U ISTINI JE MIR
ZA ISTINU, PRAVDU I MIR
Fra Nikola Mate Roscic
Slovo prigodom dodjele priznanja 'Junak hrvatskog Domovinskog rata'
General pukovniku Anti Gotovini
Zagreb, Hrvatski novinarski dom, 1. veljace 2006. u 11 sati
Postovani predstavnici Udruga proizaslih iz Domovinskog rata!
Ugledni casnici i duznosnici!
Cijenjene gospodje i gospodo!
Smatram prikladnim zapoceti ovaj govor obnavljanjem uspomene na proslavljenog spartanskog kralja i junaka Leonidu koji je 480. godine prije Krista sa svojim izabranim vojnicima iz Sparte i saveznicima iz Grcke htio obraniti svoju zemlju od najezde ratobornih i mnogobrojnih Perzijanaca. Htio ih je docekati u klancu Termopile. No, bili su izdani od Efijalta i svi su junaci izginuli. Leonidino ime i lik ostalo je do danas simbol junastva i domoljublja, a Efijaltovo ime simbol sramote i stravicnog grijeha izdaje protiv domovine. Kazu da jos uvijek i nakon gotovo 2500 godina postoji spomenik na kojem su uklesane rijeci: 'Putnice, ako ides u Grcku, reci njima dolje da smo ovdje svi mi pali za njihovu slobodu'.
Postovani prijatelji! Kao katolicki svecenik i redovnik danas zacijelo ne bih bio na ovom mjestu, niti bih se odvazio progovoriti u ovoj prigodi, da se u svijesti i savjesti ne osjecam potaknut pismom novoizabranog rimskog pape Benedikta XVI., koji je za svjetski dan mira, dakle za Novu godinu 2006., uputio svijetu svoju poruku koja nosi naslov U ISTINI JE MIR. To je zapravo dubokoumno teolosko i duhovno razmisljanje o miru koji u svom ostvarenju na osobnoj i univerzalnoj razini mora biti utemeljen na istini. To je ponajprije istina o Bogu i Bozja istina o covjeku, istina o vrijednosti i dostojanstvu covjekovog zivota, istina o temeljnim vrjednotama, ali i istina o povijesnim dogadjajima, njihovim stvarnim uzrocima i posljedicama. Odnosno, to je osuda lazi i laznog pogleda na zivot, kako pojedinca tako i cijele ljudske zajednice. Jer, kako istice papa, 's lazju je povezana drama grijeha sa svojim perverznim izvedenicama koje su prouzrocile strahovite posljedice u zivotu pojedinaca i naroda i jos uvijek to prouzrocuju. Treba se samo sjetiti sto se dogodilo u proslom stoljecu – nastavlja papa – kad su nastrani ideoloski i politicki sustavi planski izvrtali istinu i tako doveli do izrabljivanja i potcinjavanja golemog broja ljudi, stovise, citavih obitelji i zajednica'
Zbog povijesnih i politickih lazi i izokretanja istine mnogi narodi trpe nepravde i nasilja. Papa se pri tom poziva na vazni i velebni dokument II. vatikanskog sabora O Crkvi u suvremenom svijetu (Gaudium et spes). A tu je, izmedju ostalog, i rijec o miru i svemu onome sto stoji u sluzbi mira medju narodima. Papa navodi rijeci iz 5. poglavlja spomenutog saborskog dokumenta koji se odnosi na 'promicanje mira i izgradnju zajednice naroda'. Ne bez razloga u tom kontekstu Benedikt XVI. izrijekom citira rijeci o ulozi vojnika koje glase: 'Oni pak koji sluzeci domovini vrse vojnicku duznost neka se smatraju sluzbenicima sigurnosti i slobode naroda, i ako ispravno vrse tu duznost, istinski pridonose ucvrscenju mira' (GS, 79).
Pomno citajuci papinu poruku nisam se mogao oteti dojmu da je pred njegovim ocima i u njegovim mislima bila i nasa aktualna hrvatska situacija koja se u svojoj najozbiljnijoj i najpresudnijoj komponenti upravo vrti oko pitanja istine o nasoj suverenosti i slobodi, nasem Domovinskom ratu, o glavnim akterima nase najnovije povijesti, ali i lazima i krivotvorinama koje se oko toga splicu i isplicu. Potrebno je utvrditi istinu o tome je li to bio Domovinski rat za slobodu i suverenu cjelovitost jednog naroda i drzave, ili pak 'zajednicki pothvat i plan zlocinacke organizacije', dakle djelo/nedjelo zlocinacke politike i generala zlocinaca, odnosno jesu li nasi branitelji zasluzni i casni hrvatski vojnici, casni duznosnici, junaci i heroji ili pak zlocinci, zlikovci/zlikavci. Bez te istine nema mira, bez te istine nema pravedne prosudbe, pa ma od kojeg suda, politicara ili povjesnicara bila proglasena. A istinu se ne trazi, istinu se ne priznaje, istinu se ne postuje. Istinu se, izgleda, zeli diktatom nametnuti. To je diktat 'medjunarodne zajednice', a ne pravorijek na temelju svih relevantnih cinjenica. Po tom diktatu neki tudjinci pisu nasu novu povjesnicu, ideoloski i politicki povijesni katekizam u reziji vladara svijeta. To je diktat orwellovskog 'Velikog brata' iz 'ministarstva istine'. Nazalost, u njemu sudjeluju i domaci koautori koji, kako primjecuje dr. Zdravko Tomac 'vrlo sustavno i agresivno provode novu titoizaciju, obnavljaju kult Tita i bratstva i jedinstva, idealiziraju Titovo vrijeme i bivsu Jugoslaviju, a destruiraju i kriminaliziraju Hrvatsku nastalu u Domovinskom ratu' (usp.: Z. TOMAC, Predsjednik protiv predsjednika, str. 173).
