Moramo imati na umu da traje svjetski rat koji  se vodi za sve oskudne izvore energije, pa tako i vodu i hranu.

PROFESOR SLAVKO KULIC S EKONOMSKOG INSTITUTA U
ZAGREBU O GUBITKU HRVATSKOG MONETARNOG
SUVERENITETA

Ne pristupa Hrvatska Europi, vec nas Unija anektira

Globalizacija je ušavši u Hrvatsku najprije
prisvojila domacu akumulaciju koja je postala
vlasništvo talijanske, austrijske i njemacke
drzave koje na taj nacin drze pod kontrolom citav
naš zivot jer raspolazu našom štednjom koju
plasiraju vodeci se iskljucivo svojim potrebama i
interesima. Neoliberalni »tsunami« najprije nam
je omogucio da pomocu kredita trošimo sve što je
svijet proizveo, a onda se povukao s našom
akumulacijom. Ta nas je neoliberalna oseka
ostavila potpuno osiromašene u stanju da moramo
pristati na bilo koju alternativu koja nam se
ponudi. Dok god ne budemo u potpunosti pristali
na podloznost i bespogovorno prihvacanje
europskih direktiva nece biti ni clanstva u EU-u


Razgovarao Drazen MAJIC

Profesor Slavko Kulic predstojnik je Odjela za
interdisciplinarna istrazivanja Ekonomskog
instituta u Zagrebu i autor više od 250
znanstvenoistrazivackih radova te stotinjak
sudskih ekspertiza vezanih za ekonomsku
problematiku. Kulic je medijski vrlo zanimljiv
sugovornik jer u svojim razmišljanjima
beskompromisno analizira hrvatsku gospodarsku i
politicku stvarnost koristeci angazirani pristup
intelektualca humanisticke provenijencije i
vjerodostojnost znanstvenika. Osim po nedavno
objavljenoj knjizi »Neoliberalizam kao
socijal-darvinizam«, Kulic je paznju medija
izazvao i sudskim vještacenjem uzroka sloma
Istarske banke i citavog hrvatskog bankarskog
sustava. Razgovor smo zapoceli upravo tom temom
pokušavajuci spoznati utjecaj rasprodaje
hrvatskih banaka na pregovaracku poziciju naše
zemlje prilikom pristupanja Europskoj uniji.

Dugo smo bili u zabludi oko privatizacije hrvatskih banaka

- Zbog cega tvrdite da se u drugoj polovici
devedesetih nije dogodila privatizacija hrvatskog
bankarskog sustava, vec su ga preuzele banke u
vlasništvu susjednih drzava?

- Naša je javnost doista dugo bila u zabludi
misleci da se dogodila privatizacija hrvatskih
poslovnih banaka. Istina je da se dogodilo
podrzavljenje banaka jer hrvatska drzava, odnosno
njena politicka elita, nije bila sposobna
upravljati svojim monetarnim sustavom. Stoga su
odlucili cjelokupnu domacu štednju i raspolozivu
akumulaciju predati meðunarodnoj politickoj i
financijskoj oligarhiji. Globalizacija je tako
ušla u Hrvatsku i jeftinom kupovinom najvecih
banaka najprije prisvojila domacu akumulaciju
koja je postala vlasništvo talijanske, austrijske
i njemacke drzave koje na taj nacin drze pod
kontrolom ne samo banke nego i citav naš zivot
jer raspolazu našom štednjom koju danas plasiraju
vodeci se iskljucivo svojim potrebama i
interesima. Kada su nedavno hrvatski graðani
podigli oko milijardu kuna svoje štednje jedan je
celnik Hrvatske narodne banke (stranac) napravio
pravu uzbunu pitajuci ih što misle takvim
ponašanjem. Strane drzave ocito paze koliko
koristimo svoju akumulaciju kontrolirajuci tako i
naše ponašanje spram te akumulacije koja im je
inace prodana uz 1,5 posto kamata. Danas nam tu
istu akumulaciju prodaju uz kamatu od 6 do 28
posto. Taj je proces prešutjela i znanost i
politicka vlast, kao i vodeci mediji.

- Smatrate da je taj proces bio dobro osmišljeni scenarij. Tko ga je osmislio?

