KOJIJE TO BO`NJAČKIJEZIK?
Prof. Antun Pinterović
Povodom članka g. RobertaBubala u »Večernjem listu« (br. 14010 od 17. X. 02., str. 10), podnaslovom »Boanjački intelektualci ~ele "pomesti" hrvatskijezik«, htio bih, kao jezikoslovac, pojasniti neke jezikoslovne (ali i pobrkane!)pojmove.
Pitanje da li boanjački jezik postoji ovisi o samoj definicijipojma »jezik«. Dok su pojmovi »narječje«, »govor«, »mjesni govor«jezikoslovno prilično točno određeni, definicija pojma »jezik«je problematična, ukoliko u tu definiciju ulaze i ideoloaki, odnosnokulturni, socioloaki i nacionalni parametri.
Ako prihvatimo vrlo airoku jezikoslovnu definiciju jezika kao »skupajezičnih postupaka u upotrebi u izvjesnoj druatvenoj skupini« (Jodogne),jasno je da prema takovoj definiciji nitko ne mo~e Boanjacima osporiti pravo da svoj govor nazovu boanjačkim. No kako stvari stoje, ako sepogleda o kojim se to »jezičnim postupcima« radi, koji bi taj boanjačkigovor razlikovali od »srodnih«, »susjednih« jezika, hrvatskoga i srpskoga,postavlja se pitanje koji je to zapravo »boanjački jezik«.
S čisto povijesnoga glediata, zahtjev posebnosti boanjačkogajezika (i narodnosti!) nije nekakva novotarija. Kako sam već u viaenavrata imao prilike istaknuti, nastojanje oko afirmacije boanjačkogidentiteta (jezika i narodnosti!) pojavilo se svjesno krajem XIX. stoljeća,poduprto i s muslimanske (Mehmed-beg Kapetanović Ljubuaak) i s katoličke dakle hrvatske strane (fra Antun Kne~ević), ali ne i spravoslavno-srpske, ato valja ipak istaknuti, jer se zapravo tom činjenicompovijest u neku ruku ponavlja. Danas također imamo naime, s jedne strane,bosansko-hrvatsku federaciju, a s druge, Republiku srpsku; ideoloako-političkaopredjeljenja nisu se dakle u Bosni kroz stotinjak godina bitno promijenila.
Buđenjeboanjačke nacionalne svijesti ialo je dakako u prilog austrijske politike,koja je svim silama nastojala osujetiti s jedne strane hrvatska nastojanja okopriključenja Bosne i Hercegovine Hrvatskoj kao »povijesnoga lena ugarskekrune«, a s druge strane, srpska svojatanja. U tom političkom kontekstu jeZemaljska vlada Bosne i Hercegovine čak financirala i tiskanje »Gramatikebosanskog jezika za srednje akole« autora Franje Vuletića 1890. godine,te je sve do 1907. godine slu~beni naziv za jezik u Bosni i Hercegovini bio »bosanski«,a spomenuti Mehmed-beg Kapetanović izdavao je sa svoje strane od 1891. do1910. list »Boanjak« pod krilaticom: OdTrebinja do Brodskijeh vrata nije bilo Srba ni Hrvata.
Nokako stvaristoje s jezičnoga glediata?
Baakao ato se od osamostaljenja Hrvatske početkom devedesetih godina proalogastoljeća ponovno nastoji odrediti identitet hrvatskoga jezika isključivousuprotnosti sa srpskim,isto se tako u zadnje vrijeme nastoji definirati identitet boanjačkogajezika također u suprotnosti, sjedne strane, s hrvatskim, a s druge, sa srpskim jezikom. No drugačijepsiholoaki ne mo~e ni biti, jer da se poslu~imo jednom psihoanalitičkomanalogijom baa kao ato i jedan dječak u razdoblju sazrijevanja postavljasvoj osobni identitet upravo time ato se suprostavljaidentitetu roditelja, dotično oca kada se radi o dječaku, isto tako sei jedan nacionalni identitet mo~e afirmirati jedino suprostavljanjemsrodnim identitetima.
Najočitija odnosno najisticanija značajka »novoga« boanjačkog jezika,koja ga povezuje s hrvatskim jezikom, je ijekavski izgovor, a sa srpskim gapovezuju dočetci isati(nasuprot iratiu hrvatskom) za glagole pozajmljene iz stranih jezika, pa sintagma da+indikativumjesto hrvatskogainfinitiva za objektne rečenice.