Na tragu pisma pape Benedikta XVI. treba podsjetiti da je iz laznih postavki proizasla nacisticka 'istina', komunisticka 'istina', a odatle i druge 'istine' koje sluze za opravdanje nemilih ratova, ugnjetavanje naroda i krojidbu planova 'novog svjetskog poretka'. Te lazne ideoloske i politicke 'istine' izrodile su uzasne zakone u pojedinim rezimima, koji su upravo u tijeku XX. vijeka, koji je bio 'stoljeca ratova', prouzrocile stravicne zlocine. Po nacistickoj i Hitlerovoj 'istini' svi Slaveni, Zidovi, Romi i brojni drugi, proglaseni su nearijevcima i potom brutalno tretirani kao neljudi. Na osnovi neistine i lazi trebalo ih je pokoriti, istrijebiti, unistiti. Po lenjinisticko-staljinistickoj ideoloskoj 'istini' vodjeni su procesi nad milijunima ljudi, kad je cuveni drzavni tuzitelj Visinski fabricirao i iznudjivao dokaze. Te zrtve ideoloske mrznje napunile su Sibirske zatvore i rudnike, to je Solzenjicinov Arhipelag Gulag, to su svi nacisticki logori, to je Bleiburg, Krizni putovi, Jazovke i Maceljske sume, to je Stara Gradiska, Lepoglava, Goli otok i sva druga mjesta Titovih komunistickih progona, osuda. To je stravicni smrtopis izopacene ideoloske mrznje, povijesne lazi protiv Boga i covjeka, protiv brojnih naroda i vjera. Stoga dr. Tomac pise: 'Borba za istinu jest presudna. Istina je jedna od temeljnih vrijednosti demokratskog drustva. Zato ce narod koji dopusti krivotvorenje svoje povijesti, prije ili kasnije, izgubiti sposobnost suvereno odlucivati o svojoj buducnosti' (usp.: Z. TOMAC, Predsjednik protiv predsjednika, str. 162).
U medjunarodnoj literaturi i vojno-politickom pojmovniku, kad je rijec o dogadjajima na nasim prostorima obicno se govori o sukobima na Balkanu. To je preblag izraz za brutalne dogadjaje, za sve poginule i usmrcene, prognane, nestale, silovane, zatvorene, ranjene, za sve porobljene i ponizene ljude, za sve ono sto je poruseno i spaljeno, za sva etnicka ciscenja, za sve bombe, mine, bojna kola i oruzja koja su upotrebljavana. To je preblag izraz za toliki naboj mrznje, za masovne grobnice i sabirne logore, za Vukovar, Srebrenicu, Sarajevo, Dubrovnik i Pristinu i sva druga mjesta i gradove, za toliko krvi, smrti i pepela!
Kroz minule godine trazilo se, nalazilo i rabilo razlicite sintagme za opis i izricanje dogadjanja na Balkanu. Zabiljezeni su nazivi: bratoubilacki ratovi, etnicki sukobi, gradjanski rat, plemenski rat (tribalizam), nacionalisticki sukobi, osvajacki rat, revansizam, vjerski fundamentalizam, balkanska posla, drevne etnicke razmirice, plemenske osvete, stara neprijateljstva (atavizam), krizarski ratovi, humanitarna intervencija, janjicarski ratovi, treci balkanski rat, itd. A Samuel P. Huntington tvrdi: «Rat u Bosni bio je rat civilizacija», pa pokusava tu svoju hipotezu opisati i dokazati (usp.: The Clash of Civilisations, hrv. prijevod, str. 353 i 356). Nasuprot tome filozof Alain Finkielkraut kaze: «Teza o ratu civilizacija je potpuna glupost» (usp.: intervju u Novom listu, 5. X. 1997., str. 28).
Povijest poznaje mnoge i razlicite ratove: osvajacke i obrambene, kolonijalne, svjetske, ideoloske, bratske, plemenske, gradjanske, revolucionarne, partizanske, vjerske, stogodisnje, tridesetogodisnje, sedmogodisnje i brze ratove (Blitzkrieg), pustinjske, morske, atomske i nuklearne ratove, ratove zvijezda, psiholoske, hladne, diplomatske, spijunske, mafijaske ratove, pa konacno i rat protiv rata. ©to se je od svega toga dogodilo na Balkanu? Jesu li to bili sukobi ili ratovi? Tko je to zapoceo, tko prouzrocio, tko vodio, proveo, sudjelovao i dovrsio?
cini se da jedno ipak stoji: naime, sve sto se na Balkanu dogadjalo, nikada nije bilo proglaseno (definirano) pravim ratom te sluzbeno i pravno od medjunarodnih instancija tako nazvano i kategorizirano. Jer, «Zapad je, kao vrhovni krizni manager, sebi pridrzao vlast definicije nad konfliktima» (usp.: Zborno djelo koje je uredila Dunja MELcIc, Der Jugoslawien – Krieg. Handbuch zu Vorgeschichte, Verlauf und Konsequenzen, Westdeutscher Verlag, 1999., str. 11). A upravo su zbog toga nastali ociti propusti i prouzrocene posljedice tog propusta. Ujedno, upravo stoga, sva ta pomutnja u govoru, s velikim zlim posljedicama koje su otuda proizasle. Svjetska je politika najprije zakazala jezicno, nije se znalo kako nazvati te dogadjaje, i stoga Hans Magnus Enzesberger u jednom clanku pise: «Vjerojatno se radi o jednoj povijesnoj novosti» (usp.: Franz SCHIRRMACHER, Der westliche Kreuzzug. 41 Positionen zum Kosovo-Krieg, DVA – Stuttgart 1999., str. 28). Ili se pak s Robertom Spaemannom moze govoriti o semantickom triku, jer se ne govori o ratu, nego o sukobu, a «rat je, kao i mir, jedno pravno stanje, iako manje radosno» (usp.: Der westliche Kreuzzug, str. 151). A buduci da po toj semantici nije bilo nikakva rata, nema ni ratnog prava, nema agresora, nema ratnog pobjednika, nema ratne stete, a nazalost, naposljetku ni pravog zavrsetka rata, niti pravednog mirovnog sporazuma. Sve se strpalo u jedan te isti kos, sve strane i sudionici bili su podjednako proglaseni krivima, a to znaci i podjednako neduznima, svi jednako zlocesti i jednako odgovorni. Otuda, i stoga, zbunjenost, pomutnja, neistina, nepravda. Ovo je za Europu bila prigoda, ali ona je izabrala jednaku distancu prema svim zaracenim stranama. Stoga je reakcija i akcija Europe tijekom citavog trajanja konflikta bila preslaba i stizala je prekasno (usp.: Der Jugoslawien - Krieg, str. 464).
Medjutim, moze se, a i treba drukcije misliti. Stravicni sukobi na Balkanu nose i imaju u sebi sve vidljive znakove rata, stovise jednog svjetskog rata, iako geografski ogranicenoga, u minijaturi. Napadnuti su samostojni narodi i neovisne, suverene drzave, okupirani su teritoriji, postojao je agresor, a na drugoj strani branitelj, bili su poznati ratni ciljevi, ratni stroj je bio u punom pogonu, sa svim sto u to spada i sto to znaci. Nikakav slucajan sukob, nego jedan pravi pravcati rat! Mnoge svjetske organizacije i drzave sudjelovale su u tome: UNO, NATO, EU, OSCE, pravoslavni blok drzava, Islamska liga. U Hrvatskoj, BiH, Albaniji, Makedoniji i Kosovu bili su i jos se uvijek nalaze vojnici iz raznih drzava. Bio je to fragmentarni i ogledni predlozak Treceg svjetskog rata u globalnoj strategiji determiniranog kaosa. A taj se rat ne vodi vise po prirucniku austrijskog generala Karla von Clausewitza (1780 -1831), nego po novim strateskim smjernicama velikih sila koje ratove izazivaju, vode i njima upravljaju. Odbaceni su i prekrojeni klasicni pojmovi jus ad bellum, bellum justum, jus in bello, jus post bellum (pravo na rat, pravedni rat, pravo u ratu, pravo nakon rata), pa oni danas imaju posve novo i sasvim drukcije znacenje, tumacenje, zagovornike i nositelje.