- Svjetska politicka i financijska oligarhija
imala je za cilj doci do akumulacije
tranzicijskih zemalja bilo kroz zivotna
osiguranja, bilo kroz izvoz i prodaju svoje
jeftine robe ili kroz kupnju banaka. Njihova je
strategija osvajanje i preraspodjela onoga što je
gotovo, a ne ulaganje u investicije i stvaranje
novih vrijednosti. Namjera je bila da se do toga
doðe na što bezbolniji nacin.

- Znaci cilj je bio primorati drzavu da sanira i
proda najvece banke te ukloni one manje i stvori
mjesta za dolazak stranih banaka?

- Otprilike tako. Tvrdilo se da moraju doci
strane banke jer se mora stvoriti konkurencija
što je bilo zamagljivanje financijskog trzišta u
Hrvatskoj. Naime, te nove banke su našim
graðanima i privredi prodavale novac po daleko
vecoj cijeni od one u njihovim maticnim zemljama.
One su u stvari zlorabile prostor naših slabosti,
naše neinformiranosti ili neobazrivosti. Naravno,
do hrvatske akumulacije nije se moglo doci bez
suglasnosti hrvatske politicke elite.

Spisak za likvidaciju 35 banaka

- Dakle, Franjo Tuðman je bio potpuno svjestan tog procesa?

- Nije, mada sam ga još 1993. godine upozoravao
da je naš Ustav vrijednosno politicki, a ne
vrijednosno socijalni akt te da se u Hrvatskom
saboru moramo odluciti na koji tip kapitalizma
pristajemo - na anglosaksonski ili proeuropski.
Nazalost, do danas nismo donijeli politicki
konsenzus o tome. Hrvatska nema politickog i
ekonomskog konstitucionalizma, pa ce biti teško
doci do pravnog konstitucionalizma koji od nas
traze europske direktive, odnosno europski ustav.
Dok god ne budemo u potpunosti pristali na
podloznost i bespogovorno prihvacanje europskih
direktiva nece biti ni clanstva u Europskoj
uniji. Zašto? Upravo zato jer te direktive ne
traze pregovarace vec izvoðace.

- Je li prilikom preuzimanja banaka uopce bilo
nekakvog pregovaranja ili su naši politicki i
monetarni celnici tek sproveli izvanjski diktat?

- Sve se dogodilo u Hrvatskoj narodnoj banci
unutar koje je oformljena komisija sa zadatkom da
sprovede spomenutu koncepciju i koja je sacinila
spisak za likvidaciju 35 banaka, meðu kojima je
bila i Istarska banka. Privremeni upravitelji i
njihovi postupci nisu bili slucajni vec pomno
osmišljeni, a svi oni koji su u tome sudjelovali
potom su unapreðeni i nagraðeni. Pitanje je kako
bi prošli da to nisu prihvatili. Primjera radi,
sanacija Dubrovacke banke vrijedna tri milijarde
kuna pokrivena je izdavanjem drzavnih
vrijednosnih papira, a banka je potom prodana za
nekih 300 milijuna kuna. Samo na tom primjeru
vidimo da se neko olako poigrao s poreznim
obveznicima. Pravo je pitanje tko je sebi
dozvolio toliku kolicinu ovlasti da nešto sanira
s tri milijarde kuna, a onda to isto proda za
desetinu vrijednosti i tko je od toga imao
koristi? Onaj tko je banku kupio znao je što
stoji u njenom portfelju u smislu onih dvadeset
hotela - dvadeset bisera koji su, osim
preuzimanja akumulacije, i bili cilj kupaca.

Tadašnji guverner Marko Škreb pritom je
zloporabio izvršnu vlast što predstavnici HNB-a i
danas priznaju u svojim priopcenjima tvrdeci da
su sve radili skupa s Vladom. To je jedan od
najtezih promašaja u sociologiji drzave zbog
kojih studente rušimo na ispitima ako to ne
znaju. Monetarna vlast je odgovorna Hrvatskom
saboru kao zakonodavnoj vlasti jer je u jedinstvu
vlasti monetarna vlast jednako vazna kao i
izvršna, sudbena ili zakonodavna buduci da u
stvarnosti obavlja vrijednosnu valorizaciju onog
što se dogaða u spomenutim segmentima. Kod
prodaje bankovnog sustava sve se dogodilo izvan
Hrvatskog sabora, a posljedica tih dogaðanja je
gubitak monetarnog suvereniteta.

Politika je zloporabila ogromno povjerenje naroda nakon osamostaljenja

- Kako je moguce da nitko na to nije reagirao?

