Ceten
O starinama
Ziveci i neprestano se krecuci izmedju Atlantskog,Pacifickog i Arktickog oceana cesto se budim s glasom moje pokojne babe KajeTadic, rodjene Grabovica od oca Boze i majke Lucke, te njenim pricama opradavnim vremenima, koje je nastavila prepricavati moja mama Ruzica. Meninajdraza prica o cetenu, sirovom lanu, svuda me prati. Babin glas, usporen odprezivjelog tifusa, dugogodisnje astme i napora seljackog zivota, iz dana u danse vraca i zove me:
Curko,kad me pitas, cuj me& Pamuk smo uvijek kupovali a ceten smo uvijek sijali. Kadu Drugom svjeskom ratu nije bilo pamuka, sve smo pravili od cetena. Pamuk secuvo za misne, izodne aljine il se mijeso s cetenom. Drukciji je od konopljekoja raste priko jednog metra u vis i grublja je...
Ceten se posije u jesen.Nagodinu odraste i iscvjeta. Cvat mu bude plav a stablo zeleno. Cure su ranoustajale, dok je rosa, cvatom od cetena lice umivale& Ceten sazrije u ljeto.Raste frtalj do metra, nije vise. Onda se cupa. Kad se pocupa, oruni se sjemenjegovo i cuva za iducu godinu, za jesensku sjetvu. Kad se pocupa, pazi se da unjemu ne bude trave. Ocisti se od trave i pokiseli se u vodu sedam dana; uSprecu il Oskovu il u seoske rijeke. Napravi se brana; zajazi se voda jer svemora bit u vodi i mora se pazit da sta ne ode. Udari se kolje, stave se vrljikei pritke - zioke. Udare se kuke kako bi se sve dobro ucvrstilo& Nije se kralo,mozda koji stucak. Pokiseljeni ceten nije smrdio jer je voda oticala. Voda morabit bistra; ako nije - bijo bi crn. Dobro je kad voda otice brzo. Iza sedam danamora se dobro isprat vadec ga iz vode. Stucak po stucak se vadi, ispire i cijedise sam u rukama. Nosi se na njivu i stere se po zemlji da se susi. Ne smije serukama gnjavit il stiskat. I da oces to radit, ne mere jer je jos stablo. Morase odma isusit da ne istrune. Kad se osusi, onda se nabija na stupu. To su dvijecjepanice il daske. Daske imaju po pet zubaca. Jedan po jedan stucak se stavljau stupu. Jedna se zena nasloni na vrljiku i nogama radi - jednim stopalom daskuzadize, drugim spusca. To se ceten nabija. Druga zena sjedi pokraj stupe i radisve rukama; stavlja stucak po stucak u stupu, okrece stucak, drzi stucak u stupii vadi kad bude gotovo - kad se uzna vlakno. A stablo - srcika, sto se zovepozder, ispane obaska kad ga stupa udara. Kad se stucak istuce, zove se rucica.Kad se dobije vlakno cetena onda se ono stavlja u trlicu. Najbolja je odrastovog drveta jer more dugo stajat&
Trlicu sto sam ti dala, milamoja, donijela sam od moje matere... Spremila mi moja majka u komori& Ona jedonijela u svojoj komori& Spremila joj njena mati, moja baba Manda, iz Kresica,s Par-Sela&
Kad se vlakno cetena stavlja utrlicu, ono se priradjuje; tare se ceten. Vlakna cetena se stave u trlicu iudare se sjekacem, gornjim dijelomtrlice. Sjekac in tako pritisne. Vlakna se vuku kroz trlicu jednom rukom ispodsjekaca pa se na drugoj strani dobijaju prociscena. Tako dobijen ceten bude joscisci i meksi& Kad se ceten nabijo, moralo se rajit po jakom suncu. Tako isto- samo po jakom suncu - kad se trao na trlici, a ostalo more sve u ladovini - ilna dvoru, il u kuci...
Uvijek se dizala velika prasina,pa su mloge zene obolile od zaduve& Rucice idju na grebenacu. Okrugla je, odzeljeza je, na jednoj daski. Zena nabaci rucice svojom snagom na grebenacu papovuce sebi istu rucicu njekolko puta kroz grebenacu. U grebenaci ostane slabije,tvrdje i krace sto se zovu kucine. Poslje se koristi u poutku svega sto ce setkat& A njoj u rukama ostane najmekse, najbolje, najfinije i najljevse sto sezove strasljika i to idje u osnovu svega sto ce se izatale tkat. Sto god se uzmes grebenace jos se priradjuje grebenom. Onda se prede; obaska jedno - kucine,obaska drugo - strasljika...
