» Home
» Croatian Heroes » Ljubica Stefan 1921-2002 Croatian Righteous, courageous historian and publicist
» Home
» Human Rights » Ljubica Stefan 1921-2002 Croatian Righteous, courageous historian and publicist
» Home
» Politics » Ljubica Stefan 1921-2002 Croatian Righteous, courageous historian and publicist
» Home
» People » Ljubica Stefan 1921-2002 Croatian Righteous, courageous historian and publicist
» Home
» In Memoriam » Ljubica Stefan 1921-2002 Croatian Righteous, courageous historian and publicist
» Home
» History » Ljubica Stefan 1921-2002 Croatian Righteous, courageous historian and publicist
» Home
» Education » Ljubica Stefan 1921-2002 Croatian Righteous, courageous historian and publicist
Ljubica Stefan 1921-2002 Croatian Righteous, courageous historian and publicist
Woman of exceptional knowledge, courage, honesty and modesty
Ljubica Štefan 1921-2002
With this article we commemorate 10 years since the death of Ljubica Štefan, distinguished Croatian intellectual, exceptionally courageous historian and publicist, recipient of the medal of Righteous among the Nations from Yad Vashem. On 17 March 2012 the Holy Mass has been served in her memory by Rev. Kuhtić in the Zagreb Cathedral, assisted by Mons. Dr. Juraj Batelja.
She risked her life living in Belgrade until 1992, and publishing her books in Zagreb under several pseudonims, during the period of Serbian aggression on Croatia and BiH (Bosnia and Herzegovina). In 1992 she left Belgrade, leaving there literally all her property. The Prize of Ljubica Štefan has been established in her honour in Zagreb in 2009 for exceptional publicist and scientific work.
Povodom 10. obljetnice smrti Ljubice Štefan
Dana 17. ožujka navršava se 10. obljetnica smrti Ljubice Štefan. Neki se još sjećaju njezinih tekstova, njezine upornosti u obrani istine. Profesorica slavistike Ljubica Štefan bila je hrabra Hrvatica, koja je sticajem životnih okolnosti krajem '80-ih godina živjela u Beogradu.
Godine 1987. susreće se s paterom Vladimirom Horvatom, isusovcem, koji je tada bio župnik na službi u Beogradu. U mirovini, od 1988. godine, neprekidno se bavi povijesnim istraživanjima u beogradskim knjižnicama i arhivima, gdje u tajnosti i napetosti prikuplja raznu povijesnu građu. U svojim nastojanjima traganja za istinom imala je duhovnu podršku p. Horvata. Započinje pisati knjige kojima svjedoči ono što je pronašla istraživanjima. Godine 1989. pod pseudonimom joj izlazi prva knjiga u Sloveniji. Zatim joj 1991. i 1992. izlaze i druge dvije knjige Mozaik izdaje i Pregled srpskog antisemitizma, obje također pod tuđim imenom. U njima je opisala utjecaj Srpske pravoslavne crkve na srpsku politiku i vezu Srpske pravoslavne crkve i fašizma u Srbiji. U knjigama Mitovi i zatajena povijest i Istinom i činjenicama za Hrvatsku pisala je o žrtvama u poslijeratnom Titovom logoru Jasenovac od 1945. - 1948.g. U prilog svoje tvrdnje istražila je i navela više imena svjedoka, uz desetak navedenih bibliografskih izvora. Tvrdila je da je Jasenovac poslije svibnja 1945., pa sve do 1948., bio komunističko stratište za mnoge hrvatske mučenike s Križnoga puta. Postkomunistički, režimski kritičari i novinari zbog toga su je izvrgnuli cijelom nizu uvredljivih medijskih napada, no Štefan je ostala neumorna, pregarajući do smrti za istinom.
Zbog osobne sigurnosti morala je u srpnju 1992. žurno napustiti Beograd, gdje je ostavila svu svoju imovinu. Kao izbjeglica stigla je u Zagreb. Uz neviđenu energiju u osmom desetljeću života, nastavila svoj istraživački i publicistički rad, kojem se je u potpunosti posvetila. Piše židovskim organizacijama i dokazuje da su njezin stric i ona pomagali Židovima u Drugom svjetskom ratu. Godine 1993. dodjeljeno joj je najviše židovsko priznanje – povelja i medalja Pravednice muđu narodima za spašavanje Židova u Drugom svjetskom ratu, što je činila kao mlada djevojka zajedno sa svojim stricem Lujom u Karlovcu. Osobno prima ta najviša židovska priznanja u Izraelu. Njezino ime i ime njezinog strica uklesano je na Zidu počasti u Vrtu pravednika. Ona je prva u Memorijalnom centru Yad Vashem u Izraelu uz čije ime stoji Croatia, umjesto ranijeg naziva Yugoslavia. Tako je po prvi puta, uz ime Ljubice Štefan i njezinog pokojnog strica Luju Štefan, uklesan naziv hrvatske države.
