Petar Janjic - Tromblon defendor of Vukovar and Croatia in 1991 and twenty years after
http://www.croatia.org/crown/articles/10339/1/Petar-Janjic---Tromblon-defendor-of-Vukovar-and-Croatia--in-1991-and-twenty-years-after.html
By Darko Žubrinić
Published on 11/18/2012
 | Petar Janjić nicknamed Tromblon, was an active participant of the defense of Vukovar in 1991, and survived infamous concentration camps in Serbia. He is speaking about his life and about Croatian defenders in his important and unique autobiographic book about the 1991 Vukovar tragedy, entitled "Žedni krvi gladni izdaje" (Those Thirsty of Blood and Hungry of Treason). He is openly and very courageously describing some of the current problems of contemporary Croatia. |
Author of important monograph "Žedni krvi gladni izdaje" (Those Thirsty of Blood and Hungry of Treason)
Colonel Petar Janjić - Tromblon, author of the book at the age of 19 in Vukovar
Mr. Petar Janjić in 2011
| Petar Janjić-Tromblon: "Žedni krvi gladni izdaje" Subota, 2. travnja 2011. Piše: Ante Juroš Petar Janjić-Tromblon je čovjek kojemu svi mi mnogo dugujemo. Dugujemo mu slobodu. Njemu i sličnima, pravim borcima Domovinskog rata. Ovo je njegova priča, priča koja se mora znati… ''Žedni krvi gladni izdaje'' ratna su svjedočanstva jednog vukovarskog branitelja, kako se i sam Janjić predstavlja, iako je i službeni prikaz Domovinskog rata Janjića predstavio kao jednog od heroja, ali i ta činjenica dovoljno govori i veličini Janjića kao čovjeka. ''Žedni krvi gladni izdaje''knjiga je kojoj su suizdavači ''Petar Janjić-Tromblon & Laurana'' (Zagreb 2004.). I sam autor je u uvodu ove knjige naglasio jednu važnu činjenicu. Naime, iako je za tiskanje ovih ratnih svjedočanstava tražio potporu Ministarstva kulture, nije ju dobio. Pazite, govorimo o Ministarstvu kulture u državi za koju se ovaj čovjek borio, za koju je bio ranjavan (više puta), za koju je bio zarobljen i za koju je preživio brutalna iživljavanja agresora, kako u fizičkom, tako i u psihičkom pogledu. Objašnjenje nadležnih u Ministarstvu kulture bilo je sasvim jednostavno. Odbili su financijski, (ali poslije i marketinški,distribucijski…) potpomognuti da ova knjiga ugleda svijetlo dana, uz popratne komentare kako Ministarstvo rijetko ili nikada pruža potporu onima koji prvi put objavljuju književno djelo. To ''rijetko ili nikada'' nije svojstveno i nekim drugim autorima što se lako može provjeriti kroz nadležne birokratske postupke u Ministarstvu kulture. S druge strane, ne radi se o ''običnom'' književnom djelu, nego o ratnim svjedočanstvima iz prve ruke, od osobe koja je do posljednjeg daha branila domovinu u Vukovaru, koji je postao simbolom stvaranja države. Ali tek kada se ova knjiga pročita postaje jasno zašto je to tako i zašto ova knjiga nikada ne bi dobila potporu Ministarstva kulture. Jednostavno, ova knjiga prikazuje istinu kakva je ona zbilja bila, a koja je tako daleko od službene istine koja nam se plasira, a koja je tako daleko od pravog stanja stvari. Janjić ne da to ne krije, nego upravo naglašava, sasvim jasno i otvoreno, bez straha, baš kao što se nekada za ovu državu borio. Autor iznosi mišljenje kako Vukovar nikako nije smio biti ostavljen i kako mu se jednostavnim rješenjima moglo pomoći. Rat prikazuje onakvim kakav je bio, bez