Sve su ovo zenski poslovi: odcupat ga do prest ga. Muskinje je jedino sijalo ceten i kiselilo ga u vodi& Prede se na obicnu rucnu drvenu prelu na koju se prela i ovcja vuna. Vuna seprede na meku ruku i na tvrdu ruku, pa kako ko oce. Na tvrdu ruku je lakse prest,a na meku je ljevse. Ceten se preo sve na tvrdu ruku. Vreteno se drzi kontra.Samo se preo na meku ruku za ponjave, jer je to islo puno debelo pa nije bilotesko. Kad ga napredes na vreteno onda ga motas s vretena na rasak. Primece se,obavija oko raska i onda se skine s njega i bude ko velki okrugli smotak- kancelo& Pari ga u parjenici s luksijom. Luksija je od pepela, pepeo oddrveta. More svako drvo. Parjenica je kad se pepeo zaljeva uzavrelom vodom.Aljine u tom staje tri sata. Ceten iz parjenice valja isprat u rijeki il nabunaru. I susi se... Kad se osusi, stavi se na vitlanice. Ko kriz su, a usredini suplje, nataknute na klip. Najposljem se ceten suce, namotava cekrkom namasure i koristi se za tkanje. Prvo se snuje - razapnu se glavne niti na snovaci- pa se stavi na stan i dalje se tka&
Utom bi moj tata Mijo zakjucioovu besjedu: Joj, kad smo za rata nosili sve od cetena& Grub, tvrd& Predja, slamarica... Podera kozu! Oguli dusu!
Tako je kazivala moja baba Kaja,rodjena na Morancanima pocetkom proteklog stoljeca, udana na Par Selo. Vise odpolovice babinog zivota je proteklo u ovim i drugim pregnucima. Djetinjstvo icurstvo moje mame je obiljezeno istim naporima. Cudne su mi njihove price obistroj Oskovi na kojoj su se seljani umivali na putu k misi ili u pohode, skoje su cure vodu pile kad su isle na sijelo iz jednog sela u drugo, u kojoj sekiselio ceten... Oskove se sjecam kao necega cega smo se mi, djeca, plasili.Plasili smo se da ne bi tko spao s mosta u crnu, ljigavu, cadjavu, masnuvodurinu u kojoj se ispirao ugalj za potrebe gospodarstva i napredak pucanstva.O tome smo ucili u skoli i po tome je moj zivinicki zavicaj bio nadaleko poznat& Crna rijeka bez ikakvog zivota mi se pokatkad javi u snu kao nocna mora& Odagnavam je prizivom babinih zapamcenja i odijevanjem babinih ubjelnialjina.
Babine aljine i klupcad cetena zive sa mnom u dalekom svijetu. Ostatkebjelicastog cetena, sijanog i kultiviranog na imanju Tadica u Spreckom poljuizmedju Prvog i Drugog svjetskog rata, uvijek nosim sa sobom, posebice na mojimizlozbama, monodramama i knjizevnim vecerima.
Danas, na petu obljetnicu smrtimog oca Mije, pricam mojim kanadskim ucenicima o bosanskohercegovackim starinama,o uporabi pamuka, cetena, beza, meleza, predje, sukna& u nasim narodnimnosnjama i u izradbi mojih suvremenih odora. Govorim o djecjoj radosti kad im sedonesu orasnice i slipepripravljene od przenog secera i cetenovog sjemena. Spominjem Sprecu koja nasskoro svake godine zaplavi u Zivinicama. Sjecam se velike Sprece i njenog malogizvora u Papraci, podno Bisine, kojeg smo mama i ja obisle prije petnaestakgodina i s kojeg smo donijele pletenkicu bistre studene vode doma mom tati,stradalniku i pateniku, da se napije& U rukama drzim smotke cetenanaslijedjenog od babe Kaje. Jos uvijek se u njemu osjeti miris nasih skrinja,udzera i domova& Premecem ga& , privijam uza se. Ceten oplemenjuje, osnazuje,te hrani i moju kozu i moju dusu&
Toronto, 12. sijecnja 2002.