Večernji list 8. veljače pod naslovom U beogradskom arhivu pronađen je dokaz da je Stepinac spašavao i Srbe opisuje se povijesna činjenica kako se zagrebači nadbiskup Alojzije Stepinac u NDH snažno zalagao za pomoć i spašavanje Židova koji su se našli na udaru ustaškog režima. Riječ je o američkoj povjesničarki židovskog podrijetla iz Sarajeva, Esther Gitman koja svojom nedavnom knjigom ukazuje na spašavanje Židova u NDH. Stepinac se zauzimao za svakog čovjeka, bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest. To govore brojni dokumenti, kaže Esther Gitman, te treba istražiti sve što je Stepinac u NDH napravio za Srbe. Knjigu autorice Gitman opisuje i Večernji list 20. veljače pod naslovom Stepinac je zaprijetio Paveliću i NDH da će zatvoriti sve crkve i pustiti zvona neprestano zvoniti. Gitman je istaknula kako bi na isti način iscrpno trebalo istražiti i ulogu nadbiskupa Stepinca u spašavanju Srba u NDH. Nažalost, Stepinac u Srbiji još uvijek slovi kao ustaški ratni zločinac, jer je jugoslavenska vlast od Stepinca monstrouzno napravila ratnog zločinca i suradnika ustaškog režima. Tako je odlučila Partija na čelu sa krvavim maršalom Titom te na političkom suđenju 1946. u Zagrebu krivotvorila mnoge činjenice da bi zločinački presudila zagrebačkom nadbiskupu. Ta je činjenica ostala živa sve do danas u glavama mnogih koji su cijelo stoljeće pokušali velikosrpskom i komunističkom politikom uništiti i pokoriti državotvorne Hrvate i nisu željeli prihvatiti kasnije utvrđene činjenice o namještenom i krivotvorenom sudskom procesu.
Više događaja koje spominje Esther Gitman, poput Stepinčevog zbrinjavanja Židova iz doma "Lavoslav Schwartz", već je prije 20-tak godina istraživala je i objavila profesorica Ljubica Štefan u knjizi Stepinac i Židovi (Croatiaprojekt, Zagreb 1998.). Utvrdila je činjenicama kako je zagrebački nadbiskup u vrijeme Drugog svjetskog rata izravno pomagao i doprinio spašavanju većeg broja Židova pred nacistima. Opisala je sve što je pronašla i poduzela kako bi Stepinac bio proglašen zaslužnim za spašavanje Židova i konačno priznat od države Izrael kao pravednik. Stalo joj je u potpunosti rasvijetliti i objelodaniti činjenice o prijetnji nacista 8. prosinca 1943. i Stepinčevom pothvatu preseljenja starih Židova iz Doma staraca "Lavoslav Schwartz" iz Stenjevca na crkveno imanje u Brezovicu. No, prijedlozi proglašenja Satepinca pravednikom su još i prije pisanja njezine knjige dva puta odbijeni, uz nelogično i neuobičajeno obrazloženje protivno pravilima priznanja i u suprotnosti s podacima drugih proglašenih pravednika među narodima. No, komunistička i prosrpska negativna promidžba ostala je i do danas snažnija od istine.
Ljubica Štefan in Israel
Nažalost Ljubica Štefan, prije deset godina umrla je negirana i nepriznata po komunističkim mutikašama i mrziteljima Hrvata, iako je pronašla mnoge vjerodostojne dokumente i svjedoke, a i sama je spašavala Židove u tom vremenu. Uz već spomenute knjige, profesorica Štefan je napisala i knjigu Srpska pravoslavna crkva i fašizam (Nakladni zavod Globus, 1996. g.), zatim Istinom i činjenicama za Hrvatsku (HKZ - Hrvatsko slovo, 1999.g.) i Mitovi i zatajena povijest (izdanje Krešimir – SlovoM, 1999.), čiji sadržaji pojašnjavaju okolnosti i navode imena nekih koji su lažirali, onemogućavali i nečasno se ponijeli prema istini o Stepincu i Hrvatskoj. U posljednjih desetak godina svog života napisala je i objavila ukupno sedam knjiga povijesnih svjedočanstava i istraživanja.
