http://www.zmijavci.hr/index.php
Zmijavci - (površina oko 14 km2, broj stanovnika oko 3000) naselje koje se nalazi se u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Mjesto se smjestilo u Imotskom polju, 8 km južno od grada Imotskog. Stanovništvo se pretežno bavi vinogradarstvom i poljoprivredom.
Zmijavci su mjesto s dvije crkve (župna crkva Svih Svetih i područna crkva Sv. Josipa) i dvije škole (škola u zaseoku Šute i centralna osnovna škola).
Poštovani,
Evo nakon dva tjedna testiranja 'puštamo u rad' obnovljenu i sadržajem obogaćenu web stranicu Zmijavci.online. Kao i svaki drugi početak, težak je i početak rada ove stranice. Stoga Vas molimo za strpljenje dok se stvari ne uhodaju. Također Vas molimo da nam se javljate s pohvalama i kritikama. Sve su nam one dobrodošle kako bi stranicu učinili što kvalitenijom.
Javite nam se na naš službeni e-mail ( zmijavci@zmijavci.hr ) ili nam poruku ostavite u našoj Knjizi gostiju. Ukoliko se ukaže potreba za tim, pokrenut ćemo i naš forum na kojem bi onda vodili razne rasprave.
Lijepi pozdrav.
27.08.2004.
ZMIJAVCI
iz knjige: "Put u Imotu" Petra Gudelja
Stoljećima Zmijavci i Zmijavčani bijahu podijeljeni između Podbablja i Runovića. Između života i smrti. Bili podbabski i runovićki. Rađali se i rađali u Zmijavcima, a nakon smrti podbabski odlazili k Svetomu Luki, u Podbablje, runovićki Gospi Odkarmenoj, u Runoviće. Rastajali se zauvijek.
Zmijavci i Runovići. imena sela, kao i sela, bila srasla. lzgovarala se s jednim naglaskom, u jednom dahu: Runovići-i-Zmijavci. Zajedno ulazila u pjesmu, onu Kačićevu, o vitezovima države imotske, koja je na noge dizala Zmijavčane i Runovićane.
Vezani Mračajom i Maticom, i krviju koja je tekla iz Runovića u Zmijavce, iz Zmijavaca u Runoviće (Runovićke rađale Zmijavcane, Zmijavke rađale Runovićane), razlikovali se u svemu. Sve je u Zmijavcima bilo svjetlije: zemlja i pjesma, vino i ljudi.
Godine 1982. Zmijavci se ujediniše u jednu župu. Nakon Zmijavaca ujedini se Njemačka.
Koliki su Zmijavci?
Geometri vele petnaest, a Zmijavčani dvadeset i pet četvornih kilometara. I to im se čini malo. lmadu približno podjednako: plodne poljske nizine, pripoljske pitomine i mirisnog i ljekovitoga krša.
Malo je za zmijavačke granice reći da su povijesne. One su prapovijesne. Zmijavci se penju od sjeveroistoka na jugozapad: od Rotne do Kusturine gomele i od Dikovače do Liskovca. Te gomile i gradine, kultna i ratna mjesta, gdje se žrtvovalo, ratovalo i zborovalo, stare su tisućama godina.
Sa sjevera i s istoka: živa, tekuća i studena granica - Matica. U Matici masnica.
Na dnu polja Zmijina gomela, navrh polja Zmijavci.
U Zmijavce s jugoistoka, u Zmijinu gomelu sa svih strana bilo blato. Jesu li, sluteći potop, na Zmijinu gomelu, u Zmijavce, bježale zmije? Jesu li u Zmijavcima i na Zmijinoj gomeli bili zmijski zbjegovi? Iliri, zmijski sinovi, na zmijavačke glavice nanesoše, nasuše, uzdigoše gomele. Na Gudeljovu, kod Svih Svetih, padala prva zraka izlazećega Sunca. Padala u zmijsko oko. Smotana u kolut, onako kako je smotana na ilirskoj fibuli, narukvici i ogrlici, čekala izlazak. Trokutasta glava pokazivala ono mjesto nad Čabuljom, u nebu, iz kojega će se roditi. Prvo bi pozlatilo poskokov rog. Možda su zmijavačke gomele podignute u slavu zmija? U gomeli čuvali plemensku, totemsku zmiju. Eponimnu prababu Zmijavaca.
Na dva kraja Zmijavaca, zimi, izviru dva jaka krška vrela: Radež i Japlenica. Kučer u sredini. Iz kocitskih imotskih voda izbacuju gavicu. Donedavno, na njima mljele mlinice. Bilo pure i gavice.
