Hrvatsku Republiku, a Ujedinjena Europa skupa sa Amerikom uvadjaju “embargo “ na oruzje Hrvatskoj Republici ne bi li sto brze podlegla pred Srbskim napadacima Nanovo su bivsi saveznici, protiv osnutka hrvatske drzave, pa makar joj bio na celu bivsi komunisticki general.
Ta tisucu godisnja nacija, ciji su sinovi slavno umirali da narod moze dostojanstveno zivjeti, herojski su se borili za njezinu slobodu i nezavisnost, sto su konacno i postigli. Emigracija je priskocila u pomoc i raznim sredstvima pomagala, bilo u novcu lijekovima ili odjeci, a trebamo zahvaliti Republici Argentini, da je Hrvatskoj prodala potrebno naoruzanje. Rat zavrsava 1995, kad su Srbi potpuno porazeni.
Nesto prije svrsetka Domovinskog Rata, Hrvatski Dom dobije ponudu za prodaju zgrade u ulici Boedo (1993) i Uprava Doma prihvati ponudu od 1.500.000 americkih dolara i proda zgradu. Uprava, da sacuva dionicarski kapital, kupi zgradu u ulici Gorostiga 2104, koju prepusta na pet godina, Hrvatskom Veleposlanstvu na upotrebu. Kupuju se razne poslovne prostorije, da se ocuva vrijednost dionicarskog kapitala. Hrvatski Dom je ostao bez svog velikog sjedista par godina, osjeca se neka praznina medju emigrantima, koji su se uvjek sastajali u Hrvatskom Domu, i on im je znacio hrvatski kut u Argentini.
Godine 1998, na sjednici dionicara, odlucilo se je prodati neke poslovne prostore. S tim novcem kupilo se je zemljiste i kuca u ulici Lugones 4936. Danasnja Uprava, sa predsjednikom Gospodinom Andelkom Jurun, podpresjednikom Gospodinom Domagoj Galinovic i direktorom Gospodinom Domagoj Vlahovic, na godisnjoj skupstini, odrzanoj 2 rujna 2000 god. predlaze novi smjer drustva.
Nema vise politicke borbe za rusenje Jugoslavije, obnovljena je Hrvatska Drzava, i sva politicka aktivnost je prenesena u domovinu.. Danas je svrha naseg Doma, da povezuje Hrvatsku sa Argentinom, na ekonomskom, kulturnom, znastvenom, tehnickom, skolskom i turistickom polju na temelju protokola i ugovora izmedju Republike Argentine i Republike Hrvatske, potpisanom 13 travnja 1992 godine. Osim toga, trebamo raditi na tome da novo pokoljenje hrvatske zajednice, sa argentiskim prijateljima, upozna hrvatsku tisucnu bastinu. Na istoj sjednici, je predlozeno da u gospodarstvu pomognemo domovini, da izidje sa svojim proizvodima na Juzno-americko trziste, gdje bi Hrvatski Dom mogao zainteresirati pojedina argentiska poduzeca, za uvoz.. Odmah se je zapoceo rad na novom centru. Projekt i gradnju je izveo Arhitekt Tomas Daniel Kolakovic, a gradnja je zapocela u lipnju 2001, i zavrsena nakon 16 mjeseci.
Danas se nalazimo u novoj zgradi i sa novim projektom. Trebamo zbliziti Hrvatsku i Argentinu, doci do jedne uzajamne gospodarske izmjene. S tom idejom je gradjena nasa nova zgrada, koja ima sve preduvjete za kulturne dogadjaje, knjiznicu na spanjolskom i hrvatskom jeziku, gospodarski dio sa stalnom izlozbom hrvatskih proizvoda. U zgradi se nalazi blagovaona, gdje ce se sluziti uglavnom hrvatski jelovnik, prostrani vrt i manja sala za razlicita predavanja. Ove godine slavimo 50 godisnjicu Hrvatskog Doma dd, pedeset godina borbe za nezavisnost Hrvatske, pedeset godina je Dom kao financijska ustanova, pomagao pojedine dionicare u zajmovina, pedeset godina je sluzio kao centar okupljanja hrvatskih izbjeglica, nasih djedova i oceva, koji su udarili temelje ovog Hrvatskog Doma.
Uprava Hrvatskog Doma je ponosna sto je ispunila svoj zadatak i nada se da ce se i u buduce nastavil sa istim uspjesnim radom.
UPRAVA HRVATSKOG DOMA
Buenos Aires, 26 listopada 2002