Ljerka Lukic,
skupljacica, folkloristica,slikarica, kazivacica prica, pjesnikinja, spisateljica
Ceten
O starinama
Ziveci i neprestano se krecuci izmedju Atlantskog,Pacifickog i Arktickog oceana cesto se budim s glasom moje pokojne babe KajeTadic, rodjene Grabovica od oca Boze i majke Lucke, te njenim pricama opradavnim vremenima, koje je nastavila prepricavati moja mama Ruzica. Meninajdraza prica o cetenu, sirovom lanu, svuda me prati. Babin glas, usporen odprezivjelog tifusa, dugogodisnje astme i napora seljackog zivota, iz dana u danse vraca i zove me:
Curko,kad me pitas, cuj me& Pamuk smo uvijek kupovali a ceten smo uvijek sijali. Kadu Drugom svjeskom ratu nije bilo pamuka, sve smo pravili od cetena. Pamuk secuvo za misne, izodne aljine il se mijeso s cetenom. Drukciji je od konopljekoja raste priko jednog metra u vis i grublja je...
Ceten se posije u jesen.Nagodinu odraste i iscvjeta. Cvat mu bude plav a stablo zeleno. Cure su ranoustajale, dok je rosa, cvatom od cetena lice umivale& Ceten sazrije u ljeto.Raste frtalj do metra, nije vise. Onda se cupa. Kad se pocupa, oruni se sjemenjegovo i cuva za iducu godinu, za jesensku sjetvu. Kad se pocupa, pazi se da unjemu ne bude trave. Ocisti se od trave i pokiseli se u vodu sedam dana; uSprecu il Oskovu il u seoske rijeke. Napravi se brana; zajazi se voda jer svemora bit u vodi i mora se pazit da sta ne ode. Udari se kolje, stave se vrljikei pritke - zioke. Udare se kuke kako bi se sve dobro ucvrstilo& Nije se kralo,mozda koji stucak. Pokiseljeni ceten nije smrdio jer je voda oticala. Voda morabit bistra; ako nije - bijo bi crn. Dobro je kad voda otice brzo. Iza sedam danamora se dobro isprat vadec ga iz vode. Stucak po stucak se vadi, ispire i cijedise sam u rukama. Nosi se na njivu i stere se po zemlji da se susi. Ne smije serukama gnjavit il stiskat. I da oces to radit, ne mere jer je jos stablo. Morase odma isusit da ne istrune. Kad se osusi, onda se nabija na stupu. To su dvijecjepanice il daske. Daske imaju po pet zubaca. Jedan po jedan stucak se stavljau stupu. Jedna se zena nasloni na vrljiku i nogama radi - jednim stopalom daskuzadize, drugim spusca. To se ceten nabija. Druga zena sjedi pokraj stupe i radisve rukama; stavlja stucak po stucak u stupu, okrece stucak, drzi stucak u stupii vadi kad bude gotovo - kad se uzna vlakno. A stablo - srcika, sto se zovepozder, ispane obaska kad ga stupa udara. Kad se stucak istuce, zove se rucica.Kad se dobije vlakno cetena onda se ono stavlja u trlicu. Najbolja je odrastovog drveta jer more dugo stajat&
Trlicu sto sam ti dala, milamoja, donijela sam od moje matere... Spremila mi moja majka u komori& Ona jedonijela u svojoj komori& Spremila joj njena mati, moja baba Manda, iz Kresica,s Par-Sela&
Kad se vlakno cetena stavlja utrlicu, ono se priradjuje; tare se ceten. Vlakna cetena se stave u trlicu iudare se sjekacem, gornjim dijelomtrlice. Sjekac in tako pritisne. Vlakna se vuku kroz trlicu jednom rukom ispodsjekaca pa se na drugoj strani dobijaju prociscena. Tako dobijen ceten bude joscisci i meksi& Kad se ceten nabijo, moralo se rajit po jakom suncu. Tako isto- samo po jakom suncu - kad se trao na trlici, a ostalo more sve u ladovini - ilna dvoru, il u kuci...
Uvijek se dizala velika prasina,pa su mloge zene obolile od zaduve& Rucice idju na grebenacu. Okrugla je, odzeljeza je, na jednoj daski. Zena nabaci rucice svojom snagom na grebenacu papovuce sebi istu rucicu njekolko puta kroz grebenacu. U grebenaci ostane slabije,tvrdje i krace sto se zovu kucine. Poslje se koristi u poutku svega sto ce setkat& A njoj u rukama ostane najmekse, najbolje, najfinije i najljevse sto sezove strasljika i to idje u osnovu svega sto ce se izatale tkat. Sto god se uzmes grebenace jos se priradjuje grebenom. Onda se prede; obaska jedno - kucine,obaska drugo - strasljika...