uljepšavanja i patetike. Smrt je bila na svakom koraku, s njom su se budili i lijegali na počinak, ako su mogli i ako su imali gdje. Janjić opisuje svoje suborce, ratne heroje u svakodnevnim akcijama, ne navodeći kronološki događaje, što i nije bilo moguće, budući je svaki dan, kroz tri duga mjeseca, bilo po nekoliko akcija, u kojima je valjalo onemogućiti agresoru da stupi u grad. Janjićevo je mišljenje da se Vukovar mogao i trebao lako obraniti, ali da to nekome nije bilo u interesu. Kao primjer navodi da se u zadnjim danima opsade Vukovara odigrao proboj vojske i civila prema Vinkovcima. U tom proboju su sudjelovali i žena koja je netom rodila, kao i starac gotovo u osamdesetim godinama života. Ako su oni uspjeli izići iz opkoljenog grada bez ikakvih problema, Janjić se pita zbog čega nisu mogli ući mladi, snažni ljudi, svježe snage za obranu grada…. . Očito nekom nije bilo u interesu, a Janjić, bez ikakva straha, navodi i kome, sasvim otvoreno, sva imena i prezimena onih koje smatra odgovornima za pad Vukovara. Janjić također navodi i porazne podatke o broju onih koji su dobili odlikovanja, stanove i vojne mirovine na račun obrane Vukovara. Tako iznosi podatke da je takvih ''priznanja'' tri puta više od onih koji su stvarno branili grad! Prilično indikativno i žalosno. Autor navodi da se zbog toga osjeća izdano i poniženo te pomalo razočaran navodi podatak o preko 2000 suicida (tada, 2004.) koje su napravili pravi branitelji, na račun svega onoga što se iza rata događalo. Tako između ostalog navodi: ''PTSP nisam dobio od rata i logora nego od života u progonstvu promatrajući nelegalno bogaćenje, kriminal i upoznavajući što to znači kada te ponize i obezvrijede. ''Autor jasno i otvoreno zaključuje da ovo nije ona Hrvatska za koju su se on i slični njemu borili. Rijetko otvorena i iskrena knjiga koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. To je knjiga nabijena emocijama, spomenik jednom vremenu u kojem su odigrane neke od povijesnih scena, na način potpuno drugačiji od onoga kakvim ih službena stvarnost predstavlja. Janjić kao književnik ni po čemu se ne razlikuje od Janjića kao borca, junaka Domovinskog rata. ''Žedni krvi gladni izdaje'' knjiga je koja će teško koga ostaviti ravnodušnim i koja će otvoriti čitavi niz novih pitanja koja traže odgovor. Hvala Petru Janjiću-Tromblonu koji je pronašao i vremena i volje prikazati stvari onakvima kakve su stvarno bile. Ova je knjiga svojevrsna opomena svim generacijama koje dolaze. Ova je knjiga spomenik Domovinskom ratu i svim pravim braniteljima. Ova je knjiga nezaobilazno štivo svima koji još misle svojom glavom. A Janjić zna da takvih još ima, mada se od bezlične mase teško mogu čuti. Kao kuriozitet, spomenimo i to da Janjić govori i o junaštvu Tihomira Purde u zarobljeništvu srpskog logora, tada mladića od 19 godina. Da, to je onaj isti Tihomir Purda kojega danas Srbija traži za počinjenje ratnih zločina protiv srpskog naroda?! Povijesno kolo se opet okreće…Veliko, snažno djelo, nabijeno iskonskim emocijama. Knjiga koju morate pročitati. Izvor www.imotskenovine.hr |