Nopremda je ijekvavica danas sigurno bitna značajka hrvatskoga standardnogjezika, nije ona ipak isključiva osobina hrvatskoga jezika: ijekavskigovore i Crnogorci, a do nedavna (naime prije sustavne »ekavizacije« putemjugoslavenskoga akolskog ustroja) bili su ijekavci i bosanski i hrvatski Srbi,tzv. »Prečani«. I dok je infinitiv za objektne rečenice rijedak kodCrnogoraca, Boanjaka i Prečana, sintagma da+indikativ upotrebljava se naprotiv i uhrvatskom standardnom jeziku. Pa i sam infinitivni dočetak isatiza glagole iz stranihjezika, akoji se danas nekako smatra »simbolom« hrvatskoga jezika, bijaae krajemXIX. i početkom XX. stoljeća upotrebljavani od mnogih hrvatskih pisaca, kao, na pr., Matoaa, kojega se sigurno ne bimoglo proglasiti »loaim« Hrvatom!
`tose pak tiče turcizama, koji bi trebali biti nekakva posebna (»muslimanska«!)oznaka boanjačkoga jezika, ni oni nisu, po mom skromnom mnijenju, isključivaznačajka boanjačkih govora. Upotrebljavaju ih također i Srbi,ali i Hrvati. Da dadem samo jedan sasvim osobni primjer. Moja baka s očevestrane, podrijetlom Srijemkinja iz Vrbanje kraj }upanje (`okica!),upotrebljavala je sjećam se iz djetinjstva riječi kao ato su:pend~er(prozor), sokak(ulica), peakir(ručnik), čirjak (svijećnjak),i t. d.
Kakovidimo, ijekavci su (bili!) u većini, pa zato i ne začuđuje da jeVuk Stefanović Karad~ić bio odlučio nametnuti svojimsunarodnjacima kao standardni jezik hercegovački ijekavski govor (atonjemu uostalom ni nije potpuno poalo za rukom), kao ato ne začuđujeni činjenica da su hrvatski »Propagadandisti« (Congregatiode propaganda fide), snaaim prvim slovničarom Bartolom Kaaićem na čelu, već uXVII. st. izabrali taj isti govor, i iz istoga većinskoga razloga, kaohrvatski standardni jezik. No postoji ipak jedna velika razlika u samom poimanjustandardnoga jezika: nasuprot nesnoaljivosti i isključivosti (danas bismorekli »integrizmu«!) Karad~ićeva »čistunstva« (dijalektalnogapurizma), stari hrvatski jezikoslovci, a nakon njih i njihovi nasljednici »Ilirci«u XIX. st. shvaćali su hrvatski standardni jezik kao sintezusvih hrvatskih knji~evnih govora (dakle i kajkavskoga i čakavskoga), a kao temelj takova standardnoga (tadase govorilo: knji~evnoga) hrvatskog jezika vidjeli su radije atokavski govordubrovačke knji~evnosti, nego li pučki hercegovački govor (Ma~uranić,Vraz, Demeter, među inim). Takav standardni hrvatski jezik imao je naimesvoju knji~evnu predaju, koju srpski jezik nije imao, jer je srpska knji~evnapredaja bila pisana na tzv. »slavenoserbskom« jeziku, odnosno na jednomliturgijskom »mrtvom« jeziku, mrtvom, jer njime srpski puk nije govorio. I toje dakako razlog zbog kojega je Karad~ić također pokuaao »posvojiti«i dubrovačku knji~evnost, proglasivai je srpskom.
Izato se ne ustručavam ustvrditi da, striktno jezikoslovno gledajući,postoji samo jedan jezik, a to je hrvatski jezik, koji su Vuk StefanovićKarad~ić i njegovi srpski (ali na ~alost i hrvatski!) sljedbenici inasljednici pokuaali Hrvatima ukrasti, oteti!Dadanas taj hrvatski jezik jedni nazivaju srpskim, drugi boanjačkim, a trećicrnogorskim, to je njihova stvar, to mene ne smeta! Baa kako je to većdavno vrlo ispravno bio shvatio jedan Starčević: »Trebadakle da i oni pisci, koi se za Serbe ili neato drugo der~e, nastoje pisatiizobra~enim jezikom hervatskim, kao ato nekoi sbilja rade, a budi im prostojezik nazivat makar i koptičkim.« (NarodneNovine, br. 189, 18. VIII. 1852.)
