Jerry Derich (Jerko Dragičević) 1899.-1963.
Jerko Dragičević je rođen 30. o~ujka1899. godine u Supetru na Braču, otoku lociranom naspram Splita u Hrvatskoj.Kad god je govorio o ljepoti Hrvatske istodobno je sjetno naglaaavao ne mo~eajesti ljepotu . Napustio je akolu u desetoj godini sa samo četiri godineizobrazbe. Svatko je u obitelji bio potreban u borbi da se prehrane i odjenu.Njegov otac Vicko nije nikad bio doma. Radio je na brodovima s kojima jeotplovljavao na dulje vremenske periode. Vicko se ~elio preseliti u Ju~nuAmeriku, ali je njegova supruga Lukre odbila napustiti domovinu. Kao dječakJerko je bio pod utjecajem prizora i pripovijesti o ljudima koji su se vraćaliiz Amerike, od kojih su neki bili odjeveni u klasična engleska odijela sazlatnim lancem i d~epnim satom. Konačno je napustio svoj dom jer je biotoliko gladan da se borio za preostale mrvice na kuhinjskom stolu . Na dannapuatanja otoka Brača u potrazi za svojim snom njegova najmlađasestra Perina mu je dala neato malo novaca. To je bio znak takve dobrote iljubaznosti kojeg se Jerko sjećao do kraja svog ~ivota.
Jerkov prvi avanturistički pothvat i okraajje počeo 1920., kratko poslije Prvog svjetskog rata. Govorio je onesmotrenom regrutiranju u Francusku legiju stranaca. Istog dana njegovaprisezanja postao je svjestan kriminalaca oko sebe i svog jadnog odrediata.Iskoristio je priliku i pobjegao jedne kiaovite noći puzajući ispod~ičane ograde. Uskoro se priključio joa nekim drugim Hrvatima kojisu kao skupina odlučili da bi im najbolje bilo uvojačiti se uBritansku vojsku. Nakon kratke obuke oni su bili poslani u Istanbul (Turska),kako bi slu~bovali kao okupacijski bojovnici. Napetost i političko kaotičnookru~enje zahtijevali su neprekidnubudnost kako bi se zaatitili da ne budu izbodeni. Njegov subojovnik je bioizboden na smrt tijekom noći, ato je bila učestana pojava. Po JerkuIstanbul je bio na većem prosjačkom atapu od Hrvatske; prljave ulicezaposjednute mnoatvom prosjaka. Oskudni preprodavci i torbari su sjedjeli napločnicima, ~estoko vičući i moleći mase prolaznika da kupenjihova peciva, koja su podsjećala na pogačice, i druge sitnice.
Slu~bovanjeu Britanskoj vojsci nudilo je pripadnicima drugih nacionalnosti, kao ato je bioJerko, privilegiju da se usele u britansku koloniju po njihovom izboru. Po zavraetkusvog vojnog roka u Britanskoj vojsci Jerko i nekoliko njegovih zemljaka (DinkoJustin, Lovro Zenčić i Frane Bo~iković) imigrirali su u Kanadu.
Preplovili su Ocean na brodu Ausonia koji je bio vlasniatvobrodske linije Cunard . Stigli su u Quebec 23. rujna 1923. godine. Poatosu bili provjereni i obrađeni dobili su zaposlenje u prostranojunutarnjosti Quebeca. Bili su zaposleni kao drvosječe koje su sjekle drvaza električne vodove.Putujući kroz divljinu Jerko je bio začuđen i zadivljen ogromnimprostranstvima vode i aume koja su se činila kao da idu u nedogled. Poatosu doali iz zemlje koja ima kalifornijske vremenske osobitosti, bili sunepripravni za oatru i ljutu hladnoću sjevernjačke klime te na u~asneuvjete ~ivota u logorima. Brzo su kupili odjeću i zadu~ili se u trgovini.Jerko se ponosio time ato je bio u mogućnosti izbaviti svoje pratioce izincidenta opasnog po ~ivot koji je bio prouzročen oatrim zimskim uvjetimau logoru za drvosječe i koji je primorao Dinka Justina na plakanje. Tijekomnjihove druge radne godine u aumi, Jerko i njegovi suradnici su nudili svojeusluge naveliko kako bi zaradili viae novaca i otplatili dugove u trgovini.Postupno su naučili dovoljnofrancuskih riječikako bi komunicirali s francuskim radnicima. Na kraju njihovog ugovora bili sudostatno informirani kako bi se preselili u Montreal. Poslije kratkog boravka uMontrealu Jerko se preselio u Toronto.