| Iako je skrivana od javnosti Tromblonova knjiga o Vukovaru i dalje osvaja publiku svojom iskrenošću Pročitati knjigu 'Žedni krvi, gladni izdaje' jedinstven je događaj. Sve ono što je bilo skrivano, prešućivano Petar Janjić bez krzmanja navodi i objašnjava, nepretenciozno, ljudski, s istančanim, solidarnim osjećajem za golgotu vukovarskih branitelja i civila. Knjiga vukovarskog branitelja Petra Janjića-Tromblona 'Žedni krvi, gladni izdaje' upornošću i iskrenošću i dalje osvaja čitatelje iako je od njenog izdavanja prošlo nekoliko godina. Skriveno od medija i institucija dotično djelo pronašlo je svoju publiku i bez ikakve reklame našlo tisuće i tisuće putova do srca čitatelja koji nakon svega iznova ostaju ganuti vukovarskog tragedijom iz 1991. godine. Sustavno zanemarivana i skrivana od javnosti ova knjiga potvrdila je prvo pravilo marketinga, riječ je o tezi s početka industrijske revolucije da je najbolja reklama - reklama usmenom predajom. Upravo je usmenom predajom, od čitatelja do čitatelja knjiga Žedni krvi, gladni izdaje našla svoju publiku. O knjizi doslovce ništa niste mogli naći u medijima, elektronskim glasilima, a kada je Vukovar u pitanju onda to nije ništa čudno. Već na prvi pogled sluti se s kolikim se poteškoćama autor našao pri izdavanju knjige. Jer, autor, Petar Janjić-Tromblon u impresumu knjige navodi se i kao pisac i kao urednik i kao dizajner i kao lektor i naposljetku kao izdavač. Uistinu, zar je moguće da od svih onih silnih sredstava za kulturu, izdavaštvo i tko zna za što još ne nije bilo niti kunice za potporu ovoj knjizi? Kako bilo, Petar Janjić je knjigu napisao, uredio, letktorirao i počeo je sam prodavati, taj sizifovski posao završio je uspješno. O knjizi se među ljudima koji duboku poštuju borbu Hrvatske za neovisnost, ali pritom grozeći se pravcima kuda novoosnovana država kreće, govori s najljepšim epitetima. Pročitati knjigu 'Žedni krvi, gladni izdaje' jedinstven je događaj. Sve ono što je bilo skrivano, prešućivano Petar Janjić bez krzmanja navodi i objašnjava, nepretenciozno, ljudski, s istančanim, solidarnim osjećajem za golgotu vukovarskih branitelja i civila. Borbe, ranjavanje, zarobljavanje, promišljanje o sudbini zemlje koja ne poštuje patnje onih koji su je branili i gradili - Janjićeva je bolna ispovjed koja vas ne ostavlja ravnodušnim. Petar Janjić-Tromblon stoga navodi: - Smatrao sam da imam prije kraja svog životnog puta iza sebe ostaviti slovo na papiru, pa ga ovom knjigom poklanjam svima onima koji su zajedno sa mnom podijelili najteže i najtužnije trenutke svoga života. Knjiga je napisana kao priča o istoj sudbini i jednom trenutku života i smrti branitelja, civila i grada na obali Dunava. Ona će pokazati koliko daleko čovjek može ići, težeći ostvarenju svoga cilja, pri tome se ne obazirući na žrtve. U knjizi ništa nije nestvarno i izmišljeno, ništa nije dodano i frizirano. Sve je stvarnost, za mnoge imaginarna, ali za nas, Vukovarce, samo stvarnost, gruba stvarnost koja nas je promijenila i učinila onakvima kakvima nas srećete, u dobru i u zlu. To smo mi, mali ljudi, koji su se hrabro borili do kraja, i časno našom krvlju ispisali ime Republika Hrvatska. Janjićeva ispovijed nije ono što smo u novinama ili televizijskim emisijama slušali i znali o vukovarskoj tragediji. Janjićeva ispovjed mnogima ne odgovara, napose onima kojima borba za Hrvatsku devedesetih godina baš i nije pri srcu. Kada takvi odlučuju treba li potpomoći ovakvo djelo onda se ne treba čuditi što je Janjić knjigu sam