KOJIJE TO BO`NJAČKIJEZIK?
Prof. Antun Pinterović
Povodom članka g. RobertaBubala u »Večernjem listu« (br. 14010 od 17. X. 02., str. 10), podnaslovom »Boanjački intelektualci ~ele "pomesti" hrvatskijezik«, htio bih, kao jezikoslovac, pojasniti neke jezikoslovne (ali i pobrkane!)pojmove.
Pitanje da li boanjački jezik postoji ovisi o samoj definicijipojma »jezik«. Dok su pojmovi »narječje«, »govor«, »mjesni govor«jezikoslovno prilično točno određeni, definicija pojma »jezik«je problematična, ukoliko u tu definiciju ulaze i ideoloaki, odnosnokulturni, socioloaki i nacionalni parametri.
Ako prihvatimo vrlo airoku jezikoslovnu definiciju jezika kao »skupajezičnih postupaka u upotrebi u izvjesnoj druatvenoj skupini« (Jodogne),jasno je da prema takovoj definiciji nitko ne mo~e Boanjacima osporiti pravo da svoj govor nazovu boanjačkim. No kako stvari stoje, ako sepogleda o kojim se to »jezičnim postupcima« radi, koji bi taj boanjačkigovor razlikovali od »srodnih«, »susjednih« jezika, hrvatskoga i srpskoga,postavlja se pitanje koji je to zapravo »boanjački jezik«.
S čisto povijesnoga glediata, zahtjev posebnosti boanjačkogajezika (i narodnosti!) nije nekakva novotarija. Kako sam već u viaenavrata imao prilike istaknuti, nastojanje oko afirmacije boanjačkogidentiteta (jezika i narodnosti!) pojavilo se svjesno krajem XIX. stoljeća,poduprto i s muslimanske (Mehmed-beg Kapetanović Ljubuaak) i s katoličke dakle hrvatske strane (fra Antun Kne~ević), ali ne i spravoslavno-srpske, ato valja ipak istaknuti, jer se zapravo tom činjenicompovijest u neku ruku ponavlja. Danas također imamo naime, s jedne strane,bosansko-hrvatsku federaciju, a s druge, Republiku srpsku; ideoloako-političkaopredjeljenja nisu se dakle u Bosni kroz stotinjak godina bitno promijenila.
Buđenjeboanjačke nacionalne svijesti ialo je dakako u prilog austrijske politike,koja je svim silama nastojala osujetiti s jedne strane hrvatska nastojanja okopriključenja Bosne i Hercegovine Hrvatskoj kao »povijesnoga lena ugarskekrune«, a s druge strane, srpska svojatanja. U tom političkom kontekstu jeZemaljska vlada Bosne i Hercegovine čak financirala i tiskanje »Gramatikebosanskog jezika za srednje akole« autora Franje Vuletića 1890. godine,te je sve do 1907. godine slu~beni naziv za jezik u Bosni i Hercegovini bio »bosanski«,a spomenuti Mehmed-beg Kapetanović izdavao je sa svoje strane od 1891. do1910. list »Boanjak« pod krilaticom: OdTrebinja do Brodskijeh vrata nije bilo Srba ni Hrvata.
Nokako stvaristoje s jezičnoga glediata?
Baakao ato se od osamostaljenja Hrvatske početkom devedesetih godina proalogastoljeća ponovno nastoji odrediti identitet hrvatskoga jezika isključivousuprotnosti sa srpskim,isto se tako u zadnje vrijeme nastoji definirati identitet boanjačkogajezika također u suprotnosti, sjedne strane, s hrvatskim, a s druge, sa srpskim jezikom. No drugačijepsiholoaki ne mo~e ni biti, jer da se poslu~imo jednom psihoanalitičkomanalogijom baa kao ato i jedan dječak u razdoblju sazrijevanja postavljasvoj osobni identitet upravo time ato se suprostavljaidentitetu roditelja, dotično oca kada se radi o dječaku, isto tako sei jedan nacionalni identitet mo~e afirmirati jedino suprostavljanjemsrodnim identitetima.
Najočitija odnosno najisticanija značajka »novoga« boanjačkog jezika,koja ga povezuje s hrvatskim jezikom, je ijekavski izgovor, a sa srpskim gapovezuju dočetci isati(nasuprot iratiu hrvatskom) za glagole pozajmljene iz stranih jezika, pa sintagma da+indikativumjesto hrvatskogainfinitiva za objektne rečenice.