U životu, Ljubica Štefan bila je i ostala do kraja vrlo skromna. Kao vjernica žarko je molila za hrvatsko opće dobro. Bila je članica Molitvene skupine za hrvatske domoljubne uznike širom svijeta. Pod kraj života, u bolnici krunica joj je stalno bila na dohvat ruke, što je potvrda njene iskrene vjere – po riječima patera Vladimira Horvata. Po posljednjoj želji kremirana je i njezin je pepeo razasut na Sunčanoj poljani u Gaju urni na Krematoriju na Mirogoju. To je mjesto gdje se posipa pepeo neindentificiranih hrvatskih branitelja i žrtava Domovinskog rata, siromašnih i beskućnika, to je mjesto skromnosti gdje se više nikakvim natpisima ne obilježavaju imena pokojnika. Tu, kako je i živjela, završava pravednica Ljubica Štefan, svoje ovozemaljsko poslanje. Svojim životom potvrdila je skromnost kao vrlinu, ta velika štovateljica istine, Stepinca i hrvatske domovine.
Damir Borovčak, Zagreb
Svetu misu povodom 10. obljetnice smrti Ljubice Štefanu, subotu 17. ožujka u 9:00 sati u zagrebačkoj katedrali služio je rektor preč. Josip Kuhtić. Poslije mise njezini su prijatelji i poštovatelji na Sunčanoj poljani u Gaju urni na zagrebačkom Krematoriju položili cvijeće i upalili svijeće.
Zahvaljujemo g. Damiru Borovčaku na poslanom članku
Kratka biografija Ljubice Štefan
Otac joj je u I. svj. ratu kao pričuvni austrijski časnik bio zarobljen i preko Albanije odveden u logor u Italiju. Odbio je biti dobrovoljac srpske vojske, pa zato nakon povratka u Karlovacu nije mogao dobiti posao kao profesor na Gimnaziji. Radi toga je po dekretu tadašnjeg Ministarstva prosvjete raspoređen u Prilep. Kasnije se vraća u Karlovac, a zatim ponovno seli u Beograd.
Ljubica je rođena 1921.g. u Prilepu od roditelja Hrvata iz Karlovca, a majka joj rano umire za vrijeme II. svj. rata. Boravi u Karlovcu kod strica, koji pomaže i zbrinjava židovske obitelji. Započinje studij slavistike u Zagrebu i završava 1949.g. studij u Beogradu gdje seli kod oca. Bila je sveučilišni je profesor na Prometnom (Saobracajnom) fakultetu u Beogradu, gdje je predavala rusku terminologiju do mirovine. U mirovini piše knjige kojima želi posvjedočiti povijesne istine. Godine 1989. izlazi joj prva knjiga u Sloveniji, ali ne pod njezinim imenom jer zivi u Beogradu.
1989.g. TRILOGIJA O ALBANCIMA,
1991.g. izlazi MOZAIK IZDAJE (izdanje pod imenom Tomislav Vukovic)
1992.g. izlazi PREGLED SRPSKOG ANTISEMITIZMA (pod pseudonimom Edo Bojevic, izdanje PEGAZ, Zgb, Ilica 26)
1992.g. radi sigurnosti hitno napusta Beograd, gdje ostavlja stan i svu imovinu, te dolazi bez icega 4.7.1992.g. u Zagreb 1992.g. pise Zidovskim organizacijama o pomoci njenog strica Zidovima, te dobiva izraelsku Povelju i medalju pravednika medju narodima, za strica Lujo Stefana i sebe osobno; posjecuje Izrael gdje osobno prima Povelju
1996.g. izdaje pod svojim imenom na temelju prikupljene povijesne gradje SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA I FASIZAM
1998.g. STEPINAC I ZIDOVI (Croatiaprojekt)
1999.g. ISTINOM I CINJENICAMA ZA HRVATSKU (Zaklada Hrvatskog slova)
1999.g. MITOVI I ZATAJENA POVIJEST (Kresimir-SlovoM)
U domoljubnoj namjeri podijelila je sve knjige, koje je umjesto novca dobivala kao kompenzaciju za autorske honorare. Dobila je mnogostruka obećanja od prošle vlasti za rješavanje njezinog stambenog pitanja i socijalnog stanja, ali ništa nije realizirano. Živjela u Zagrebu u Domu umirovljenika s mirovinom (1.300 kn), nedostatnom za pokrivanje troškova doma ( 2.300 kn). Do smrti pisala clanke u interesu hrvatske istine.
