Promicem tradiciju u okrilju hrvatske kulture
Lidija Bajuk-Pecotic svestrana je umjetnica koja kroz svoje pjesnicko, književno i glazbeno stvaralaštvo promice ljepotu raznolikosti hrvatske tradicijske pjesme, mitova i legenda. Od godine 1998. djeluje kao profesionalna umjetnica nakon što je prestala raditi u školi kao razredna nastavnica i knjižnicarka. Dobitnica je mnogih glazbenih i književnih nagrada, medu kojima su Goran za mlade pjesnike 1991., zatim Zlatne plakete grada Cakovca 1998. za promicanje Medimurja u glazbi i književnosti, nagrade Josip Sever za zbirku pjesama Vucica, nagrade Fran Galovic za Kugu. Takoder je zapaženo njezino glazbeno djelovanje u kazalištu i na filmu. Nastupala je diljem Hrvatske, Europe, Kanade te u Nepalu, Tibetu i Kolumbiji.
* Rodeni ste u Medimurju, "cvetjem med dvemi vodami". Pod pritiskom urbanizacije, danas sve više nestaje pravo selo, bogato obicajima i tradicijom. Jeste li ga vi doživjeli ?
- Imala sam iznimnu srecu selo upoznati prije no što su se vratili njegovi gastarbajteri. Rijec je o Malom Mihaljevcu, jednom medimurskom zaselku, udaljenom od glavnih prometnica. U njemu sam upoznala život zadružne obitelji, panonsko tradicijsko graditeljstvo, domacu kuhinju, obicaje, miris domacih životinja i pokošene trave, pastirske igre, tajne šume, tamo sam prvi put okapala kukuruz i zobacila sijeno... To mi je iskustvo jedno od najdragocjenijih i najljepših. Zbog njega sam sklona tradiciji, duhovnosti, usmenoj predaji i prirodi. Ono mi pomaže u studiju etnologije i antropologije, zapravo zbog njega ponovno studiram.
* Uz narodne pjesme izvodite i vlastite. Do sada ste objavili šest zbirki, "Pipilotine pjesme" ove godine. U kojoj se formi lakše pjesnicki izražavate?
- Pišuci pjesme ne razmišljam o formi. Lakoca pisanja proizlazi iz nadahnuca i dubine osjecaja, uglavnom sjetnih. Sonet mi predstavlja izazov jer zahtijeva veliku usredotocenost, samodisciplinu, poznavanje jezika i glazbenu darovitost. Dobar sonet nije lako napisati. Dio vlastitih soneta sam uglazbila, pokušavajuci im vratiti njihovu prvotnu namjenu - da zazvone i ponesu ljepotom zvuka, glasa i misli.
* Uz Pipi, jedan od vama najdražih književnih likova iz djetinjstva je Winnetou. Je li vaš svjetonazor blizak indijanskome?
- O, da! Danas bih rekla da je moj pogled na svijet blizak prirodi, covjeku, nadahnucima, ljepoti, osjecajima, duhovnosti, požrtvovnosti, svemu obespravljenom, poniženom, zloupotrebljenom. Svjetonazor americkih domorodaca u djetinjstvu mi je, zahvaljujuci literaturi i filmu, bio bliskiji od svjetonazora ljudi u nedalekome selu. A tako su slicni! Nije se mnogo od tada promijenilo. Ne poznajemo se dovoljno, preziremo vlastito. Seosko je podcijenjeno, proglašeno nazadnim i primitivnim. A "obecani grad"? Što on nudi covjeku u konacnici, kad ga umori gužvom, lažnim blještavilom i agresivnim reklamama? Iz samoce i apatije ne proizlaze smisao i ljepota življenja.
* Etnoglazba je u inozemstvu vrlo prihvacena, dok je u Hrvatskoj još mnogo predrasuda prema vlastitoj tradiciji. Zbog cega je tomu tako?