Prijebraka Jerko i jedan njegov prijatelj su zarađivali za ~ivot iznajmljivajućisobe u jednoj kući u Oak ulici u Torontu, gdje su prodavali piće iorganizirali kartaake igre (poker). Jerkovo poznavanje s Irene Jessie McBrady, djevojkom irsko-engleskog podrijetla,koja je ~ivjela u najbli~em susjedstvu, brzo se pretvorilo u ljubav. Vjenčalisu se 6. srpnja 1927. godine kada je Jessie napunila aesnaest godina. Postavaio~enjen čovjek Jerko nije ~elio izlo~iti svoju mladu trudnu ~enusituacijama u kojima se opijalo i kockalo. Poato je bio nekvalificirani stranactijekom godina depresije bio je primoran početi raditi kao perač posuđaza aest dolara na tjedan. Tijekom radne stanke pomagao bi kuvaru u priređivanjuhrane. Naposljetku je stekao potrebno znanje i vjeatinu kako bi postao kuvar zakratke narud~be u restoranu Muirhead u srediatu Toronta.
Istodobnosu Jerko, Jessie i beba Lucy ~ivjeli u stanu čiji je vlasnik bio jedanprijateljski ~idovski par. Stanodavac je ohrabrio Jerka da krene u vlastitopoduzetniatvo (business), jer je vjerovao da samouposlenost dopuata strancimas ograničenom izobrazbom i neposjedovanjem specijalnih vjeatina priliku zaosiguranje pristojnog ~ivljenja. Stanodavac je nadopunjavao svoj vlastitiosobni dohodak popravljanjem i prodavanjem koriaćenih vreća zakrumpir. Jerko je napustio svoj posao u mliječnom restoranu Muirhead poslije dugog i nerijeaenog prijepora s drugim uposlenikom. Odlučio je okuaatise kao preprodavač voća. Kupio je mali kamion za tristo dolara, posuđenihod Jessinog ujaka Willija. Jerkov predani radni moral omogućio mu je dapostane uspjeaan samouposleni preprodavač i rasprodavač voća.Iako je imao ograničenu formalnu izobrazbu, on je razvio svoj vlastiti načinračunanja troakova, profitiranja i prodajnih cijena. Također je bionadaren za učenje različitih jezika kao: engleskog, talijanskog,francuskog, ruskog i poljskog. Bio je u mogućnosti izdr~avati svojuobitelj koja se povećavala: Lucia Alice (1928.), Viola Frances (1931.),Jerry Vincenzo (1932.) i Helen Irene (1941.).
Tijekom tisuću devetsto dvadesetih godina strana se imena nisu dobrouklapala s dominirajućim engleskim protestantskim druatvom. Prijeulaska u poduzetniatvo Jerko Dragičević je promijenio svoje ime uJerry Derich poglavito zbog poslovnih razloga. Posao preprodavača voćaje bio vrlo tra~en u ljeto. Jerry bi ustajao u tri sata ujutro, odlazio ipokupio svoje voće i povrće na tr~nici Farmers Market lociranoj u blizini St. Lawrence tr~nice. Potom bi se vratio doma, urediosvoju robu i imao zajutrak. Ponovno bi bio na ulici do osam sati ujutro i rasprodavao u različitim susjedstvima dok proizvodi ne bi bilirasprodani; ponekad do sedam sati uvečer. Da bi odr~ao svoju snagu ikrepkost iaao je na počinak obično u osam sati uvečer.