Radež opjevan u šaljivoj pjesmi o ženidbi Gagije Garca, sknađenoj tridesetih godina, među zmijavačkim radnicima u Belgiji, koja je počimala ovako:
Otkako je Radež voda ladna,
Buljumbašić otkad u njoj ulada,
i otkad je promlila mlinica
i podresla divojka Ružica. ..
Gagiju ženila tri sela: Zmijavci, Runovići i Podosoje. Tri sela, trideset godina. Koliko je kroz to vrijeme djevojaka i mladih udovica za Gagiju isprošeno, pištola ispaljeno, bukara ispijeno i ukradenih kokošiju izjedeno! A siromah se Gagija ne omrsi. Žedan, željan i suhoparan, ode na oni svit.
Mlinice na Jarugi, Radežu i Kučeru cigutale, mljele pjesme i priče, a mlinice na Matici (Padica, Petrovica, dvije Đogića i jedna Vizića): kukuruz, proso, sirak. Srebroklas ječim i zlatozrnu šenicu rijetko, potkraj ljeta, kad bi kršljaci slazili s brda i svoje kao jablani visoke mazge vezali ispred mlinica, za jablane. Matica imala mlade i jake ruke, od dragosti i od šale okretala tumbase. Ispod kremenih mlinova letjeli mlazovi varnica i mlazovi brašna. Od još vruća, varničava, varena mlinarska pura. Na svaki grumen pure padala po jedna masnica, koju bi Đogići, najbolji ribari i najveći sladokusci, vadili ispod tumbasa.
Na Matici dva mosta, kamena, krilata, s po šest šćemerenih okana, Bublin i Zmijavački most, a na Jarugi dva mostića, Tonkića i Šabića, jednooka-jednookna, koja su također na leđima nosila kamena krilca.
Od Đogića mlinica do Sastavaka rasla rakita i kupina i nadnosile se do po Matice.
U kupini se gnijezdile vodene ptice. Miješale se Đogića pitome i Božje divlje patke, pa bi Đogića patak pred mlinicu, pred kuću, doveo jato divljih pataka, a divlji patak odvodio patke-đoguše u divljinu. Miješala se divlja i pitoma jaja, divlja i pitoma krv. Staklenu površinu Matice probijali modrozeleni vodomari, norci. U kljunu iznosili modrosrebrene ribe.
lzlazili Zmijavci na Blato cijelom svojom širinom.
Zmijavačko priobalje protezalo se od Kraljevića luke do Japlenice. Na Blatu imali svoje lađe: Mrkonjići-Đogići, Gudelji-Alijići i Todorići-Čovići. Imali Otok i na Otoku kućare i jablane.
Pred nailaskom dvaju velikih jaružala, koja razriše Maticu, oboriše kovače i pilune, počupaše vrbe i jablane i rastjeraše vodene ptice, dva mostića s Jaruge, na svojim slabašnim krilcima, odletješe k svojim graditeljima, u vječnost. Na drvenim krilima odletješe mlinice. Prokopavanjem tunela ispod Drinovaca, mahnu vodenim krilima, odletje Blato. Odletje zmijavačko i runovićko vodeno doba. Još se samo ponekad mogu vidjeti zmijavačke lađe: plivaju po magli i mjesečini, čuti pljusak vesala, krik divljih gusaka i govor davnih Đogića, Čovića, Alijića. Jednoličan žubor njihovih zdravomarija.
Najdublje zmijavačke dubine i najviše visine.
Najdublji Alijića bunar u Otoku (nad njim najviši jablan, u njemu najstudenija voda) i u Ovčarinama Dvogrla brezdanka jama. U proljetna praskozorja, po rosi, pred jamom vile igrale kolo. Najviši Liskovac, stožasto brdo između Zmijavaca, Podosoja i Podbablja, na kojem je prije dvije i pol tisuće godina stajao ilirski grad.
Šabića bunari u brdu i Šabića bunari u polju.
lz poljskih izađe, u brdske zađe Mjesec.
Zmijavci selo s dvije crkve i dvije škole.
Najstarija, ranokršćanska bazilika pod Dikovačom, tisuću godina bila pod zemljom. Ukazala se fra lvanu Tonkoviću, na pragu dvadesetoga stoljeća, a on je otkopao i pokazao svijetu. Ostali joj samo temelji, čvrsti i duboki. Kao što su čvrsti i duboki temelji zmijavačkoga i imotskoga kršćanstva.