- Mislim da je odmak od etnoglazbe prouzrocen politiziranjem svega što ima obilježje tradicijskoga. Osobno se bavim promicanjem tradicijskoga u suvremenome kontekstu i u okrilju hrvatske kulture. Tradicijska glazba kao etnoglazba tematizira toleranciju, prijateljstvo, suradnju, slobodu, humanost, zajedništvo u razlicitosti, pravo na izbor. Domoljublje nije ustaštvo i ne smije se s njime poistovjecivati. U protivnome, zloupotreba ljubavi prema rodnoj grudi, a svaki je covjek teritorijalan i ima pravo na takvu ljubav, imat ce dalekosežne i teške posljedice.
* Jedna ste od osnivaca suvremene hrvatske etnoscene. Po cemu se taj pristup bavljenja narodnom glazbom razlikuje od folkloraškoga i kudovskoga?
- Moja izvedba je naglašeno emotivna. Ne bavim se tradicijskom glazbom da bih se autisticki prisjecala prošlosti, nego da bih na pitanja sadašnjosti pokušala odgovoriti drevnim, univerzalnim pjesmama. Svi tradicijski napjevi svijeta u tomu su nalik jedni drugima, bliski su nam i razumljivi jer na jednostavan nacin pjevaju o arhetipskim, opceljudskim temama. Mislim da jedino oni sadrže prave mudrosti i odgovore na pitanja koja mnogi postavljaju, ali malobrojni odgovaraju jer su olako zaboravili. Veza s prošlošcu ima smisla samo ako je u kontekstu sadašnjosti i buducnosti. Kao što je i govoriti o sadašnjosti i buducnosti besmisleno, ako se odricemo prošlosti. Služenje suvremenim, odnosno starim glazbalima manje je bitno. To se odnosi na formalnu stranu izvedbe, no ona nije bitna za poniranje u misticni svijet sazvucja i njegove svevremenosti. Medutim, ne treba umanjivati znacaj KUD-ova koji su, iako konzervativni i stereotipni u pristupu, u mnogim sredinama jedina poveznica covjeka s vlastitim korijenima. A i to je bolje nego ništa.
* Clanica ste Društva hrvatskih književnika, a svoj dosadašnji književni rad posvetili ste "Kneji". Što je Kneja Lidiji Bajuk?
- Ona mi je utocište, smisao, vlastiti odraz u zrcalu, put koji slijedim, tajanstvena šuma u koju svracam kad mi je teško i kad sam sretna. Tamo mogu biti samo ako hocu ili se susresti sa svojim najboljim prijateljima, mitskim bicima iz naše tradicije, s vlastitom podsviješcu pretpostavljam. O vilama, pozoju, kaci, pesjaneku, strahi, mraku, vodenjaku, Babi Luci, Zelenom Jurju pisala sam i u Kneji (Mozaik knjiga, Zagreb, 1999.). Iako je knjiga objavljena i u sažetijem i ilustriranijem izdanju kao Kneja, vilinska šuma (Slon, Zagreb, 2001.), ona još nije dovršena. O Kneji cu pisati i pjevati dok sam živa. Ovogodišnje Osjecko ljeto otvorit ce se 29. lipnja njezinom premijerom na pozornici prema mojemu scenariju, u režiji Dubravke Car-
-Crnojevic i izvedbi Osjeckoga kazališta mladih. Razmišljam i o nastavku prve, nagradene Kneje (književnom nagradom Fran Galovic za najbolje djelo zavicajne tematike u 1999. god., op. a.). Hoce li se djeca ljudske Jane i mitskoga vodenjaka Vanceka snaci u sadašnjemu vremenu, sa svojim sposobnostima, mocima i zacudenim ocima boje Drave, cijega se podvodnoga carstva Vancek odrekao zbog ljubavi...