Prema zabilješkama iz razgovora 12. rujna 2000.g. zapisao Damir Borovcak
From Vjesnik. John Kraljic
Umrla Ljubica Stefan, dobitnica priznanja "Pravednik medu narodima" ZAGREB, 18. ozujka - Nakon krace i teske bolesti u nedjelju popodne u zagrebackoj bolnici Sveti Duh umrla je hrvatska povjesnicarka i dobitnica priznanja izraelske drzave ťPravednik medu narodimaŤ Ljubica Stefan. Cijeli njen plodni rad mozda se najbolje moze ilustrirati naslovom njene knjige objavljene 1999. godine "Istinom i cinjenicama za Hrvatsku". Pisanom rijecju, knjigama i clancima, od kojih je mnoge objavila u Vjesniku, ustrajno se borila protiv predrasuda i krivih interpretacija stvorenih u dijelu medunarodne javnosti o Hrvatima i njihovu pravu na samostalnu drzavu. Tako je ustrajno radila na otkrivanju cinjenica vezanih uz kardinala Stepinca i njegovu djelatnost u spasavanju Zidova uoci i tijekom Drugog svjetskog rata sto se objavila u knjizi "Stepinac i Zidovi". Na svijetlo dana iznijela je i dokumente o susretu predstavnika Srpske pravoslavne crkve s njemackim vojnim vlastima kada su im iskazali lojalnost, a objavila je i dokument o apelu 500 najznacajnijih predstavnika srpskog naroda u kojem se Srbe poziva na suradnju s nacistima i borbu protiv komunista i Zidova.
Ljubica Stefan rodena je 1921. u Prilepu, 1939. upisuje latinski i talijanski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu no studij prekida tijekom Drugog svjetskog rata. Diplomirala je 1949. slavistiku na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Prve knjige objavila je bez imena ("Srbija i Albanci"), a po dolasku u Zagreb 1992. objavljuje publikaciju o srpskom antisemitizmu i genocidu nad Zidovima. Godine 1998. pak objavljuje svog rad "Poslijeratni Titov logor Jasenovac 1945., 1947. i 1948. godina". Bila je clanica saborske Komisije za utvrdivanje ratnih i poratnih zrtava te Odbora za ljudska prava povjerenstva za UNESCO Ministarstva vanjskih poslova RH. Prilikom dodjele priznanja "Pravednik medu narodima" njoj i njenom ocu Luji Stefanu u Yad Vashemu u Jeruzalemu, na njen izricit zahtjev, prvi put bilo upisano ime Hrvatska umjesto dotadasnje Jugoslavije. Zbog osobitog doprinosa razvitku i ugledu RH i dobrobiti njezinih gradana, tadasnji predsjednik Franjo Tuđman odlikovao ju je za Dan drzavnosti 1998. Redom hrvatskog pletera.
Marko Barisic
Nela Eržišnik ispred crkve na Trsatu 30. travnja 2001. govori i opominje Hrvate da čuvaju HRVATSKU DRŽAVU. Ispred crkve su stajali pok. Ljubica Štefan povjesničarka, pok Nela Eržišnik i pok. suprug Nele Eržišnik - pok. Vladimir Reinhofer - pjesnik. Snimio g. Oskar Šarunić.
NAGRADA LJUBICA ŠTEFAN
HRVATSKA KULTURNA ZAKLADA, Zagreb, Avenija Hrvatske bratske zajednice 4 i direktor tjednika za kulturu HRVATSKO SLOVO, na sjednici Zakladne uprave, dne 15. lipnja 2009., donijeli su
PRAVILA NAGRADE LJUBICA ŠTEFAN
I.
Hrvatska kulturna zaklada i tjednik za kulturu Hrvatsko slovo ustanovljuju Nagradu Ljubica Štefan, koja će se dodjeljivati za društveno i stručno osobito vrijedna znanstvena i publicistička djela nastala istraživanjem arhivske građe i dokumentima potkrijepljenih otkrića, a koja su objelodanjena u hrvatskim ili svjetskom časopisima, listovima, zbornicima, knjigama ili sličnim publikacijama.
II.