Nopremda je ijekvavica danas sigurno bitna značajka hrvatskoga standardnogjezika, nije ona ipak isključiva osobina hrvatskoga jezika: ijekavskigovore i Crnogorci, a do nedavna (naime prije sustavne »ekavizacije« putemjugoslavenskoga akolskog ustroja) bili su ijekavci i bosanski i hrvatski Srbi,tzv. »Prečani«. I dok je infinitiv za objektne rečenice rijedak kodCrnogoraca, Boanjaka i Prečana, sintagma da+indikativ upotrebljava se naprotiv i uhrvatskom standardnom jeziku. Pa i sam infinitivni dočetak isatiza glagole iz stranihjezika, akoji se danas nekako smatra »simbolom« hrvatskoga jezika, bijaae krajemXIX. i početkom XX. stoljeća upotrebljavani od mnogih hrvatskih pisaca, kao, na pr., Matoaa, kojega se sigurno ne bimoglo proglasiti »loaim« Hrvatom!
`tose pak tiče turcizama, koji bi trebali biti nekakva posebna (»muslimanska«!)oznaka boanjačkoga jezika, ni oni nisu, po mom skromnom mnijenju, isključivaznačajka boanjačkih govora. Upotrebljavaju ih također i Srbi,ali i Hrvati. Da dadem samo jedan sasvim osobni primjer. Moja baka s očevestrane, podrijetlom Srijemkinja iz Vrbanje kraj }upanje (`okica!),upotrebljavala je sjećam se iz djetinjstva riječi kao ato su:pend~er(prozor), sokak(ulica), peakir(ručnik), čirjak (svijećnjak),i t. d.
Kakovidimo, ijekavci su (bili!) u većini, pa zato i ne začuđuje da jeVuk Stefanović Karad~ić bio odlučio nametnuti svojimsunarodnjacima kao standardni jezik hercegovački ijekavski govor (atonjemu uostalom ni nije potpuno poalo za rukom), kao ato ne začuđujeni činjenica da su hrvatski »Propagadandisti« (Congregatiode propaganda fide), snaaim prvim slovničarom Bartolom Kaaićem na čelu, već uXVII. st. izabrali taj isti govor, i iz istoga većinskoga razloga, kaohrvatski standardni jezik. No postoji ipak jedna velika razlika u samom poimanjustandardnoga jezika: nasuprot nesnoaljivosti i isključivosti (danas bismorekli »integrizmu«!) Karad~ićeva »čistunstva« (dijalektalnogapurizma), stari hrvatski jezikoslovci, a nakon njih i njihovi nasljednici »Ilirci«u XIX. st. shvaćali su hrvatski standardni jezik kao sintezusvih hrvatskih knji~evnih govora (dakle i kajkavskoga i čakavskoga), a kao temelj takova standardnoga (tadase govorilo: knji~evnoga) hrvatskog jezika vidjeli su radije atokavski govordubrovačke knji~evnosti, nego li pučki hercegovački govor (Ma~uranić,Vraz, Demeter, među inim). Takav standardni hrvatski jezik imao je naimesvoju knji~evnu predaju, koju srpski jezik nije imao, jer je srpska knji~evnapredaja bila pisana na tzv. »slavenoserbskom« jeziku, odnosno na jednomliturgijskom »mrtvom« jeziku, mrtvom, jer njime srpski puk nije govorio. I toje dakako razlog zbog kojega je Karad~ić također pokuaao »posvojiti«i dubrovačku knji~evnost, proglasivai je srpskom.
Izato se ne ustručavam ustvrditi da, striktno jezikoslovno gledajući,postoji samo jedan jezik, a to je hrvatski jezik, koji su Vuk StefanovićKarad~ić i njegovi srpski (ali na ~alost i hrvatski!) sljedbenici inasljednici pokuaali Hrvatima ukrasti, oteti!Dadanas taj hrvatski jezik jedni nazivaju srpskim, drugi boanjačkim, a trećicrnogorskim, to je njihova stvar, to mene ne smeta! Baa kako je to većdavno vrlo ispravno bio shvatio jedan Starčević: »Trebadakle da i oni pisci, koi se za Serbe ili neato drugo der~e, nastoje pisatiizobra~enim jezikom hervatskim, kao ato nekoi sbilja rade, a budi im prostojezik nazivat makar i koptičkim.« (NarodneNovine, br. 189, 18. VIII. 1852.)