Glazba i Tisina
Trenutci rezervirani za tisinu i razmišljanje
PREISPITIVANJE SVJEDOKA VJERE
Hrvatski Centar
srdacno vas poziva
na predstavljanje knjige:
Kad bismo bili dosljedni...
FRANO PRCELA, O.P.
Glas Koncila (Biblioteka "Con-text" 1.), Zagreb, 2004., 271 str.
Velika dvorana Hrvatskog Centra u New Yorku 41 ulica 10-11 Avenija. Tel: 212 563-3395
Nedjelja 9. sijecnja u 1:00 p.m.
o knjizi ce govoriti: vlc. Tomo Mlakic
V J E S N I K • Srijeda, 22. prosinca 2004.
PREISPITIVANJE SVJEDOKA VJERE
Frano Prcela: »Kad bismo bili dosljedni…« / Glas Koncila / Zagreb 2004., str. 270
Bonaventura Duda
Ono što me se prvo dojmilo, i to ne samo sada – citajuci knjigu »Kad bismo bili
dosljedni...« dominikanca Frane Prcele – vec i prije, kad sam citao njegove dobre i
velike intervjue te clanke, jest novi hrvatski jezik, bolji nego sam ga navikao i citati
i pisati, i to u najrazlicitijim pitanjima kojima se autor bavi. Time ka em i drugi dojam:
autor se uistinu bavi vrlo razlicitim i cesto te im pitanjima, ali uvijek ona moraju
zanimati svakoga pravoga covjeka Crkve, to jest sve nas, ali opet ne Crkve
koja sve zna i za sve ima odgovor, nego Crkve koja takodjer i pita, i pita se, i otvorena
je pitanjima drugih o sebi, dakako i onih koji sebe ne racunaju da spadaju u
Crkvu. U tom smislu treba pohvaliti i ravnatelja Glasa Koncila Nedjeljka Pintarica koji baš
ovom knjigom otvara novu knji nicu Context. Prcela je, naime, doista kontekstualan
pisac, dobro se snalazi u kontekstu Crkve i u kontekstu onih koji s njome ele ili
moraju razgovarati, a cijelo vrijeme ostaje razgovoran.
O zajednickom dobru naglas Biskup dubrovacki elimir Puljic u knjizi
je napisao doista dobar uvod »O zajednickom dobru na glas« u kojem uz ostalo
hvali i kratkocu razlaganja, što je osobit znak dobra pisanja. Glumac i redatelj Rene
Medvešek svoj je predgovor naslovio »Domaca zadaca«, što je pak izraz samoga
pisca Prcele kad govori »je li oprost moguc bez stvarnoga pokajanja«.
U uvodu Prcela istice: »Iako su mnogi bili uvjerenja da to – sve što pišem – s lakocom
mogu staviti na papir… u procesu nastajanja pojedinih tekstova zapravo
sam sâm puno naucio. Pisanje, naime, nisam shvacao kao priliku za dijeljenje lekcija
nego za preispitivanje sebe samoga… Nadam se da ce citatelj moci raspoznati
nastojanja tra enja rijeci za precesto neizreciva ivotna iskustva ili neobjašnjive istine
vjere.« Cime se pisac u ovoj knjizi bavi? Pod deset naslova (poglavlja) obradjuje više od
pedeset tema, a ja odabirem samo neka pitanja koja elim istaknuti. Najprije su tu
pitanja, odgovori, opaske o velikim otajstvima našega spasenja: Bo ic, Uskrs, Duhovi,
Velika Gospa, Svi sveti i Dušni dan. Nakon toga dolaze kraci tekstovi koji se
odnose na našu borbu za domovinu (»Rat i vrijeme«), pa njegovi kratki nastupi na Zapadnonjemackom
radiju u Kölnu pod naslovom »Krjeposti svakodnevice« i nekoliko tematskih jedinica pod naslovom »I razgovor je djelo«. U poglavlju »Redovništvo – kriza kao poticaj « u sedam manjih jedinica raspravlja,
razgovarajuci, o va nim pitanjima suvremenoga redovništva. I završava s desetom
jedinicom »Politika je zajednicko dobro«. Tu najprije iznosi pismo predsjedniku dr-
ave Stipi Mesicu, što ga je s casnom majkom sestara dominikanki 19. rujna 2000.
napisao kao dominikanski provincijal. A zatim donosi komentare i izjave u tiskovnim
medijima i dodaje dva svoja intervjua pod naslovom »Nevjerodostojna slika o
Crkvi« i » ivjeti svoje poslanje«. Dodaje i epilog: » elje Crkvi za 21. stoljece«, gdje se
– bar u dva naglaska: ad intra, ad extra – nadovezuje na koncilski nastup kardinala
Suenensa 5. XII. 1962.