Jerryjai Jessie je zadesila velika i neočekivana sreća 1938. godine. Jedanstariji čovjek se nestrpljivo ~elio čim prije rijeaiti svoje starekuće za iznajmljivanje u Berkley ulici, broj 216, u Torontu, jer ju jetrebalo odmah detaljno renovirati. Bio je naklonjen Jerryju i Jessie i ~elioje da njima dopadne takuća pa se slo~io da snizi cijenu s tri tisuće na aeststo dolarakako bi se to izjednačilo s iznosom novca kojeg je Jerry uspio uatedjeti.Mala kuća je imala tri spavaće sobe u nizu, a bila joj je priključena i ogromnastaja u stra~njem dvoriatu. Staja je posebice bila korisna za njegovoposlovanje s voćem i povrćem. Njegovi hrvatski prijatelji, koji sučesto bili nezaposleni tijekom godina depresije, dragovoljno i besplatno suiskopali podrum, te udarili temelj ispod raspadajućeg i visećeg poda ukuhinji i kupatilu. U znak zahvalnosti Jerry je organizirao izvanrednu zabavu ustra~njem dvoriatu. Pečeno janje i drugi specijaliteti su bili poslu~eni.Potom je ponuđen sladoled za desert, ato je bila velika počast u timgodinama depresije. Ispod noćnih svjetiljki pjevane su hrvatske pjesme siskrenim i dirljivim sjećanjem i radoaću.
Naai su dani istinski provedeni u znaku tradicionalne obitelji koja sesvaku večer okupljala za stolom na večeru. Nedjelje su bile specijalnejer je to bio slobodan dan kad bi Jerry u~ivao u svom divnom vrtu i sviraohrvatske melodije na harmonici. Taj dan je bio jedinstven i po tome ato biJerry odjenuo svoje klasično englesko odijelo (sako s tri dugmeta u jednomredu na prsima i prsluk) zajedno sa svojim zlatnim lancem i d~epnim satom.Jerry je personificirao viziju uspjeha koju je bio predvidio kao dječak. }ivioje svoj san. Mnoge nedjelje su provedene tako ato bi Jerry vozio svoju iobitelji Kokich i Yustin na razna mjesta. Sjedeći na velikim drvenim koaaramau stra~njem dijelu njegovog tri-četvrt-tonskog V8 Ford kamiona iali bismona obli~nje pla~e kao Sunnyside, Kew, te na rijeke Humber, Rouge& ili nahrvatske piknike gdje bismo plesali, pjevali i jeli pečenu janjetinu.
Zimsko doba je uključilo u~ivanje u druatvenom ~ivotu kad smobili nazočni plesovima i koncertima koje je organizirala Hrvatska bratskazajednica. Badnja večer je provedena u domu Justinovih prepunom prijatelja.Tijekom slavlja Jerryjev se duboki glas mogao čuti ponad svih drugih dok supjevali domovinske pjesme. Za doček Nove godine svatko je pridonio i doaaou Derichevo kućanstvo da nastavi slavlje. Jerry je volio ići u obli~njamanja kina, poglavito ponedjeljkom i utorkom u zimskim mjesecima, kad mu jeposao iaao sporije i slabije. Osobito je u~ivao u popularnim kaubojskimfilmovima.
1952. godine u pedeset i trećoj godini ~ivota Jerry se odlučiopovući s ulice i iz posla kao ato je preprodaja i rasprodaja voća.Zajedno sa suprugom Jessie postao je ponosni vlasnik radnje za mjeaovitu robu Crveno i bijelo na Pape aveniji, broj 500. Njihova kćer Lucy je ~rtvovalasvoju karijeru tajnice kako bi pomogla svojim roditeljima u njihovomsamoprijegoru u uspjeanom vođenju trgovinske radnje. Nekoliko godina poslije toga Jerryjevo troje najstarije djece se udalo io~enilo. Jerry je prodao radnju i kupio kuću u Milton Place ulici, broj 8,te počeo raditi na Odjelu za voće i povrće u tr~nom centru Knob Hill Farms . Jerry je uskoro naaao ovaj posao u Knob Hill Farms centru prezamornim. Jessie je uvjerila svog mu~a da je razumljivije kupitiradnju mjeaoviterobe na Mortimer aveniji, broj 468, i iznajmljivati kuću u Milton Placeulici, broj 8.