Nakon nemilih i tragicnih dogadjaja na nasim prostorima koji su se zbivali pred ocima svjetske javnosti i uz veliku izravnu ukljucenost brojnih drzava i svjetskih organizacija, nastupilo je vrijeme redefiniranja onoga sto se i kako se dogodilo. Na visokim razinama, nama cesto nepoznatima i nedostupnima, stvorene su i diktirane politicke i pravne odrednice po kojima se dogadjaji u ovoj regiji trebaju prikazati i kategorizirati kao svojevrsni gradjanski sukob u kojem su suprotstavljene strane podjednako odgovorne. Stoga se brise pojam 'agresija i agresor' kao i 'obrana i branitelj'. Sukladno tome uspostavljeno je medjunarodno sudiste koje ce procesuirati 'zlocince' s jedne i druge sukobljene strane. Po tom diktatu odbacuje se naziv 'branitelji Domovinskog rata', a uspostavlja kategorija 'sudionici u zlocinackom pothvatu'. Slijedom toga i nije bilo 'Domovinskog rata', a vojni i politicki duznosnici se nisu borili za obranu, slobodu i suverenitet svoje drzave, nego su bili zdruzena 'zlocinacka skupina' koja je smislila, planirala i izvrsila 'zlocinacki cin'. Ona je to ucinila posebno na podrucju 'Srpske krajine' te na prostorima druge drzave, to jest Bosne i Hercegovine. Sudskom presudom, koja bi usvojila ove kvalifikacije Haaskog tuziteljstva, definitivno bi se iz povjesnice hrvatskog naroda i kolektivne svijesti nacije trebala brisati sintagma 'Domovinski rat', a na politicko-pravnom planu uslijedile bi sankcije i reparacije za izvrseni 'zlocinacki pothvat'. Kao posljedica i ovjekovjecenje te presude jamacno bi u dogledno vrijeme u Kninu mogao niknuti memorijalni muzej i spomenik o 'srpskom holokaustu'. Sukladno tome u sredisnjoj BiH bi mogao nastati drugi memorijalni spomenik o 'bosnjackom holokaustu'. U tom kontekstu, kao posljedica nametnute i lazne krivnje, hrvatski bi entitet u BiH, odbacen i zaboravljen od svoje maticne zemlje, naroda i drzave, bio sveden na etnicku i vjersku manjinu, postao bi 'hrvatsko-katolicki milet', koji bi doduse uzivao pravo 'zasticenih gradjana – sticenika' (zimije) medju islamskim Bosnjacima, placao bi podanicki porez (dziziju) i pokorno zivio u svom getu kao gradjani drugog reda.
Postovani branitelji!
1. Hvala vam na pozivu i mogucnosti da kao covjek i svecenik smijem i mogu pozdraviti suglasnu odluku Udruga proizaslih iz Domovinskog rata, da se general-pukovniku Anti Gotovini, sada uzniku Haaskog tribunala, dodijeli casni naslov 'Junak Domovinskog rata'. To je zasluzeno i pravicno priznanje za njegovo zivotno vojnicko djelo. Neka mu bude na ponos i utjehu, na poticaj da se casno i muzevno drzi i odrzi u nemilom sudskom okrsaju u kojem treba braniti i obraniti sebe i svoju Domovinu. Podrska njemu osobno ujedno je i podrska svim visokim duznosnicima i casnicima Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeca obrane koji su u procesu sudjenja, bilo da se brane sa slobode ili kao uznici.
2. Smatram da je posve razvidno kako se kroz sudjenje pojedincima smisljeno i ciljano smjera na osudu cjelovitog politickog i vojnog vrha Hrvatske tijekom Domovinskog rata, napose kroz vojno-redarstvene pothvate 'Bljesak' i 'Oluja'. To dokazuje toliko puta ponavljana sintagma 'zlocinacka organizacija'. Stoga je to ustvari sudski proces i tuzba PROTIV HRVATSKE. Zalosna je cinjenica da je takva tuzba dobrim dijelom satkana od iskaza i optuzbi iz Hrvatske, od prodanih dusa i antihrvatskih revansista. Zacudjuje preslaba obavijestenost i svijest o cemu se zapravo radi i koje su sve moguce posljedice toga.
3. U teskim i zamrsenim narodnim i medjunarodnim sudjenjima, tuzba i presuda nikada nisu lisene snaznog politickog utjecaja. Stoga je ovo politicko, a to hoce reci i ideolosko sudjenje, jer su cinjenice podvrgnute diktatu svjetskih politickih, vojnih i gospodarskih mocnika. Vec su davno Rimljani rekli Summum jus summa injuria, i time dali do znanja da pozitivno pravo i pravednost nisu jedno te isto, da se ponekad istjerivanje vrhunskog prava pretvara u vrhunsku nepravdu. Povijesno iskustvo svjedoci da su ljudski sudovi i sudista, pozitivno pravo i zakonske presude, bezbroj puta bile neistinite, pogresne. Samo je Bozji pravorijek istinit i vjecan.
4. Institucija svjedoka i svjedocenja stara je koliko i institucija suda i sudaca. Biti svjedokom je casna i odgovorna duznost u sluzbi istine. To zacijelo vrijedi i za svjedocenje pred Haaskim sudom. No, oduvijek je bilo presudno je li svjedok pouzdan, vjerodostojan, istinit. Nazalost povijest poznaje i brojne lazne svjedoke i lazna svjedocenja, poznaje svjedoke dodvorice i izdajice, placene svjedoke, osvetoljubive svjedoke. Najtragicnije je kad se izdaja pretvara u optuznicu. Kako se ne sjetiti biblijskih krivokletnika i tuzitelja iz knjige proroka Danijela (Dn, 13,42-64) ili pak Jude koji je poljupcem izdao Isusa (Lk 22,48), ili laznih svjedoka u procesu protiv Isusa pred Velikim svecenickim vijecem (Mk 14,55-59; Mt 26,60), a napose rimskih vojnika koji su bili potkupljeni od starjesina da daju lazno svjedocanstvo – i 'oni uzese novac i ucinise kako bijahu pouceni' (Mt 28,11-15).