Bozic i konzum Što od svega izdvojiti? Nekoliko detalja, iako ih ima mnogo. U napisu »Bozic i konzum
« Prcela razmišljanje pocinje uz razglednicu koju dr i na stolu, s grafickim
prikazom: s jedne strane pješaci razlicite dobi što urno prelaze preko pješcanog
prijelaza neke ulice, ne videci jedni druge, pretrpani bo icnim jelama i poklonima; s
druge strane, Marija, sjedi na magarcu i Josip, umorni od puta, bezuspješno tra e
pogled prolaznika. I završava: »Sve se to sprema kao da ce se ispod bo icne jelke
roditi Nazarecanin, dogoditi Betlehem, a zapravo se 'radjaju' pokloni i dogadja konzum.
Bojim se, ne samo ove godine 1994.«, nego i, evo, deset godina nakon toga.
Kad Prcela piše svojim dominikancima kao provincijal, ima podosta vrlo zanimljivih
opaski na njihov i opcenito redovnicki ivot. Tako nam puno govori i naslov, napisan
istim dominikancima, a ja ga citam za sve nas redovnike: »Govor koji najviše
volim je šutnja i blagi pogled«. A taj dio svoje knjige završava: »Kad u tome kontekstu
govorimo o buducnosti redovništva, onda se odmah namece pitanje hoce li nas
biti… a to nije vazno. Vazno je da i danas svjedocimo… Redovništvo ima buducnost,
pitanje je samo u kojem obliku. Nekada su neki – i veliki – redovi nestajali, novi su
nastajali. Sve je to u promislu Bozje dijalektike s nama ljudima«.
I još je jedan tekst za me vrlo znacajan – »Glazba kao nova religija«, napisan u povodu IV. Pepelnice umjetnika o temi dijaloga teologije i glazbe, a u kojem kaze: »Nikada do sada ljudi nisu tako puno slušali glazbu kao u ovo naše vrijeme. Glazbu slušamo dan i noc… Glazbu slušamo u crkvi. Štoviše, glazba nije i ne smije biti privjesak, nego jest i treba biti sastavnica gotovo svih liturgijskih slavlja. A što radi Crkva?
Kršcani odnosno Crkva stoji cesto zbunjena i s izvjesnim cudjenjem pred tom
cinjenicom sveprisutnosti glazbe i jedva uspijeva djelomicno tumaciti taj fenomen,a kamoli ga pozitivno konvertirati, integrirati.« Istina, ima tu i negativnih opaski: »Izruceni smo zvukovima u sveprisutnoj glazbi što dovodi do slušnog otupljenja – štoviše, ta nam glazba krade trenutke rezervirane za tišinu i razmišljanje.« Koliko kontekstualnosti ovdje ima izmedju glazbe i teologije,
izmedju glazbe i liturgije, izmedju glazbe i Crkve, izmedju glazbe i naših duša?!
Doista, Prcela je kontekstualan pisac.
Glazba i Tisina
Trenutci rezervirani za tisinu i razmišljanje
PREISPITIVANJE SVJEDOKA VJERE
Hrvatski Centar
srdacno vas poziva
na predstavljanje knjige:
Kad bismo bili dosljedni...
FRANO PRCELA, O.P.
Glas Koncila (Biblioteka "Con-text" 1.), Zagreb, 2004., 271 str.
Velika dvorana Hrvatskog Centra u New Yorku 41 ulica 10-11 Avenija. Tel: 212 563-3395
Nedjelja 9. sijecnja u 1:00 p.m.
o knjizi ce govoriti: vlc. Tomo Mlakic
V J E S N I K • Srijeda, 22. prosinca 2004.
PREISPITIVANJE SVJEDOKA VJERE
Frano Prcela: »Kad bismo bili dosljedni…« / Glas Koncila / Zagreb 2004., str. 270
Bonaventura Duda
Ono što me se prvo dojmilo, i to ne samo sada – citajuci knjigu »Kad bismo bili
dosljedni...« dominikanca Frane Prcele – vec i prije, kad sam citao njegove dobre i
velike intervjue te clanke, jest novi hrvatski jezik, bolji nego sam ga navikao i citati
i pisati, i to u najrazlicitijim pitanjima kojima se autor bavi. Time ka em i drugi dojam:
autor se uistinu bavi vrlo razlicitim i cesto te im pitanjima, ali uvijek ona moraju
zanimati svakoga pravoga covjeka Crkve, to jest sve nas, ali opet ne Crkve
koja sve zna i za sve ima odgovor, nego Crkve koja takodjer i pita, i pita se, i otvorena
je pitanjima drugih o sebi, dakako i onih koji sebe ne racunaju da spadaju u
Crkvu. U tom smislu treba pohvaliti i ravnatelja Glasa Koncila Nedjeljka Pintarica koji baš
ovom knjigom otvara novu knji nicu Context. Prcela je, naime, doista kontekstualan
pisac, dobro se snalazi u kontekstu Crkve i u kontekstu onih koji s njome ele ili
moraju razgovarati, a cijelo vrijeme ostaje razgovoran.
O zajednickom dobru naglas Biskup dubrovacki elimir Puljic u knjizi
je napisao doista dobar uvod »O zajednickom dobru na glas« u kojem uz ostalo
hvali i kratkocu razlaganja, što je osobit znak dobra pisanja. Glumac i redatelj Rene
Medvešek svoj je predgovor naslovio »Domaca zadaca«, što je pak izraz samoga
pisca Prcele kad govori »je li oprost moguc bez stvarnoga pokajanja«.