Započeli su s novim poslovanjem (businessom) u rujnu1958. U ovoj trgovini Jessie je mogla pomagati svom mu~u i dati mu priliku za kratke stanke za odmor tijekom radnog dana. 1963.godine u aezdeset i četvrtoj godini ~ivota Jerry je bio sretan izadovoljan. Osjećao je financijskusigurnost i bio je ponosan na svoj novi dom i trgovinu. Djeca su mu takođernapredovala. Imao je četvero unučadi i jedno je bilo na putu.Njegove očinske obveze bi bile kompletirane s udajom njegove najmlađekćerke Helen, ato je se trebalo ostvariti u prosincu 1963.
14. srpnja 1963. godine Jerryjev ~ivot je iznenada skončan iako jebio u dobrom zdravlju i očekivanju staračke mirovine. Cijeli ~ivot jese borio da pre~ivi i napreduje. Pre~ivio je opasne situacije, u~asne ~ivotneuvjete i zarade koje omogućuju puko pre~ivljavanje. Za Jerryja je biloneshvatljivo da bi on mogao dobiti iata bez borbe. Radovao je se sigurnom isretnom umirovljenju. Ali se sudbina umijeaala! Cijela obitelj se vozila napiknik u park Wilket Creek . Jerry i Jessie su slijedili druge u svomsvijetloplavom Chevy kamionu. Upravo pri prelasku cestovnog nadvo~njaka Don Valley preko puta Don Mills , crni Cadillac je izgubio kontrolu iudario u njihov kamion. Jerry i Jessie su brzo prebačeni u bolnicu u kolimahitne pomoći. Jerry je ubrzo umro, ali je Jessie pre~ivjela masivneozljede. Pet mjeseci nakon prometne nezgode Jerryjeva najmlađa zaručenakćerka Helen se udala. Njena je majka inzistirala na svadbi. Jessie nije ~eljelada se iata ispriječi sreći njene kćeri. Jessie je bila nazočnaslavlju, sjedeći u invalidskim kolicima s jednom nogom u gipsu.
Predpočetak Drugog svjetskog rata Jerry, koji nije imao rodbine u Kanadi,ponukao je mlađeg brata Petera da nekako dobije namjeatenje na brodu kakobi ga to dovelo u Kanadu; iz pristaniata bi Peter nestao i uputio seprema Torontu. Kad samo jednom bude u Torontu, Peter bi bio siguran i zaatićensve dotle dok se ne bi mogao sam starati o sebi. Peter je zbilja stigao uEnglesku ali je promijenio svoju odluku i vratio se u Hrvatsku. Petera jezadesio rat u kojem je poginuo. Jerryjev je otac Vicko ubijen kad ga je njemačkibojovnik gurnuo i izbacio iz kamiona. Rečeno nam je da je njegova majkaLukre umrla slomljenog srca poslije rata.
Jerrynije nikada uspio posjetiti svoju obitelj na Braču niti je itko od njegoverodbine doaao u Kanadu. Jedino sjećanje na Jerryjevu obitelj bila jefotografija njegove obitelji u crnom okviru i nekoliko slika njegovih nećakinjai nećaka koje su mu poslali rođaci. Od samog početka Jerry sedopisivao sa svojom obitelji i uvijek slao malo novaca i odjeće, čak idugo poslije rata. Perinine dobrote i ljubaznosti se Jerry uvijek sjećao islao joj u spomen na to naročit poklon sve do kraja svog ~ivota. Jessie jenastavila sa slanjem poklona Perini joadugo vremena u spomen na Jerryja.
Prevelas engleskog i uredila za tisak: mr. Ljerka Lukić,prof.
Prof.Lukić se posebice bavi proučavanjem, pisanjem i uređivanjemhrvatskih ~ivotnih priča, ~ivotopisa i zapamćenja (memoara), atoobjavljuje u novopokrenutoj ediciji Naai ~ivoti .
Zasve daljnje naputke i smjernice javite se na:
e-mail: Ljerka-Susan@Rogers.com, brzoglasi faks: (416) 534-5442
Edited for CROWN by Nenad Bach
Jerry Derich (Jerko Dragičević) 1899.-1963.