- Sve je ucinjeno bez prisustva znanosti. Nama ti
detalji nisu bili dostupni cime ne zelim umanjiti
odgovornost jer jedan narod, izmeðu ostalog,
treba znanstvenike da sprijece socijalnu nesrecu
ako narod u nju srlja ili ga netko drugi gura. Mi
na zalost ni dan danas nemamo dovoljno uvida u
sve materijalne cinjenice. Sve je bilo skriveno
od znanstvenika i medija.

- Zar nismo onda kao narod malo naivni ili cak i
primitivni kad nas netko moze tako izraditi?

- Ne radi se o primitivizmu vec o ogromnoj
kolicini povjerenja koju je narod dao politickoj
strukturi koja je to povjerenje zloupotrijebila
protiv naroda i to je najtezi dio naše istine.
Narod je izabrao svoje predstavnike u Saboru koji
su prepustili izvršnoj i monetarnoj vlasti da
donose odluke koje nisu u interesu samog naroda.
Na temeljno pitanje kako je to bilo moguce još
nitko nije odgovorio. To je moguce samo u
kancelarskom sustavu gdje premijer ima potpunu
izvršnu vlast i kontrolu nad zakonodavnom vlašcu
tako da je pitanje je li baš Tuðman bio naš
najautoritativniji vladar.

- Kako se gubitak monetarnog suvereniteta odrazio na hrvatsko gospodarstvo?

- Destrukcija monetarnog sustava je dalekosezna
jer predstavlja onesposobljavanje društva za bilo
kakav oblik
osamostaljivanja u bilo kojem segmentu:
politickom, pravnom, pa cak i vojnom. Hrvatskog
gospodarstvo i stanovništvo lišeni su mogucnosti
korištenje vlastite akumulacije i valute za
gospodarski rast. Izgubili smo sposobnost
upravljanja vlastitom kreditno-financijskom
politikom te danas djelujemo pod uvjetima koje
nam drugi odreðuju. Primjera radi, uzmimo
karticno poslovanje i karticnu potrošnju koja je
suludo visoka jer narod nema druge mogucnosti da
doðe do novca. Taj karticni dug se popeo na preko
deset i pol milijardi dolara, plus kamate od 13
do 28 posto. Kada tom dodamo i unutarnji dug od
7,6 milijardi dolara, te dug globalnim
financijskim institucijama od preko 33 milijardi
dolara bez kamata, 22 milijarde dolara
umirovljenicima, kao i cinjenicu da su pristigle
na naplatu drzavne obveznice te garancije i
vatikanski ugovori - situacija je katastrofalna.

MMF nam porucuje: Izvolite svoje zdravlje cuvati na jeftiniji nacin!

- Od ove drzave zahtjeva se nešto što proturjeci
svakom razumu jer ta drzava više ne moze
podmiriti sve one koji su se postavili kao
vjerovnici. Štrajk lijecnika se dogaða jer
Meðunarodni monetarni fond kaze: U zdravstvu više
ne mozete trošiti toliko koliko zelite - izvolite
svoje zdravlje cuvati na jeftiniji nacin. Buduci
da se pripremaju štrajkovi u obrazovanju i kod
umirovljenika, mi tek dolazimo u probleme koje
necemo moci zatrpati. Oni su zakonita posljedica
lišenosti hrvatske akumulacije jer da smo imali
akumulaciju, mogli smo to sami rješavati.
Nadalje, od 16,5 milijardi kuna koliko potrošimo
na hranu iz uvoza dolazi dvije trecine što znaci
da smo i biološku osnovicu doveli u ovisnost, a
slicno nam slijedi i s energentima.

- Gdje nam je uopce ostala neovisnost? Koje još
atribute suverenosti uopce imamo?

- Gotovo da više i nemamo polja u kojem nismo
ovisni. Još jedino imamo suverenitet uma da se
protivimo situaciji u koju smo se doveli jer za
nju nam nitko drugi nije kriv. Moramo se
osvijestiti o stanju u koje smo došli.

- Tek smo izašli iz jedne drzavne zajednice, a
spremamo se u drugu s prilicno loših polaznih
polozaja. Nisu li onda rat i sve zrtve bile
uzaludne?

- Onaj tko nas je lišio naših mogucnosti potpuno
je obesmislio Domovinski rat. To se mora znati.

- Znaci »otac domovine« Franjo Tuðman vec je za
vrijeme svoje vlasti dozvolio da njegovo dijete
izgubi svoju neovisnost?