Crkvu Svih Svetih, na prastarom svetom mjestu, na Tonkića glavici, pokraj prapovijesne gomile, 1821. godine, sagradi fra Andrija Šabić. Današnju izli od kamena fra Ante Rako, 1895., a naresi i velikim drvenim tirolskim oltarom ukrasi fra Jako Milinović, 1903.
Selo koje nije imalo groblja, danas ima dva: Okrugljaču i Suvaču. Kad se živi rastrčaše po cijelom svijetu, mrtvi Zmijavčani više ne će morati odlaziti iz Zmijavaca. Na Suvači se bijeli crkva Svetoga Josipa: gleda i gledaju je sva okopoljska sela.
Zmijavčani živjeli naglas i naočigled, životom starih Grka.
Ljeti: po danu pod kostelom i murvorn, uvečer na guvnu.
Zimi: po danu u prančijoku, uvečer oko komina. Uvijek imali otvoreno uho, otvorena usta: za mudru i duhovitu riječ, za smijeh i podsmijeh. Zmijavci bili kazalištem pod čađavorn lisom i pod vedrim nebom. Predstava bez prestanka: od jutra do sutra, od rođenja do smrti. Promicali komediju, a tragedija dolazila sama. Po desetak komedija, u desetak zaselaka, u isto vrijeme. Same se pišu, postavljaju, predstavljalju. Jedni umiru, drugi se rađaju i čim se rode, izlaze na pozornicu. Najslavniji i najsretniji umiru na otvorenoj sceni, lakrdijajući. Svi glurnci, svi komični junaci: Todorići, Karoglani, Šabići; Gudelji, Milasi, Mrkonjići; lvkošići, Šumelji, Miševići. Ni Šute ne šute.
Mladi započimali, stari nastavljali svoja momačka i divojačka sila. Kad bi zapivali stari, brže bi potekla Matica ispod Đogića i Jaruga ispod Tonkića kuća.
Zmijavačko polje ocidito: lozno i grozdno.
Da su živjeli u staroj Grčkoj, o Zmijavčanima bismo čitali u knjizi pamćenja: prvi odijelili vina. Voleći bijelo nisu mrzili crno. Ispod Zmijavaca tekla jedna, kroz zmijavačke konabe još jedna Matica: zlatnozelena, zemljomirisna, vinska.
Djevojke držali višim, vilinskim stvorenjima.
Možda zato što je u Zmijavcima uvijek bilo djevojaka vilinske ljepote. Jedna se pjesma obraća kiši, moli za njihove bijele opanke:
Padaj, kišo, nemoj po Zmijavcin,
jer su cure u bilin opancin.
Pod Todorica brigorn rastao čuveni ora, daleko širio grane. U proljeće resao: po cesti padale rese. Po resama gazile dvije drugarice, zmijavačke ljepotice, koje davno ispi nebo i pozoba zemlja. Ni oraha više nema: i njega popi, pozoba vatra. lpak, sve je tu, u dva stiha:
Kad se uda Mačica i Bora,
ko ce undo šetat ispod orla?
Ne prolazi ljepota, to samo kroz Zmijavce prolaze ljepotice.
Zmijavci djevojački i junački.
Dikovača je imotska Troja, a Matica, koja je optače, njezin Skamandar. Grčko-ilirske kacige, u Dikovači nađene, u imotskom samostanskom muzeju pohranjene, možda na glavama dođoše iz Troade, ispod Troje, ili iz Mikene, ili s Krete. Na Dikovači nekoć bijaše junački stećak, s velikim štitom i mačom, Lovrin greb. Pozobala ga drobilica.
U Matici, sto metara uzvodno od Padine mlinice, nađen mač. Osamdeset centimetara dug, cijelom mu dužinom teče žlijeb. Žlijebom tekla krv, a poslije, stotinama godina, tekla voda. Na dršku moćno križište i krupna zeljezna jabuka. Koja ga je ruka pasala? Koja kovala? Kovan je kad su kovani stećci: u četrnaestom ili petnaestom stoljeću. Da ga nije pasao Lovro, koji je legao pod stećak, u Lovrin greb? Da ga nije skovao sabljar Ratko Gostojević, koji je 1400. godine živio na Kamenu Mostu, sa svojom ženom Dragorn, Plavšinom kćeri?