pisao i uređivao, sam prodavao i reklamirao. Uostalom, i danas ga možete sresti na svakome mjestu gdje se okupljaju hrvatski branitelji i gdje se slavi hrvatska država - tu je Janjić, sam sa svojom knjigom. Knjiga vrvi od akcije, ali i od stavova autora što se zapravo s Vukovarom događalo. Istina onih koji su bili u obruču nikad nije kolidirala s istinom onih koji su bili vani i mogli pomoći. Da, Petar Janjić-Tromblon stava je da se Vukovaru moglo i moralo bolje pomoći... - Tenkovi su krenuli s Lipovačke ceste u formaciji klina. Pored njih kao mravi natiskani pješadinci. Impresivna slika. Četnici su uveli u borbu više od tri stotine ljudi koji su, poduprti tenkovima, izgledali strašno. Kao da gledam nekakav ratni film (!). Uz nas se pojavljuje još desetak branitelja i cijela Slavonska i Hercegovačka ulica bila je ispunjena Gardom Blage Zadra. Bitka počinje urnebesnom pucnjavom tisuća cijevi. Stvaraju se postupno rupe u njihovim redovima... Nakon sat vremena od one impresivne slike nije ostalo ništa. Ja se tek tada osvješćujem i vidim da su rezerve municije i tromblona istrošene. Cijev moje papovke bila je usijana kao i cijelo moje tijelo... Bio sam sudionik najbolje akcije Hrvatske vojske u povijesti. Gardisti generala Zadre u taj sat i pol uništili su devet tenkova i izbacili iz stroja tri stotine četnika. Zar takvim junacima nije trebala pomoć, pita se Petar Janjić, zar tim ljudima ne treba odavati počast, zar moramo svjedočiti da je danas triput više odlikovanih za obranu Vukovara nego što je bilo vukovarskih branitelja, pita se autor ove knjige. Praktički, ova knjiga uspjela je ono što se nikako nije dopuštalo, iz tko zna kojih sve razloga. Uspjela je probiti sve medijske, političke blokade, uspjela je napraviti proboj, uspjela je napraviti ono što Vukovar nije uspio u ratu. Probojem je došla do istine, a kao napisano štivo uvijek će služiti istinu. Za dan ili dva, pet ili pedeset, pet stotina godina. Autor: Ante Junaković Izvor www.braniteljski-forum.com |
Mr. Petar Janjić near the mass grave in Ovčara, speaking to a group of Srebrenica women, hosted by the city of Vukovar.
Ovčara is not the only place of the Vukovar tragedy.
Ovčara is not the only place of the Vukovar tragedy.
| Iz knjige: ''Žedni krvi, gladni izdaje''... KAKO JE PETAR JANJIĆ POSTAO – TROMBLON Bilo je jako važno pripremiti dvogled, pušku s tromblonom u poziciju koja nije zahtijevala nikakve suvišne kretnje i samo nepokretno čekati. Nakon nekoliko sati čekanja ''lovac je došao po žrtvu''. Osoba, brkata, brzo se krećući prolazila je između dvije kuće i nestala u posljednjoj. U ruci je nosio snajper. Najteže u cijelom tom procesu bilo mi je nepomično ležanje na jednom mjestu, jer sam bio nemirnoga duha. Kada ostaneš sam u tišini, onda počneš razmišljati o svemu, a to nije bilo dobro. ... Kada je snajper ušao u kuću, više se nije pojavljivao. Jednostavno je nestao. Nema nikakve reakcije, kretnje ili akcije. Počeo sam biti nervozan. Pitao sam se da li je možda primijetio da se više nitko ne kreće slobodnije i u trku, kao prije. Možda je uvidio da nikoga nema, pa je odlučio čekati. Promatram jedan prozor, pa drugi, pa treći. Gledam pažljivo sva vrata i otvore koje je ta kuća imala. Snajpera nema. Pomislim, ovo je malo veća zvjerka. ... Čekanje se odužilo na nekoliko