- Nije za vrijeme njegovog mandata sve bilo
izgubljeno jer su i njega takozvane proeuropske
snage osuðivale jer se protivio pristupanju
Europi prije sreðivanja unutarnje situacije. Osim
toga pitanje je i koliko je on uopce razumio što
se dogaða i koliko je on kao povjesnicar bio
svjestan onoga što se dogaða na polju ekonomije.
Ne zna se što su mu njegovi savjetnici
predocavali o dogaðanjima u monetarnom sektoru.
Znam tek da nije puno znao o monetarnoj politici
i da je odgovoran što nije monetarnoj vlasti
pridavao jednaku vaznost koju je imala
zakonodavna ili izvršna vlast. Na to su ga
trebali upozoriti pravni strucnjaci koji su
kreirali ustav u kojem monetarna vlast nije u
jedinstvu vlasti. Monetarna vlast je tuða i izvan
je sustava odgovornosti prema hrvatskoj
stvarnosti.

Sve je u funkciji uvoznog lobija, a protiv
proizvodno-tehnološke i izvozne orijentacije

- Što bi se dogodilo da su banke ostale pod hrvatskom kontrolom?

- Da smo ostali u posjedu 135 milijardi kuna
akumulacije, ne bi nam uopce bio problem 30 ili
40 milijardi kuna uloziti u investicije i ne bi
bilo potrebe za tolikim korištenjem inozemnih
kredita. Meðutim, mi i ove preostale banke zelimo
prodati strancima što znaci da nismo naucili
lekciju. Oni nas zele lišiti bilo kakve
mogucnosti da išta mozemo uciniti u smislu
unutarnjeg samoodreðenja ili jasnog meðunarodnog
opredjeljenja. Slicno je i s ustrajanjem na
fiksnom tecaju koji je iskljucivo u funkciji
uvoznog lobija, a protiv bilo kakve
proizvodno-tehnološke i izvozne orijentacije.
Današnja rasprava o promjeni tecaja nema nikakvog
smisla u postojecem beskoncepcijskom stanju.
Razlika je izmeðu fiksnog i stvarnog tecaja kune
oko 20 posto. Imperativno je da drzava u Saboru
ili na gospodarsko-socijalnom vijecu utvrdi
proizvodno-tehnološku-izvoznu razvojnu politiku
umjesto trgovacke. Deficit proracuna raste.
Rashodi se ostvaruju, ali ne i prihodi. Planirani
deficit je 4,5 posto, a onaj stvarni je i preko
6,5 posto. Stanje se prikriva umjesto da se
rješava preraspodjelom. Tecajne razlike prenose
se na domace potrošace, a to ce nas tek koštati
kad poraste cijena nafte i plina.

- U svjetlu pristupanja Europi što nam je onda
još preostalo za pregovaranje? Jer, po vama, vec
smo na koljenima.

- Za to ne treba optuzivati Europu vec naš
kancelarski sustav koji kontrolira sve razine
vlasti. Dokaz tome je preko 90 tisuca pravnih
normi koje su od 1991. do 2004. godine usvojene u
Saboru od kojih je 75 tisuca na »brzi« nacin
nametnula izvršna vlast. U takvim okolnostima
teško da se moze govoriti o parlamentarnoj
demokraciji jer kod nas izvršna vlast dominira
nad zakonodavnom što u svijetu baš nigdje ne
postoji. Sabor se olako odrekao odgovornosti koju
je preuzeo prema narodu.

Primit ce nas tek 2017. u paketu sa Srbijom i Crnom Gorom

- Kako gledate na problem generala Gotovine i
koliko je on doista prepreka našem ulasku u EU?

- Gotovina je samo jedno od pitanja za koja
insistiraju da budu u skladu s njihovim
zahtjevima. Ante Gotovina uopce nije problem za
pocetak razgovora, vec oni zele da budemo u
potpunosti podlozni svakom njihovom zahtjevu.
Kada riješimo taj problem pojavit ce se problem
ljudskih prava i to ce biti razlog zbog kojeg ce
nas pod schengenskim zidom drzati cak do 2017.
godine. Tu je i umirovljenicki dug od 22
milijardi dolara koji je vec dospio do
Strasbourga, pa povrat izbjeglica. To su naši
stvarni problemi pa ako nas na Gotovini mogu
ovako odgaðati, koliko nas tek mogu pritiskati na
spomenutim problemima? Mislim da ce se ti
razgovori odgaðati sve dok ne budemo u paketu
primljeni 2017. godine, zajedno sa Srbijom i
Crnom Gorom.