Pretplatite se na Fokus
Ervin Bacic
http://www.fokus-tjednik.hr/vijest.asp?vijest=2302
Promicem tradiciju u okrilju hrvatske kulture
Lidija Bajuk-Pecotic svestrana je umjetnica koja kroz svoje pjesnicko, književno i glazbeno stvaralaštvo promice ljepotu raznolikosti hrvatske tradicijske pjesme, mitova i legenda. Od godine 1998. djeluje kao profesionalna umjetnica nakon što je prestala raditi u školi kao razredna nastavnica i knjižnicarka. Dobitnica je mnogih glazbenih i književnih nagrada, medu kojima su Goran za mlade pjesnike 1991., zatim Zlatne plakete grada Cakovca 1998. za promicanje Medimurja u glazbi i književnosti, nagrade Josip Sever za zbirku pjesama Vucica, nagrade Fran Galovic za Kugu. Takoder je zapaženo njezino glazbeno djelovanje u kazalištu i na filmu. Nastupala je diljem Hrvatske, Europe, Kanade te u Nepalu, Tibetu i Kolumbiji.
* Rodeni ste u Medimurju, "cvetjem med dvemi vodami". Pod pritiskom urbanizacije, danas sve više nestaje pravo selo, bogato obicajima i tradicijom. Jeste li ga vi doživjeli ?
- Imala sam iznimnu srecu selo upoznati prije no što su se vratili njegovi gastarbajteri. Rijec je o Malom Mihaljevcu, jednom medimurskom zaselku, udaljenom od glavnih prometnica. U njemu sam upoznala život zadružne obitelji, panonsko tradicijsko graditeljstvo, domacu kuhinju, obicaje, miris domacih životinja i pokošene trave, pastirske igre, tajne šume, tamo sam prvi put okapala kukuruz i zobacila sijeno... To mi je iskustvo jedno od najdragocjenijih i najljepših. Zbog njega sam sklona tradiciji, duhovnosti, usmenoj predaji i prirodi. Ono mi pomaže u studiju etnologije i antropologije, zapravo zbog njega ponovno studiram.
* Uz narodne pjesme izvodite i vlastite. Do sada ste objavili šest zbirki, "Pipilotine pjesme" ove godine. U kojoj se formi lakše pjesnicki izražavate?
- Pišuci pjesme ne razmišljam o formi. Lakoca pisanja proizlazi iz nadahnuca i dubine osjecaja, uglavnom sjetnih. Sonet mi predstavlja izazov jer zahtijeva veliku usredotocenost, samodisciplinu, poznavanje jezika i glazbenu darovitost. Dobar sonet nije lako napisati. Dio vlastitih soneta sam uglazbila, pokušavajuci im vratiti njihovu prvotnu namjenu - da zazvone i ponesu ljepotom zvuka, glasa i misli.
* Uz Pipi, jedan od vama najdražih književnih likova iz djetinjstva je Winnetou. Je li vaš svjetonazor blizak indijanskome?
- O, da! Danas bih rekla da je moj pogled na svijet blizak prirodi, covjeku, nadahnucima, ljepoti, osjecajima, duhovnosti, požrtvovnosti, svemu obespravljenom, poniženom, zloupotrebljenom. Svjetonazor americkih domorodaca u djetinjstvu mi je, zahvaljujuci literaturi i filmu, bio bliskiji od svjetonazora ljudi u nedalekome selu. A tako su slicni! Nije se mnogo od tada promijenilo. Ne poznajemo se dovoljno, preziremo vlastito. Seosko je podcijenjeno, proglašeno nazadnim i primitivnim. A "obecani grad"? Što on nudi covjeku u konacnici, kad ga umori gužvom, lažnim blještavilom i agresivnim reklamama? Iz samoce i apatije ne proizlaze smisao i ljepota življenja.
* Etnoglazba je u inozemstvu vrlo prihvacena, dok je u Hrvatskoj još mnogo predrasuda prema vlastitoj tradiciji. Zbog cega je tomu tako?