Sve su ovo zenski poslovi: odcupat ga do prest ga. Muskinje je jedino sijalo ceten i kiselilo ga u vodi& Prede se na obicnu rucnu drvenu prelu na koju se prela i ovcja vuna. Vuna seprede na meku ruku i na tvrdu ruku, pa kako ko oce. Na tvrdu ruku je lakse prest,a na meku je ljevse. Ceten se preo sve na tvrdu ruku. Vreteno se drzi kontra.Samo se preo na meku ruku za ponjave, jer je to islo puno debelo pa nije bilotesko. Kad ga napredes na vreteno onda ga motas s vretena na rasak. Primece se,obavija oko raska i onda se skine s njega i bude ko velki okrugli smotak- kancelo& Pari ga u parjenici s luksijom. Luksija je od pepela, pepeo oddrveta. More svako drvo. Parjenica je kad se pepeo zaljeva uzavrelom vodom.Aljine u tom staje tri sata. Ceten iz parjenice valja isprat u rijeki il nabunaru. I susi se... Kad se osusi, stavi se na vitlanice. Ko kriz su, a usredini suplje, nataknute na klip. Najposljem se ceten suce, namotava cekrkom namasure i koristi se za tkanje. Prvo se snuje - razapnu se glavne niti na snovaci- pa se stavi na stan i dalje se tka&
Utom bi moj tata Mijo zakjucioovu besjedu: Joj, kad smo za rata nosili sve od cetena& Grub, tvrd& Predja, slamarica... Podera kozu! Oguli dusu!
Tako je kazivala moja baba Kaja,rodjena na Morancanima pocetkom proteklog stoljeca, udana na Par Selo. Vise odpolovice babinog zivota je proteklo u ovim i drugim pregnucima. Djetinjstvo icurstvo moje mame je obiljezeno istim naporima. Cudne su mi njihove price obistroj Oskovi na kojoj su se seljani umivali na putu k misi ili u pohode, skoje su cure vodu pile kad su isle na sijelo iz jednog sela u drugo, u kojoj sekiselio ceten... Oskove se sjecam kao necega cega smo se mi, djeca, plasili.Plasili smo se da ne bi tko spao s mosta u crnu, ljigavu, cadjavu, masnuvodurinu u kojoj se ispirao ugalj za potrebe gospodarstva i napredak pucanstva.O tome smo ucili u skoli i po tome je moj zivinicki zavicaj bio nadaleko poznat& Crna rijeka bez ikakvog zivota mi se pokatkad javi u snu kao nocna mora& Odagnavam je prizivom babinih zapamcenja i odijevanjem babinih ubjelnialjina.
Babine aljine i klupcad cetena zive sa mnom u dalekom svijetu. Ostatkebjelicastog cetena, sijanog i kultiviranog na imanju Tadica u Spreckom poljuizmedju Prvog i Drugog svjetskog rata, uvijek nosim sa sobom, posebice na mojimizlozbama, monodramama i knjizevnim vecerima.
Danas, na petu obljetnicu smrtimog oca Mije, pricam mojim kanadskim ucenicima o bosanskohercegovackim starinama,o uporabi pamuka, cetena, beza, meleza, predje, sukna& u nasim narodnimnosnjama i u izradbi mojih suvremenih odora. Govorim o djecjoj radosti kad im sedonesu orasnice i slipepripravljene od przenog secera i cetenovog sjemena. Spominjem Sprecu koja nasskoro svake godine zaplavi u Zivinicama. Sjecam se velike Sprece i njenog malogizvora u Papraci, podno Bisine, kojeg smo mama i ja obisle prije petnaestakgodina i s kojeg smo donijele pletenkicu bistre studene vode doma mom tati,stradalniku i pateniku, da se napije& U rukama drzim smotke cetenanaslijedjenog od babe Kaje. Jos uvijek se u njemu osjeti miris nasih skrinja,udzera i domova& Premecem ga& , privijam uza se. Ceten oplemenjuje, osnazuje,te hrani i moju kozu i moju dusu&
Toronto, 12. sijecnja 2002.
Ljerka Lukic,
skupljacica, folkloristica,slikarica, kazivacica prica, pjesnikinja, spisateljica