Istaknuo bih, takoðer, da se u stvari ne radi o
pristupanju Europskoj uniji vec o obicnoj
aneksiji. Dok ne pristanemo na bespogovorno
izvršavanje naloga oni ce nas iscrpljivati jer mi
s naše strane zida ništa ne poduzimamo kako bi
riješili svoje probleme, vec se nadamo da ce se
problemi riješiti kad uðemo u Uniju. Suludo je
ocekivati da ce nam probleme rješavati netko
treci i to je naša najveca zabluda. Jer Unija ce
uskoro imati toliko svojih problema da nece imati
kad razmišljati o necijim problemima.

- Vaš termin aneksija podsjeca na neku zlu silu tipa Treceg Reicha?

- Konstrukt Europe je utemeljen na filozofiji
nasilja, a Europska unija je stvorila ustav
poretka sile kao prava. Dok god ne prihvatimo
poredak sile kao prava mi necemo uci u Europu što
znaci da moramo prihvatiti ekonomsku, politicku,
pravnu, socijalnu i vojnu podreðenost te da cemo
sluziti tuðim interesima bez prava da sluzimo
interesima hrvatskog naroda.
Financijsko-politicka oligarhija koja je i
stvorila Europsku uniju otpocetka je oblikuje
spram svojih interesa, a ne zbog interesa naroda
koji se uvode u taj nadnacionalni projekt. Nema
nam egzistencije bez edukacije za takvu nasilnu
Europu.

- Stvar pomalo nalikuje nekoj zavjeri. Koji su
eksponenti te financijsko-politicke oligarhije?

- Nema tu nikakve zavjere jer se sve radi potpuno
otvoreno. Tu prevladavaju americke i dijelom
europske korporacije. Sve nadnacionalne tvorevine
uvijek su u funkciji njihovog interesa. Radi se o
americko-europskom interpersonalnom savezu koji
sve zeli podciniti interesu svoga novca. Trenutno
se najviše radi na problemu Ukrajine, Bjelorusije
i Moldavije koje su zbog svoje vaznosti u
transportu plina i nafte dobile prednost pred
Balkanom. Aktualno putovanje Condoleeze Rice u
Rusiju najava je skorašnjeg pritiska na Ruse da
prihvate daljnju ekspanziju Unije.

- Cijela prica je prilicno pesimisticna. Što nam
preostaje? - Moramo javno pricati o tome dok
cekamo pred zidom. Moramo rješavati probleme koji
su pobjegli kontroli naše politicke elite.
Nalazimo se u stanju autodigestije – samoprobave,
odnosno potrošnje svega raspolozivog.
Neoliberalni »tsunami« koji nam je najprije
omogucio da pomocu kredita trošimo sve što je
svijet proizveo, sada se povukao s našom
akumulacijom. Ta nas je neoliberalna oseka
ostavila potpuno osiromašene u stanju da moramo
pristati na bilo koju alternativu koja nam se
ponudi.

Preostaje nam rasprodaja prostora, voda i šuma

- U Istri se najavljuje prodaja dijela vodovodnog
i prometnog sustava Izraelcima. Kako na to
trebamo gledati?

- Moramo imati na umu da traje svjetski rat koji
se vodi za sve oskudne izvore energije, pa tako i
vodu i hranu. Kada se voda bude prodavala nece
biti lako, a tuzno je i da ovisimo o uvozu hrane.
Kada bi nocas ukinuli uvoz hrane sve bi se
paraliziralo i trebalo bi nam duze vrijeme da
doðemo k sebi. Mi ne promišljamo svoju stvarnu
situaciju, vec idealisticki ili cak patološki
ocekujemo da ce nam Europa rješavati probleme. Na
raskrinkavanju te zablude moraju poraditi i
znanost, a posebno mediji. Mi smo ostali zadnji
koji moramo biti odgovorni spram javnosti i
stvarnosti. Sve nam je zadano kroz ekonomsku
politiku (MMF, EBRD i EU), a nama ostaje da
utjerujemo poreze i da se sukobljavamo oko
preraspodjele onoga što je preostalo - rasprodaje
prostora, voda i šuma!

Izvor:
http://www.glasistre.hr/?403fd6282c1c042435ed0ff5b3abee4b,TS,507,,3276,,43590,