- Mislim da je odmak od etnoglazbe prouzrocen politiziranjem svega što ima obilježje tradicijskoga. Osobno se bavim promicanjem tradicijskoga u suvremenome kontekstu i u okrilju hrvatske kulture. Tradicijska glazba kao etnoglazba tematizira toleranciju, prijateljstvo, suradnju, slobodu, humanost, zajedništvo u razlicitosti, pravo na izbor. Domoljublje nije ustaštvo i ne smije se s njime poistovjecivati. U protivnome, zloupotreba ljubavi prema rodnoj grudi, a svaki je covjek teritorijalan i ima pravo na takvu ljubav, imat ce dalekosežne i teške posljedice.
* Jedna ste od osnivaca suvremene hrvatske etnoscene. Po cemu se taj pristup bavljenja narodnom glazbom razlikuje od folkloraškoga i kudovskoga?
- Moja izvedba je naglašeno emotivna. Ne bavim se tradicijskom glazbom da bih se autisticki prisjecala prošlosti, nego da bih na pitanja sadašnjosti pokušala odgovoriti drevnim, univerzalnim pjesmama. Svi tradicijski napjevi svijeta u tomu su nalik jedni drugima, bliski su nam i razumljivi jer na jednostavan nacin pjevaju o arhetipskim, opceljudskim temama. Mislim da jedino oni sadrže prave mudrosti i odgovore na pitanja koja mnogi postavljaju, ali malobrojni odgovaraju jer su olako zaboravili. Veza s prošlošcu ima smisla samo ako je u kontekstu sadašnjosti i buducnosti. Kao što je i govoriti o sadašnjosti i buducnosti besmisleno, ako se odricemo prošlosti. Služenje suvremenim, odnosno starim glazbalima manje je bitno. To se odnosi na formalnu stranu izvedbe, no ona nije bitna za poniranje u misticni svijet sazvucja i njegove svevremenosti. Medutim, ne treba umanjivati znacaj KUD-ova koji su, iako konzervativni i stereotipni u pristupu, u mnogim sredinama jedina poveznica covjeka s vlastitim korijenima. A i to je bolje nego ništa.
* Clanica ste Društva hrvatskih književnika, a svoj dosadašnji književni rad posvetili ste "Kneji". Što je Kneja Lidiji Bajuk?
- Ona mi je utocište, smisao, vlastiti odraz u zrcalu, put koji slijedim, tajanstvena šuma u koju svracam kad mi je teško i kad sam sretna. Tamo mogu biti samo ako hocu ili se susresti sa svojim najboljim prijateljima, mitskim bicima iz naše tradicije, s vlastitom podsviješcu pretpostavljam. O vilama, pozoju, kaci, pesjaneku, strahi, mraku, vodenjaku, Babi Luci, Zelenom Jurju pisala sam i u Kneji (Mozaik knjiga, Zagreb, 1999.). Iako je knjiga objavljena i u sažetijem i ilustriranijem izdanju kao Kneja, vilinska šuma (Slon, Zagreb, 2001.), ona još nije dovršena. O Kneji cu pisati i pjevati dok sam živa. Ovogodišnje Osjecko ljeto otvorit ce se 29. lipnja njezinom premijerom na pozornici prema mojemu scenariju, u režiji Dubravke Car-
-Crnojevic i izvedbi Osjeckoga kazališta mladih. Razmišljam i o nastavku prve, nagradene Kneje (književnom nagradom Fran Galovic za najbolje djelo zavicajne tematike u 1999. god., op. a.). Hoce li se djeca ljudske Jane i mitskoga vodenjaka Vanceka snaci u sadašnjemu vremenu, sa svojim sposobnostima, mocima i zacudenim ocima boje Drave, cijega se podvodnoga carstva Vancek odrekao zbog ljubavi...
Pretplatite se na Fokus
Ervin Bacic
http://www.fokus-tjednik.hr/vijest.asp?vijest=2302