Križ iz bazilike i mač iz Matice: zaštitni znak Zmijavaca.
http://www.zmijavci.hr/index.php
Zmijavci - (površina oko 14 km2, broj stanovnika oko 3000) naselje koje se nalazi se u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Mjesto se smjestilo u Imotskom polju, 8 km južno od grada Imotskog. Stanovništvo se pretežno bavi vinogradarstvom i poljoprivredom.
Zmijavci su mjesto s dvije crkve (župna crkva Svih Svetih i područna crkva Sv. Josipa) i dvije škole (škola u zaseoku Šute i centralna osnovna škola).
Poštovani,
Evo nakon dva tjedna testiranja 'puštamo u rad' obnovljenu i sadržajem obogaćenu web stranicu Zmijavci.online. Kao i svaki drugi početak, težak je i početak rada ove stranice. Stoga Vas molimo za strpljenje dok se stvari ne uhodaju. Također Vas molimo da nam se javljate s pohvalama i kritikama. Sve su nam one dobrodošle kako bi stranicu učinili što kvalitenijom.
Javite nam se na naš službeni e-mail ( zmijavci@zmijavci.hr ) ili nam poruku ostavite u našoj Knjizi gostiju. Ukoliko se ukaže potreba za tim, pokrenut ćemo i naš forum na kojem bi onda vodili razne rasprave.
Lijepi pozdrav.
27.08.2004.
ZMIJAVCI
iz knjige: "Put u Imotu" Petra Gudelja
Stoljećima Zmijavci i Zmijavčani bijahu podijeljeni između Podbablja i Runovića. Između života i smrti. Bili podbabski i runovićki. Rađali se i rađali u Zmijavcima, a nakon smrti podbabski odlazili k Svetomu Luki, u Podbablje, runovićki Gospi Odkarmenoj, u Runoviće. Rastajali se zauvijek.
Zmijavci i Runovići. imena sela, kao i sela, bila srasla. lzgovarala se s jednim naglaskom, u jednom dahu: Runovići-i-Zmijavci. Zajedno ulazila u pjesmu, onu Kačićevu, o vitezovima države imotske, koja je na noge dizala Zmijavčane i Runovićane.
Vezani Mračajom i Maticom, i krviju koja je tekla iz Runovića u Zmijavce, iz Zmijavaca u Runoviće (Runovićke rađale Zmijavcane, Zmijavke rađale Runovićane), razlikovali se u svemu. Sve je u Zmijavcima bilo svjetlije: zemlja i pjesma, vino i ljudi.
Godine 1982. Zmijavci se ujediniše u jednu župu. Nakon Zmijavaca ujedini se Njemačka.
Koliki su Zmijavci?
Geometri vele petnaest, a Zmijavčani dvadeset i pet četvornih kilometara. I to im se čini malo. lmadu približno podjednako: plodne poljske nizine, pripoljske pitomine i mirisnog i ljekovitoga krša.
Malo je za zmijavačke granice reći da su povijesne. One su prapovijesne. Zmijavci se penju od sjeveroistoka na jugozapad: od Rotne do Kusturine gomele i od Dikovače do Liskovca. Te gomile i gradine, kultna i ratna mjesta, gdje se žrtvovalo, ratovalo i zborovalo, stare su tisućama godina.
Sa sjevera i s istoka: živa, tekuća i studena granica - Matica. U Matici masnica.
Na dnu polja Zmijina gomela, navrh polja Zmijavci.
U Zmijavce s jugoistoka, u Zmijinu gomelu sa svih strana bilo blato. Jesu li, sluteći potop, na Zmijinu gomelu, u Zmijavce, bježale zmije? Jesu li u Zmijavcima i na Zmijinoj gomeli bili zmijski zbjegovi? Iliri, zmijski sinovi, na zmijavačke glavice nanesoše, nasuše, uzdigoše gomele. Na Gudeljovu, kod Svih Svetih, padala prva zraka izlazećega Sunca. Padala u zmijsko oko. Smotana u kolut, onako kako je smotana na ilirskoj fibuli, narukvici i ogrlici, čekala izlazak. Trokutasta glava pokazivala ono mjesto nad Čabuljom, u nebu, iz kojega će se roditi. Prvo bi pozlatilo poskokov rog. Možda su zmijavačke gomele podignute u slavu zmija? U gomeli čuvali plemensku, totemsku zmiju. Eponimnu prababu Zmijavaca.
Na dva kraja Zmijavaca, zimi, izviru dva jaka krška vrela: Radež i Japlenica. Kučer u sredini. Iz kocitskih imotskih voda izbacuju gavicu. Donedavno, na njima mljele mlinice. Bilo pure i gavice.