Jerko Dragičević je rođen 30. o~ujka1899. godine u Supetru na Braču, otoku lociranom naspram Splita u Hrvatskoj.Kad god je govorio o ljepoti Hrvatske istodobno je sjetno naglaaavao ne mo~eajesti ljepotu . Napustio je akolu u desetoj godini sa samo četiri godineizobrazbe. Svatko je u obitelji bio potreban u borbi da se prehrane i odjenu.Njegov otac Vicko nije nikad bio doma. Radio je na brodovima s kojima jeotplovljavao na dulje vremenske periode. Vicko se ~elio preseliti u Ju~nuAmeriku, ali je njegova supruga Lukre odbila napustiti domovinu. Kao dječakJerko je bio pod utjecajem prizora i pripovijesti o ljudima koji su se vraćaliiz Amerike, od kojih su neki bili odjeveni u klasična engleska odijela sazlatnim lancem i d~epnim satom. Konačno je napustio svoj dom jer je biotoliko gladan da se borio za preostale mrvice na kuhinjskom stolu . Na dannapuatanja otoka Brača u potrazi za svojim snom njegova najmlađasestra Perina mu je dala neato malo novaca. To je bio znak takve dobrote iljubaznosti kojeg se Jerko sjećao do kraja svog ~ivota.
Jerkov prvi avanturistički pothvat i okraajje počeo 1920., kratko poslije Prvog svjetskog rata. Govorio je onesmotrenom regrutiranju u Francusku legiju stranaca. Istog dana njegovaprisezanja postao je svjestan kriminalaca oko sebe i svog jadnog odrediata.Iskoristio je priliku i pobjegao jedne kiaovite noći puzajući ispod~ičane ograde. Uskoro se priključio joa nekim drugim Hrvatima kojisu kao skupina odlučili da bi im najbolje bilo uvojačiti se uBritansku vojsku. Nakon kratke obuke oni su bili poslani u Istanbul (Turska),kako bi slu~bovali kao okupacijski bojovnici. Napetost i političko kaotičnookru~enje zahtijevali su neprekidnubudnost kako bi se zaatitili da ne budu izbodeni. Njegov subojovnik je bioizboden na smrt tijekom noći, ato je bila učestana pojava. Po JerkuIstanbul je bio na većem prosjačkom atapu od Hrvatske; prljave ulicezaposjednute mnoatvom prosjaka. Oskudni preprodavci i torbari su sjedjeli napločnicima, ~estoko vičući i moleći mase prolaznika da kupenjihova peciva, koja su podsjećala na pogačice, i druge sitnice.
Slu~bovanjeu Britanskoj vojsci nudilo je pripadnicima drugih nacionalnosti, kao ato je bioJerko, privilegiju da se usele u britansku koloniju po njihovom izboru. Po zavraetkusvog vojnog roka u Britanskoj vojsci Jerko i nekoliko njegovih zemljaka (DinkoJustin, Lovro Zenčić i Frane Bo~iković) imigrirali su u Kanadu.
Preplovili su Ocean na brodu Ausonia koji je bio vlasniatvobrodske linije Cunard . Stigli su u Quebec 23. rujna 1923. godine. Poatosu bili provjereni i obrađeni dobili su zaposlenje u prostranojunutarnjosti Quebeca. Bili su zaposleni kao drvosječe koje su sjekle drvaza električne vodove.Putujući kroz divljinu Jerko je bio začuđen i zadivljen ogromnimprostranstvima vode i aume koja su se činila kao da idu u nedogled. Poatosu doali iz zemlje koja ima kalifornijske vremenske osobitosti, bili sunepripravni za oatru i ljutu hladnoću sjevernjačke klime te na u~asneuvjete ~ivota u logorima. Brzo su kupili odjeću i zadu~ili se u trgovini.Jerko se ponosio time ato je bio u mogućnosti izbaviti svoje pratioce izincidenta opasnog po ~ivot koji je bio prouzročen oatrim zimskim uvjetimau logoru za drvosječe i koji je primorao Dinka Justina na plakanje. Tijekomnjihove druge radne godine u aumi, Jerko i njegovi suradnici su nudili svojeusluge naveliko kako bi zaradili viae novaca i otplatili dugove u trgovini.Postupno su naučili dovoljnofrancuskih riječikako bi komunicirali s francuskim radnicima. Na kraju njihovog ugovora bili sudostatno informirani kako bi se preselili u Montreal. Poslije kratkog boravka uMontrealu Jerko se preselio u Toronto.