5. Pod svodom ove dvorane Hrvatskog novinarskog doma, nije moguce zaobici i cinjenicu da je uz Haaske optuznice protiv Hrvatskih generala i visokih casnika HVO podignuta optuznica i protiv nekolicine hrvatskih novinara. No, iz ovog se doma nije cula zauzeta rijec i prosvjed u njihovu obranu i zastitu. Uzalud novinarski eticki kodeks, utaman pozivanje na slobodu pisane i govorne rijeci, uzalud priziv na demokratska prava gradjana, uzalud smrt Sinise Glavasevica i Gordana Lederera. Izgleda kao da se ovdje brani samo lijevo krilo medijskih poslenika koji dodvornicki i sluznicki ubojitim medijskim streljivom i prepoznatljivom jakobinskom gorljivoscu promicu i podupiru tzv. proces 'detudjmanizacije', odnosno, tocnije receno, 'dekroatizacije'. Ne sluzi im na cast!
6. Sudske procese i osude koji nose pecat politicke i ideoloske obojenosti treba promatrati u velikom povijesnom kontekstu, jer povijesni pravorijek nadvladava pristrane i jednostrane zakone i osude. To pokazuju neki primjeri iz nase hrvatske i vjerske proslosti:
· Godine 1391. u Jeruzalemu je na okrutnu smrt po islamskom zakonu osudjen ©ibencanin Nikola Tavilic – a Crkva ga proglasila blazenim i svetim.
· Godine 1616. po zakonima kalvinisticke antikatolicke osvete u Kosicama je podnio mucenicku smrt Marko Krizevcanin – a Crkva ga proglasila blazenikom i svecem.
· Godine 1671., 30. travnja, po zakonima Habsburske Monarhije u Beckom Novom Mjestu pogubljeni su hrvatski rodoljubi ban Petar Zrinski i markiz Franjo Krsto Frankopan – a Hrvati ih postuju kao simbol rodoljublja i kosti su im prenijete u zagrebacku katedralu.
· Godine 1946. na komunistickom procesu i sudistu kao ratni zlocinac i klerofasist osudjen je Alojzije Stepinac – a Crkva ga proglasila blazenikom i nadamo se uskoro svecem.
7. Duboko boli i zabrinjava cinjenica da se Domovinski rat, a narocito hrvatski branitelji i hrvatska vojska sustavno prikazuju u negativnom svjetlu, da se u tako kratkom vremenskom roku urusio domoljubni etos. Treba njegovati nacionalni ponos, raditi na sveopcoj nacionalnoj konsolidaciji i strategiji, promicati nacionalne vrjednote kako bi Hrvatska, kao relativno mala nacija, uzmogla sacuvati svoj prepoznatljivi identitet u globalnim bespucima svjetske moci. Stoga jos jednom citiram rijec dr. Tomca koji kaze: 'Bolje je sacuvati obraz i dostojanstvo, sacuvati istinu o Domovinskom ratu, suprotstaviti se politici koja zasluzne ljude krivotvorinama pretvara u zlocince, nego uci u Europsku uniju u kojoj cemo biti tretirani kao zlocinacki balkanski narod' (usp.: Z. TOMAC, Predsjednik protiv predsjednika, str. 196).
8. U svemu tome smatram da Crkva u Hrvatskoj ima svoju posebnu zadacu i poslanje. Oslobodjena od bilo kakvih politickih i klerikalnih pretenzija, u duhu Evandjelja mira i ljubavi Isusa Krista te smjernica koje su izrecene na II. vatikanskom saboru, kao i u duhu enciklika papa XX. stoljeca (kao sto su Populorum progressio, Pacem in terris, Mater et Magistra, Gaudium et spes i brojnih drugih), u duhu netom objavljene enciklike pape Benedikta XVI. Bog je ljubav, Crkva je pozvana da se angazira na svim podrucjima od zivotne vaznosti za konkretnog covjeka, a to znaci i za covjeka koji pripada i tvori odredjeni narod, naciju, drzavu. Ponekad se stjece dojam kao da se Crkva odvec povlaci u bontonsku sutnju, da je iznenadjena ili zastrasena pred trendovima neoliberalizma, antikonfesionalizma, prerusenog ateistickog i komunistickog revivala, koji u nekim segmentima dominiraju hrvatskom kulturnom, medijskom i politickom javnom scenom. Podrucja gdje se narocito uocavaju trendovi neokomunisticke ideologije, anarholiberalne gradjanske opcije i jugonostalgije upravo je odnos prema naciji, prema vojnickom pozivu, prema Crkvi. Uspostava suverene i neovisne Hrvatske, Domovinski rat i branitelji, uloga Katolicke crkve u narodu i drzavi, to je ono sto se vec godinama sustavno napada i razara, kritizira i kriminalizira. Poznato je da je Katolicka Crkva stalna meta jurisnika determinizma, kako pise Davor Domazet-Loso u knjizi Gospodari kaosa (str. 448sl.). No, valja postaviti pitanje: sto je narod bez svoje nacionalne suverene drzave, sto je drzava bez svoje vojska nadahnute i vodjene domoljubnim etosom, sto je Crkva bez zivotodajne vjere svojih vjernika? U traganju za istinom o Bogu i covjeku, o narodu i povijesnim dogadjajima, o nasilnim ideologijama i tvorcima laznih i pogubnih krivotvorenja - Crkva ne smije sutjeti !
Dragi prijatelji, postovani branitelji!
Ovaj danasnji cin dodjele priznanja, odnosno casnog naslova Junak Domovinskog Rata generalu Anti Gotovini, sada uzniku Haaskog suda, veoma je znakovit, vrijedan i vazan dogadjaj. On u sebi nosi poruku, ali je u isto vrijeme i prosvjed protiv krivotvoritelja istine o nasem Domovinskom obrambenom ratu, prosvjed protiv neprijatelja nase slobode i suvereniteta, protiv zatiraca hrvatskog domoljubnog etosa, protiv podloznika i pokornih slugana koji pod formulom 'detudjmanizacije' ustvari sustavno provode 'dekroatizaciju'. Ima u tom nesto sto je domoljubna romantika i nostalgija, ali to je daleko uzvisenije od izdaje i nehaja. Stoga mi se cini prikladnim i u ovoj prigodi istaknuti vaznost i potrebu vjere u domoljubne ideale i u ovim sadasnjim okolnostima, pa zavrsavam ovo moje slovo poznatim stihovima S. S. Kranjcevica iz pjesme Mojsije, iz daleke 1893. godine:
'I tebi bas, sto goris plamenom
Od ideala silnih, vjecitih,
Ta sjajna vatra crna bit ce smrt,
Mrijeti ti ces, kada pocnes sam
U ideale svoje sumnjati.'