Radež opjevan u šaljivoj pjesmi o ženidbi Gagije Garca, sknađenoj tridesetih godina, među zmijavačkim radnicima u Belgiji, koja je počimala ovako:
Otkako je Radež voda ladna,
Buljumbašić otkad u njoj ulada,
i otkad je promlila mlinica
i podresla divojka Ružica. ..
Gagiju ženila tri sela: Zmijavci, Runovići i Podosoje. Tri sela, trideset godina. Koliko je kroz to vrijeme djevojaka i mladih udovica za Gagiju isprošeno, pištola ispaljeno, bukara ispijeno i ukradenih kokošiju izjedeno! A siromah se Gagija ne omrsi. Žedan, željan i suhoparan, ode na oni svit.
Mlinice na Jarugi, Radežu i Kučeru cigutale, mljele pjesme i priče, a mlinice na Matici (Padica, Petrovica, dvije Đogića i jedna Vizića): kukuruz, proso, sirak. Srebroklas ječim i zlatozrnu šenicu rijetko, potkraj ljeta, kad bi kršljaci slazili s brda i svoje kao jablani visoke mazge vezali ispred mlinica, za jablane. Matica imala mlade i jake ruke, od dragosti i od šale okretala tumbase. Ispod kremenih mlinova letjeli mlazovi varnica i mlazovi brašna. Od još vruća, varničava, varena mlinarska pura. Na svaki grumen pure padala po jedna masnica, koju bi Đogići, najbolji ribari i najveći sladokusci, vadili ispod tumbasa.
Na Matici dva mosta, kamena, krilata, s po šest šćemerenih okana, Bublin i Zmijavački most, a na Jarugi dva mostića, Tonkića i Šabića, jednooka-jednookna, koja su također na leđima nosila kamena krilca.
Od Đogića mlinica do Sastavaka rasla rakita i kupina i nadnosile se do po Matice.
U kupini se gnijezdile vodene ptice. Miješale se Đogića pitome i Božje divlje patke, pa bi Đogića patak pred mlinicu, pred kuću, doveo jato divljih pataka, a divlji patak odvodio patke-đoguše u divljinu. Miješala se divlja i pitoma jaja, divlja i pitoma krv. Staklenu površinu Matice probijali modrozeleni vodomari, norci. U kljunu iznosili modrosrebrene ribe.
lzlazili Zmijavci na Blato cijelom svojom širinom.
Zmijavačko priobalje protezalo se od Kraljevića luke do Japlenice. Na Blatu imali svoje lađe: Mrkonjići-Đogići, Gudelji-Alijići i Todorići-Čovići. Imali Otok i na Otoku kućare i jablane.
Pred nailaskom dvaju velikih jaružala, koja razriše Maticu, oboriše kovače i pilune, počupaše vrbe i jablane i rastjeraše vodene ptice, dva mostića s Jaruge, na svojim slabašnim krilcima, odletješe k svojim graditeljima, u vječnost. Na drvenim krilima odletješe mlinice. Prokopavanjem tunela ispod Drinovaca, mahnu vodenim krilima, odletje Blato. Odletje zmijavačko i runovićko vodeno doba. Još se samo ponekad mogu vidjeti zmijavačke lađe: plivaju po magli i mjesečini, čuti pljusak vesala, krik divljih gusaka i govor davnih Đogića, Čovića, Alijića. Jednoličan žubor njihovih zdravomarija.
Najdublje zmijavačke dubine i najviše visine.
Najdublji Alijića bunar u Otoku (nad njim najviši jablan, u njemu najstudenija voda) i u Ovčarinama Dvogrla brezdanka jama. U proljetna praskozorja, po rosi, pred jamom vile igrale kolo. Najviši Liskovac, stožasto brdo između Zmijavaca, Podosoja i Podbablja, na kojem je prije dvije i pol tisuće godina stajao ilirski grad.
Šabića bunari u brdu i Šabića bunari u polju.
lz poljskih izađe, u brdske zađe Mjesec.
Zmijavci selo s dvije crkve i dvije škole.
Najstarija, ranokršćanska bazilika pod Dikovačom, tisuću godina bila pod zemljom. Ukazala se fra lvanu Tonkoviću, na pragu dvadesetoga stoljeća, a on je otkopao i pokazao svijetu. Ostali joj samo temelji, čvrsti i duboki. Kao što su čvrsti i duboki temelji zmijavačkoga i imotskoga kršćanstva.