Prijebraka Jerko i jedan njegov prijatelj su zarađivali za ~ivot iznajmljivajućisobe u jednoj kući u Oak ulici u Torontu, gdje su prodavali piće iorganizirali kartaake igre (poker). Jerkovo poznavanje s Irene Jessie McBrady, djevojkom irsko-engleskog podrijetla,koja je ~ivjela u najbli~em susjedstvu, brzo se pretvorilo u ljubav. Vjenčalisu se 6. srpnja 1927. godine kada je Jessie napunila aesnaest godina. Postavaio~enjen čovjek Jerko nije ~elio izlo~iti svoju mladu trudnu ~enusituacijama u kojima se opijalo i kockalo. Poato je bio nekvalificirani stranactijekom godina depresije bio je primoran početi raditi kao perač posuđaza aest dolara na tjedan. Tijekom radne stanke pomagao bi kuvaru u priređivanjuhrane. Naposljetku je stekao potrebno znanje i vjeatinu kako bi postao kuvar zakratke narud~be u restoranu Muirhead u srediatu Toronta.
Istodobnosu Jerko, Jessie i beba Lucy ~ivjeli u stanu čiji je vlasnik bio jedanprijateljski ~idovski par. Stanodavac je ohrabrio Jerka da krene u vlastitopoduzetniatvo (business), jer je vjerovao da samouposlenost dopuata strancimas ograničenom izobrazbom i neposjedovanjem specijalnih vjeatina priliku zaosiguranje pristojnog ~ivljenja. Stanodavac je nadopunjavao svoj vlastitiosobni dohodak popravljanjem i prodavanjem koriaćenih vreća zakrumpir. Jerko je napustio svoj posao u mliječnom restoranu Muirhead poslije dugog i nerijeaenog prijepora s drugim uposlenikom. Odlučio je okuaatise kao preprodavač voća. Kupio je mali kamion za tristo dolara, posuđenihod Jessinog ujaka Willija. Jerkov predani radni moral omogućio mu je dapostane uspjeaan samouposleni preprodavač i rasprodavač voća.Iako je imao ograničenu formalnu izobrazbu, on je razvio svoj vlastiti načinračunanja troakova, profitiranja i prodajnih cijena. Također je bionadaren za učenje različitih jezika kao: engleskog, talijanskog,francuskog, ruskog i poljskog. Bio je u mogućnosti izdr~avati svojuobitelj koja se povećavala: Lucia Alice (1928.), Viola Frances (1931.),Jerry Vincenzo (1932.) i Helen Irene (1941.).
Tijekom tisuću devetsto dvadesetih godina strana se imena nisu dobrouklapala s dominirajućim engleskim protestantskim druatvom. Prijeulaska u poduzetniatvo Jerko Dragičević je promijenio svoje ime uJerry Derich poglavito zbog poslovnih razloga. Posao preprodavača voćaje bio vrlo tra~en u ljeto. Jerry bi ustajao u tri sata ujutro, odlazio ipokupio svoje voće i povrće na tr~nici Farmers Market lociranoj u blizini St. Lawrence tr~nice. Potom bi se vratio doma, urediosvoju robu i imao zajutrak. Ponovno bi bio na ulici do osam sati ujutro i rasprodavao u različitim susjedstvima dok proizvodi ne bi bilirasprodani; ponekad do sedam sati uvečer. Da bi odr~ao svoju snagu ikrepkost iaao je na počinak obično u osam sati uvečer.