U izbor za Nagradu Ljubica Štefan ulaze poglavito djela koja promiču otkrivanje dosad zamućene istine o povijesnim događajima i osobama od značenja za hrvatsku političku povijest, a u skladu s geslom djela i osobe čije ime Nagrada nosi – istinom i činjenicama za Hrvatsku. Izbor će posebice obuhvaćati istraživanja o predrasudama i krivim tumačenjima u domaćoj i inozemnoj javnosti o Hrvatima i njihovu pravu na samostalnu državu kao i zatajenim zločinima bivših režima.
III.
O Nagradi Ljubica Štefan odlučuje peteročlano povjerenstvo, a potvrđuje je ili odbija Upravno vijeće Hrvatske kulturne zaklade i ravnatelj Hrvatskoga slova.
IV.
Nagrada Ljubica Štefan se dodjeljuje u obliku brončane plakete s likom Ljubice Štefan i pripadajućega novčanog iznosa.
V.
Nagrada Ljubica Štefan dodjeljivati će se svake godine – na dan Hrvatskoga slova 28. travnja, a za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca protekle godine. Ako povjerenstvo drži da u razdoblju za koje se Nagrada dodjeljuje nije bilo vrijednih djela, ona se ne će dodijeliti. Iznimno, prva Nagrada dodijelit će se 28. travnja 2010., za trogodišnje razdoblje od 1. siječnja 2007. do 31. prosinca 2009.
VI.
Prijedloge za Nagradu Ljubica Štefan mogu podnositi pravne i fizičke osobe, na adresu: Hrvatska kulturna zaklada/Hrvatsko slovo, 10000 Zagreb, Avenija Hrvatske bratske zajednice 4. Prijedlozi moraju biti u pisanom obliku, i obvezno sadržavati:
naziv tvrtke predlagatelja, sjedište, matični broj odnosno JMBG osobe predlagača
sažetak predloženog znanstvenoga djela, stručno obrazloženje jednoga ili više stručnjaka za predloženo područje
pisana suglasnost autora da bude predložen i da njegovo djelo sudjeluje u natječaju
pet (5) primjeraka predložene knjige.
Prijedloge za prvo trogodišnje razdoblje treba podnijeti do 31. siječnja 2010., a ubuduće do 31. siječnja za proteklu godinu.
VII.
Ova pravila stupaju na snagu danom donošenja.
* * *
Nagrada Ljubica Štefan prvi put je dodijeljena, na petnaestu obljetnicu tjednika za kulturu Hrvatsko Slovo 28. travnja 2010.
za razdoblje od 1. siječnja 2007. do 31. prosinca 2009. dr. sci. Stipanu Trogrliću za knjigu Odnosi Katoličke crkve u Istri i jugoslavenske državne vlasti 1945.-1954., Pazin 2008.
za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2010. mons. dr. sci. Jurju Batelji za knjigu BLAŽENI ALOJZIJE STEPINAC - svjedok evanđelja ljubav. Zagreb, 2010.
Sjećanje na Ljubicu Štefan, povjesničarku i Pravednicu među narodima u povodu devete obljetnice smrti (preminula je 17 ožujka 2002.)
Živjela je za istinu
Bilo je prohladno nedjeljno jutro kad sam se našao, šećući se, na Jelačićevom placu. Pažnju mi je privuklo mnoštvo koje se skupilo oko malog kamp stolića. Približivši se doznao sam da se prikupljaju potpisi građana za ostanak imena: TRG HRVATSKIH VELIKANA. Znajući za nastojanja raznih ne nevladinih udruga, nego nehrvatskih udruga, dao sam svoj potpis. Jako sam se iznenadio kad sam doznao da je jedna od dvije gospođe, koje su sakupljale potpise, Ljubica Štefan. Čuo sam kako na upit o uspješnosti akcije odgovara: . Čekao sam priliku obratiti joj se. Nije bilo članka s njenim potpisom koji nisam pročitao. Vrijeme je ručku i ljudi se polako razilaze. Uvjeti za kontakt su bili ispunjeni. Prišavši, upitao sam gospođu Štefan dali ima nešto protiv da ju snimim s video kamerom i postavim nekoliko pitanja. Rado se odazvala i iscrpno odgovorila na sva moja pitanja. Od svih mojih amaterskih snimaka ti su mi najdraži.