dugih sati i tijelo mi se počelo kočiti. Nisam pomišljao da ću ovdje naići na nekoga tko ima živaca i strpljenja, i tko se razumije u snajperski princip borbe. Nakon četiri sata ležanja pomislio sam da će polovina ljudi koje smo stavili na mjesta čekanja odustati i obustaviti lov. Tako je i bilo, jer u drugom dijelu ulice začujem glasove i smijeh. Oni su odustali, jer su mislili da snajpera danas nema. Ostajem i dalje na poziciji, jer sam znao da će, ako ikada, sada sigurno imati prilike da opali jedan metak. Odjednom, nešto se miče na tavanskom prozoru. Udaljenost stotinjak metara, prozor 70x50 cm, okrenut ukoso po kutu mog pravca gledanja. Ako je tu, biti će teško takvu malu metu pogoditi iz tromblona. Znao sam da se ne smijem ustati i dati uzbunu vikom, jer bi tako otkrio sebe, a do prvog takvog zaklona ima pet metara. Pogledam još pažljivije dvogledom, i sledim se. ''Pa to je on! Tu se naguzio i sada će nekome srokati metak, a ovi gore nemaju pojma što ih čeka!'' Prislonim pušku uz sebe, već odavno pripremljen na sve moguće ciljeve od tih pet kuća, osim toga je*enog prozora. Zaustavim dah osjećajući srce u svakom dijelu tijela, a posebno u prstima, pokušavajući što je pedantnije moguće smjestiti sredinu otvora prozora u moj nišan. Opalio sam, a da nisam mnogo čekao, jer za to nije bilo vremena. Morao sam biti brzi od njega. I bio sam. Tromblon izleti iz cijevi i započne put ka pobjedi ili porazu, trzajući pušku koju sam čvrsto stisnuo uz zemlju i tijelo. Trenutni tromblon leti i zabija se u rub prozorskog okvira, raspršivši stotine kuglica u svim pravcima i potragu za mekanim tijelom. Nakon eksplozije napuštam položaj i u trku se premještam na drugi, s kojega imam priliku i vidjeti odnošenje tijela snajperiste koji je izgubio i bitku, i rat. Bio je to jedan od mojih najljepših pogodaka sa tromblonskom minom u cijelom ratu. I tada, po povratku u štab kod Velikog Jastreba i predavanja izvješća o dotadašnjim rezultatima i učincima u akcijama, dobivam kodno ime - Tromblon... Izvor ddrrh.com |
| Petar Janjic Tromblon, vukovarski ratnik koji je skinuo 29 tenkova, ranjen 4 puta, bio zatočen devet miseci u srpskom konclogoru, koji je ima 17 operacija iza rata... taj neuništivi heroj i ratnik svjetlosti hrvatske istine prolazi sve ove godine križni put za sve nas branitelje.. Našla sam jednu od njegovih postaja od prije par godina koju bi bilo šteta ne stavit ovdi..... Evo zašto je Petar Janjic Tromblon odgovarao u Vukovaru pred hrvatskim sudom, a poslužitelj suda je možda bio upravo neki četnik koji ga je mučio... Jer, kao što se pošteno i srčano borio, kao što je u svojoj knjizi izrekao pravu istinu o slici koju su usred vukovarskoga pakla u sebi imali hrvatski borci o Zagrebu i njegovoj izdaji, tako i danas pošteno i otvoreno zastupa ponos i čast hrvatskih branitelja... Danas, kada to više nije ni moderno, niti dopušteno, jer aboliranih uokolo ima sve više... Iz "Hrvatskog lista": Prividi slobode Piše: Zoran Vukman Vrijeme u kojem očajnim braniteljima trebaju branitelji Vukovarski junak Petar Janjić je na dan proslave desete obljetnice Oluje u Vukovaru bio pritvoren od jutra do kasnog popodneva. Ne podsjeća li nas to na vremena kad bi Josip Broz kakvom prigodom dolazio u neki grad, a onda bi milicija preventivno pritvorila svakog