Jerryjai Jessie je zadesila velika i neočekivana sreća 1938. godine. Jedanstariji čovjek se nestrpljivo ~elio čim prije rijeaiti svoje starekuće za iznajmljivanje u Berkley ulici, broj 216, u Torontu, jer ju jetrebalo odmah detaljno renovirati. Bio je naklonjen Jerryju i Jessie i ~elioje da njima dopadne takuća pa se slo~io da snizi cijenu s tri tisuće na aeststo dolarakako bi se to izjednačilo s iznosom novca kojeg je Jerry uspio uatedjeti.Mala kuća je imala tri spavaće sobe u nizu, a bila joj je priključena i ogromnastaja u stra~njem dvoriatu. Staja je posebice bila korisna za njegovoposlovanje s voćem i povrćem. Njegovi hrvatski prijatelji, koji sučesto bili nezaposleni tijekom godina depresije, dragovoljno i besplatno suiskopali podrum, te udarili temelj ispod raspadajućeg i visećeg poda ukuhinji i kupatilu. U znak zahvalnosti Jerry je organizirao izvanrednu zabavu ustra~njem dvoriatu. Pečeno janje i drugi specijaliteti su bili poslu~eni.Potom je ponuđen sladoled za desert, ato je bila velika počast u timgodinama depresije. Ispod noćnih svjetiljki pjevane su hrvatske pjesme siskrenim i dirljivim sjećanjem i radoaću.
Naai su dani istinski provedeni u znaku tradicionalne obitelji koja sesvaku večer okupljala za stolom na večeru. Nedjelje su bile specijalnejer je to bio slobodan dan kad bi Jerry u~ivao u svom divnom vrtu i sviraohrvatske melodije na harmonici. Taj dan je bio jedinstven i po tome ato biJerry odjenuo svoje klasično englesko odijelo (sako s tri dugmeta u jednomredu na prsima i prsluk) zajedno sa svojim zlatnim lancem i d~epnim satom.Jerry je personificirao viziju uspjeha koju je bio predvidio kao dječak. }ivioje svoj san. Mnoge nedjelje su provedene tako ato bi Jerry vozio svoju iobitelji Kokich i Yustin na razna mjesta. Sjedeći na velikim drvenim koaaramau stra~njem dijelu njegovog tri-četvrt-tonskog V8 Ford kamiona iali bismona obli~nje pla~e kao Sunnyside, Kew, te na rijeke Humber, Rouge& ili nahrvatske piknike gdje bismo plesali, pjevali i jeli pečenu janjetinu.
Zimsko doba je uključilo u~ivanje u druatvenom ~ivotu kad smobili nazočni plesovima i koncertima koje je organizirala Hrvatska bratskazajednica. Badnja večer je provedena u domu Justinovih prepunom prijatelja.Tijekom slavlja Jerryjev se duboki glas mogao čuti ponad svih drugih dok supjevali domovinske pjesme. Za doček Nove godine svatko je pridonio i doaaou Derichevo kućanstvo da nastavi slavlje. Jerry je volio ići u obli~njamanja kina, poglavito ponedjeljkom i utorkom u zimskim mjesecima, kad mu jeposao iaao sporije i slabije. Osobito je u~ivao u popularnim kaubojskimfilmovima.
1952. godine u pedeset i trećoj godini ~ivota Jerry se odlučiopovući s ulice i iz posla kao ato je preprodaja i rasprodaja voća.Zajedno sa suprugom Jessie postao je ponosni vlasnik radnje za mjeaovitu robu Crveno i bijelo na Pape aveniji, broj 500. Njihova kćer Lucy je ~rtvovalasvoju karijeru tajnice kako bi pomogla svojim roditeljima u njihovomsamoprijegoru u uspjeanom vođenju trgovinske radnje. Nekoliko godina poslije toga Jerryjevo troje najstarije djece se udalo io~enilo. Jerry je prodao radnju i kupio kuću u Milton Place ulici, broj 8,te počeo raditi na Odjelu za voće i povrće u tr~nom centru Knob Hill Farms . Jerry je uskoro naaao ovaj posao u Knob Hill Farms centru prezamornim. Jessie je uvjerila svog mu~a da je razumljivije kupitiradnju mjeaoviterobe na Mortimer aveniji, broj 468, i iznajmljivati kuću u Milton Placeulici, broj 8.