U uvodu Prcela istice: »Iako su mnogi bili uvjerenja da to – sve što pišem – s lakocom
mogu staviti na papir… u procesu nastajanja pojedinih tekstova zapravo
sam sâm puno naucio. Pisanje, naime, nisam shvacao kao priliku za dijeljenje lekcija
nego za preispitivanje sebe samoga… Nadam se da ce citatelj moci raspoznati
nastojanja tra enja rijeci za precesto neizreciva ivotna iskustva ili neobjašnjive istine
vjere.« Cime se pisac u ovoj knjizi bavi? Pod deset naslova (poglavlja) obradjuje više od
pedeset tema, a ja odabirem samo neka pitanja koja elim istaknuti. Najprije su tu
pitanja, odgovori, opaske o velikim otajstvima našega spasenja: Bo ic, Uskrs, Duhovi,
Velika Gospa, Svi sveti i Dušni dan. Nakon toga dolaze kraci tekstovi koji se
odnose na našu borbu za domovinu (»Rat i vrijeme«), pa njegovi kratki nastupi na Zapadnonjemackom
radiju u Kölnu pod naslovom »Krjeposti svakodnevice« i nekoliko tematskih jedinica pod naslovom »I razgovor je djelo«. U poglavlju »Redovništvo – kriza kao poticaj « u sedam manjih jedinica raspravlja,
razgovarajuci, o va nim pitanjima suvremenoga redovništva. I završava s desetom
jedinicom »Politika je zajednicko dobro«. Tu najprije iznosi pismo predsjedniku dr-
ave Stipi Mesicu, što ga je s casnom majkom sestara dominikanki 19. rujna 2000.
napisao kao dominikanski provincijal. A zatim donosi komentare i izjave u tiskovnim
medijima i dodaje dva svoja intervjua pod naslovom »Nevjerodostojna slika o
Crkvi« i » ivjeti svoje poslanje«. Dodaje i epilog: » elje Crkvi za 21. stoljece«, gdje se
– bar u dva naglaska: ad intra, ad extra – nadovezuje na koncilski nastup kardinala
Suenensa 5. XII. 1962.
Bozic i konzum Što od svega izdvojiti? Nekoliko detalja, iako ih ima mnogo. U napisu »Bozic i konzum
« Prcela razmišljanje pocinje uz razglednicu koju dr i na stolu, s grafickim
prikazom: s jedne strane pješaci razlicite dobi što urno prelaze preko pješcanog
prijelaza neke ulice, ne videci jedni druge, pretrpani bo icnim jelama i poklonima; s
druge strane, Marija, sjedi na magarcu i Josip, umorni od puta, bezuspješno tra e
pogled prolaznika. I završava: »Sve se to sprema kao da ce se ispod bo icne jelke
roditi Nazarecanin, dogoditi Betlehem, a zapravo se 'radjaju' pokloni i dogadja konzum.
Bojim se, ne samo ove godine 1994.«, nego i, evo, deset godina nakon toga.
Kad Prcela piše svojim dominikancima kao provincijal, ima podosta vrlo zanimljivih
opaski na njihov i opcenito redovnicki ivot. Tako nam puno govori i naslov, napisan
istim dominikancima, a ja ga citam za sve nas redovnike: »Govor koji najviše
volim je šutnja i blagi pogled«. A taj dio svoje knjige završava: »Kad u tome kontekstu
govorimo o buducnosti redovništva, onda se odmah namece pitanje hoce li nas
biti… a to nije vazno. Vazno je da i danas svjedocimo… Redovništvo ima buducnost,
pitanje je samo u kojem obliku. Nekada su neki – i veliki – redovi nestajali, novi su
nastajali. Sve je to u promislu Bozje dijalektike s nama ljudima«.
I još je jedan tekst za me vrlo znacajan – »Glazba kao nova religija«, napisan u povodu IV. Pepelnice umjetnika o temi dijaloga teologije i glazbe, a u kojem kaze: »Nikada do sada ljudi nisu tako puno slušali glazbu kao u ovo naše vrijeme. Glazbu slušamo dan i noc… Glazbu slušamo u crkvi. Štoviše, glazba nije i ne smije biti privjesak, nego jest i treba biti sastavnica gotovo svih liturgijskih slavlja. A što radi Crkva?
Kršcani odnosno Crkva stoji cesto zbunjena i s izvjesnim cudjenjem pred tom
cinjenicom sveprisutnosti glazbe i jedva uspijeva djelomicno tumaciti taj fenomen,a kamoli ga pozitivno konvertirati, integrirati.« Istina, ima tu i negativnih opaski: »Izruceni smo zvukovima u sveprisutnoj glazbi što dovodi do slušnog otupljenja – štoviše, ta nam glazba krade trenutke rezervirane za tišinu i razmišljanje.« Koliko kontekstualnosti ovdje ima izmedju glazbe i teologije,
izmedju glazbe i liturgije, izmedju glazbe i Crkve, izmedju glazbe i naših duša?!
Doista, Prcela je kontekstualan pisac.