Badnjak na ognjistu Cace moga 

Docekuju nas grobovi

Susretom sestre Stojke i brace: Mirka, Srecka, Rudija i Stanka Tomica u Radisicima (Ljubuski, Hercegovina) na Bozic 1998. godine i pjesmom Badnjak na ognjistu Cace moga, Rudi Tomic je najavio svoju drugu zbirku poezije.
S jedne strane ovaj susret i ova pjesma personaliziraju boli, nadanja i cekanja obitelji Tomic cija su dva sina - Srecko i Rudi - napustila roditeljsko ognjiste 1948. godine, te morala zbog politickih razloga napusttiti domovinu 1958. godine. Kao politicki emigranti nisu mogli biti nazocni pogrebima svojih roditelja - oca Mije i majke Ive. Nakon pola stoljeca Srecko i Rudi su ponovno docekali Badnjak i Bozic na ocinskom ognjistu, a njih su docekali roditeljski grobovi. Ovaj posjet brace Tomica Domovini bio je znatno bolniji i uzviseniji od njihovih posjeta oslobodjenoj Hrvatskoj i BiH u proteklih nekoliko godina, te je ponukao Rudija Tomica (pjesnik, novinar, nakladnik) da napise jos dvije pjesme: Moj Caca i ja i Na grobu Majke moje, kojima se iznova vraca temama umiranja i smrti, kao i u svojoj prvoj zbirci poezije Pregrst suza cije je drugo (dopunjeno) izdanje u pripravi.
S druge strane ovaj posjet i ove pjesme simboliziraju sudbine tisuca Hrvata - emigranata-iseljenika i doseljenika koji ceznu za toplim zagrljajima svojih roditelja a ovi ih doma cekaju u kamenim grobnicama. Mnogi se Hrvati diljem svijeta nisu ponovno sreli sa svojim roditeljima skoro cijelog ili polovicu svog zivota. Kad se napokon "sretnu" - onda je to na groblju. Trebali bi biti sretni (ako u susretu s mrtvima i njihovim grobovima uopce moze biti srece!?) sto znaju za roditeljske grobove, sto ih mogu posjetiti i pomoliti se na njima.
Citajuci Tomiceve pjesme dobiva se dojam da se autor tek sada oprasta sa svojim roditeljima koji su davno umrli.
Nazalost, ima mnogo Hrvata koji ne znaju gdje su im roditelji i najblizi pokopani, jer su im zivoti bili nasilno prekinuti pa su zatrpani u skrovista, jame, uvale, masovne grobnice ili su spaljeni. Mnoge je i voda odnijela. Tomiceva poezija svjedoci o usudu hrvatskog pucanstva - olicenje je sudbine hrvatskih iseljenika (posebice politickih) i doseljenika. Ujedno nas opominje da se u nas Hrvata povijest nemilosrdno ponavlja - nekad su bili iseljenici a danas su izbjeglice i prognanici. Ista sudbina, samo nas drugacije nazivaju. 
Oni koji su u Domovini, opet, ne mogu pomoci svojima u dijaspori i uvijek brinu hoce li svojima koji su umrli u tudjem svijetu ikada "obici kosti".
Tomiceva je pjesma Badnjak na ognjistu Cace moga bila recitirana i rasplakala je posjetitelje na promociji njegove knjige Pogled s Torontskog tornja u hotelu Bigeste u Ljubuskom. Njegovo je stvaralastvo dostiglo punu zrelost i vrijednost. Posebice je uocljiva stilska dotjeranost i slozenost pjesnickih formi. Tomic je uvijek bio jedan od najplodnijih autora u dijaspori (trenutacno jedini koji se sustavno i dosljedno oglasuje iz Kanade) i jedan od najistaknutijih u sveukoupnoj hrvatskojpublicistici.

Napisala: Ljerka Lukic 

Slijede tri Tomiceve pjesme:


Badnjak na ognjistu Cace moga

Protekla je polovica ovog burnog stoljeca
Skoro cijeli vijek mog patnickog zivota
Otkad sam posljednji put iz kutka gledo
Razbuktani badnjak na ognjistu Cace moga.

Bilo nas je mnogo - puna kuca celjadi
Cekali smo zudno Cacu da unese glavnju.
S bukvom u narucju on bi glasno nazva:
"Na dobro vam doso Bozic i… ja!"

"I s Tobom bogda…", mi bismo klicali
sklopljenih ruku okupljeni oko ognjista.
Pobozno pjevajuci: "U sve vrime godista"
Gledali bismo netremice u njega ko u Boga.

Nakon krunice i casice ljute kapljice
Pregrsti suhih smokava i tvrdih rogaca
Posli bismo u povorci na ponocna bdjenja
Poput pastira na docek Bozjeg Sina.

Konacno, evo me opet doma - na Crnisini
Sve je drugacije - ljudi, nebo i zemlja
Umro je Caca Mijo, ni majke Ive vise nema
Ostali smo sami - cetiri brata i seja.

Ostarjela sirocad - celavi i sijedih kosa
Umorni od vremena, teske badnjake unosimo
Na Cacino ognjiste kod najmladjeg sina.
Neka se nikada ne ugasi plamen Tomica!


Badnjak 1998., Radisici, Bosna i Hercegovina


Moj Caca i ja

Kao dijete gledao sam u oca
Cupao mu brkove i brojio sijede kose
Penjao se po sirokim ledjima
Ne znajuci kakav teret ona nose

Bez osmijeha na mrsavim obrazima
I danas vidim kako ozbiljno gleda
Mislio sam tada da svaki covjek 
Glava kuce, tezak, tako izgleda

Rano smo se rastali moj Caca i ja 
Nije me vidio kao odraslog covjeka
Slao sam mu iz tudjine slike i pisma
Da vidi i zna da sam i ja - caca

Nakon pola stoljeca od rastanka
Opet smo se sastali nas dvojica
Govorili smo glasno otvorena srca
Cuo nas je Bog i studena grobnica

Boze, je li moj Caca ikad znao
Koliko sam ljubavi imao za njega
Ipak mi je srcu lakse kad nije sam
Lezi uz rame u grobu kraj moje mame


Bozic 1998., Radisici, Bosna i Hercegovina


Na grobu Majke moje

Majko, cuo sam kada si me zvala
Da dodjem prije nego sto podjes
U Krvnicu - na vjecni pocinak

Da ti budem na dohvatu ruke 
Kako bi jadna sa sto manje muke 
Ostavila mene, obitelj i druge

Cuo sam kada si me u grcu zvala
Da sa mnom budes samo malo sama
Prije nego sto si Bogu dusu dala

Tudjina me je otela od Tebe i od doma
Nisam mogao doci do Tvoga groba
Zapaliti svijece ni ostaviti cvijece

Majko, evo me napokon k Tebi
Konacno me dozva Tvoj njezni glas
Boze, kako mi nedostaje Tvoj zagrljaj

Padoh potrbuske na skroviste
Grlim Tvoj grob objerucke
Suzama perem ploce grobnice

Gledas me s Kriza s male slicice
Kao da cujem sapat umorne zene;
"Sine, cuvam Ti mjesto kraj mene"

Bozic 1998., Radisici, Bosna i Hercegovina