Započeli su s novim poslovanjem (businessom) u rujnu1958. U ovoj trgovini Jessie je mogla pomagati svom mu~u i dati mu priliku za kratke stanke za odmor tijekom radnog dana. 1963.godine u aezdeset i četvrtoj godini ~ivota Jerry je bio sretan izadovoljan. Osjećao je financijskusigurnost i bio je ponosan na svoj novi dom i trgovinu. Djeca su mu takođernapredovala. Imao je četvero unučadi i jedno je bilo na putu.Njegove očinske obveze bi bile kompletirane s udajom njegove najmlađekćerke Helen, ato je se trebalo ostvariti u prosincu 1963.
14. srpnja 1963. godine Jerryjev ~ivot je iznenada skončan iako jebio u dobrom zdravlju i očekivanju staračke mirovine. Cijeli ~ivot jese borio da pre~ivi i napreduje. Pre~ivio je opasne situacije, u~asne ~ivotneuvjete i zarade koje omogućuju puko pre~ivljavanje. Za Jerryja je biloneshvatljivo da bi on mogao dobiti iata bez borbe. Radovao je se sigurnom isretnom umirovljenju. Ali se sudbina umijeaala! Cijela obitelj se vozila napiknik u park Wilket Creek . Jerry i Jessie su slijedili druge u svomsvijetloplavom Chevy kamionu. Upravo pri prelasku cestovnog nadvo~njaka Don Valley preko puta Don Mills , crni Cadillac je izgubio kontrolu iudario u njihov kamion. Jerry i Jessie su brzo prebačeni u bolnicu u kolimahitne pomoći. Jerry je ubrzo umro, ali je Jessie pre~ivjela masivneozljede. Pet mjeseci nakon prometne nezgode Jerryjeva najmlađa zaručenakćerka Helen se udala. Njena je majka inzistirala na svadbi. Jessie nije ~eljelada se iata ispriječi sreći njene kćeri. Jessie je bila nazočnaslavlju, sjedeći u invalidskim kolicima s jednom nogom u gipsu.
Predpočetak Drugog svjetskog rata Jerry, koji nije imao rodbine u Kanadi,ponukao je mlađeg brata Petera da nekako dobije namjeatenje na brodu kakobi ga to dovelo u Kanadu; iz pristaniata bi Peter nestao i uputio seprema Torontu. Kad samo jednom bude u Torontu, Peter bi bio siguran i zaatićensve dotle dok se ne bi mogao sam starati o sebi. Peter je zbilja stigao uEnglesku ali je promijenio svoju odluku i vratio se u Hrvatsku. Petera jezadesio rat u kojem je poginuo. Jerryjev je otac Vicko ubijen kad ga je njemačkibojovnik gurnuo i izbacio iz kamiona. Rečeno nam je da je njegova majkaLukre umrla slomljenog srca poslije rata.
Jerrynije nikada uspio posjetiti svoju obitelj na Braču niti je itko od njegoverodbine doaao u Kanadu. Jedino sjećanje na Jerryjevu obitelj bila jefotografija njegove obitelji u crnom okviru i nekoliko slika njegovih nećakinjai nećaka koje su mu poslali rođaci. Od samog početka Jerry sedopisivao sa svojom obitelji i uvijek slao malo novaca i odjeće, čak idugo poslije rata. Perinine dobrote i ljubaznosti se Jerry uvijek sjećao islao joj u spomen na to naročit poklon sve do kraja svog ~ivota. Jessie jenastavila sa slanjem poklona Perini joadugo vremena u spomen na Jerryja.
Prevelas engleskog i uredila za tisak: mr. Ljerka Lukić,prof.
Prof.Lukić se posebice bavi proučavanjem, pisanjem i uređivanjemhrvatskih ~ivotnih priča, ~ivotopisa i zapamćenja (memoara), atoobjavljuje u novopokrenutoj ediciji Naai ~ivoti .
Zasve daljnje naputke i smjernice javite se na:
e-mail: Ljerka-Susan@Rogers.com, brzoglasi faks: (416) 534-5442
Edited for CROWN by Nenad Bach