Nekoliko mjeseci kasnije imao sam priliku još bolje upoznati tu tajanstvenu gospođu. Naime, uključio sam se u sakupljanje 400 000 potpisa u korist branitelja (onih 400 000 potpisa koje je vladajuća oligarhija, prešućujući ih, gurnula pod tepih). Pozitivna energija i borba za istinu, koja je kod gospođe Štefan bila kredo cijelog njenog životnog puta, a proporcionalna negativnoj energiji vladajućih struktura, nije joj dala da sjedi prekriženih ruku. Uključila se i u ovu akciju. Dežurajući na štandu, uz često prekidani razgovor, poznanstvo je polako prelazilo u prijateljstvo.
Živi internet
Kažu da treba informatizirati Hrvatsku kako bi bila moderna država. No gospođa Štefan je bila kao živi Internet ili Web stranice. Kažem bila, jer je nažalost prije godinu dana, 17. ožujka 2002, nakon kratke i teške bolest i zauvijek zatvorila svoje www.stranice.hr Ono s čim bi potkrijepio moju tvrdnju o mogućnostima te gospođe i što je u meni stvorilo takav dojam je jedan telefonski razgovor. Gospođa Štefan me je nazvala odmah poslije Dnevnika i komentirala jedan posjet našoj zemlji osobe koja je prije živjela na bivšim prostorima. Rekla je: "Znadete li što je taj čovjek izjavio za Svet, veljače 1990 NoviSad…? ŠTO GOD SRBI RADILI MI SMO NA NJIHOVOJ STRANI". Nisam mogao doći sebi od kud joj podatak i to takvom brzinom. Ni najvještiji hakeri ne bi sa najbržim procesorima mogli doći do takvih podataka. Ne nije imala Internet.Barem ga ja nikad nisam vidio u 10 kvadrata sobice doma umirovljenika. Godine povijesnih događaja iz 18 st. pa do danasbez zadrške je koristila u razgovoru. Nije bila povjesničar, ali je istraživala povijesnu građu strpljivo, temeljito i požrtvovno.
Napisala je nekoliko vrlo vrijednih knjiga te tematike. Evo samo nekih: "SRBI I ALBANCI", "SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA I FAŠIZAM", "STEPINAC I ŽIDOVI", "MITOVI I ZATAJENA POVIJEST", "ISTINOM I ČINJENICAMA ZA HRVATSKU". Pisala je i kolumne, javljala se u pismima čitatelja, u "Hrvatskom Slovu", "Fokusu", Slovenskom "Delu","Večernjem listu", Jovićevoj "Slobodnoj Dalmaciji" pa do Ivankovićevog "Vjesnika". Poslije 3. siječnja 2000. ostala su samo dva tjednika Hrvatsko Slovo i Fokus, u kojim je mogla objavljivati tekstove. U "Delu" je objavljivala tekstove pod imenom Ljubica Bojović da bi zaštitila svoj život, a uredništvo joj je još iz predostrožnosti stavljalo samo inicijale Lj. B.
U obranu ugroženih naroda
Prvu knjigu, koja se sastoji od 3 sveska, je napisala 1989 dok je živjela u Beogradu gdje su se održavali mitinzi na kojim se tražilo oružje kako bi se zaštitio na Kosovu. Revolt koji je u njoj izazvalo znanje o Kosovu, stradanju Albanaca, tko je ugrožen a tko ugrožava, ponukao ju je da počne istraživati i pisati. U sabranim djelima Dimitrija Tucovića je našla obilje podataka. Tucović je opisivao što je vidio i doživio na Kosovu, kao aktivni član srpske soldateske. Tu je opisao kako je srpska vojska strijeljala žene i djecu i da je bilo slučajeva spaljivanja živih žena i djece. Zgrožena grozotama o kojima je on pisao uvidjela je da je njeno znanje o Kosovu u stvari oskudno, ali i to da kod drugih postoji virtualno znanje, drugim riječima neznanje, proizvedeno srpskom medijskom propagandom. To je bio razlog da još intenzivnije počne istraživati tu povijesnu građu. Nije željela navoditi Albanske izvore, jer bi sve napisano proglasili kao laž i time poništili ili relativizirali istinu. To je bio razlog zašto se isključivo ograničila na srpske izvore, a što su joj neki Albanci zamjerili. Poslije mjesec i pol istraživanja, zaokruženu cjelinu ponudila je dopisniku "Danas"-a u Beogradu koji je materijale odnio u Zagreb. U Zagrebu su bili zgranuti činjenicama, ali su joj odbili objaviti (Tko li je bio ono glavni urednik?. Tko li je ono širio tezu da nije bilo njih nikad ne bi bili omogućeni demokratski izbori pa onda ni samostalna Hrvatska). Materijal je preuzeo Mladinin novinar Ivo Štandeker. To je onaj novinar kojem su, ranjenom u BiH, Srbi spriječili dolazak medicinske pomoći (isto kao i našem Goranu Ledereru). Odbila je novčanu naknadu s obrazloženjem da joj je važnije da istina počne prodirati u javnost.