U ISTINI JE MIR
ZA ISTINU, PRAVDU I MIR
Fra Nikola Mate Roscic
Slovo prigodom dodjele priznanja 'Junak hrvatskog Domovinskog rata'
General pukovniku Anti Gotovini
Zagreb, Hrvatski novinarski dom, 1. veljace 2006. u 11 sati
Postovani predstavnici Udruga proizaslih iz Domovinskog rata!
Ugledni casnici i duznosnici!
Cijenjene gospodje i gospodo!
Smatram prikladnim zapoceti ovaj govor obnavljanjem uspomene na proslavljenog spartanskog kralja i junaka Leonidu koji je 480. godine prije Krista sa svojim izabranim vojnicima iz Sparte i saveznicima iz Grcke htio obraniti svoju zemlju od najezde ratobornih i mnogobrojnih Perzijanaca. Htio ih je docekati u klancu Termopile. No, bili su izdani od Efijalta i svi su junaci izginuli. Leonidino ime i lik ostalo je do danas simbol junastva i domoljublja, a Efijaltovo ime simbol sramote i stravicnog grijeha izdaje protiv domovine. Kazu da jos uvijek i nakon gotovo 2500 godina postoji spomenik na kojem su uklesane rijeci: 'Putnice, ako ides u Grcku, reci njima dolje da smo ovdje svi mi pali za njihovu slobodu'.
Postovani prijatelji! Kao katolicki svecenik i redovnik danas zacijelo ne bih bio na ovom mjestu, niti bih se odvazio progovoriti u ovoj prigodi, da se u svijesti i savjesti ne osjecam potaknut pismom novoizabranog rimskog pape Benedikta XVI., koji je za svjetski dan mira, dakle za Novu godinu 2006., uputio svijetu svoju poruku koja nosi naslov U ISTINI JE MIR. To je zapravo dubokoumno teolosko i duhovno razmisljanje o miru koji u svom ostvarenju na osobnoj i univerzalnoj razini mora biti utemeljen na istini. To je ponajprije istina o Bogu i Bozja istina o covjeku, istina o vrijednosti i dostojanstvu covjekovog zivota, istina o temeljnim vrjednotama, ali i istina o povijesnim dogadjajima, njihovim stvarnim uzrocima i posljedicama. Odnosno, to je osuda lazi i laznog pogleda na zivot, kako pojedinca tako i cijele ljudske zajednice. Jer, kako istice papa, 's lazju je povezana drama grijeha sa svojim perverznim izvedenicama koje su prouzrocile strahovite posljedice u zivotu pojedinaca i naroda i jos uvijek to prouzrocuju. Treba se samo sjetiti sto se dogodilo u proslom stoljecu – nastavlja papa – kad su nastrani ideoloski i politicki sustavi planski izvrtali istinu i tako doveli do izrabljivanja i potcinjavanja golemog broja ljudi, stovise, citavih obitelji i zajednica'
Zbog povijesnih i politickih lazi i izokretanja istine mnogi narodi trpe nepravde i nasilja. Papa se pri tom poziva na vazni i velebni dokument II. vatikanskog sabora O Crkvi u suvremenom svijetu (Gaudium et spes). A tu je, izmedju ostalog, i rijec o miru i svemu onome sto stoji u sluzbi mira medju narodima. Papa navodi rijeci iz 5. poglavlja spomenutog saborskog dokumenta koji se odnosi na 'promicanje mira i izgradnju zajednice naroda'. Ne bez razloga u tom kontekstu Benedikt XVI. izrijekom citira rijeci o ulozi vojnika koje glase: 'Oni pak koji sluzeci domovini vrse vojnicku duznost neka se smatraju sluzbenicima sigurnosti i slobode naroda, i ako ispravno vrse tu duznost, istinski pridonose ucvrscenju mira' (GS, 79).
Pomno citajuci papinu poruku nisam se mogao oteti dojmu da je pred njegovim ocima i u njegovim mislima bila i nasa aktualna hrvatska situacija koja se u svojoj najozbiljnijoj i najpresudnijoj komponenti upravo vrti oko pitanja istine o nasoj suverenosti i slobodi, nasem Domovinskom ratu, o glavnim akterima nase najnovije povijesti, ali i lazima i krivotvorinama koje se oko toga splicu i isplicu. Potrebno je utvrditi istinu o tome je li to bio Domovinski rat za slobodu i suverenu cjelovitost jednog naroda i drzave, ili pak 'zajednicki pothvat i plan zlocinacke organizacije', dakle djelo/nedjelo zlocinacke politike i generala zlocinaca, odnosno jesu li nasi branitelji zasluzni i casni hrvatski vojnici, casni duznosnici, junaci i heroji ili pak zlocinci, zlikovci/zlikavci. Bez te istine nema mira, bez te istine nema pravedne prosudbe, pa ma od kojeg suda, politicara ili povjesnicara bila proglasena. A istinu se ne trazi, istinu se ne priznaje, istinu se ne postuje. Istinu se, izgleda, zeli diktatom nametnuti. To je diktat 'medjunarodne zajednice', a ne pravorijek na temelju svih relevantnih cinjenica. Po tom diktatu neki tudjinci pisu nasu novu povjesnicu, ideoloski i politicki povijesni katekizam u reziji vladara svijeta. To je diktat orwellovskog 'Velikog brata' iz 'ministarstva istine'. Nazalost, u njemu sudjeluju i domaci koautori koji, kako primjecuje dr. Zdravko Tomac 'vrlo sustavno i agresivno provode novu titoizaciju, obnavljaju kult Tita i bratstva i jedinstva, idealiziraju Titovo vrijeme i bivsu Jugoslaviju, a destruiraju i kriminaliziraju Hrvatsku nastalu u Domovinskom ratu' (usp.: Z. TOMAC, Predsjednik protiv predsjednika, str. 173).