sumnjivog Hrvata? Za tog čovjeka kažu da je u Vukovaru uništio više od dvadeset tenkova. Umjesto da danas uživa mirovinu i bude poštovan građanin Hrvatske, on je policijski slučaj. Hrvatski ratni stradalnici dvostruke su žrtve. Najprije su stradali u ratu od agresora, a onda nakon rata duševno, moralno i materijalno stradavaju izolirani i odbačeni, prezreni u društvu i državi za koju su se borili i žrtvovali. Bilo bi nepošteno poreći da država većini branitelja i stradalnika nije materijalno pomogla, ali nije stvar u tomu da nekome farizejski dadeš mirovinu i materijalne povlastice, a onda ga istodobno tretiraš kao kriminalca, terorista ili društveno problematičnu kategoriju, i da takvi ljudi sa svojim obiteljima žive u ozračju haške psihoze, stigmatizirani kao ratni zločinci. Većinu hrvatskih branitelja, pa i one koji nisu ranjeni, možemo smatrati stradalnicima, ako se slažemo da su ratne strahote koje su preživjeli svojevrsno mučeništvo i stradalništvo koje neminovno ostavlja posljedice na tijelo i psihu čovjeka. Sigurno je da ne bi bilo toliko samoubojstava i pokušaja samoubojstava, toliko tragedija i samozapaljivanja, da su ti ljudi bolje prihvaćeni u hrvatskom društvu, da imaju građansko i ljudsko dostojanstvo. Ponekad je važnije da imaju nekoga tko će im biti iskreni prijatelj, s kim će ljudski porazgovarati, negoli sve materijalne ili jalove zakonske povlastice koje im raspodjeljuju ravnodušni državni činovnici. Njima je potreban osjećaj da su prihvaćeni kao ljudi i građani u državi za koju su se borili, da vide perspektivu za svoju djecu u Hrvatskoj, a ne progon i maltretiranje. Što će im sva prava na papiru, ako u praksi za njih nema ni srca ni respekta? Slučaj Petra Janjića Petar Janjić, jedan od herojskih branitelja Vukovara, i čovjek koji je preživio devet mjeseci srpskog logora, nedavno je prosvjedovao ispred vukovarske policijske postaje upravo zbog tako ponižavajućeg odnosa prema hrvatskim braniteljima od strane pravosudnih i policijskih institucija. Javno je postavio pitanje onima koji bi to pitanje, ne bez stida, trebali čuti, zašto su on i još šezdesetak vukovarskih branitelja bez ikakva obrazloženja privođeni na informativne razgovore nakon eksplozija u Borovu Selu i Trpinji? Jesu li zaslužili da ih se tretira kao teroriste? Upitao se, zašto se policija ne bavi kriminalcima, dilerima i švercerima, nego braniteljima čije je zdravlje narušeno? Petar Janjić nije tražio ni povlastice, ni novac, tražio je ljudsko dostojanstvo, a država u kojoj njezini najhrabriji ljudi spadnu na to da mole za grumen ljudskog dostojanstva i poštivanja, jadna je država! Janjić je u svom prosvjedu zapalio koplje na kojem je visjela hrvatska zastava i požalio se da je na dan proslave desete obljetnice Oluje u Vukovaru bio pritvoren od jutra do kasnog popodneva. Ne podsjeća li nas to na vremena kad bi Josip Broz kakvom prigodom dolazio u neki grad, a onda bi milicija preventivno pritvorila svakog sumnjivog Hrvata? Za tog čovjeka kažu da je u Vukovaru uništio više od dvadeset tenkova. Umjesto da danas uživa mirovinu i bude poštovan građanin Hrvatske, on je policijski slučaj! Bez obzira, zašto i kako je do toga došlo, dovoljno je za prijekor samim Hrvatima i nedostatku njihove elementarne solidarnosti i ljubavi. O braniteljima i stradalnicima