Nastavila je dalje istraživati po beogradskim knjižnicama i arhivima, ne mogavši se konzultirati ni s kim, jer je bila u okruženju onih koji su urlali ulicama: "Smrt Albancima". Jedna knjiga ili fusnota vodila ju je do druge i tako redom do materijala za prvu knjigu od 1878. do 1914. godine. Bila je zadovoljna da je na jednom mjestu sakupila ono što je bilo razbacano po nepoznatim i zabačenim knjigama. Smatrala je da će, laički i amaterski pronađeni materijal poslužiti nekom kao baza za dalje istraživan je.
Kako su se nastavila grozna ubojstva albanske mladosti širom Kosova i oni kanibalski mitinzi po Beogradu, a pročitavši u "Delu"-u apel slovenskog saveza pisaca u kojem pozivaju intelektualce u zemlji da izvrše svoju moralnu i etičku dužnost i stanu u obranu ugroženog Albanskog naroda, onog dana kad je Milošević najavio uhićenje Vlasija, sjela je na vlak za Ljubljanu. Ujutro je već bila u "Savezu slovenskih spisateljev" u razgovoru s g. Venom Tauferom objasnila da je to njen prilog apelu intelektualcima. G. Taufer, pročitavši materijal, rekao joj je da će pozvati Janeza Janšu. Janez Janša, koji je tada bio još u zatvoru, ali s pravom izlaska, se odmah odazvao pozivu te je počela njihova suradnja. Bio je to materijal za prvi svezak.
Nedugo poslije, 20 travnja 1989. vidjela je u "Delu" veliki oglas da izlazi knjiga "Srbija i Albanci" u tri dijela. Pomislila je da će II i III dio napisati netko od Albanaca, no iz Dela su joj poručili da će onaj doneseni materijal podijeliti u dva dijela i da odmah spremi treći dio o novoj, Titovoj Jugoslaviji. Preplašila se pitajući samu sebe što će sad? Treći dio je bio najavljen već za lipanj 1989. Nije joj ništa preostalo nego u takvom okruženju ubrzano tragati za srpskim izvorima. To traženje joj je bilo najmukotrpnije jer su tisak i knjige bile pomno cenzurirane. U tome joj je, kako je voljela reći, pomogao dobri duh i materijal je na vrijeme dostavljen u Ljubljanu.
Globus koji je distribuirao prva dva dijela, taj treći je odbio distribuirati, tako da se nije pojavio ni u jednoj knjižari; ni Hrvatske, ni BiH, ni Srbije. Netko je morao dati takvu direktivu (tko li je to mogao?). Prodavali su ju akviziteri od kojih je jedan na Kosovu poginuo pod vrlo čudnim okolnostima.
Koliko je bila minuciozna, premda laik, govori podatak da je tragajući za jednim člankom Koste Novalića napisan 1931 u tadašnjem časopisu "Balkanska federacija" otišla čak u Moskvu. Tamo je tri tjedna obilazila biblioteke i gotovo zadnji dan naišla, u Institutu za naučnu dokumentaciju, traženi tek st. Tekst je bio na Francuskom, pa ga je cijelog prepisala.
Objavljivanje knjige postigao je cilj. Dokaz tome je reakcija srpske strane sa njihovih najviših i političkih vrhova. Premda nisu znali tko je autor napad je započeo Vladimir Dedier (Bože koje li razlike između dva brata) u pismu TANJUG, tvrdeći da je to falsifikat, a nastavili akademici izjavljujući, u posebnoj TV emisiji, da takvu antisrpsku knjigu u povijesti nije nitko napisao i da izgleda kao da ju je pisao Gebels.