Na tragu pisma pape Benedikta XVI. treba podsjetiti da je iz laznih postavki proizasla nacisticka 'istina', komunisticka 'istina', a odatle i druge 'istine' koje sluze za opravdanje nemilih ratova, ugnjetavanje naroda i krojidbu planova 'novog svjetskog poretka'. Te lazne ideoloske i politicke 'istine' izrodile su uzasne zakone u pojedinim rezimima, koji su upravo u tijeku XX. vijeka, koji je bio 'stoljeca ratova', prouzrocile stravicne zlocine. Po nacistickoj i Hitlerovoj 'istini' svi Slaveni, Zidovi, Romi i brojni drugi, proglaseni su nearijevcima i potom brutalno tretirani kao neljudi. Na osnovi neistine i lazi trebalo ih je pokoriti, istrijebiti, unistiti. Po lenjinisticko-staljinistickoj ideoloskoj 'istini' vodjeni su procesi nad milijunima ljudi, kad je cuveni drzavni tuzitelj Visinski fabricirao i iznudjivao dokaze. Te zrtve ideoloske mrznje napunile su Sibirske zatvore i rudnike, to je Solzenjicinov Arhipelag Gulag, to su svi nacisticki logori, to je Bleiburg, Krizni putovi, Jazovke i Maceljske sume, to je Stara Gradiska, Lepoglava, Goli otok i sva druga mjesta Titovih komunistickih progona, osuda. To je stravicni smrtopis izopacene ideoloske mrznje, povijesne lazi protiv Boga i covjeka, protiv brojnih naroda i vjera. Stoga dr. Tomac pise: 'Borba za istinu jest presudna. Istina je jedna od temeljnih vrijednosti demokratskog drustva. Zato ce narod koji dopusti krivotvorenje svoje povijesti, prije ili kasnije, izgubiti sposobnost suvereno odlucivati o svojoj buducnosti' (usp.: Z. TOMAC, Predsjednik protiv predsjednika, str. 162).
U medjunarodnoj literaturi i vojno-politickom pojmovniku, kad je rijec o dogadjajima na nasim prostorima obicno se govori o sukobima na Balkanu. To je preblag izraz za brutalne dogadjaje, za sve poginule i usmrcene, prognane, nestale, silovane, zatvorene, ranjene, za sve porobljene i ponizene ljude, za sve ono sto je poruseno i spaljeno, za sva etnicka ciscenja, za sve bombe, mine, bojna kola i oruzja koja su upotrebljavana. To je preblag izraz za toliki naboj mrznje, za masovne grobnice i sabirne logore, za Vukovar, Srebrenicu, Sarajevo, Dubrovnik i Pristinu i sva druga mjesta i gradove, za toliko krvi, smrti i pepela!
Kroz minule godine trazilo se, nalazilo i rabilo razlicite sintagme za opis i izricanje dogadjanja na Balkanu. Zabiljezeni su nazivi: bratoubilacki ratovi, etnicki sukobi, gradjanski rat, plemenski rat (tribalizam), nacionalisticki sukobi, osvajacki rat, revansizam, vjerski fundamentalizam, balkanska posla, drevne etnicke razmirice, plemenske osvete, stara neprijateljstva (atavizam), krizarski ratovi, humanitarna intervencija, janjicarski ratovi, treci balkanski rat, itd. A Samuel P. Huntington tvrdi: «Rat u Bosni bio je rat civilizacija», pa pokusava tu svoju hipotezu opisati i dokazati (usp.: The Clash of Civilisations, hrv. prijevod, str. 353 i 356). Nasuprot tome filozof Alain Finkielkraut kaze: «Teza o ratu civilizacija je potpuna glupost» (usp.: intervju u Novom listu, 5. X. 1997., str. 28).
Povijest poznaje mnoge i razlicite ratove: osvajacke i obrambene, kolonijalne, svjetske, ideoloske, bratske, plemenske, gradjanske, revolucionarne, partizanske, vjerske, stogodisnje, tridesetogodisnje, sedmogodisnje i brze ratove (Blitzkrieg), pustinjske, morske, atomske i nuklearne ratove, ratove zvijezda, psiholoske, hladne, diplomatske, spijunske, mafijaske ratove, pa konacno i rat protiv rata. ©to se je od svega toga dogodilo na Balkanu? Jesu li to bili sukobi ili ratovi? Tko je to zapoceo, tko prouzrocio, tko vodio, proveo, sudjelovao i dovrsio?
cini se da jedno ipak stoji: naime, sve sto se na Balkanu dogadjalo, nikada nije bilo proglaseno (definirano) pravim ratom te sluzbeno i pravno od medjunarodnih instancija tako nazvano i kategorizirano. Jer, «Zapad je, kao vrhovni krizni manager, sebi pridrzao vlast definicije nad konfliktima» (usp.: Zborno djelo koje je uredila Dunja MELcIc, Der Jugoslawien – Krieg. Handbuch zu Vorgeschichte, Verlauf und Konsequenzen, Westdeutscher Verlag, 1999., str. 11). A upravo su zbog toga nastali ociti propusti i prouzrocene posljedice tog propusta. Ujedno, upravo stoga, sva ta pomutnja u govoru, s velikim zlim posljedicama koje su otuda proizasle. Svjetska je politika najprije zakazala jezicno, nije se znalo kako nazvati te dogadjaje, i stoga Hans Magnus Enzesberger u jednom clanku pise: «Vjerojatno se radi o jednoj povijesnoj novosti» (usp.: Franz SCHIRRMACHER, Der westliche Kreuzzug. 41 Positionen zum Kosovo-Krieg, DVA – Stuttgart 1999., str. 28). Ili se pak s Robertom Spaemannom moze govoriti o semantickom triku, jer se ne govori o ratu, nego o sukobu, a «rat je, kao i mir, jedno pravno stanje, iako manje radosno» (usp.: Der westliche Kreuzzug, str. 151). A buduci da po toj semantici nije bilo nikakva rata, nema ni ratnog prava, nema agresora, nema ratnog pobjednika, nema ratne stete, a nazalost, naposljetku ni pravog zavrsetka rata, niti pravednog mirovnog sporazuma. Sve se strpalo u jedan te isti kos, sve strane i sudionici bili su podjednako proglaseni krivima, a to znaci i podjednako neduznima, svi jednako zlocesti i jednako odgovorni. Otuda, i stoga, zbunjenost, pomutnja, neistina, nepravda. Ovo je za Europu bila prigoda, ali ona je izabrala jednaku distancu prema svim zaracenim stranama. Stoga je reakcija i akcija Europe tijekom citavog trajanja konflikta bila preslaba i stizala je prekasno (usp.: Der Jugoslawien - Krieg, str. 464).
Medjutim, moze se, a i treba drukcije misliti. Stravicni sukobi na Balkanu nose i imaju u sebi sve vidljive znakove rata, stovise jednog svjetskog rata, iako geografski ogranicenoga, u minijaturi. Napadnuti su samostojni narodi i neovisne, suverene drzave, okupirani su teritoriji, postojao je agresor, a na drugoj strani branitelj, bili su poznati ratni ciljevi, ratni stroj je bio u punom pogonu, sa svim sto u to spada i sto to znaci. Nikakav slucajan sukob, nego jedan pravi pravcati rat! Mnoge svjetske organizacije i drzave sudjelovale su u tome: UNO, NATO, EU, OSCE, pravoslavni blok drzava, Islamska liga. U Hrvatskoj, BiH, Albaniji, Makedoniji i Kosovu bili su i jos se uvijek nalaze vojnici iz raznih drzava. Bio je to fragmentarni i ogledni predlozak Treceg svjetskog rata u globalnoj strategiji determiniranog kaosa. A taj se rat ne vodi vise po prirucniku austrijskog generala Karla von Clausewitza (1780 -1831), nego po novim strateskim smjernicama velikih sila koje ratove izazivaju, vode i njima upravljaju. Odbaceni su i prekrojeni klasicni pojmovi jus ad bellum, bellum justum, jus in bello, jus post bellum (pravo na rat, pravedni rat, pravo u ratu, pravo nakon rata), pa oni danas imaju posve novo i sasvim drukcije znacenje, tumacenje, zagovornike i nositelje.