rata nije dovoljno samo brinuti pišući zakone kojima bi se kompenzirao njihov haški progon, niti je dovoljna briga plemenitih pojedinaca, ponekih udruga ili tvrtki, potrebno je imati cijeli društveni sustav koji bi radio na tomu da se oni uklope u normalan život, da se od njih ne stvara društveni problem, i da ih se tako po drugi put ne ranjava, s tim da su mnogima rane koje doživljavaju od svojih bližnjih, smrtne! Nedostaje nam srca, a ono otvara mnoge putove i rješava mnoge probleme. Čije su čizme gazile Vukovar Sjetio sam se u ovome kontekstu stvaranja slučaja Gospić prije četiri, pet godina, kad je nakon ubojstva Milana Levara čitav grad tretiran kao grad-odmetnik, grad-zločinac, iako je riječ o gradu koji je bio grad-mučenik, i o čijoj je sudbini o koncu visjela i sudbina cijele Hrvatske. Tada sam pisao reportažu o mučnom ozračju u tome gradu, i objavio podatak da je nekoliko stotina Gospićana privođeno na informativne razgovore! Neki su tvrdili da je čak pet stotina ljudi prošlo policijski tretman! Na taj skandalozni podatak progona mediji u Hrvatskoj su šutjeli! Zamislite u jednom gradu koji je teško stradao u ratu, da toliki broj ljudi bude privođen zbog jednog ubojstva za koje ni dan danas nije pronađen počinitelj, i da istodobno čitav Gospić bude zbog toga inkriminiran! Tko je granatirao Gospić, tko je granatirao hrvatske gradove? Ta pitanja više nitko i ne postavlja, kao da se agresija nije ni dogodila! Tko je nosio i dodavao granate, punio cijevi, davao koordinate, nišanio i ispaljivao projektile na naseljena mjesta gdje će iduće minute poginuti neko hrvatsko dijete? Gdje su te đavolske i bijedne posade? Proganja li ih savjest? Tko se spominje žrtava njihova terorističkog užasa? I gdje je savjest onim ljudima u hrvatskim medijima koji svjesno uništavaju dostojanstvo hrvatskih stradalnika stvarajući ozračje sveopćeg pobratimstva u zločinu, stvarajući lažnu sliku o ratu, kao da su poginuli očevi hrvatske siročadi bili zločinci poput četnika koji su klali po Baniji, Slavoniji, palili i žarili, opsjedali hrvatske gradove i uništavali krvotok života jedne zemlje? Iz ovih redaka ne progovara ni mržnja, ni gorčina. Sačuvaj nas, Bože, zatvorenog kruga mržnje! Dosta je toga bilo, ali ni bez ovako konkretnih pitanja savjesti, pitanja istine, pitanja pokajanja, nema ni temelja normalnog života. Riječ je o istini, ničemu više ni manje. Ali ne o milijun istina, o milijun subjekcija, nego o jednoj jedinoj i jednostavnoj kao što je odgovor na pitanje čiji su tenkovi i čije su čizme gazile razoreni Vukovar, čije su granate padale na hrvatske bolnice, škole i plaže, čije su mine posijane po hrvatskoj zemlji, i od koga su Petar Janjić i ostali hrvatski branitelji morali braniti svoju domovinu? Nije valjda od sebe samih? Jesmo li došli do krajnjeg cinizma, da očajnim hrvatskim braniteljima trebaju branitelji? Izvor ddrrh.com |
Formated for CROWN by Darko Žubrinić
Distributed by www.Croatia.org . This message is intended for Croatian Associations/Institutions and their Friends in Croatia and in the World. The opinions/articles expressed on this list do not reflect personal opinions of the moderator. If the reader of this message is not the intended recipient, please delete or destroy all copies of this communication and please, let us know!