Cijelo vrijeme im je živjela na dohvat ruke. Vrlo lako su mogli doći do nje jer je istražujući po arhivima morala predati na upis svoje generalije. Materijale je fotokopirala 200-tinjak metara od razularenih mitingaša. Riskirala je radi istine, radi ugroženih života na Kosovu. Nažalost neki su prisvojili njene materijale, koje im je davala u najboljoj namjeri, napisali knjigu, tako da je ispalo da su oni u Beogradu izlagali svoj život u opasnost. Da je dobila zaradu od prodanih knjiga sigurno bi i danas bila aktivna. Ovako život u domu za stare i nemoćne ju je prije vremena odnesao na drugu obalu. Često mi je znala reći: "Ne bi mi bilo tako teško da imam svojih 20 m2 i računalo". Nama njezinim prijateljima nije jasno kako to da, kad se već tužba za autorska prava razvukla u nedogled, nije mogla država dodijeliti tih jadnih 20 m2. Nije li to književnica, povjesničarka, Pravednica, zaslužila?
Pravednica među narodima
Ne, nije joj to bilo prvi put da dovodi svoj život u opasnost. U II svjetskom ratu spašavala je Židove prebacujući ih iz Karlovca u Crikvenicu. Zbog toga je proglašena, zajedno sa stricem Lujom, u Izraelu "Pravednicom među narodima". Ona je prva koja je inzistirala da joj se upiše Hrvatska nacionalnost, a ne Jugoslavenska. Možda je to razlog zašto ni jedan predstavnik Hrvatskih Židova nije bio prisutan na zadnjem ispraćaju 21. ožujka 2002. Dobiti priznanje "PRAVEDNIK MEĐU NARODIMA" nije odlikovanje koje se može dati po svojoj volji i simpatiji (Mesić), nije ni Diploma jer se ne može dobiti telefonskim razgovorom iz Kumrovca, nego dokument za koji se mora ispuniti niz vrlo zahtjevnih uvjeta i provjera. Možda su u pravu Akademik Josip Pečarić i prof. Vladimir Mrkoci kad pišu u i o Goldsteinima kao jugofilima tj. Kroatofobima. U našim razgovorima često je izražavala tugu i zabrinutost zbog napada i podmetanja od strane Hrvatskih Židova, kako njoj tako i Hrvatskoj državi. Čitajući njene arhivske materijale, koje sam naslijedio, vidio sam da je dobivala vrlo topla pisma uglednih Židova širom svijeta. Židova istinskih intelektualaca koji se ne daju uvući u koloplet srpskih lobija. Židova koji nisu odgojeni ateistički ili štoviše antiteistički.
Zadnja aktivnost
Zadnja aktivnost gospođe Ljubice Štefan je bila je dokazati da je Bl. Alojzije Stepinac isto zaslužio biti proglašen Pravednikom, ako ne i prije od Schindlera. Pisma koja je upućivala na niz adresa nisu bila bez afirmativnih odgovora. Za sada bezuspješno, jer su struje protiv istine o Blaženom Stepincu, zahvaljujući jakom srpskom lobiju u samom Izraelu, još jake. To priznanje Bl. Alojza Stepinca Pravednikom bi nam opet pomoglo da se skine stigma sa Hrvatskog naroda kao genocidnog, a što su nam nametnula Srbi vrlo primitivnim ali učinkovitim načinom. Naime umnažajući žrtve Jasenovca sa brojem 40, proglašavajući Crkvu u Hrvata klerofašističkom, osudom Bl. Stepinca za suradnju s Nijemcima, prikazali su kao da je naš narod genetski predodređen kao genocidni narod. Ljubica Štefan u svojoj knjizi Srpska pravoslavna crkva i fašizam ili dokazuje da je srpska pravoslavna crkva surađivala s Nijemcima, da su logori u Srbiji, Banjica i Sajmište bili prvi logori u Europi koji su do kraja riješili Židovsko pitanje. Nadalje dokazuje da su u Jasenovcu pribrojene i žrtve Titovog Jasenovca (od 1945 - 1948). Tako skupa s grupom drugih autora (Josip Pečarić- Jasenovački mit, Mladen Ivezić- Jasenovac i brojke i dr.) knjiga sličnog sadržaja, ruši mit o Jasenovcu, a i Hrvatima kao genocidnog naroda.
Formated for CROWN by prof.dr. Darko Žubrinić Distributed by www.Croatia.org . This message is intended for Croatian Associations/Institutions and their Friends in Croatia and in the World. The opinions/articles expressed on this list do not reflect personal opinions of the moderator. If the reader of this message is not the intended recipient, please delete or destroy all copies of this communication and please, let us know!