Nakon nemilih i tragicnih dogadjaja na nasim prostorima koji su se zbivali pred ocima svjetske javnosti i uz veliku izravnu ukljucenost brojnih drzava i svjetskih organizacija, nastupilo je vrijeme redefiniranja onoga sto se i kako se dogodilo. Na visokim razinama, nama cesto nepoznatima i nedostupnima, stvorene su i diktirane politicke i pravne odrednice po kojima se dogadjaji u ovoj regiji trebaju prikazati i kategorizirati kao svojevrsni gradjanski sukob u kojem su suprotstavljene strane podjednako odgovorne. Stoga se brise pojam 'agresija i agresor' kao i 'obrana i branitelj'. Sukladno tome uspostavljeno je medjunarodno sudiste koje ce procesuirati 'zlocince' s jedne i druge sukobljene strane. Po tom diktatu odbacuje se naziv 'branitelji Domovinskog rata', a uspostavlja kategorija 'sudionici u zlocinackom pothvatu'. Slijedom toga i nije bilo 'Domovinskog rata', a vojni i politicki duznosnici se nisu borili za obranu, slobodu i suverenitet svoje drzave, nego su bili zdruzena 'zlocinacka skupina' koja je smislila, planirala i izvrsila 'zlocinacki cin'. Ona je to ucinila posebno na podrucju 'Srpske krajine' te na prostorima druge drzave, to jest Bosne i Hercegovine. Sudskom presudom, koja bi usvojila ove kvalifikacije Haaskog tuziteljstva, definitivno bi se iz povjesnice hrvatskog naroda i kolektivne svijesti nacije trebala brisati sintagma 'Domovinski rat', a na politicko-pravnom planu uslijedile bi sankcije i reparacije za izvrseni 'zlocinacki pothvat'. Kao posljedica i ovjekovjecenje te presude jamacno bi u dogledno vrijeme u Kninu mogao niknuti memorijalni muzej i spomenik o 'srpskom holokaustu'. Sukladno tome u sredisnjoj BiH bi mogao nastati drugi memorijalni spomenik o 'bosnjackom holokaustu'. U tom kontekstu, kao posljedica nametnute i lazne krivnje, hrvatski bi entitet u BiH, odbacen i zaboravljen od svoje maticne zemlje, naroda i drzave, bio sveden na etnicku i vjersku manjinu, postao bi 'hrvatsko-katolicki milet', koji bi doduse uzivao pravo 'zasticenih gradjana – sticenika' (zimije) medju islamskim Bosnjacima, placao bi podanicki porez (dziziju) i pokorno zivio u svom getu kao gradjani drugog reda.
Postovani branitelji!
1. Hvala vam na pozivu i mogucnosti da kao covjek i svecenik smijem i mogu pozdraviti suglasnu odluku Udruga proizaslih iz Domovinskog rata, da se general-pukovniku Anti Gotovini, sada uzniku Haaskog tribunala, dodijeli casni naslov 'Junak Domovinskog rata'. To je zasluzeno i pravicno priznanje za njegovo zivotno vojnicko djelo. Neka mu bude na ponos i utjehu, na poticaj da se casno i muzevno drzi i odrzi u nemilom sudskom okrsaju u kojem treba braniti i obraniti sebe i svoju Domovinu. Podrska njemu osobno ujedno je i podrska svim visokim duznosnicima i casnicima Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeca obrane koji su u procesu sudjenja, bilo da se brane sa slobode ili kao uznici.
2. Smatram da je posve razvidno kako se kroz sudjenje pojedincima smisljeno i ciljano smjera na osudu cjelovitog politickog i vojnog vrha Hrvatske tijekom Domovinskog rata, napose kroz vojno-redarstvene pothvate 'Bljesak' i 'Oluja'. To dokazuje toliko puta ponavljana sintagma 'zlocinacka organizacija'. Stoga je to ustvari sudski proces i tuzba PROTIV HRVATSKE. Zalosna je cinjenica da je takva tuzba dobrim dijelom satkana od iskaza i optuzbi iz Hrvatske, od prodanih dusa i antihrvatskih revansista. Zacudjuje preslaba obavijestenost i svijest o cemu se zapravo radi i koje su sve moguce posljedice toga.
3. U teskim i zamrsenim narodnim i medjunarodnim sudjenjima, tuzba i presuda nikada nisu lisene snaznog politickog utjecaja. Stoga je ovo politicko, a to hoce reci i ideolosko sudjenje, jer su cinjenice podvrgnute diktatu svjetskih politickih, vojnih i gospodarskih mocnika. Vec su davno Rimljani rekli Summum jus summa injuria, i time dali do znanja da pozitivno pravo i pravednost nisu jedno te isto, da se ponekad istjerivanje vrhunskog prava pretvara u vrhunsku nepravdu. Povijesno iskustvo svjedoci da su ljudski sudovi i sudista, pozitivno pravo i zakonske presude, bezbroj puta bile neistinite, pogresne. Samo je Bozji pravorijek istinit i vjecan.
4. Institucija svjedoka i svjedocenja stara je koliko i institucija suda i sudaca. Biti svjedokom je casna i odgovorna duznost u sluzbi istine. To zacijelo vrijedi i za svjedocenje pred Haaskim sudom. No, oduvijek je bilo presudno je li svjedok pouzdan, vjerodostojan, istinit. Nazalost povijest poznaje i brojne lazne svjedoke i lazna svjedocenja, poznaje svjedoke dodvorice i izdajice, placene svjedoke, osvetoljubive svjedoke. Najtragicnije je kad se izdaja pretvara u optuznicu. Kako se ne sjetiti biblijskih krivokletnika i tuzitelja iz knjige proroka Danijela (Dn, 13,42-64) ili pak Jude koji je poljupcem izdao Isusa (Lk 22,48), ili laznih svjedoka u procesu protiv Isusa pred Velikim svecenickim vijecem (Mk 14,55-59; Mt 26,60), a napose rimskih vojnika koji su bili potkupljeni od starjesina da daju lazno svjedocanstvo – i 'oni uzese novac i ucinise kako bijahu pouceni' (Mt 28,11-15).