Crkvu Svih Svetih, na prastarom svetom mjestu, na Tonkića glavici, pokraj prapovijesne gomile, 1821. godine, sagradi fra Andrija Šabić. Današnju izli od kamena fra Ante Rako, 1895., a naresi i velikim drvenim tirolskim oltarom ukrasi fra Jako Milinović, 1903.
Selo koje nije imalo groblja, danas ima dva: Okrugljaču i Suvaču. Kad se živi rastrčaše po cijelom svijetu, mrtvi Zmijavčani više ne će morati odlaziti iz Zmijavaca. Na Suvači se bijeli crkva Svetoga Josipa: gleda i gledaju je sva okopoljska sela.
Zmijavčani živjeli naglas i naočigled, životom starih Grka.
Ljeti: po danu pod kostelom i murvorn, uvečer na guvnu.
Zimi: po danu u prančijoku, uvečer oko komina. Uvijek imali otvoreno uho, otvorena usta: za mudru i duhovitu riječ, za smijeh i podsmijeh. Zmijavci bili kazalištem pod čađavorn lisom i pod vedrim nebom. Predstava bez prestanka: od jutra do sutra, od rođenja do smrti. Promicali komediju, a tragedija dolazila sama. Po desetak komedija, u desetak zaselaka, u isto vrijeme. Same se pišu, postavljaju, predstavljalju. Jedni umiru, drugi se rađaju i čim se rode, izlaze na pozornicu. Najslavniji i najsretniji umiru na otvorenoj sceni, lakrdijajući. Svi glurnci, svi komični junaci: Todorići, Karoglani, Šabići; Gudelji, Milasi, Mrkonjići; lvkošići, Šumelji, Miševići. Ni Šute ne šute.
Mladi započimali, stari nastavljali svoja momačka i divojačka sila. Kad bi zapivali stari, brže bi potekla Matica ispod Đogića i Jaruga ispod Tonkića kuća.
Zmijavačko polje ocidito: lozno i grozdno.
Da su živjeli u staroj Grčkoj, o Zmijavčanima bismo čitali u knjizi pamćenja: prvi odijelili vina. Voleći bijelo nisu mrzili crno. Ispod Zmijavaca tekla jedna, kroz zmijavačke konabe još jedna Matica: zlatnozelena, zemljomirisna, vinska.
Djevojke držali višim, vilinskim stvorenjima.
Možda zato što je u Zmijavcima uvijek bilo djevojaka vilinske ljepote. Jedna se pjesma obraća kiši, moli za njihove bijele opanke:
Padaj, kišo, nemoj po Zmijavcin,
jer su cure u bilin opancin.
Pod Todorica brigorn rastao čuveni ora, daleko širio grane. U proljeće resao: po cesti padale rese. Po resama gazile dvije drugarice, zmijavačke ljepotice, koje davno ispi nebo i pozoba zemlja. Ni oraha više nema: i njega popi, pozoba vatra. lpak, sve je tu, u dva stiha:
Kad se uda Mačica i Bora,
ko ce undo šetat ispod orla?
Ne prolazi ljepota, to samo kroz Zmijavce prolaze ljepotice.
Zmijavci djevojački i junački.
Dikovača je imotska Troja, a Matica, koja je optače, njezin Skamandar. Grčko-ilirske kacige, u Dikovači nađene, u imotskom samostanskom muzeju pohranjene, možda na glavama dođoše iz Troade, ispod Troje, ili iz Mikene, ili s Krete. Na Dikovači nekoć bijaše junački stećak, s velikim štitom i mačom, Lovrin greb. Pozobala ga drobilica.
U Matici, sto metara uzvodno od Padine mlinice, nađen mač. Osamdeset centimetara dug, cijelom mu dužinom teče žlijeb. Žlijebom tekla krv, a poslije, stotinama godina, tekla voda. Na dršku moćno križište i krupna zeljezna jabuka. Koja ga je ruka pasala? Koja kovala? Kovan je kad su kovani stećci: u četrnaestom ili petnaestom stoljeću. Da ga nije pasao Lovro, koji je legao pod stećak, u Lovrin greb? Da ga nije skovao sabljar Ratko Gostojević, koji je 1400. godine živio na Kamenu Mostu, sa svojom ženom Dragorn, Plavšinom kćeri?
Križ iz bazilike i mač iz Matice: zaštitni znak Zmijavaca.