5. Pod svodom ove dvorane Hrvatskog novinarskog doma, nije moguce zaobici i cinjenicu da je uz Haaske optuznice protiv Hrvatskih generala i visokih casnika HVO podignuta optuznica i protiv nekolicine hrvatskih novinara. No, iz ovog se doma nije cula zauzeta rijec i prosvjed u njihovu obranu i zastitu. Uzalud novinarski eticki kodeks, utaman pozivanje na slobodu pisane i govorne rijeci, uzalud priziv na demokratska prava gradjana, uzalud smrt Sinise Glavasevica i Gordana Lederera. Izgleda kao da se ovdje brani samo lijevo krilo medijskih poslenika koji dodvornicki i sluznicki ubojitim medijskim streljivom i prepoznatljivom jakobinskom gorljivoscu promicu i podupiru tzv. proces 'detudjmanizacije', odnosno, tocnije receno, 'dekroatizacije'. Ne sluzi im na cast!
6. Sudske procese i osude koji nose pecat politicke i ideoloske obojenosti treba promatrati u velikom povijesnom kontekstu, jer povijesni pravorijek nadvladava pristrane i jednostrane zakone i osude. To pokazuju neki primjeri iz nase hrvatske i vjerske proslosti:
· Godine 1391. u Jeruzalemu je na okrutnu smrt po islamskom zakonu osudjen ©ibencanin Nikola Tavilic – a Crkva ga proglasila blazenim i svetim.
· Godine 1616. po zakonima kalvinisticke antikatolicke osvete u Kosicama je podnio mucenicku smrt Marko Krizevcanin – a Crkva ga proglasila blazenikom i svecem.
· Godine 1671., 30. travnja, po zakonima Habsburske Monarhije u Beckom Novom Mjestu pogubljeni su hrvatski rodoljubi ban Petar Zrinski i markiz Franjo Krsto Frankopan – a Hrvati ih postuju kao simbol rodoljublja i kosti su im prenijete u zagrebacku katedralu.
· Godine 1946. na komunistickom procesu i sudistu kao ratni zlocinac i klerofasist osudjen je Alojzije Stepinac – a Crkva ga proglasila blazenikom i nadamo se uskoro svecem.
7. Duboko boli i zabrinjava cinjenica da se Domovinski rat, a narocito hrvatski branitelji i hrvatska vojska sustavno prikazuju u negativnom svjetlu, da se u tako kratkom vremenskom roku urusio domoljubni etos. Treba njegovati nacionalni ponos, raditi na sveopcoj nacionalnoj konsolidaciji i strategiji, promicati nacionalne vrjednote kako bi Hrvatska, kao relativno mala nacija, uzmogla sacuvati svoj prepoznatljivi identitet u globalnim bespucima svjetske moci. Stoga jos jednom citiram rijec dr. Tomca koji kaze: 'Bolje je sacuvati obraz i dostojanstvo, sacuvati istinu o Domovinskom ratu, suprotstaviti se politici koja zasluzne ljude krivotvorinama pretvara u zlocince, nego uci u Europsku uniju u kojoj cemo biti tretirani kao zlocinacki balkanski narod' (usp.: Z. TOMAC, Predsjednik protiv predsjednika, str. 196).
8. U svemu tome smatram da Crkva u Hrvatskoj ima svoju posebnu zadacu i poslanje. Oslobodjena od bilo kakvih politickih i klerikalnih pretenzija, u duhu Evandjelja mira i ljubavi Isusa Krista te smjernica koje su izrecene na II. vatikanskom saboru, kao i u duhu enciklika papa XX. stoljeca (kao sto su Populorum progressio, Pacem in terris, Mater et Magistra, Gaudium et spes i brojnih drugih), u duhu netom objavljene enciklike pape Benedikta XVI. Bog je ljubav, Crkva je pozvana da se angazira na svim podrucjima od zivotne vaznosti za konkretnog covjeka, a to znaci i za covjeka koji pripada i tvori odredjeni narod, naciju, drzavu. Ponekad se stjece dojam kao da se Crkva odvec povlaci u bontonsku sutnju, da je iznenadjena ili zastrasena pred trendovima neoliberalizma, antikonfesionalizma, prerusenog ateistickog i komunistickog revivala, koji u nekim segmentima dominiraju hrvatskom kulturnom, medijskom i politickom javnom scenom. Podrucja gdje se narocito uocavaju trendovi neokomunisticke ideologije, anarholiberalne gradjanske opcije i jugonostalgije upravo je odnos prema naciji, prema vojnickom pozivu, prema Crkvi. Uspostava suverene i neovisne Hrvatske, Domovinski rat i branitelji, uloga Katolicke crkve u narodu i drzavi, to je ono sto se vec godinama sustavno napada i razara, kritizira i kriminalizira. Poznato je da je Katolicka Crkva stalna meta jurisnika determinizma, kako pise Davor Domazet-Loso u knjizi Gospodari kaosa (str. 448sl.). No, valja postaviti pitanje: sto je narod bez svoje nacionalne suverene drzave, sto je drzava bez svoje vojska nadahnute i vodjene domoljubnim etosom, sto je Crkva bez zivotodajne vjere svojih vjernika? U traganju za istinom o Bogu i covjeku, o narodu i povijesnim dogadjajima, o nasilnim ideologijama i tvorcima laznih i pogubnih krivotvorenja - Crkva ne smije sutjeti !
Dragi prijatelji, postovani branitelji!
Ovaj danasnji cin dodjele priznanja, odnosno casnog naslova Junak Domovinskog Rata generalu Anti Gotovini, sada uzniku Haaskog suda, veoma je znakovit, vrijedan i vazan dogadjaj. On u sebi nosi poruku, ali je u isto vrijeme i prosvjed protiv krivotvoritelja istine o nasem Domovinskom obrambenom ratu, prosvjed protiv neprijatelja nase slobode i suvereniteta, protiv zatiraca hrvatskog domoljubnog etosa, protiv podloznika i pokornih slugana koji pod formulom 'detudjmanizacije' ustvari sustavno provode 'dekroatizaciju'. Ima u tom nesto sto je domoljubna romantika i nostalgija, ali to je daleko uzvisenije od izdaje i nehaja. Stoga mi se cini prikladnim i u ovoj prigodi istaknuti vaznost i potrebu vjere u domoljubne ideale i u ovim sadasnjim okolnostima, pa zavrsavam ovo moje slovo poznatim stihovima S. S. Kranjcevica iz pjesme Mojsije, iz daleke 1893. godine:
'I tebi bas, sto goris plamenom
Od ideala silnih, vjecitih,
Ta sjajna vatra crna bit ce smrt,
Mrijeti ti ces, kada pocnes sam
U ideale svoje sumnjati.'